Trinaest po trinaest
Hoćemo li se međusobno poubijati, pocrkati od gladi ili skakati s mostova, ili ćemo, možda, početi da se samospaljujemo po trgovima?
(foto, Velika Ivanča, 09.04.2013 - policija u selu Velika Ivanča kod Mladenovca, gde je rano jutros šezdesetogodišnji čovek pucao iz vatrenog oružja i ubio 13-oro ljudi - šest muškaraca, šest žena i jednu bebu)
Vest: U Velikoj Ivanči, u zoru 9. aprila, izvesni Ljubiša Bogdanović ušao je u pet porodičnih kuća gde je ubio trinaestoro ljudi, među kojima i jedno dvogodišnje dete. Kada je video policiju, pokušao je da ubije suprugu koja je prijavila zločin, i sebe. Bogdanović je imao dozvolu za posedovanje pištolja iz kojeg je pucao.
O njemu se za sada zna da nije bio mentalni bolesnik, da je učestvovao u ratu u Slavoniji i da je, prema rečima meštana Velike Ivanče, bio – dobar komšija. Do prošle godine su on i njegov sin bili zaposleni u jednoj slovenačkoj firmi. Vest su prenele sve veće svetske agencije.
Ljubiša Bogdanović, arhivska fotografija
Surovi eksperiment
Dok nam se parlament bavi rešavanjem nerešivog Kosova, a vicepremijer hapšenjima koja ne deluju ohrabrujuće, niti se tiču građana jer ne daju odgovor na prvo pitanje kada je bilo koja vest u pitanju, a koje glasi „zašto bi to mene zanimalo“ ili, „šta ja dobijam/gubim time“; dok se, dakle, ceo državni aparat bavi glomaznim temama koje ga, po svoj prilici, prevazilaze – ljudi u Srbiji počinju da se ponašaju kao pacovi u jednom surovom eksperimentu. Dakle, uzmete kavez i u njega stavite pacove. Ne date im hranu. Počinju da se ubijaju među sobom. Ima još jedan eksperiment s pacovima. Saterate ga u ćošak i on postaje opasan. Možda čak i čoveka ubije.
Ako nekome analogija s pacovima zvuči grubo ili neestetski, neka pogleda kontejnere u svom kraju. I neka pokuša da prebroji koliko je ljudi video tokom dana da se muvaju, sve manje se snebivajući, oko tih kontejnera. Ili neka pokuša da prebroji prosjake ispred Maxi marketa.
Hoćemo li se međusobno poubijati?
Ne deluje ni malo estetski. Ako je neko davno izjednačio etiku i estetiku, i ako je bio u pravu, onda čitav naš državni aparat možemo nazvati nakaznim. U etičkom smislu. A građane Srbije - pacovima u koje ih je taj aparat pretvorio, baveći se stvarima koje ne ume da reši (kao što su Kosovo, Vojvodina, korupcija...), i zapostavljajući elementarno pitanje.
Hoćemo li se međusobno poubijati, pocrkati od gladi ili skakati s mostova, ili ćemo možda zbog novih ideja EPS - koje živ čovek ne može da razume – početi da se samospaljujemo po trgovima? Potpuno neestetski, naravno, kao i slike ubijenih, prebijenih po školama, silovanih devojčica, naslova poput „Sekirom pobio familiju pa se ubio nožem“, neestetski i teško za stomak.
Očajničko stanje očajnih ljudi
Ovakve vesti, sve te morbidne slike i priče, ne treba da brinu našu vladu. To nije stanje nacije spremne na otpor. To je autodestruktivno, očajničko stanje poluludih, izgladnelih, očajnih ljudi koji – naravno – nisu u stanju da se bune, jer nisu u stanju ni da se organizuju i jer, kao prvo, za to organizovanje niko ne bi dao ni dinara.
Za razliku od jalovih protesta oko Kosova, a ti protesti sve više liče na ceđenje ono malo snage što je ostalo a da je željno kakve takve pobune. Zašto su jalovi? Prvo, jer ni predvodnici ne znaju šta bi s Kosovom da im sutra neko da to Kosovo da ga rešavaju. Drugo, to su ljudi koji pokušavaju da u opštoj zbrci promovišu neke svoje stranke ili pokrete. Treće, sve manje ljudi će ih slušati, jer sve manje ljudi zna šta će sutra jesti.
I na kraju, neumesno je lupetati o Kosovu (lupetaju, jer jedva da znaju i gde je Kosovo a posebno nemaju predstavu o tome koliko same Srbe s Kosova briga za njihove proteste) i nekakvoj geopolitici - dok ti je 90% građana na rubu bede, i samo je pitanje dana kada će vesti poput „Trinaest ubijenih...“ biti svakodnevna stvar.
Vest: U Srbiji je ove godine zabeleženo 792.344 nezaposlenih, ali radi se samo o onima koji su na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ), dok je ukupno bez posla gotovo milion ljudi, rekao je juče državni sekretar u Ministarstvu rada i socijalne politike, Dragi Vidojević.