ISTINA O LAŽIMA

Slavoljub Kačarević

"Ako je Račak izmišljeni zločin, kao što verujemo, onda je rat koji je na taj način prodat svetu zasnovan na laži a svaka ideja da je taj rat bio u cilju dostizanja pravde mora se dovesti u pitanje", zaključuju Herman i Piterson (Politika genocida: Edvard S. Herman, Dejvid Piterson, izdavač Vesna info, Beograd 2010.)

Onima koji su osećali da su poslednjih decenija – nepravedno - optuživani za zločinačke akte, masakre, užasne masovne zločine, pa i genocide,knjiga "Politika genocida" može da posluži kao uteha. Autori Edvard S. Herman i Dejvid Piterson objasnili su da je prikazivanje krvoprolića u savremenom svetu onakvo kako odgovara velikim silama: "Veliki agresori projektuju svoje najružnije osobine na svoje žrtve".

 


Izgled korice za knjigu Politika genocida

 

U predgovoru studije, Noam Čomski podseća sve one koji pate zbog nepravde u današnjim međunarodnim odnosima, na Tukididovu maksimu od pre 25 vekova: "Pravo, kako to ide u svetu, jeste pitanje samo među onima koji su pođednako moćni – dok jaki rade šta mogu a slabi trpe šta moraju." To je fundamentalni delotvorni princip međunarodnog poretka, tvrdi Čomski.

Dobra i loša krvoprolića

Autori i pisac predgovora, ugledni američki naučnici i istraživači, imenuju kao stvaraoce laži o zločinima u savremenim međunarodnim odnosima, zapadni establišment a pre svega kreatore politike Sjedinjenih Američkih Država, intelektualce bliske vlasti i medije koji dnevno izveštavaju o toj politici. Oni tvrde da američki zvaničnici, uz pomoć medija i intelektualaca bliskih vlasti, "upravljaju zločinima", proizvodeći propagandu za skretanje pažnje sa nasilja koja organizuje i odobrava Amerika na nasilje njenih neprijatelja. Tako nastaju dobra i loša krvoprolića – ona koja se mogu zanemariti i ona na koja se treba sa zgražavanjem usredsrediti. Studija zato utvrđuje podelu na četiri kategorije krvoprolića: konstruktivna, benigna, zlikovačka i mitska (kao potkategorija zlikovačkih). Konstruktivna i benigna su krvoprolića koja počine SAD ili njeni saveznici a zlikovačka i mitska su ona koja izvrše države na meti Amerike. Autori ukazuju da je upotreba ovakvih termina donekle ironična ali i ozbiljna, zato što ima za cilj da razotkrije nešto suštinsko – politiku krvoprolića, odnosno kako američka vlada i mediji opisuju krvoprolića u zavisnosti od toga ko je odgovoran za njihovo izvršenje.

Održavanje američke dominacije

Poreklo savremene politike genocida autori pronalaze u želji američke administracije da, "na svaki mogući način", zadrži povlašćeni položaj koji je Amerika stekla, izašavši iz Drugog svetskog rata bez neposredne štete a sa vodećom ekonomskom, političkom i vojnom pozicijom.

U svom predgovoru Čomski pominje i dalju prošlost, navodeći primere kolonijalizma doseljenika u Severnoj Americi kao "uobičajeno najopakiji vid imperijalnog osvajanja", čije su posledice duboko ukorenjene u preovlađujuću kulturu intelektualnih krugova.

U doba Hladnog rata "sovjetska pretnja" bila je rutinska retorika američkih zvaničnika, koja je prikrivala bezobzirnu spoljnu politiku radi proširenja poslova transnacionalnih korporacija u inostranstvu i gušenja domorodačkih zahteva po svetu za viši životni standard. "Pretnja celokupnoj bezbednosti u vidu ljudi iz Kremlja" osiguravala je demonizaciju bilo koje mete američke vlade i legalizovanje svega što SAD odluče da urade u spoljnoj politici, ma koliko brutalan i zločinački taj izbor bio. Navodi se da su SAD izvršile vrlo ozbiljne vojne intervencije u bar dvadeset devet različitih zemalja u periodu od 1945. do 2009. godine.

Doba navodne visoke osetljivosti na zloupotrebu ljudskih prava počinje da preovlađuje krajem Hladnog rata, proklamovanjem odgovornosti za zaštitu civilnog stanovništva od genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i etničkog čiščenja kao i stvaranjem međunarodnih sudova za "okončavanje nekažnjavanja počinilaca krvoprolića koja duboko potresaju savest čovečanstva". Sve to Herman i Piterson opisuju kao prilagođavanje međunarodnog prava potrebama moćnih, da bi se omogućile selektivna istraga i selektivno gonjenje a dopustila selektivna nekažnjivost.

Značajne i beznačajne žrtve

U prilog svojim tvrdnjama autori citiraju naučne i publicističke radove koji selektivno tumače brojna krvopriolića u svetu, zanemarujući ulogu i odgovornost američke administracije i njenih saveznika u njima. Po pravilu, ti su radovi okićeni zvaničnim priznanjima za nauku, dokumentaristiku i publicistiku.

Veoma su upečatljive analize pisanja medija gde su, pored ostalog, autori uporedili učestalost upotrebe reči genocid prilikom izveštavanja novina o različitim krvoprolićima. Na primer, reč genocid upotrebljena je jednom za svakih 12 žrtava kosovskih Albanaca, 69 žrtava bosanskih muslimana, 76.923 žrtve iračkog stanovništva ili 317.647 nastradalih tokom krvoprolića u Demokratskoj Republici Kongo.

Takođe je poučna analiza pisanja Njujork tajmsa o ratu u Iraku. Studija navodi da, uprkos činjenici što je invazija jedne zemlje od strane druge, direktno ugrožavanje principa Povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava, nijedan od uvodničar Njujork tajmsa nijednom nije pomenuo reči "Povelja Ujedinjenih nacija" ili "međunarodno pravo" ni u jednom od sedamdeset napisa o Iraku, objavljenih od 11. 9. 2001. do 21. 3. 2003. godine.

Verovatno se najupečatljiviji dokaz o brutalnosti politike krvoprolića nalazi u primeru "konstruktivnog masovnog ubijanja" i izjavi američke ambasdorke u UN, Madlen Olbrajt, 1996. godine, za televiziju Si-Bi-Es. Pošto je upravo bila objavljena procena Unicefa da je oko pola miliona dece stradalo u Iraku od američkih sankcija, novinarka je pitala Olbrajtovu "da li veruje da je cena navedenih smrti pola miliona iračke dece isplativa".

"Mislim da je to veoma težak izbor, ali mislim da je vredno, vredno je toga", odgovorila je ambasadorka Olbrajt. Autori studije podsećaju da režim sankcija nikada nije doveo do uklanjanja Sadam Huseina, ali jeste realizovao američku i britansku politiku slabljenja iračke države pred invaziju i okupaciju koja je počela 2003. godine. Još gore je podsećanje da američka novinarka nije stavila pod znak pitanja takav odgovor Olbrajtove a kamo li da ga je kritikovala, niti se na to osvrnuo neko od intelektualaca – zagovornika "humanitarnog rata" i "odgovornosti za zaštitu".

Primeri iz bivše Jugolsavije

Našoj javnosti posebno će biti zanimljivi delovi studije u kojima se događaji iz nedavne prošlosti bivše Jugoslavije uzimaju za primere politike genocida i upravljanja zločinima. Kao slučaj benignog krvoprolića razmatrana je hrvatska operacija "Oluja", kao zlikovački genocidi - Bosna i Hercegovina i Kosovo, dok je Račak, primer za mitski genocid.

U poglavlju o benignom krvoproliću piše da je Hrvatska, u borbi da se otcepi od SFRJ, učinila odlučan napor da satre i etnički očisti veliki broj Srba koji su ostali na hrvatskoj teritoriji, prvo u operaciji "Bljesak" a zatim u operaciji "Oluja". Ove operacije dobile su američku pomoć u materijalu kao i obaveštajnu i diplomatsku podršku. U "Oluji", proterano je oko 250.000 Srba a ubijeno više hiljada, uključujući stotine žena i dece. Operacija je imala za cilj da se ubiju ili uklone svi Srbi iz Krajine, pišu Herman i Piterson, pa su hrvatske vođe mogle da budu optužene za genocid. Pošto je, međutim, operacija "Oluja" uživala američku podršku, nije tretirana ni kao masakr ni kao genocid, što autori studije dokazuju analizom pisanja štampe, izjavama američkih zvaničnika i postupanjem Međunarodnog tribunala u Hagu.

Ratovi u Bosni i Hercegovini i na Kosovu privukli su ogromnu pažnju u SAD i na Zapadu uopšte, potpomognuti osnivanjem Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju koji je odlučno služio NATO-u i njegovim jugoslovenskim klijentima (bosanskim muslimanima, Hrvatima, Slovencima i kosovskim Albancima) a protiv demonizovanih Srba, opisuje studija primere za zlikovačke genocide sa naših prostora, uz navođenje izjave potpukovnika Džona Sreja, tadašnjeg šefa američke obaveštajne službe u Sarajevu:

"Amerika nije tako patetično prevarena još od vremena kada je Robert Maknamara pospešio eskalaciju Vijetnamskog rata..."

Čak i ako bi se prihvatilo da se takav jedan masakr u Srebrenici desio – onako kao što su prihvatile zapadne vlade – i dalje smo suočeni sa anomalijom da broj civilnih žrtava među bosanskim muslimanima tokom četiri godine "genocida" bledi u poređenju sa brojem žrtava među iračkim civilima tokom trinaestogodišnjih sankcija i, za sada, sedmogodišnje invazije i okupacije, smatraju autori i navode da je odnos broja žrtava u Iraku prema broju stradalih muslimanskih civila u Bosni 30 prema 1 ali je upotreba reči "genocid" za Bosnu 37 puta češća nego za Irak. Ova anomalija se objašnjava prilagođavanjem medija i intelektualaca propagandnim potrebama zapadnog političkog establišmenta. Možemo biti sigurni da se zvaničnici, mediji i humanitarni intelektualci nikada nisu izvinili za svoje laži i inflaciju broja mrtvih, niti su ikada dali objašnjenje kako se sve to desilo, piše u studiji povodom primera proizvodnje zlikovačkih krvoprolića u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Mediji, "intelektualci genocida" i vodeće nevladine organizacije slede zvaničnu liniju o krvoprolićima i genocidu, a zbog globalne moći SAD, to isto čine i zvaničnici Evropske unije i Ujedinjenih nacija, smatraju Herman i Piterson.

Slučaj iz Račka, jedini je primer za mitsko krvoproliće, koje autori definišu kao "potkategoriju" zlikovačkog, kada je reč baš o izmišljenom zločinu.

"Ako je Račak izmišljeni zločin, kao što verujemo, onda je rat koji je na taj način prodat svetu zasnovan na laži a svaka ideja da je taj rat bio u cilju dostizanja pravde mora se dovesti u pitanje", zaključuju Herman i Piterson.

Držanje u neznanju

Studija navodi da demonizacija istinskih žrtava i upravljanje zločinima nikada nisu bili bitniji zato što drže u neznanju stanovništvo imperijalnih sila koje uvek podržava masakre. Skoro je neograničen kapacitet medija i intelektualne elite, kao i najšire javnosti, da progutaju sve što podržava Amerika – terorizam, agresiju, zločine protiv čovečnosti pa čak i genocid, ukazuju autori. Stiče se utisak da je cilj studije upravo oslobađanje "stanovnika imperijalnih sila" od držanja u neznanju.

Javnosti u Srbiji studija "Politika genocida" mogla bi da pomogne u sagledavanju tragičnog raspada Jugoslavije i razumevanju uloga žrtava i zločinaca. Autori studije navode brojne izvore svojih istraživanja što zauzima gotovo trećinu knjige i daje najozbiljniju težinu njihovim stavovima. Oni otkrivaju postupanje velikih sila, njihovih političara, intelektualaca bliskih vlasti i medija u stvaranju slike o krivici za krvoprolića, opisujući ih kao industriju laži. U javnosti zemalja bivše Jugoslavije još nisu sagledane razmere uticaja te industrije laži, iako njene posledice vidi svako – na svoj način. Ova knjiga vraća nas na pitanja šta se dogodilo sa zajedničkom državom i njenim narodima u poslednjoj deceniji prošlog veka kao i da li znamo celu istinu o tome.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...