ZAŠTO SAVEZNICI NISU BOMBARDOVALI LOGOR?

Milan Lazarević

Još od 1941. su saveznicima iz raznih izvora stizale informacije o istrebljivanju Jevreja. Amerikanci i Britanci su često pozivani da bombarduju neke od konc-lagera ili bar železnice koje vode do njih. O tome zašto to nisu učinili i danas se vode sporovi... (foto: Barake logora Aušvic juče, na 65 godišnjicu oslobađanja)

S puno nade gledali su 20.avgusta 1944. logoraši u Aušvicu na jug, u nebo, odakle su čuo huk američkih bombardera. Potom su se čule i bombe. Ai, opet su pale negde drugde, tog puta na osam kilometara odatle udaljenu fabriku IG-Farben u Monovicima, gde su proizvođena pogonska goriva i kaučuk.

„Ne mogu shvatiti zašto nam nisu pomogli. Zašto nisu bacili bombe makar samo na krematorijum i gasne komore?“, žali se i danas bivši logoraš Andras Lorenczi.

„Konačno pomozite!“, vapio je u julu te iste godine slovački rabin Weissnadel u telegramu vladi u Vašiingtonu i predlagao bombardovanje železničke trase kojom je iz Mađarske tada dnevno transportovano u Aušvic 15.000 Jevreja. Po iskrcavanju u Siciliji, za američke avione nije više bilo teško doleteti čak do Auušvica, a postoje i studije prema kojima bi napadi bombardera na konc-lagere mogli spasiti 400 hiljada ljudskih života.

Američka i britanska vlada nisu dugo htele da veruju u vesti o masovnom ubijanju Jevreja

na istoku Evrope. Brojke o ogromnom broju žrtava su im više ličile na ratnu propagandu nego na istinu. O tome podrobno piše nekadašnji poljski diplomata i hrabri pripadnik Pokreta otpora Jan Karski, koji je posle nekoliko meseci pogibeljnog putovanja kroz okupiranu Poljsku, doneo britanskom šefu diplomatije Enthony Eden-u i američkom predsedniku Franklin-u Roosevelt-u potresne dokumente o stradanju Jevreja.

Britanci su ponešto znali o sistematskim likvidacijama jevreja još 1941, prisluškujući radio veze nemačkih jedinica na teritoriji tadašnjeg SSSR. Očita i potpuna svedočanstva o grozotama „logora smrti“ saveznici su dobili u detaljnom izveštaju slovačkih Jevreja Rudolfa Vrbe i Alfred-a Wetzler-a kojima je uspelo da pobegnu iz Aušvica u proleće 1944.

Iz sačuvanih dokumenata prozilazi da je odluku o mogućem bombardovanju Aušvica blokiralo niz ureda, a najviše Ministarstvo odbrane. Takve akcije nisu, naime, odgovarale ratnoj strategiji Amerikanaca. Generali u Vašingtonu su bombardovanje konc-lagera smatrali za sporno i teško sprovodljivo. A ni pozivi predsednika Roosevelta da se učini što više za zaustavljanje holokausta nisu našli ođeka u delu vlade...

„Iz ponašanja armije SAD je vidljivo da sudbinu evropskih Jevreja nije smatrala za svoj problem“, piše američki istoričar David S.Wyman. Bitanski premijer Winston Churchill poverio je svom šefu diplomatije da proveri mogućnosti bombardovanja Aušvica. Bombarderi nisu, ipak, poleteli, a nekoliko meseci potom maršal John Dill je izjavio da RAF „mora štedeti bombe za vojničke ciljeve“.

Sumnje u vezi bombardiranja unosili su i pojedini Jevreji. Pola godine pre nego što je Crvena armija oslobodila Aušvic, Leon Kubowitzki iz Svetskog jevrejskog kongresa upozoravao je da je bi „nacisti bombardovanje uzeli kao izgovor da su logoraše navodno masakrirali saveznički avioni, a ne oni“. U toj delikatnoj problematici još se čekaju odgovori na niz pitanja, o čemu govori i tužba sa zahtevom za odštetu od neverojatnih 40 milijardi dolara koju su protiv vlade SAD 2001. pokrenula dva bivša sužnja iz Aušvica. Vlada je okrivljena, prema jednoj od tačaka tužbe, da je tokom rata „svojom pasivnošću pripomagala genocidu“. Tužba je, istina, sporna i verovatno neprihvatljiva ali na mestu je poziv jednog od incijatora, Julia Godsteina (89) da se, uz pomoć nedavno otkrivenih dokumenata, javno imenuju američki simpatizeri nacista u visokim krugovima.

Logor Aušvic (Auschwitz-Birkenau) odnosno Osvijenćim (Oswiecim), osnovan je 27.04.1940. na zapovest drugog čoveka nacističke Nemačke, šefa SS trupa Hajnriha Himlera (Heinrih Himmler) u blizini istoimenog poljskog mestašca, oko 50 kilometara zapadno od Krakova. Prvi logoraši su bili Poljaci, zatočeni iz političkih motiva. U martu 1941. logor je proširen na Aušvic 2, tj. Birkenau (Brzezinka) i tako postao najveće stratište Jevreja u okviru holokausta.

U blizini je formiran i Aušvic 3, zvani Buna, sa fabrikom firme I.G-Farben, oko koje je bilo skoro 40 radnih logora.

U prvoj gasnoj komori u Aušvicu 1, u septembru 1941. isproban je plin-ubica ciklon-B, korisćen do tada samo za deratizaciju. Potom su u Birkenau postavljene četiri gasne komore s dnevnim kapacitetom za usmrćivanje šest hiljada ljudi. Od kraja marta 1942. počeli su stizati sa dve strane (Beč, Prag) u Krakov u logor, masovni železnički transporti Jevreja iz zemalja koje su okupirali nacisti. Poslednji i najveći talas deportacija i ubijanja bio je 1944. kada je u Aušvic transportovano i ubijeno nekoliko stotina hiljada mađarskih Jevreja. U Aušvicu je usmrćeno ukupno oko milion Jevreja i još preko 100 hiljada drugih, najviše Poljaka, Roma i sovjetskih ratnih zarobljenika. Logor je oslobodila Crvena armija 27.01.1945. i u njemu zatekla 7.650 preživelih logoraša. Iz logora je tokom njegovog postojanja pobeglo ukupno 667 logoraša, od kojih je oko trećine uhvaćeno ili likvidirano u bekstvu.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...