VATIKAN I TEMPLARI

Priredio: Milan Đukić

Šta sve kriju Vatikanske arhive

Realnost sage o templarima (Red siromašnih vitezova Hrista i Solomonovog hrama) zadivljujuća je koliko i mitovi koji je prate. Prekjuče je u Vatikanu dodato još jedno zanimljivo poglavlje. Predstavljen je 699 godina star papski izveštaj o srednjevekovnim ratnicima za spas hrišćanstva. Vatikanska izdavačka kuća Scrinium pustila je u prodaju, po ceni od 8375 dolara, 799 primeraka (osamstoti će biti poklonjen papi Benediktu XVI) spisa iz 1308. godine Processus Contra Templarios (Suđenje Templarima) u kojem je dokumentovan kraj ovog viteškog reda: optužbe za jeres, njihova odbrana i raspuštanje od strane pape Klimenta V (pravo ime Bertran de Got, 1264-1314) koji je kasnije templare i fizički i materijalno eliminisao. (U novije vreme objavljen je dokument iz tajne vatikanske arhive pod nazivom "Oprostite Templari" u kojem Kliment V utvrđuje kako nije bilo nikakvih dokaza protiv Templara, te im daje oprost.)

Za ovaj viteški red vekovima se već interesuju ne samo istoričari i proučavaoci hrišćanstva. Priča o templarima je kitnjasta nit koja se provlači kroz religiju, politiku i literaturu zapadne civilizacije. Dodatnu pažnju je svojim bestselerom Da Vinčijev kod izazvao Den Braun, koji templare označava ključnim učesnicima zavere da se prećute i sakriju sve tajne katoličke crkve.

Praktično još od samog osnivanja za templare se govorilo da su neverovatno bogati i da čuvaju Sveti gral (pehar iz kojeg je Isus Hrist pio na tajnoj večeri) i druge hrišćanske relikvije, a od ukidanja reda veruje se da i dalje postoje i da nisu svi stradali u pogromu. Većina tih i drugih priča o templarima je sasvim sigurno bez osnova iako je u periodu od 150 godina kasnog srednjeg veka njihov red bio bez sumnje jedna od najmoćnijih i najkreativnijih vojnih i ekonomskih sila na svetu.

Templari su izdanak krstaških pohoda i ratova. Brojne hrišćanske sile su iz Evrope dolazile u biblijsku Svetu zemlju i borile se protiv muslimana (Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država) oko kontrole nad njom. Nakon što su prvi krstaši - pod komandom vojvoda Gotfrida Bujonskog, Rejmunda i Igoa Tuloškog i Boemunda Tarentskog - osvojili Jerusalim, hodočasnici iz Evrope su počeli da dolaze u grad. Dva veterana iz Prvog krstaškog rata su dvadesetak godina kasnije osnovali monaški viteški red sa zadatkom da hodočasnike štiti. Sedište reda je bilo u jerusalimskoj džamiji Al-Aksa, na mestu na kome se po verovanju Jevreja i mnogih hrišćana nalazio Solomonov hram. Odatle i potiče ime templarskog reda. U početku skromni - na njihovom grbu su bila prikazana dva viteza na jednom konju, jer za drugog nisu imali novca - templarima se sudbina izmenila iz korena kada je Vatikan proširio njihove izuzetne privilegije i oslobodio ih plaćanja svih poreza, nameta i svake potčinjenosti sem Svetoj stolici. Odjednom su počeli da dobijaju velike poklone u novcu, a u redove templara su stupali dobrovoljci iz nekih najpoznatijih evropskih porodica tog doba. Dobro opremljeni i obučeni vitezovi postali su jedna od najvećih oružanih grupacija u Svetoj zemlji - veruje se da je 500 templara odigralo odlučujuću ulogu u pobedi nad 26.000 muslimanskih vojnika u bici kod Montgisarda 1177. godine.

Njihove aktivnosti i podvizi van bojnog polja bili su još ambiciozniji. Da bi dodatno zaštitili imućne hodočasnike koje su pratili kroz neprijateljske zemlje, templari su razvili sistem u kojem su putnici ostavljali svoje bogatstvo i imanje na raspolaganje templarima a za uzvrat dobijali šifrovanu potvrdu koja je isplaćivana u sedištu reda u Jerusalimu. Istraživači veruju da su templari zadržavali sve prihode od tako založenih imanja i efikasno naplaćivali kamatu - što je praksa koju je Crkva u to vreme zabranjivala kao zelenašenje. U časopisu American Banker je 1990. godine objavljen tekst u kojem se kaže da su "templari zaslužni za stvaranje bankarskog depozita, čekova i modernog kreditiranja". Svakako su se mogli svrstati među najbogatije i najmoćnije evropske finansijere svog doba. Postoje zapisi da su templari uzimali krunske dragulje pa i čitava kraljevstva kao zaloge za davanje zajma, a velike ogranke su imali u Francuskoj, Portugalu, Engleskoj, Aragonu, Mađarskoj i brojnim prestonicama srednje Evrope. Red je pod svojom kontrolom imao i do 9000 poseda a ostavio je za sobom nekoliko stotina manjih i većih građevina. (Stanica londonskog metroa Temple dobila je ime po jednoj od njih.)

Međutim, mnogi mitovi o tajnovitom viteškom redu više imaju veze s jednom od njihovih poznatih nekretnina a manje s finansijskim carstvom koje su igradili. Ko može da zna kakva su sve čuda pronašli kopajući ispod temelja džamije Al-Aksa, nedaleko od mesta na kojem je razapet Isus Hrist? Tvrdili su da poseduju deo Časnog krsta; vrlo je verovatno da je u njihovom vlasništvu bio i Torinski pokrov, jer su ga prvi put javnosti predstavili dalji naslednici jednog templara; nepotvrđene glasine su kružile da su templari došli i do Zavetnog kovčega (ili kako se još naziva Kovčega saveza) i Svetog grala. Poslednja tvrdnja je postala nepresušni izvor inspiracije za pripovedače od srednjovekovnih pisaca do Dena Brauna.

Sem ako Da Vinčijev kod smatramo istorijskim romanom, slava templara nije trajala dugo. Red je izgubio svrhu postojanja i kredibilitet kada je muslimanski ratnik Saladin proterao krstaše iz Jerusalima 1187. godine. Templari su počeli da se povlače iz Svete zemlje i svoje poslednje bliskoistočno uporište, u današnjoj Siriji, izgubili su 1303. godine. Bio je to početak konačnog kraja. Templari nisu uspeli da preuzmu kontrolu nad Kiprom a 1307. godine francuski kralj Filip IV je smatrao prikladnijim da naredi hapšenje i mučenje templara kako bi iznudio priznanje o jeresi nego da vrati svoje velike dugove. Tako je i došlo do suđenja pod papom Klimentom, koji je stolovao u Avinjonu i bio pod zaštitom Filipa IV.

Dokument koji je Vatikan objavio u četvrtak 25. oktobra, zagubljen u arhivama sve do 2001. godine, navodno je zvaničan transkript suđenja i presude iz 1308. po kojoj su tempari nemoralni ali ne i jeretici. Papa Kliment je imao nameru da reformiše red. Međutim, pod stalnim pritiskom svog zaštitnika, Kliment je raspustio templare i 1312. godine najveći deo njihovog bogatstva dao konkurentskom vojnom redu.

Processus Contra Templarios je pronađen u vatikanskoj arhivi 2001. godine. Sve do tada smatralo se u Vatikanu da je reč o ne tako značajnom dokumentu, pre svega zbog pogrešno unete katološke odrednice iz 1628. godine. Original ima 300 strana i u vrlo je dobrom stanju, izjavili su predstanici Scriniuma. Međutim, šta se još nalazi u tim velikim i umnogome neistraženim arhivama?

Uglavnom administrativni dokumenti i zapisi. Arhiva je osnovana početkom 17. veka i u njoj se čuvaju dokumenti u vezi svakodnevnih i stalnih aktivnosti Svete stolice - papske bule, diplomatska pošta, zvanična prepiska, dokumenti papske nuncijature (vatikanskih ambasada) i drugi. S druge strane, u Vatikanskoj biblioteci čuvaju se naučni, religijski i umetnički rukopisi i knjige koji su vekovima prikupljani.

Međutim, to ne znači da su dokumenti u arhivama nazanimljivi i suvoparni. U "zvaničnoj prepisci" su pisma kralja Henrija VII Ani Bolen (vatikanski špijun je uspeo da ih ukrade jer su bila važan dokaz kraljeve nelojalnosti katoličkoj crkvi) kao i čuvene Lukrecije Bordžije njenom ocu papi Aleksandru VI. I dokumenti templara i o templarima su zanimljivi. U njima su detalji o istrazi i kažnjavanju ovog tajnog reda jer su navodno, pored ostalog, na ritualu prijema u red novi članovi morali da pljunu krst.

Najvećim delom arhivski dokumenti ostaju nedostupni sem ako njihovo objavljivanje ne dozvoli papska administracija. Primera radi, 1985. godine objavljeni su dokumenti iz perioda pape Pija X i Benedikta XV. Prošle godine je Benedikt XVI dozvolio objavljivanje materijala od 1922. do 1939. godine kada je papa bio Pije XI. (Po pravilu, dokumenti mogu da budu predstavljeni javnosti tek nakon 75 godina od datuma nastanka.) Od slučaja do slučaja, međutim, mogu biti objavljeni i dokumenti koji se ne odnose na administraciju određenog pape, kao što je učinjeno u četvrtak. Papa Jovan Pavle II je odlučio da predoči neke dokumente koji govore o odnosu Vatikana i Nemačke u periodu neposredno pre izbijanje II svetskog rata.

Uprkos svom imenu, vatikanske arhive nisu tajne u pravom značenju te reči. U ovom slučaju tajne arhive znače da su one privatne. Da bi ih neko koristio mora da podnese zahtev, sačeka da se okonča proces obrade i provere ali i da dokumentovano dokaže da je istraživač kome su arhive potrebne zbog određenog projekta - kao i da unapred najavi koji su mu materijali potrebni. No, nisu svi važni dokumenti u Vatikanskim tajnim arhivama. Neki se čuvaju u Propaganda Fide i u njoj su zapisi o misionarskim poduhvatima u Africi, Latinskoj Americi i drugde; u Arhivi Kongregacije za doktrinu vere, koja čuva dokumente i knjige o učenju crkve, inkviziciji ali i knjige koje je Vatikan zabranio i u Fabbrica di San Pietro s dokumentima koji se odnose na izgradnju crkve svetog Petra.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...