Pjer Pean, najugledniji francuski istraživački novinar: Pariz obučavao Tačijeve teroriste

Nataša Jokić, Strazbur

Obuka vršena bez znanja francuske vojske, čiji su pripadnici u sastavu Kfora kasnije pobili petnaestak pripadnika OVK kod Dečana
(Pjer Pean, francuski novinar, foto Nataša Jokić)

Povodom polemike oko mesta koje je Hašim Tači dobio na tribini za zvanice u Parizu, u nedelju 11. Novvembra 2018. na svečanosti obeležavanja kraja Prvog svetskog rata, prenosimo intervju koji su frankfurtske "Vesti" objavile sa čuvenim francuskim novinarom i publicistom Pjerom Peanom 12. avgusta 2013. i prevod delova njegove knjige "Pravedni rat za mafijašku državu".

Ugledni pariski izdavač Fajar objavio je 2013. godine knjigu "Kosovo - Pravedni rat za mafijašku državu" čiji je autor Pjer Pean, najveće ime francuskog istraživačkog novinarstva. Autor brojnih bestselera, uvek zainteresovan za naličje zvaničnih verzija događaja i biografija, Pean kao crvenu nit sledi aferu o trgovini organima, gotovo nepoznatu širokoj francuskoj publici. On ekskluzivno otkriva i kako je pre bombardovanja 1999. godine francuska kontraobaveštajna služba obučavala pripadnike OVK-a, a da francuska vojska o tome ništa nije znala, kako su francuske trupe pobile 15 pripadnika OVK-a u Dečanima i kako su se sukobile sa Britancima.

Razgovorala sam sa Pjerom Peanom za frankfurtske "Vesti" polovinom avgusta 2013. na stanici Gare de Lyon u Parizu, u čuvenom restoranu "Train bleu", u nostalgičnom dekoru pozlate s početka XX veka koji podseća na Francusku koje skoro da više nema.

"Jedno poglavlje u svojoj knjizi mogao sam da naslovim i sa: da li je bilo pilota u avionu francuske politike na Balkanu", rekao mi je.

vesti-naslovna-2013-s.jpg

Evo tog intervjua objavljenog u nastavcima u frankfurtskim "Vestima", počev od 12. avgusta 2013. godine: 

Kakva je bila politika Francuske 1999. godine?

- Treba se setiti da je reč o neuobičajenom vremenu za Francusku, o vremenu kohabitacije, u kome je s jedne strane predsednik Širak s desnog centra, a sa druge strane socijalistički predsednik vlade i da su se te razlike prenosile na teren. Žak Širak 1999. godine je pokušavao da zakoči stvari oko bombardovanja SRJ do poslednjeg trenutka, ali u isto vreme je želeo da Francusku više integriše u NATO i, naročito, da ne naljuti SAD.

Kontraobaveštajna služba, koja dakle deluje van granica Francuske, obučavala je pripadnike OVK ali, recimo, vojna obaveštajna služba je bila prosrpski orijentisana. To je bilo tako. Vidimo da u jednoj staroj demokratiji nije bilo pravog jedinstva između službi i to je bilo još izoštrenije u periodu kohabitacije - kaže Pean.

Kažete u knjizi da se francuska kontraobaveštajna služba i vojska nisu slagale i da nisu delile informacije?

- To je stvarno halucinantno. Vidimo da tajne službe deluju pod izgovorom efikasnosti i to po logici: ako je izvesno da će biti rata, onda ćemo biti isključeni iz igre ukoliko nismo prisutni na terenu, što znači da ipak treba ipak da se dogovorimo sa OVK-om. Posle toga pokreće se mehanizam kontraobveštajne službe sa oficirima Arnoom Danžanom (sada evropski poslanik) i Lorencijem. Oni će biti zaduženi za Hašima Tačija i takođe će raditi na obučavanju njegovih saradnika. U isto vreme Generalštab vojske, koji nije na toj liniji, prećutno čuva svoje prosrpske tradicije, što neće direktno pokazivati, ali će se ogledati u striktnom pridržavanju Kumanovskog ugovora i neutralnoj primeni Rezolucije 1244 UN, što znači - u sprečavanju obnove rata i smirivanju stanja na terenu dok je, u isto vreme, na drugoj strani OVK čije su pripadnike obučavali agenti francuske kontraobaveštajne službe. Dakle, kontradikcija je potpuno izoštrena na terenu.

fra-arno-danzan-

Arno Danžan, oficir kontraobveštajne službe Francuske

Otkrivate da su Francuzi i Britanci na Kosovu skoro pucali jedni na druge. Zašto?

- Reč je sukobu zbog primene Rezolucije UN 1244. Postojale su dve primene te Rezolucije. Po anglosaksonskoj primeni Rezolucije, kad bi Albanci iz OVK ubijali - to je tumačeno kao osveta i moglo je da im se oprosti. Međutim, potpuno drugačiji kriterijum je važio za Srbe. Dakle, na terenu Anglosaksonci su se potpuno drugačije ponašali nego Francuzi. U tom kontekstu govorim o francuskim specijalnim snagama koje su bile u samom početku upućene da pripreme smeštaj Francuza na Kosovu. Pukovnik Hogar, koji je bio u to vreme komandat specijalnih snaga, bio je prinuđen da zapreti da je spreman da puca na britanske specijalne snage. Možete da zamislite, nalazili su se na ivici veoma ozbiljnog incidenta.

Pišete i o sukobu francuskih vojnika i OVK-a?

- Primenjujući na neutralan način Rezoluciju UN 1244, Francuzi su radili stvari koje drugi nisu. Kao što navodim u mojoj knjizi, u Dečanima je poginulo između 10 i 15 pripadnika OVK-a. Sasvim je sigurno da u anglosaksonskim zonama na Kosovu nije bilo poginulih iz OVK-a. Dakle, to je bila doslovna primena Rezolucije UN 1244, dok je anglosaksonska primena te Rezolucije od samog početka bila pristrasna, u kontekstu buduće nezavisnosti Kosova o čemu nema govora u Rezoluciji 1244 UN.

Kako objašnjavate da su lideri zapadnih država izabrali za političke partnere one ljude za koje je više zapadnih obaveštajnih službi, uključujući i francusku, odavno imalo izveštaje da su povezani sa mafijom?

- Nikada nijedno istraživanje koje sam radio nije do te mere pokazalo postojanje te veze. Podsećam da sve države imaju svoju takozvanu stranu u senci, primenjuju ponekad metode koje nisu baš za ugled, ponekad imaju kontakte s mafijama. Ovde je, međutim, sve to bilo mnogo sistematičnije jer je bila reč o stvaranju jedne države. Šta nam je prodato preko medija, koja priča? Prodata je priča da su se oni, koji su se do juče nalazili na listi terorista, pretvorili u borce za slobodu i da će biti uspostavljena pravna država, da je potrebna hitna akcija - inače, Srbi će počiniti genocid. Sramota me je ljudi iz moje profesije koji su se zdušno pridružili satanizaciji Srba

Mnogo ste se bavili Afrikom i objavili ste otkrića da je Bernar Kušner koristio političke veze i humanitarnu reputaciju kako bi za milionske sume prodavao svoje "ekspertize" afričkim državama. Kako ste se zainteresovali za Balkan ?

- Zainteresovao sam se za Balkan preko Bernara Kušnera jer je on bio jedan od aktera preoblikovanja sveta u Africi, tačnije rečeno u Ruandi, kasnije i na Balkanu. Ne znam koju bih reč upotrebio za Kušnera. Ako se bolje pogleda, od kraja osamdesetih godina pa sve do 2012. godine, on uvek igra na američku kartu, uvek za NATO. Govorim zaobilazno da ne bih rekao "američki agent" jer nemam dokaza ali konstatujem, sasvim objektivno, da njegova politika ide uvek u pravcu američkih interesa, bilo da je to u Africi, bilo da je to na Balkanu.

Šta vas je najviše zanimalo kada je reč o Balkanu?

- Najviše me je zanimalo kakva nam je priča "proturena" preko medija i novinara koji u ogromnoj većini tokom perioda priprema za rat na Kosovu 1999. godine nisu radili svoj posao. Novinari su prihvatili ideju koju su već godinama pre toga spremili i prodavali oni koji preoblikuju svet - to je ideja o ponavljanju Drugog svetskog rata prema kojoj je Milošević - Hitler, a Srbi - nacisti. Kada čitamo tekstove iz tog vremena, u odnosu na one koji su učestvovali u tome - sramota me je što moja profesija ima isti naziv: novinar. Najvažnija stvar za novinara je da sumnja, da pokuša da dovede u pitanje ono što mu se kaže i da pokuša da vidi šta se krije iza toga.

Šta vas je najviše iznenadilo dok ste pripremali ovu knjigu ?

- Ono što je zaista fascinantno to je otkriće trgovine organima i činjenica da je moglo da se dogodi da ova afera nikada ne izađe na svetlo dana da nije bilo dvoje Švajcaraca - Karle del Ponte i Dika Martija. To je neverovatno.

Smatrate da je otkrivanje te afere izmenilo istoriju?

- Da Del Ponteaova i Marti nisu otkrili šta se dešavalo, bilo bi istoričara koji bi za pola veka pisali, recimo, o pregovorima u Rambujeu, ali ne bi imali ovako jaku materiju. Vidimo dobro danas kakve su reakcije na moju knjigu. Ako izuzmemo sitne licemerne napade, uopšteno govoreći - niko mi ne odgovara na ono što iznosim. Svi ćute jer, ukoliko bi odgovorili, nužno bi morali da uđu u priču i da daju argumente. Koje argumente? Danžan i Lorenci (francuski obaveštajni oficiri zaduženi za OVK) su rekli: "Nismo tu da držimo moralnu pridiku, ti ljudi kao svi u ratu pribegavaju ilegalnim sredstvima." Međutim, kada je reč o trgovini organima tako nešto više ne možete da kažete, ta priča onda ne funkcioniše jer više nismo u običnoj priči o mafiji koja želi da se domogne vlasti, već smo u priči o ludačkom nasilju, o ljudima koji uopšte nemaju nikakve granice.

Kako i vidite američke interese na Balkanu?

 - Sve do 1990. NATO je štit pred opasnošću od SSSR-a. Posle 1990. godine taj štit će biti pretvoren u mač. Posle pada Berlinskog zida uspostavlja se nova definicija, pre svega američkih interesa, da se bivši sovjetski prostor svede na jedan deo i da sve ostalo - nekadašnje evropske zemlje članice sovjetskog bloka i Balkan - uđu u NATO, a to znači da njima u suštini upravljaju Amerikanci. Sve ovo ne može da se kaže i, naravno, zato ovu istinu treba "zaodenuti" u nešto drugo, treba je transformisati u "moralnu akciju". Za SAD je Jugoslavija bila neka vrsta kancera zbog njenog pokušaja da izvede nešto nezavisno kao što je nesvrstavanje. Dakle prva stvar je bila da se taj sistem gurne u raspad i da se onda nad njim preuzme vlast.

***

Odlomci iz knjige Pjera Peana, „Kosovo – ´pravedni´ rat za mafijašku državu“ - prevela N.J.

Delovi iz poglavlja 8 „IZA KULISA FRANCUSKE POLITIKE“ 

/.../

Žak Širak je u jednoj rečenici definisao orjentaciju predstavnicima (Francuske) u Rambujeu: „Zaobliti ćoškove“. Ova namera je u skladu sa zvaničnom podrškom Francuske Ibrahimu Rugovi koji je još u decembru 1998. bio gost u Jelisejskoj palati. Iza kulisa, pod rukovodstvom generala Rondoa i sa saglasnošću Ministarstva odbrane, kontraobaveštajna služba (DGSE) priprema se za rat i počinje približavanje sa OVK koja je krajem 1998. godine još smatrana za terorističku organizaciju.

Nije lako istraživati kakve su bile aktivnosti DGSE (Opšta uprava za spoljnu bezbednost )i njenu službu „Akcija“ jer su obe zaštićene državnom tajnom i ukrštanje izvora nije lako izvodljivo. U jednoj reportaži naslovljenoj „Tajne službe: Republika u senci“, novinar Pjer Anri intervjuisao je Pjera Siramija, bivšeg pomoćnika direktora DGSE, o delovanju službe na Kosovu. On kaže da je Arno Danžan, bivši oficir ove službe (sada poslanik u Evropskom Parlamentu i  predsednik pod-odbora za odbranu u EP) bio ključni čovek za odnose sa Hašimom Tačijem, kojeg je kontaktirao i „pretvorio ga u agenta“.  Tako će, uz pomoć francuske obaveštajne službe, Tači šahovski rečeno „pojesti“ Rugovu. „Tačiju je data materijalna i finansijska pomoć i omogućeno mu je da se naoruža“, tvrdi Sirami. Sa svoje strane Arno Danžan kategorički poriče da je regrutovao Tačija kao agenta francuske kontraobaveštajne službe (DGSE) i da ga je snabdevao oružjem. U istom dokumentarcu jedan trgovac oružjem potvrđuje da je Tačiju isporučio dve stotine raketnih bacača RPG7 i hiljadu raketa. Tači potvrđuje pred kamerom da je imao bliske odnose sa Francuskom: „Dobili smo vojnu, finansijsku i humanitarnu pomoć“, kaže on. Odgovarajući na pitanje o ovoj temi, tadašnji ministar odbrane Alen Rišar, kaže da se ne seća detalja, zaključujući ipak da ne veruje da je Francuska isporučivala oružje.

Sirami takođe tvrdi da je kontakt između Tačija i Danžana uspostavljen u proleće 1998. godine. Danžan to poriče: „Ne, to nije tačno – kontaktirao sam ga polovinom marta 1999, što znači nekoliko dana pre početka NATO-vog bombardovanja. Vremenski redosled je važan. Nije ista stvar približiti se Tačiju u trenutku kada je on postao miljenik Madlen Olbrajt, a rat postao neizbežan ili učiniti to u toku 1998. godine...“. Mnogo toga, međutim, ukazuje da Madlen Olbrajt već od marta 1998. hoće da rasčisti s Miloševićem. CIA je uspostavila bliske kontakte sa OVK i posebno sa Tačijem. Počev od 15. oktobra 1998. godine američka centrala je ubacila svoje agente kao diplomatske posmatrače u misiju (KVM) u misiju OEBS-a čija je svrha bila da nađu političko rešenje za sukob (vidi članak Sunday Times: „CIA pomogla OVK na Kosovu“).

Kako bismo bolje shvatili ove dogadaje, razgovarali smo sa nekim od njihovih učesnika, među kojima su Arno Danžan i Pjer-Antoan Lorenci – dvojac kontraobaveštajne službe koji se „bavio“ Tačijem. Lorenci i Danžan su prihvatili razgovor kao i to da njihova imena budu navedena, dok su drugi, koji su dali prilog priči koja sledi, želeli da ostanu neimenovani.

Lezie, jedan od agenata sekcije Akcija, Kontraobaveštajne službe Francuske (DGSE), poslat je da stupi u kontakt sa ljudima iz OVK na Kosovu kako bi prikupio informacije. Odlazio je tamo u više navrata u toku te iste godine. Sa svoje strane, general Rondo 1998. godine, a možda i pre toga, upostavlja kontakt sa „velikim zverkama“, važnim ličnostima OVK nastanjenim u Švajcarskoj. Kada 6. novembra 1998, po nalogu svojih pretpostavljenih, pukovnik Ogar (Hogard), komandant za specijalne operacije (COS), bude dobio nalog da prati dosije „Kosovo“ i počne pripreme za izvidničku misiju u Makedoniji, general Rondo će mu reći da svrati u Švajcarsku kako bi tamo susreo „prijatelje iz OVK“. U to vreme u Švajcarskoj je živeo Hašim Tači (od 1994. do 1998.), ali i Bardil Mahmuti, zvanični portparol OVK i političke stranke LVK, zatim Džavit Haliti, Fazli Veliu i Ali Ahmeti, koji su igrali centralnu ulogu u izgradnji OVK. Da bi se upotpunila slika o vezama jednih i drugih sa OVK, potrebno je dodati da je Mahmuti bio „veoma blizak Socijalističkoj partiji Francuske“, kako kaže Arno Danžan. Reč je o tome da je Kristian Kastanja, specijalista za Balkan, uspostavio  bliske veze sa OVK i ostalim Albancima s Kosova u egzilu, znatno pre nego što je to učinila Kontraobaveštajna služba.

Žan Incinger, ambasador Francuske u Makedoniji, imao je zadatak da iz Skoplja „otvori put“ ka mrežama OVK i pronađe potenijalnog sagovornika. Zbog toga će on biti taj koji će pratiti kosovsku delegaciju u Rambuje. Incinger takođe raspolaže sa nekoliko kontakata u krugovima oko braće Haradinaj, vojnih vođa aktivnih na Kosovu...

U to vreme u DGSE, stručnjak broj jedan za Balkan je Arno Danžan (sada evropski poslanik i predsednik pododbora za odbranu u EP – prim. prev.). On je u Kontraboveštajnu službu ušao 1. novembra 1994. godine da bi posle dve misije u Sarajevu postao postao saradnik službe i to od juna 1996. godine do septembra 1998. U oktobru 1998. godine pridružiće se službi „Analize“ gde će se i dalje baviti Balkanom. Njegov ključni dosije tada je upravo Kosovo. Evo kako Danžan sažima tadašnje stanje stvari (razgovor sa njim 13. novembra 2012): „Imamo dobre kontakte sa Srbima ali smo bez kontakata kada je reč o Kosovu. Obaveštajne informacije koje dobijamo od saveznika su slabe. U samoj službi raspolažemo sa malo toga“. Danžan kaže da je u novembru Mišel Fuše, specijalni savetnik ministra spoljnih poslova Ibera Vedrina, telefonirao Brunu Žuberu, upravniku odelenja za strategiju u Kontraobaveštajnoj službi (DGSE), da bi mu rekao da je stvarnost na terenu na Kosovu drugačija od opisa koje daje Rugova i da Amerikanci savetuju da se (Francuzi) zainteresuju za izvesnog Hašima Tačija. „Šta znamo o njemu“, pita on. Pitanje je preneseno Danžanu koji konsultuje svoju dokumentaciju i nalazi samo petnaestak redova o Tačiju od kojih neke potiču iz službe „Akcije“.

Od samog početka 1999. godine Danžan radi u „duetu“ sa Pjerom Antoanom Lorencijem. Oko njih, još trojica ljudi koji „udešavaju“ približavanje Tačiju: general Filip Rondo u ministarstvu odbrane, koji je prema jednom izvoru iz DGSE bio „šef gradilišta“ u ovoj aferi; zatim general Dominik Šampsio, šef Operacija i dakle šef službe Akcije; takođe, Bruno Žubert, upravnik odelenja za strategiju u DGSE, koji će imati važnu ulogu na Konferenciji u Rambujeu. Rondo pokriva veze sa CIA...

„Posle brojnih rasprava, Lorenco i ja smo uključeni u francusku delegaciju u Rambujeu. U početku mi pratimo „jugose“ ali to ne služi ničemu jer Milošević ne želi da pregovara... Zatim dobijamo zadatak da pratimo Albance s Kosova. U to vreme znamo da Mahmuti kopa rukama i nogama da postane jedini sagovornik Francuske, uprkos njegovom odbijanju da dođe u Rambuje i prisustvuje susretu za koji smatra da je maskarada. Amerikanci drže i potpuno kontrolišu pet članova kosovske delegacije. Tači čak ima jednog američkog čuvara, verovatno iz CIA. Njega obrađuje Džejms Rubin (portparol američkog ministarstva spoljnih poslova, bivši Klintonov asistent)... Mi ostajemo posmatrači. Nemamo nikakav kontakt sa njim, ni sa ostala četiri člana kosovske delegacije u Rambujeu. Na kraju tog dvonedeljnog perioda, prilazim Tačiju i oslovljavam ga na engleskom. On ne govori engelski. Razmenjujemo nekoliko reči na nemačkom. „Ja sam Tači, šef delegacije“, kaže on. Jedan Amerikanac ga prekida. Francuzi nemaju uticaja u Rambujeu, mi smo posmatrači. 

„Žerar Erera, operativni šef francuske delegacije, odlazi u Beograd da bi se susreo sa Miloševićem. Po povratku on kaže: ´Milošević je toliko beskompromisan … On hoće rat´.

„Tačija sam susreo tek u Kleberu kada je OVK potpisao ugovor. On je bio taj koji mi je prišao. „Imam kontakte sa svima, pre svega sa CIA, ali nemama nikakav kontakt sa Francuzima...

-      Dakle?

-      To je glupo, ipak vi ste bili pokrovitelj Rambujea. Treba mi kontakt, mogli biste vi to da budete...

-      Zašto ja?

-      Jer govorite nemački. U vašoj delegaciji su samo diplomate, ambasadori… Treba mi neko sa kim je kontakt jednostavan.

-      Ne mogu odmah da vam odgovorim, treba da to prenesem mojim šefovima.

-      Prenesite im.“

„Kontraobaveštajna služba mi je dala zeleno svetlo. Tako sam Tačija ponovo video već sutradan:

´Imam članove porodice koji žive u Francuskoj´, kaže on. ´Jedna od mojih sestara živi ovde. On ima sina i on će biti taj koji će vam omogućiti da me kontaktirate. Evo njegovog broja´... »

„Kontaktirao sam na taj način Tačija nakon što je počelo bombardovanje. DGSE šalje na teren u informativnu misiju jednog agenta -  Rajnera. On će svakodnevno izveštavati ali koliko je meni poznato neće biti ciljnih aktivnosti...“.

Danžan govori o jednoj drugoj misiji preko Albanije sa „mrežom generala Rondoa“ koji je bio oprezan sa onima koji su bili povezani s Tačijem. On je povezan sa Mahmutijem i Ramušem (Haradinajom)“.

 

Iako potvrđuje da je OVK od njega tražila oružje, Danžan tvrdi da im ga DGSE nije dostavljala. On ipak ne isključuje mogućnost da su službe mogle da zatvore oči pred organiuzovanjem mreža za isporuku oružja.

„Tači je dva puta došao u Pariz“, nastavlja on. „Prvi put 26. maja 1999, na dan finala Lige šampiona između Bajerna i Mančestera. Pratio ga je Mahmuti. Dva lidera sreli su Filipa Rondoa, Tjeri Dana (sa kojim je susret loše prošao, Ereru i ministra odbrane Alena Rišara na aerodromu Roasi. Uveče, 28. maja Socijalistička partija organizovala je veliki miting u Palati sportova u Parizu (slaveći evropsku socijal - demokratiju) u prisustvu Toni Blera, Gerharda Šredera, Masima Daleme. Mahmuti je kopao rukama i nogama da on i Tači prisustvuju tom skupu. Mi smo zapretili da ćemo se povući ako ostanu pri svom zahtevu. Mahmuti je imao bliske veze u Socijalističkoj Partiji, naročito sa Kristijanom Kastanjom. Tači je ponovo došao u septembru 1999...“

Pjer Antoan Lorenci dopunjava Arnoa Danžana. On objašnjava da je francusko Ministarstvo spoljnih poslova imalo ulogu da organizuje pregovore u Rambujeu, a da su Amerikanci oko Madlen Olbrajt i Džejmsa Rubina bili ti koji su rukovodili. Hašim Tači je tom prilikom čak postao „zvezda“. On ima direktne kontakte sa Madlen Olbrajt i sa Džejmsom Rubinom i njihov je štićenik. Šefica američke diplomatije preporučuje francuskom ministru spoljnih poslova Iberu Vedrinu da se zainteresuje za Tačija koji je nepoznat, kako francuskoj diplomatiji tako i njenim službama. 

/.../

„Naš odnos sa Tačijem bio je ´institucionalizovan´ posle susreta u centru Kleber, kada smo mu rekli da radimo za DGSE. Sa svoje strane, on nam je rekao da je u kontaktu sa CIA i britanskom službom MI6. Postali smo ubrzo njegovi jedini kontakti u Francuskoj, uz savršenu saradnju sa francuskom diplomatijom. /.../

Koji je onda Tačijev status? Agenta DGSE?

„Ne, on ima status ratnog vođe“, kaže Lorenci.

/.../

Pjer Antoan Lorenci vraća se na rat koji je po njemu bio jedini način da se Milošević savije. Kaže da je Milošević počeo da se menja samo kada je bombardovanje promenilo karakter i počelo da pogađa civile.

„Kada su pogođeni tv-prenosnici, kada su oštećene električne centrale, kada je počela nestašica vode, kada je sve to pogoršalo svakodnevni život...“ Lorenci daje do znanja da je učestvovao u tom menjanju orjentacije bombardovanja ka civilnim ciljevima. Taj stav je protivurečan stavu Francuske da se treba suprotstaviti želji generala Klarka da se „sve uništi“, stavu koji je branio predsednik Širak, kako nam je potvrdio Iber Vedrine.

Širimo pitanja van kruga onih koji se tiču hronologije kontakata sa Tačijem:

„Da li ste znali za veze pripadnika OVK sa mafijom?

 

-      Znali smo sa kim imamo posla, znali smo ko ilegalno trguje. U početku uzimamo ono što možemo... Nismo tu da držimo moralnu pridiku. Naši sagovornici vode legitiman rat.

Da li ste znali za trgovinu organima koju je OVK organizovala ili tolerisala?

-      Uopšte ne verujem da je trgovina organima postojala.

Postoje međutim brojni izveštaji koji o tome govore...

-      Mi smo u to vreme bili na terenu. Da je ta trgovina postojala, mi bismo za nju znali. Ne, ne verujem u to.

Da li je tu onda reč o manipulacijama, o dezinformaciji?

-      Da. Srbi su ti koji su lansirali tu aferu.

Ipak, nisu Srbi ti koji su prvi govorili o toj trgovini. Prvi izveštaj o tome napisao je Pol Kofi, direktor odelenja za pravosuđe u UNMIK-u.

-      Nemoguće, uopšte u to ne verujem“.

Arno Danžan je manje kategoričan od Lorencija kada je reč o trgovini organima: 

„Možda je trgovina organima postojala, ne znam ništa o tome. Teško mi je da u to poverujem, ali zameraio bih sebi da nisam to primetio“. On kaže da, u svakom slučaju, ništa o tome nije znao dok je još bio aktivan (u kontraobaveštajnoj službi). Kada je reč o vezama Tačija sa mafijom, on ostaje sumnjičav, iako je podozrevao da su šefovi (OVK) dolazili do novca preko mutnih poslova. 

„Nismo imali iluzija. Naš posao nije bio da istražujemo te stvari. Koliko ja znam, bilo je samo glasina, o ilegalnoj trgovini.“

Kada je reč o svedoku broj 1, lekaru koji je vršio jednu operaciju, koji se 2012. godine predstavio pravosudnim vlastima u Srbiji i čije smo svedočenje delimično preneli na početku ove knjige, Danžan tvrdi da „čak i u Srbiji niko u to ne veruje“, da većina misli da je to „montaža srpskih službi. Jaki su u tome, znate...“. Danžan takođe ne veruje ni u navode iz izveštaja Dika Martija.

Posle susreta u centru Kleber krajem februara 1999. godine, francuska kontraobaveštajna služba (DGSE) udvostručila je napore da pomogne OVK i Tačija. Na sto Olivijea Šrameka, direktora kabineta predsednika vlade, na potpisivanje je stigla posebna procedura (DDA) kako bi bili deblokirani potrebni fondovi za pomoć Francuske pobunjeničkom pokretu. Dve ekipe iz službe Akcije (SA) poslate su na teren kako bi pomagale i obučavale pripadnike OVK.

Prvu misiju je vodio agent Rajner. Nalazeći se za vreme bombardovanja pored pripadnika OVK, pripadnici SA koji su imali šifrovane satelitske telefone bavili su se obaveštajnim poslom. Oni su obezbeđivali veze između OVK i NATO-a, obaveštavali o položajima, situaciji na terenu i označavali mete. Takođe pripadnici SA obučavali su pripadnike OVK u odbrambenim i borbenim tehnikama. Lorenci tvrdi da se Francuska suprotstavila da im isporuči oružje.

„Posle Klebera, mi se više ne rastajemo od Tačija. Postali smo veoma bliski. Prijatelji... Za vreme rata u više navrata smo bili na Kosovu gde se vratio. Više puta smo organizovali njegovo izvlačenje sa Kosova kako bi došao u Pariz na razgovore u Ministarstvo spoljnih poslova sa Ererom i u ministarstvo odbrane.

-      O čemu su bili ti razgovori ?

-      O francuskoj pomoći OVK i o razmerama te pomoći. Počeli su da pričaju o transformaciji članova OVK posle rata...“

U isto vreme Lezie, jedan drugi pripadnik SA kontraobaveštajne službe DGSE, dobija u zadatak drugu misiju koja traži velike tehničke i ljudske snage: uspostaviti telesnu gardu od tridesetak ljudi za Hašima Tačija. Oko dvanaest agenata DGSE radi pod rukovodstvom Lezijea. Prvo, da bi se utvrdio program obuke koja treba da se odvija u Francuskoj u Serkot, u padobranskom centru za specijalnu obuku (CPES) koji je podređen DGSE. Za obuku, koja će trajati dva meseca, angažovani su agenti iz Serkot, specijalizovani za tajne akcije i dvojica iz specijalnih snaga u Perpinjanu. Jedna ekipa instruktora predviđena je kako bi kosovske Albance obučavala u gađanju, telesnom obezbebđivanju na ulici, u sred gomile ljudi, u konvoju, kao i u dezaktiviranju eksplozivnih naprava.

Lezie stupa u kontakt sa vojnim rukovodstvom OVK. On je već dolazio na Kosovo i u Albaniju prethodne godine. U proleće 1999. godine njegovo putovanje počinje u Tirani. Teško je zakazati sastanke jer je Kosovo pod bombama NATO-a. Prilikom drugog putovanja kreće na Kosovo jednim džipom, ali mora da pređe granicu peške i satima zatim pešači sve dok po njega nije došao drugi džip koji ga dovodi pred kosovske Albance obučene kao „geriljerosi“ u logoru u kome se nalazi Ramuš Haradinaj. On – Ramuš Haradinaj biće njegov sagovornik.

Haradinaj mu predstavlja momka koji je izabran da bude šef telesne garde Hašima Tačija. Zgodan dečko, od otprilike 25 godina, očigledno mali mafijaš. Najverovatnije podvodač. Lezie i njegovi sagovornici blokirani su tokom 48 sati zbog bombardovanja. Opkolili su ih srpski vojnici. Oficir iz službe Akcije definiše sa Haradinajem detalje vezane za obuku telesne garde, pre svega vreme održavanja obuke, broj učesnika itd. Zahteva direktan i poverljiv kontakt sa šefom garde. Francuzi su kosovskim Albancima dali dva šifrovana telefona, karte, kodove, planove za veze.

Obuka će trajati od početka jula do kraja avgusta 1999. godine. Lezie će u Parizu podneti svoj plan na odobrenje pre nego što se vrati u Tiranu, kako bi utanačio svoj plan eksfiltracije kosovskih Albanaca na obuku u Francuskoj. Dva agenta SA (služba Akcije kontraobaveštane službe Francuske) čuvaju kuću u kojoj se vodi razgovor o tome. Izvlačenje učesnika obuke odvijaće se morskim putem preko jedne albanske plaže prepoznatljive po prisustvu dvojice «vojnih  plivača“... Poslednje putovanje u Tiranu omogućiće da se utanače poslednji detalji i plan sprovede u delo: učesnici obuke stižu u kuću u malim grupama; odatle odlaze raspoređeni u više vozila. Treba da izgledaju kao turisti. Stižu na plažu u blizini one sa koje treba da počne operacija izvlačenja. Igraju lopte u kupaćim gaćama, mirno pijuckaju pivo ili zabijaju glavu u porno-časopise. Kada padne mrak upućuju se ka jednoj baraci koja ej prethodno označena na karti. Jedan vojni plivač ih čeka. Dugo hodaju u koloni jedan za drugim kako bi stigli na plažu... Oko jedan sat posle ponoći iz mraka se pojavljuju četiri polučvrsta borbena čamca na kojima se nalaze četiri osobe – svi sa maskama na licu. Lezie i tridesetak učesnika obuke brzo se ukrcavaju, ostavljajući dva vojna plivača na obali. Posle oko sat vremena plovidbe, čamci pristaju uz brod za pomorsku podršku „Izar“ koji DGSE upotrebljava za operacije daleko od Francuske. Lezie i njegovi „Kosovari“ penju se na brod. Mala fregata plovi kroz Mesinski prolaz, uz italijansku obalu, pre nego što se uputi ka jugu Francuske. Tokom 36 sati „Izar“ će biti u užasnoj oluji. Svi budući učesnici u obuci su bolesni od toga. Po dolasku u Francusku, minibusima sa zatamnjenim staklima, prebačeni su u jedni vojnu vazduhoplovnu bazu u blizini a zatim, teretnim avionom Transal, u Orlean odakle će, dikretno stići u najtajniji deo baze u Serkot, pored same šume. Obuka može da počne.

Kosovski Albanci uče da rukuju Beretom 92. Lezie kaže: „Biće im dati Bereta i oprema za uklanjanje mina“. Šef Tačijeve garde sve vreme gunđa, nije zadovoljan obukom. Hteo bi da ih instruktori više uče kako da ubijaju.

Krajem avgusta počinje operacija ubacivanja na Kosovo. Ovoga puta Transal će Tačijevu gardu prevesti direktno do Tirane. Lezie i njegova ekipa preduzeli su sve mere kako budući Tačijevi čuvari ne bi bili otkriveni po silasku iz aviona koji nikome nije dao plan leta. Transal aterira, ide ka kraju piste, kao da se priprema za uzletanje. Dok zaokreće vozeći veoma sporo učesnici obuke u Serkotu iskaču i trče prema žičanoj ogradi koja je prethodno bila isečena. U isto vreme Transal daje gas i uzleće. Pripadnici OVK zatim uskaču u vozila koja ih prevoze do kamiona sa kontejnerima. Jedan agent DGSE ih čeka unutra. Na putu za Kosovo pokvarila se klimatizacija u kontejneru: strahujući da će umreti od vrućine kosovski Albanci skoro da su ubili francuskog vojnika koji nije hteo da otvori vrata kako bi ušao vazduh.

U Jelisejskoj palati 11. novembra 1999. godine, predsednik Širak odlikovao je agenta Rajnera Legijom časti. U svečanoj sali prisutni su vojnici KFOR-a. Kako ne bi bio prepoznat na fotografiji Lezie za vreme svečanosti dodele odlikovanja - nosi veštačke brkove i naočare. U oktobru, ministar odbrane Alen Rišar odlikovao je Leziea Krstom vojne časti...

U međuvremenu Hašim Tači je postao lider na Kosovu. Agent DGSE ili ne – on je proizvod zapadnih tajnih službi koje su ga nametnule kao najvažnijeg i jedinog sagovornika, odgurnuvši u stranu Ibrahima Rugovu, lidera koji je izabran na izborima (bez obzira na to što neki osporavaju uslove u kojima su se ti izbori održali). Nije, dakle,  slučajno to što u istoriji Kosova koja sledi nailazimo uvek na tragove tih službi. Na političkom nivou, pet zemalja koje su učestvovale u operaciji NATO-a ne odstupaju od svog stava da brane po svaku cenu svoje štićenike, uprkos optužbama na njihov račun koje su sve oštrije i sve preciznije. Arno Danžan, izabran za evropskog poslanika u junu 2009. godine na listi UMP (desnica) i član odbora Evropskog parlamenta za obranu i bezbednost, nije se slučajno obrušio na Dika Martija zbog njegovog izveštaja koji dovodi u pitanje ulogu Hašima Tačija i ostalih lidera OVK u aferi trgovine organima. Arno Danžan je praktično stao u odbranu Hašima Tačija zajedno sa prijateljima premijera Kosova /.../

(Kraj izvoda iz knjige "Kosovo: Pravedni rat za mafijašku državu", izadnje Fayard, Parzi, 2013.)

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...