KAKO JE NASTALA RUMUNIJA

priredila Valentina Jokić

Napoleon III ujedinio dunavske kneževine

Od kada je postala članica Evropske Unije Rumunija pobuđuje sve veće interesovanje na Zapadu ne samo zbog investicija – već i zbog egzotične istorije. Francuski časopis “Istorija” nedavno joj je posvetio značajan prostor objavivši tekst sa zanimljivom tezom: (pra) otac Rumunije nije niko drugi do Napoleon Treći...

Zemlja koja je 1. januara ušla u Evropsku Zajednicu nastala je na veoma buran način. Ujedinjenje Moldavije i Vlaške u jednu državu, uspeh je francuske diplomatije.

Kako dati ime ovoj zemlji ? Pri svakom rođenju se postavlja isto pitanje. Pre sto pedeset godina, Evropa se nadnela nad jednom kolevkom, ne znajući kakvo ime da nadene detetu: Dunavske kneževine? Moldavsko-vlaške ili vlaško-moldavske provincije? Ujedinjene kneževine Moldavija i Vlaška? Bilo je potrebno dobrih deset godina da se ovoj zemlji konačno dâ ime, između 1856. godine, u vreme Kongresa u Parizu na kome se postavilo pitanje statusa ovih teritorija, i 1866. godine kada je priznat jedan “rumunski princ”. Rumuni ni danas ne zaboravljaju, značajnu ulogu diplomatije Napoleona III tokom čitave decenije vrućih pregovora.

Veze između osnivača Rumunije i Francuske postoje odavno. Sve je počelo u romantičnom Parizu 1830. godine. Francuska se zalagala za obnavljanje Grčke, nezavisnost Belgije, slobodu Italije. Ona je bila otvorena prema rumunskoj eliti intelektualnih krugova, koja će preuzeti model parlamentarnih institucija i ideje o socijalnim reformama, jednakosti i slobodi, nastale 1789. godine. Sinovi velikih moldavskih i vlaških porodica studirali su u Parizu i slušali predavanja istoričara kao što su Žil Mišle ili Edgar Kine. Oni su se kretali u francuskim krugovima rumunofila, gde se izdvajao jedan mladi novinar, specijalista za istočnu Evropu, Ipolit Depre.

Gori Rusi nego Turci

Postojali su Rumuni koji jedva da su bili iz Rumunije. Teritorijalno i politički, moldavske i vlaške provincije, u dolini Dunava, pripadale su otomanskom carstvu, ali su bile pod protektoratom ruskog carstva. Rumuni su se našli u neobičnoj situaciji. Njima su vladale dve sile: muslimanska i slovenska, od kojih je prva bila sve više simbolična, dok je druga stvarala sve veći pritisak u ime verskog bratstva između pravoslavnih Rusa i Rumuna. U jednom od svojih članaka, Depre je opisao ovaj paradoks: “Ovi narodi su brzo shvatili da su prihvatanjem ruskog protektorata, samo promenili jaram i da je, sve u svemu, turski jaram, iako manje mudar, neuporedivo blaži.”

Za vreme “narodnog proleća” (period revolucija) koje je prožimalo celu Evropu, 1848. godine, Rumuni iz Moldavije i Vlaške, kao i oni iz Transilvanije (u austrijskom carstvu), krenuli su u borbu za veću političku autonomiju, nacionalno jedinstvo i savremene društvene reforme. U junu 1848. godine, formiran je revolucionarni komitet u Bukureštu. U njemu su bili aktivni nekadašnji studenti iz romantičnog Pariza, tražeći ukidanje feudalnih privilegija, davanje zemlje seljacima i moldavsko-vlaško ujedinjenje. Kao i svuda, u Evropi, “narodno proleće” je bilo neuspešno i ovde. Ruska i turska okupacija ponovo su nametnule kneževinama stari, represivni sistem. Stegnuta između cara i sultana, rumunska stvar je bila izgubljena više nego ikad.

Nekoliko godina kasnije, za vreme krimskog rata (1853 – 1856.), nada se ponovo probudila. Francuska se, pod Napoleonom III, ujedinila sa Engleskom da bi sprečila rusku ekspanziju i zaštitila Otomansko carstvo. U ovoj politici, najvažnije je bilo uspostavljanje ravnoteže u Evropi, dok je rumunsko pitanje bilo u drugom planu. Svi su se pitali šta će biti sa Moldavijom i Vlaškom, ako Rusi budu izgubili. Koji će status imati posle ruskog protektorata? Da li će Evropa naći neko rešenje? Jedno je bilo sigurno, nije bilo govora o nezavisnosti rumunskih kneževina, jer su saveznici vodili rat protiv Rusije da bi zaštitili teritorijalni integritet Turskog carstva. Nije bilo logično oduzeti Turcima dve provincije koji su bile na strani pobednika. Naprotiv, trebalo je da kneževine budu bedemi, na obali Dunava koji će štititi Otomansko carstvo od Rusa. To znači, trebalo je da imaju vrstu autonomije, pod simboličnom vlašću sultana, koja bi bila dovoljna da spreči buduće napade Rusije.

Od jeseni i zime, između 1854. i1856. godine, u Londonu, Beču i Parizu, diplomate su razmišljali o tom pitanju kako bi bili spremni, u slučaju očekivane pobede na Krimu, nad Rusima. Tako je posao u biroima Ke d’Orseja, bio odlučujući.

Najbolje, strani princ

Ministar inostranih poslova Napoleona III, Eduar Druen Luis, zadužio je tek primljenog saradnika da dobro razmisli i da da svoje predloge. To je bio upravo Ipolit Depre, bivši novinar, rumunofil, koji je odlično poznavao stratešku problematiku u ovom delu Evrope i neophodnost izjednačavanja snaga. Za razliku od svojih kolega, imao je iskustva i dobro je poznavao ove narode. Kada je ministar zatražio od njega da pripremi dokument koji bi bio osnova francuskog stava prema ovom pitanju, on je sa sigurnošću zaključio da je najbolje rešenje ujedinjenje ovih dveju kneževina. Ovo je odgovaralo željama Rumuna koji govore isti jezik, imaju istu veru i istoriju. Da bi nova država bila postojana, trebalo je da bude pod stranom krunom.

Ideja je izgledala paradoksalno. Zašto stavljati rumunski narod pod stranu krunu, u trenutku priznavanja autonomije? Ovo pitanje se postavljalo prilikom formiranja Grčke i Belgije, gde su, u oba slučaja, postavljeni strani monarsi, jer su tako nametale tadašnje prilike. Nijedna od velikih porodica nije bila u stanju da da valjanog predstavnika koji ne bi ubrzo bio napadnut i nijedna nije bila u stanju da garantuje stabilnost koja bi uslovila dugotrajnu dinastiju. Borbe za vlast ne bi mogle da se izbegnu.

Od marta 1855. godine, ovakva vizija ujedinjene Rumunije pod stranom krunom, postala je doktrina francuske diplomatije kojom se Druen d Luis služio u internacionalnim pregovorima. Rusi su se smatrali zaštitnicima pravoslavnih Rumuna? Mi, Francuzi, mi smo im nudili više, nacionalno ujedinjenje. Rumuni nisu želeli više Ruse? Nisu voleli Turke? Bili su na oprezu zbog Austrijanaca? Nisu poznavali Engleze? U to vreme Prusi se nisu uzimali u obzir. Znači, ostalo je jedno mesto pored Rumuna i Francuska će ga uzeti.

U to vreme Ke d’Orse nije, po ovom pitanju, dobio nikakvu instrukciju lično od Napoleona III. Pretpostavlja se da je imperator usvojio francuski plan u kome je našao doktrinu koja je odgovarala njegovim idejama. U neobjavljenim dokumentima, koji se čuvaju u arhivama Ke d’Orseja, Ipolit Depre jasno govori: “Imperator se na kraju sam zainteresovao za ovu raspravu, prema kojoj je, do tada, bio ravnodušan.”

Godinu dana kasnije, Napoleon III postao je žestoki branilac rumunskog pitanja, na kongresu u Parizu, 1856. godine.

Nova karta Evrope

Sebastopolj je pao 8. septembra 1855. godine. Francusko-engleski saveznici su došli na Krim i na strani Turaka, pobedili Ruse. Time je rat bio završen. Karte za Istočnu Evropu su podeljene i diplomate ulaze u igru. Godine1815. na kongresu u Beču, stvorena je nova karta starog kontinenta, na ruševinama Napoleonovog carstva. Četiri decenije kasnije, u Parizu je održan kongres za mir, na kome je predsedavajući bio grof Valevski, sin Napoleona I, novi francuski ministar za inostrane poslove Napoleona III.

Sudbina kneževina na obali Dunava je bilo jedno od ključnih pitanja na ovom kongresu. Francuska ideja ujedinjenja pod stranom prinčevskom krunom, izazvala je burnu reakciju. Turskoj nije odgovarala ovakva ideja jer je dozvoljavala buduće otcepljenje kneževina. Ona je želela da ih zadrži sa gospodarima (prinčevima) koje bi nominovao sultan. Ni Rusija se nije složila jer joj je lakše bilo da širi svoj uticaj na Rumune, ako bi bili podeljeni. Austrija se najviše protivila jer je na svojim granicama videla novu slobodnu naciju koja bi podsticala na isto, već nemirne narode u svojoj imperiji. Engleska se nećkala, pokušavajući zaobilaznim putem da dođe do cilja. Francuska je ostala izolovana.

Francuzi su napravili jedan vrlo vešt diplomatski potez. Na kongresu su uspeli da odlože pitanje kneževina. Ono što je bilo najhitnije je da se ukine ruski protektorat i ostane otomanska vladavina. Posle toga je bilo predviđeno sastavljanje specijalne “evropske komisije” koja bi na licu mesta sprovela “prave i ozbiljne izbore”. Na ovaj način, program ujedinjenja nije bio prihvaćen, ali nije bio ni odbijen. Konsenzus nije bio postignut i odlaganje je svima odgovaralo. Francuska je naivno verovala da ništa ne rizikuje povinujući se želji naroda.

Englesko-rusko savezništvo

Da bi se znala volja Moldavije i Vlaške, bilo je potrebno izabrati skupštine i izglasati ili ne, ujedinjenje. Ubrzo su sve sile počele da šalju svoje najbolje agente, da procene situaciju, uspostave kontakte i ako je potrebno, da nameste izbore. Austrijanci su, po svaku cenu, želeli da spreče izbor ujedinjenja. Rusi su mobilisali svoje bojare, bogate veleposednike i u slučaju pobede Francuza, destabilizovali bi agrarne reforme, deobu zemlje i obaranje feudalaca. Napoleonova diplomatija je takođe poslala svoje špijune. Izbori su bili predviđeni za juli mesec 1857. godine. U poslednjem momentu, francuski agenti su dobili dokumenta koja su potvrdila da su izbori namešteni. Francuska ih je objavila, a Napoleon III se naljutio. U avgustu je izbila kriza.

Imperator se ubrzo uverio da njegova politika neće imati uspeha, jer ne može sam da brani ujedinjena kravljevstva. Na jugu Engleske, na ostrvu Vajt, u Ozbornu, polovinom avgusta 1857. godine organizovan je jedan susret. Napoleon III je tajno napustio prorumunsku politiku, pod pretnjom englesko-ruskog savezništva protiv njega. Evropska konferencija koja je trebala da reši ovo pitanje održaće se između 22. maja i 19. avgusta1858. godine. Evropa je zvanično proglasila nastanak “Ujedinjenih kraljevina Vlaške i Moldavije”, ali sa dve jasne celine i dva gospodara, dve skupštine i dve zastave. Jedina zajednička institucija, bilo je pravosuđe. To nije bilo dovoljno i ujedinjenje Rumuna je bilo zaboravljeno.

Iznenada, 1958. godine, na skupštinskim izborima Moldavija i Vlaška su se izjasnile za ujedinjenje. U januaru 1859. godine, Moldavija je izabrala svog gospodara, pukovnika Aleksandra-Žana Kuzaa. Mesec dana kasnije, Vlaška je izabrala istog gospodara. Nakon duplih izbora, Rumuni su se odlučili za ujedinjenje izabravši jednog istog princa. U Evropi je iznenađenje bilo još veće jer je taj "znameniti" Kuza bio - nepoznat. On je bio sin moldavskih bojara, rođen 1820. godine i studirao je u Parizu. Bio je čvrste ruke i za nekoliko nedelja došao je na čelo države. Ovi izbori su simbolična pobeda Napoleona III koji je upotrebio sav svoj uticaj da bi evropske države, kao i Otomansko Carstvo, priznale novog princa. To se i dogodilo 1861. godine. Godinu dana kasnije, 1862. izabrana je jedna zajednička prestonica, Bukurešt. Tako je nikla jedna država.

Konačno ujedinjenje

Ubrzo je došlo do sumnji i postavljalo se pitanje stabilnosti gospodara. Svojom politikom je okrenuo bojare protiv sebe. Agrarnom reformom ukinuo je kuluk i dao seljacima trećinu veleposedničke zemlje za koju je država garantovala naknadu. Oligarhija veleposednika bila je vrlo neprijateljski raspoložena, zbog čega je Kuza ustavom nametnuo reformu. Buržoazija je takođe bila nezadovoljna, pribojavajući se diktature. Kuza je izgubio poverenje naroda i oboren je državnim udarom, u februaru 1866. godine. Napoleon III je ovom intervencijom sačuvao režim.

Ono što je Depre predvideo 1854. godine, obistinilo se. Ujedinjene kneževine nisu mogle da opstanu sa rumunskim monarhom na čelu. Evropa je počela da traži odgovarajućeg princa koji bi vladao u Bukureštu i stvorio ravnotežu u političkom životu. Evropski konsenzus bio je za Šarla d Hohenzolerna-Zigmaringena, člana kraljevske porodice Pruske, sina Stefani d Boarne, velike vojvotkinje Bada, rođake Napoleona III. Rumuni su ga, zbog njegove francuske krvi, konačno izabrali 1866. godine dodelivši mu titulu “Princ od Rumunije”. Na ovaj način je bio ostvaren francuski program. Na berlinskom kongresu, 1878. godine, priznata je nezavisnost kraljevine. Godine 1881. princ postaje kralj Karol I. Rumunija je ušla u veliku porodicu evropskih država.

Rumunska politika Napoleona III se obično smatra “politikom nacija”. Arhive govore da se imperator zainteresovao za Rumune tek pošto je francuska diplomatija unela neke nove ideje. Osim toga, on se nije dvoumio da rumunsko pitanje podredi drugim, važnijim interesima za Francusku, što je, u diplomatiji i normalno. Stvaranje Rumunije, iako haotično i nepredvidljivo, francuski je projekat, nastao, počev od 1854. godine, u Ke d’Orse koga je usvojio Napoleon III. Ovo je jedan od uspeha imperijalne diplomatije, uz francusko-englesku uniju, kongres u Parizu, nezavisnost Italije, ugovore o slobodnoj razmeni i Suecki kanal. U periodu, između 1856. i 1866. godine, uticaj Francuske u Evropi XIX-og veka, dostiže svoj vrhunac. To je bio period u kome je, svojom diplomatijom, “Napoleon mali” postao veliki, navodi “Istorija”.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...