Kuda ide hrvatska energetska politika (?)

Hrvatska vlada najavila je za ovu godinu kapitalna ulaganja u razvoj zapuštene energetike. Nevladini subjekti inicijativu dočekuju kritički, s obzirom na moguće krajnje motive iza kojih se naslućuje gomilanje profita.

Više milijardi kuna uložit će se ove godine u razvoj hrvatske energetike, kako je najavio Radimir Čačić, potpredsjednik vlade, no još nije posve jasno o kojim je strateškim projektima konkretno riječ. Zasad je tek izvjesno da Hrvatska doslovce vapi za dodatnim kilovatima i kilodžulima, budući da se, prema Čačićevim riječima, nalazi na osmom mjestu po uvozu energije na svijetu, i na drugom u Evropi.

Spomenute su, pritom, nove hidroelektrane i termoelektrane, kao i gradnja pogona za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, ekološki prihvatljivijih, te ulaganja u infrastrukturu, uz koncesije na postojeće objekte i privatizaciju dijela Hrvatske elektroprivrede. Sudeći prema obimu posla i Čačićevom početnom angažmanu, sve to umnogome podsjeća na veliki projekt cestogradnje u Hrvatskoj, započet prije 12 godina, a kojem se isti taj političar tada usrdno posvetio, i s kojim se on dan danas često poistovjećuje. Ujedno, međutim, radilo se i o širem pokretanju domaće privrede.

Mapa Hrvatske sa lokacijama postojećih elektrana

Strah od zaduženja

Ali, dijelom i zbog nepovoljnog ishoda toga posla, nedorečenost oko budućeg energetskog razvoja izaziva u određenim zainteresiranim krugovima vidnu nervozu. Prije svega se to odnosi na predstavnike radnika Hrvatske elektroprivrede, koja se svakako nalazi u središtu razvojnih projekcija vlade. „Bojimo se da bi moglo doći do ogromnog zaduženja HEP-a", rekao nam je Denis Geto, predsjednik strukovnog sindikata Tehnos, jednog od tri u tome javnom poduzeću, „slično kako su Hrvatske autoceste završile u velikim dugovima, dok je puno drugih poduzeća, odreda privatnih, izuzetno profitiralo, a pritom nerijetko u kriminalnim okolnostima“.

Geto ističe da nije kazano otkud bi se namaknuo novac za dodatne investicije u ovoj godini, koje su najavljene „na prepad“ i podseća da je kilometar autocesta u ono vrijeme koštao znatno više nego što je bilo nužno, a slično bi moglo biti s, na primer, mrežom dalekovoda, jer puno investicija u kratkom vremenu diže cijenu proizvoda, prema zakonima tržišta. U Hrvatskoj, pak, samo jedno poduzeće gradi dalekovode.

„Ne želimo da se privreda revitalizira žrtvovanjem HEP-a. Uzmite primjer koncesija na određene sadašnje elektrane: bolje bi bilo da sami izvučemo zaradu iz njih, nego da to netko radi za privatni račun. Ali, vlada želi pomoću najma jednokratno krpati budžet, i sad se mi zbog toga moramo odreći imovine koju smo mukotrpno stjecali desetljećima. Ne pristajemo na takve odluke“, kaže Geto.

Podobnici ususret privatnicima               

Time se ne iscrpljuje popis zamerki što ih predstavnici struke upućuju vladi. Sljedeća primjedba spada u kategoriju hrvatskih klasika: Tehnos je baš nedavno uputio prigovor vladi zbog postavljanja nove, i opet politički podobne uprave na čelo njihove tvrtke. A javnost dobro pamti silne koruptivne i druge afere koje se već godinama roje oko HEP-a, s desetinama milijuna evra izravne i neizravne štete nanesene nesavjesnim ili makar nestručnim poslovanjem. Dalje, u Tehnosu iskazuju dodatnu skepsu na račun Čačićeva plana da se najprije uloži u mrežu prijenosa i distribucije struje.

Potpredsjednik Vlade Hrvatske, dakle, najavio je za početak radove zamjene drvenih stupova betonskima, kao i druge zahvate na mreži. No, naš sindikalni sugovornik tvrdi kako mreža uopće nije u tako derutnom stanju, da bi prvo morali ulagati u nju, a proizvodnju ostavljati na čekanju. Sindikati se pribojavaju kako je na stvari puko vabljenje privatnih ulagača u vjetroelektrane i slične investicije koje su danas u trendu, dugoročnim rasterećivanjem od potrebe da i sami ulože nešto u infrastrukturu. Potonji bi se tako mogli priključiti na gotov javni sustav, čiju bi gradnju platio – HEP. Povrh te bojazni, mnogi se pitaju zašto bi država uložila golem javni novac u mrežu, koju zatim kani privatizirati.

Tehnološka zastarelost Hrvatske

A kad su posrijedi vjetroelektrane i proizvodnja iz drugih obnovljivih izvora energije, poput na primer solarne, o tome svoje imaju za reći – te svakako i govore, otvoreno i često – ekološki aktivisti, sa sve većim uticajem u društvu. Zbog njihovih itekako osnovanih intervencija u pitanju su najveći pojedinačni, već zacrtani proizvodno-energetski projekti, hidrocentrala na izvoru rijeke Omble pokraj Dubrovnika i termocentrala Plomin II pokraj Labina. Aktivisti, naime, insistiraju na poticanju štednje i tzv. čistoj energiji.

Toni Vidan, voditelj energetskog programa Zelene akcije, podsjetio nas je da je baš na području energetike u svijetu u novije doba došlo do tehnološkog obrata i pomirbe između ekologije i ekonomije. Postalo je isplativije ulagati u obnovljive izvore i energetsku učinkovitost, a potaknuto rastom cijena fosilnih goriva i sve naprednijom te jeftinijom tehnologijom. U Hrvatskoj, međutim, još nije tako. Pa ni sami građani se još ne upućuju na sudjelovanje u lokalnim i kućnim investicijama, što bi umnogome koristilo svima.

Zanemarivanje EU-fondova

„Mi kao država nemamo kapital za velike investicije, ali zaboravlja se da postoji energetska zajednica u Beču, kao oblik suradnje u tom području, između EU-a i zemalja iz naše regije. Tamo je rezervirano preko milijardu evra za više od 30 mogućih programa vezanih uz štednju energije, a koju Hrvatska, po stručnim procjenama, preko četvrtinu rasipa. No, zemlje regije ta sredstva ne vuku, nažalost. Premda kapital očito nije tolika prepreka kao što se tvrdi, dakle, više se drži do interesa koji nisu javni, koji preferiraju velike, centralizirane projekte, naspram lokalnih, ekoloških, socijalnih", rekao je Vidan.

Naši sugovornici ponajviše se brinu zbog brzine kojom vlada najavljuje pokretanje energetskog razvoja. Uslijed brzine, slažu se oba, već se po Hrvatskoj napravilo dosta štete. Prisjetimo se samo katastrofalnog načina na koji se država prije nekoliko godina odrekla većinskog udjela u Ini, petroenergetskome monopolistu. Niti ulazak privatnog kapitala u proizvodnju električne i toplinske energije, kako danas napominju mnogi, neće u prvom redu pojeftiniti struju i grijanje, ali hoće povećati ukupnu masu realiziranog profita. Čijeg, tj. u čiju korist, to i nije osobito teško zaključiti.