Nuklearna budućnost Srbije

Dr Miloš Zdravković dipl.ing.el.

Zarad potrebe opstanka i prosperiteta, Srbiji je, kao i većini država, potrebna održiva energetska strategija. Takva strategija bi trebalo da se bazira na održivom energetskom korišćenju i zaštiti životne sredine. Potrebe stanovništva i proizvodnje za energijom svuda u svetu, pa i u Srbiji su u stalnom rastu, s nuklearna elektrana bi obezbedila i tu energiju i sigurne prihode na duže vreme.

Srbija je okružena nuklearkama, a nema ih, iako mnogi veruju da su one ipak budućnost u snabdevanju energijom, jer će u narednih 50 do 100 godina biti sve manje uglja i nafte, pa će jedina budućnost biti nuklearna energija.

Nedavno je u Nemačkoj produžen „rok trajanja“ nuklearnim elektranama. Vlast je poručila da drugačije nije moglo, opozicija je grmela, građani protestvovali… Francuska energetika se bazira na korišćenju nuklearne energije, jer skoro 80 odsto struje dolazi iz nuklearki. Zemlje sa najvećim rastom na svetu - demografskim i ekonomskim - Kina, Indonezija i Indija uopšte ne razmišljaju da li će forsirati nuklearnu energiju. Njihova budućnost je bazirana na tome. Ruska federacija, država sa najviše resursa na planeti, ima za cilj da bude najveći proizvođač i distibuter nuklearne tehnologije.

Svet ne može bez energije, ona nam je svima potrebna. Mislim da ne treba praviti razliku između načina za dobijanje energije. Naravno, tradicionalni načini za dobijanje energije su nama poznatiji i bliži. Međutim, mi smo svedoci da resursi planete nisu beskonačni i da je potrebno tražiti nove izvore za dobijanje energije. Ako se uzme u obzir činjenica da u svetu postoji više od 450 nuklearnih elektrana, od kojih se dobar broj nalazi u Evropi, kao i da se razvijaju reaktori četvrte generacije – jasno je da tehnologija i čovečanstvo moraju da idu u tom pravcu.

Odgovor na ovo kompleksno pitanje nemoguće je dati, a da se prvo materija ne podeli na najmanje četiri segmenta. Pokušaću da navedem koje su to koristi koje bi država imala od nuklearne elektrane i zašto je iluzorno plašiti stanovništvo ovakvim stvarima.

Za početak, zašto je strah iluzoran!?

U Evropi je aktivno 130 nuklearki, grade se četiri nove, a 24 projekta su u fazi pripreme. U radijusu od samo 400 kilometara našu zemlju okružuje 18 nuklearnih reaktora.

Bugarska je krajem prošle godine počela gradnju postrojenja za radioaktivni otpad, a u najavi je i novi (stari) projekat gradnje nove nuklearke. Istovremeno, na samo 70 kilometara od naše granice i Mađarska gradi dva nova nuklearna reaktora. Najbliža nuklearna elektrana u Mađarskoj se nalazi u Pakšu, gde se pored postojeća četiri grade još dva nova reaktora, tako da će ova nuklearka, kada proširenje bude završeno električnom energijom obezbeđivati polovinu potrošnje Mađarske.

Svaki četvrti kilovat sat u Evropi je proizveden iz nuklearki, što znači da se ne planira njihovo zatvaranje. Ne odriču ih se ni Nemci, dok su Šveđani zatvorili dve, a sada planiraju izgradnju 12 novih elektrana.

Nuklearke su projektovane da izdrže zemljotres, poplave, udar aviona, teroristički napad. Zemlje koje imaju nuklearne objekte njihovu sigurnost pojačavju merama zaštite od nove tehnološke pretnje, sajber kriminala, pa su stalno podvrgnuti takozvanim bezbednosnim stres testovima.

U Srbiji je Moratorijumom zabranjena gradnja nuklearki, ali u slučaju eventualne havarije u nekoj od susednih zemlja, nuklearni oblak bi mogao da stigne do naše zemlje za sat-dva.

Iz napred navedenih razloga smatram da je pod hitno potrebno ukinuti Moratorijum, te da se javnosti predoče aspekti zbog kojih je neophodno/neizbežno graditi nuklearku. Ti aspekti su sledeći: ekonomski, strateški, naučni/razvojni i ekološki.

Ekonomski aspekt

Naša zemlja ima potrebu za izgradnjom nuklearnog kompleksa, koji bi koštao oko pet milijardi evra. To bi, naravno bila grinfild investicija, čist novac koji obezbeđuju proizvođači opreme. U tom slučaju treba napomenuti da cena nije pod uticajem odabira proizvođača, isporučioca opreme i kreditora (SAD, Rusija, Francuska, Nemačka, Velika Britanija, Kanada i Kina).

Treba imati u vidu da ovde govorimo o najisplativijem načinu proizvodnje struje. Poređenja radi, navešću neke od cena električne energije prema načinu proizvodnje:

  • 1,8 centi kwh nuklearne energije;
  • 2,2 centa kwh dobijen sagorevanjem uglja;
  • 4,0 centi kwh dobijen u gasnim elektranama;

Ovde nije navedena cena proizvodnje struje u hidroelektranama. Cena na ovaj način dobijene električne energije varira u zavisnosti od toga koliko košta izgradnja elektrane (primera radi, nije isto da li se pravi centrala na Dunavu ili Drini), i iznosi od 2,0 do 2,8 centa kwh. Pored toga, treba imati u vidu da tehnološki nije moguće obezbediti više od 25 odsto proizvodnje ovim putem , te je logično da cena ne igra presudnu ulogu u strateškom smislu. Kao primer bi valjalo navesti da sve hidroelektrane u Srbiji, uključujući i one najveće - Đerdap i Bajina Bašta, zajedno obezbeđuju manje od 20 odsto ukupne proizvodnje struje.

Sveobuhvatno sagledavanje podataka koji se tiču cene koštanja, trajanja, kao i asanacije terena po prestanku rada nuklearne elektrane, definitivno se izvlači zaključak da je to ekonomski najisplativiji način proizvodnje struje.

Kada se govori o kapacitetima naših hidroelektrana za proizvodnju električne energije, treba imati u vidu i hipotetičku pretpostavku vraćanja naše zemlje na industrijski nivo dostignut 1989. godine, kao i faktičko, odnosno neizbežno uvođenje novih uređaja u domaćinstva poput računara i klima uređaja, čime bi potreba za električnom energijom bila uvećana najmanje duplo. Takav scenario naše hidroelektrane tek ne bi mogle da isprate. Pored toga, u samom regionu se desio veliki nedostatak električne energije, jer su dva bloka bugarske hidroelektrane Kozloduj zatvorena, a tekuća izgradnja četiri nova bloka će trajati još minimum pet godina. U tom smislu bi Srbija mogla da se uključi u izgradnju značajnih kapaciteta. EPS je izneo pretpostavku da Srbija ima potrebu za izgradnjom dve elektrane ukupnog kapaciteta 700 megavata. U toku su pregovori sa strancima, kao i pregovori i sa Elektrorivredom Republike Srpske – ideja je zajedničko ulaganje u hidroelektranu Buk Bjela i o kupovini hidroelektrane Višegrad.

Kao najracionalnije i najisplativije rešenje nameće se projekat izgradnje nuklearne elektrane. Ovo rešenje bi ujedno bilo i najlakše, jer je vrlo lako obezbediti kredite. Potrebe stanovništva i proizvodnje za energijom su u stalnom rastu, nuklearna elektrana bi obezbedila i tu energiju i sigurne prihode na duže vreme.

Strateški aspekt

Prvo treba da razmotrimo globalni strateški aspekt. Ako znamo da se stanovništvo Zemlje uvećava dvostruko na svakih 30 godina, a danas nas ima približno sedam milijardi, normalno je da razmišljamo kako obezbediti uslove za život budućih stanovnika. Pored hrane i vode, tu je i energija. Trenutno u svetu vlada klima razmatranja kako da se resursi troše, a da posledice ne budu fatalne. Došlo je vreme da se sa potrošačke doktrine, gde je bio važan samo profit i gde su se resursi Zemlje trošili nemilice, uz velike odbitke i ogromne količine otpada, prelazi u novo doba, koje podržava sofisticiranu industriju koja podrazumeva što maksimalnije i racionalnije korišćenje resursa.

Struktura ukupne proizvodnje električne energije u svetu izgleda ovako:

  • 40% ugalj (rezerve ovog fosilnog goriva trajaće još par stotina godina, a dalja upotreba je ograničena sporazumom iz Kjota);
  • 25% nafta i gas (nafta za približno 30 godina odlazi u istoriju kao energent i postaje dragocena hemijska sirovina);
  • 20% nuklearno gorivo (trenutno se postavlja kao jedino moguće rešenje koje nudi nauka. Potencijalno atraktivno rešenje je mogućnost fuzije čiji su rezervoari u morskim vodama praktično nepresušni. Stručnjaci predviđaju da nauka tek za 50 godina može da ponudi rešenje za primenu fuzije);
  • 15% hidroenergija (voda ima krajnje ograničene kapacitete, pošto se ne koristi samo za proizvodnju energije).

Gore navedeni podaci nameću zaključak da će nuklearna energija u budućnosti dobiti primat.

Što se lokalnog strateškog aspekta tiče, u svetlu potpisivanja sada već kontroverznog naftnog i gasnog aranžmana sa Rusijom, svedoci smo da je Bugarska dobila daleko bolje uslove od nas upravo iz razloga jer je energetski stabilnija zemlja, iako raspolaže znatno slabijim prirodnim resursima. Razlog tome je postojanja nuklearke „Kozloduj“, a u planu je i izgradnja novih blokova NE „Belane“. Pored toga je planiran i gasovod „Južni tok“ preko Bugarske, koji je stopiran od strane EU. Moj stav je da bi u slučaju iskorišćenja svih prirodnih kapaciteta, kao i izgradnje za početak prve nuklearne elektrane (pri čemu postoji mogućnost izgradnje dve nuklearke), naša zemlja bila energetski lider regiona. Time bi sebi obezbedila veću nezavisnost od ruskog gasa i uvoza struje.

Kroz celu istoriju, gospodari energije su bili i gospodari sveta.

Naučni i razvojni aspekt

Pri spomenu nauke, mislim da je u pitanju nauka samo u jednom momentu. Već u narednom momentu ona prelazi u sistem znanja, a iz tog sistema proističe tehnologija. Jedan od vidova toga je svakako nuklearna industrija.

U Evropskoj Uniji kao mera važi da bi bilo najbolje da se energetske potrebe podmiruju za početak sa 30 odsto nuklearne proizvodnje. Za srednje razvijene evropske zemlje postavljen je standard da treba da imaju instalisanu snagu na nivou od dva kilovata električne energije po stanovniku.

Nameće se pitanje: gde je tu Srbija ako se zna da su svaki napredak i dalja emancipacija društva vezani za energiju. Srbija je proteklih godina dosta zaostala u tehnološkom razvoju. Međutim, kada bi trećina ili milion porodica u našoj zemlji kupile po računar i klima uređaj, što je danas izdatak od 500 evra po porodici, naša zemlja bi se našla u problemu – odnosno, bila bi suočena sa nedostatkom električne energije, za čiju bi proizvodnju bio potreban kapacitet od 1.000 megavata, dakle, nedostajala bi nam jedna nova termoelektrana kao što su TE Nikola Tesla u Obrenovcu.

Danas je svima jasno da rešenje za opstanak i napredak na Zemlji leži u tehnologizaciji. Tu je okretanje nuklearnoj energiji neizbežno. Zbog toga zaostatak od par godina, da i ne govorimo o desetini godina, vodi u zaostatak koji je teško prevazići. Napredak leži u odsustvu improvizacije i oslanjanju na znanje. Još uvek pamtim reči mog prvog mentora, koji je rekao da u nauci i gledanju u budućnost svako ko ume da sabira predstavlja mudrog čoveka. Ko ume da množi i izvlači iz toga zaključke taj je genije.

Setimo se samo primera iz bliske prošlosti – kad je „Zastava“ radila, radila je cela Srbija. Ovakav sistem bi povukao za sobom industriju gotovo cele zemlje: građevinsku, mašinsku, metalski kompleks, elektro…

Ekološki aspekt

Zemlje koje imaju ili su zainteresovane za izgradnju nuklearne elektrane ubuduće će gorivo koje su iskoristile, odnosno nuklearni otpad, vraćati proizvođaču. Tako glasi ponuda koju je svetu nedavno uputio Klub 7, koji čine zemlje proizvođači nuklearnog goriva (SAD, Rusija, Francuska, Nemačka, Velika Britanija, Kanada i Kina). Ova ponuda rezultat je saradnje koja za cilj ima predupređenje potencijalne krize energetskih resursa u svetu i borbu protiv terorista koji mogu da zloupotrebe nuklearni otpad u vojne svrhe.

Najveći otpor izgradnji nuklearki bio je strah od otpada, što je i razumljivo. Skladištenje otpada koji će se razložiti za 100.000 godina zaista izaziva strah. Ali, najnovija ponuda Kluba 7 o davanju goriva na lizing, odnosno vraćanju u zemlju proizvodnje nakon korišćenja, dovodi do preokreta. Nauka radi na projektu skraćenja vremena razlaganja nuklearnog otpada i na novim sigurnim reaktorima. Nesporazum sa javnošću napravljen je zbog nedovoljne informisanosti. Na primer, slovenačka nuklearka Krško godišnje proizvede desetak tona nuklearnog otpada, koji zauzima prostor od jednog kubnog metra. To je ispravno, jer 10 tona stane u jedan kubni metar. U isto vreme, TE Obrenovac za godinu dana sagori tri miliona tona uglja, pri čemu je za smeštanje sagorelog materijala potrebno tri miliona kubnih metara prostora. Novi podaci jasno prikazuju proporcije narušavanja ekologije. Činjenica da nema nikakvog emitovanja sadržaja u vazduh je još jedan razlog za korišćenje nuklearne energije.

Na kraju se nameće pitanje kada je to sve tako, zašto se dogodila havarija u „Fukušim“. Napomenuli smo da se nuklearke grade uz velike vodene tokove, jer je voda neophodna za rad/hlađenje nuklearnih elektrani. Japan je država koja jednostavno ima velike potrebe za energijom, a gotovo nikakve značajnije potencijale u rekama. Usled toga, Japanci su dizajnirali svoje nuklearne elektrane da se hlade vodom iz okeana, što, inače, nigde u svetu nije slučaj. Za normalno funkcionisanje je napravljen pomoćni sistem, koji je izvlačio morsku vodu i dopremao na kopno. Usled strašnog zemljotresa i cunamija, taj sistem je teško oštećen i nuklearna elektrana u Fukušimi je ostala bez vode. Pretpostavka je ovog autora da se taj sistem hlađenja ubuduće neće koristiti.

Sledeća stvar je da u svetu postoji 450 reaktora, čiji je instalisani kapacitet 400.000 megavata. Morima kruži još sto - dvesta podmornica na nuklearni pogon. Upravo su iskustva sa podmornicama doprinela velikom proboju u stvaranju novih bezbednih reaktora takozvane četvrte generacije. Ti reaktori ne prelaze 300 megavata snage. Dizajnirani su na osnovu zahteva da nema nikakve liferacije goriva, principu održivosti (izbačena su kritična mesta sigurnosti i ekonomičnost rada). Na tržištu su se našli posle 2015. godine, a njihova važnost se ne ogleda samo u proizvodnji električne energije već i tečnog vodonika, koji će zameniti benzin kao pogonsko gorivo u saobraćaju.

Zaključak

Ako pogledamo kartu Evrope, naročito našeg okruženja, videćemo da su u radijusu od 200 km od Beograda nalaze dva bloka nuklearki u Bugarskoj, po jedan u Sloveniji, i Rumuniji (plus jedan u izgradnji), četiri u Mađarskoj, a šest su nešto dalje u Češkoj i Slovačkoj . To samo po sebi ukazuje da naša bezbednost ne zavisi samo od nas, već i od naših komšija. Ta činjenica nam zapravo ne ostavlja alternativu – ne postoji izbor između razvoja nuklearne energije i drugih izvora energije (čitaj siromaštva).

(Autor je ekspert za energetsku efikasnost)


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...