Istine i zablude o nuklearnoj energiji

Svjetski mediji su prošlih dana objavili vijest o velikom radioaktivnom zračenju u vodama Tihog oceana. Izmjerena je radioaktivnost čak 100 puta veća od dopuštene radioaktivne supstancije cezij-137, a oslobođena je u atmosferu iz postrojenja nuklearke Fukušima 1 Daiči u Japanu. Stručnjaci su zračenje otkrili i čak 650 kilometara daleko od obale Japana.

Zato smo prof. dr Zdenka Šimića, predavača na Fakultetu elektronike i računarstva i predsjednika Hrvatskog nuklearnog društva, pitali o njegovim spoznajama o tom istraživanju, obavljenom još u lipnju prošle godine, te koliko su izmjerene koncentracije štetne za zdravlje čovjeka i morskog okoliša. Reč je o mjerenjima koja su obavili stručnjaci u američkom institutu Vuds hol okeanogeografik (Woods Hole Oceanographic). Prema njihovim izjavama, to su 1.000 puta veće koncentracije od prijašnjih! No dodaju i da su to i dalje bezopasne koncentracije. Jasno je da se određena radioaktivnost može naći, jer su ispuštanja bila velika, ali je činjenica da je radioaktivnost razrijeđena u velikom Tihom oceanu te se stoga ne očekuju štetne koncentracije.

Koliko će trajati sanacija posledica nuklearne katastrofe u Japanu?

- Sanacija će trajati više desetaka godina. Još nam je nepoznat stupanj istopljenosti reaktorske jezgre u trima tamošnjim reaktorima. Istopljena ili deformirana jezgra zahtijeva korištenje posebno razvijenih robota pri dekontaminiranju. Kada je riječ o okolnom području s kojeg su ljudi evakuirani i na kojem se radi da im se što prije omogući povratak, opasnost je neusporedivo manja, ali i neodređena, bolje rečeno, vrlo kontroverzna. Nedavno su provedena mjerenja kako bi se izradile karte područja sa zonama podijeljenim u tri kategorije prema procijenjenoj godišnjoj dozi zračenja. Podjela je izrađena prema trenutačnoj regulativi, što je osnovni izvor kontroverzi. Područje s više od 20 mSv na godinu (milisivert) smatra se nepogodnim za stalni povratak stanovništva, a na područja gdje je izmjerena radioaktivnost ispod 20 mSv na godinu dopušten je povratak. Na području koje je između tih vrijednosti, moguć je samo povremeni boravak. Kontroverza dolazi zbog toga što neki misle da je riječ o opasnim koncentracijama, iako mnogi stručnjaci smatraju da su vrijednosti pretjerano stroge, te da se ljude posve nepotrebno zadržava izvan njihovih domova. Na razini doza ispod 100 mSv na godinu nitko dosad nije uspio dokazati posljedice, a postoje i istraživanja čak i o pozitivnom djelovanju. Primjeri da je strah od radioaktivnosti pretjeran, uključivši i regulativu koja to podržava, mnogi su, a poseban je u jednom iranskom području gdje više od 30.000 ljudi cijeli život prima prosječno više od 10 mSv na godinu iz prirodnih izvora i ne šteti im zdravlju. Problem je poznat još iz černobilske havarije gdje je, istom iskrivljenom logikom kojom se krenulo u spašavanje ljudi od imaginarna rizika, napravljena izravna šteta stotinama tisuća raseljenih. Oni se naime nisu mogli vratiti kući, a cijelo su ih vrijeme uvjeravali da im je zračenje naštetilo, iako to nije bilo vidljivo.

Zdenko Šimić

Bliži se prva godišnjica razornog potresa i cunamija u Japanu. Što kažu najnovije procene o nastaloj šteti i posledicama zračenja?

- Šteta od havarije u elektrani Fukušima 1, iznosi oko 50 milijardi američkih dolara. Šteta pak od potresa i cunamija je oko šest puta veća. No šteti nije lako određivati iznos niti je uspoređivati. Primjerice, nuklearni dio štete ovisi o tijeku dekontaminacije i kompenzacijama, a istodobno su tu i troškovi zbog zaustavljanja rada u ispravnim nuklearkama u Japanu. Ukupna šteta od potresa i cunamija ovisi i o tome kako se cijela katastrofa odražava na japansku ekonomiju.

Šteta od havarije u elektrani Fukušima 1 iznosi oko 50 milijardi američkih dolara. Šteta pak od potresa i cunamija je oko šest puta veća. No šteti nije lako određivati iznos niti je uspoređivati.

Mediji su nedavno saopštili da je smeće iz Japana doplutalo do obale Kanade. Ima li razloga za strah tamošnjih stanovnika?

- Takve su situacije neizbježne i, iako sigurno nisu opasne, zanimljiva su vijest i pogoduju stvaranju još složenije slike o radioaktivnosti. Šteta je što se ljudi toliko užasavaju radioaktivnosti, kao da je bauk, jer je riječ o prirodnom sveprisutnom fenomenu. Siguran sam da bi se ljudi stalno osjećali ugroženima kada bi im osjetljivost na ostale opasnosti - smog, teške metale, hemikalije - bila tako velika kao na radioaktivnost. Svijet u kojem živimo prepun je potencijalnih opasnosti i nitko ne može znati sve potrebno o njima, pa se zato često oslanjamo na upozorenja i osjećaje drugih.

Fukušima

Japan ne odustaje od novih nuklearnih elektrana, gradiće ih i Turska koja ih dosad nije imala, dok će SAD produžiti licence postojećim elektranama za još 20 godina.

- Čini se kao da se ponavljaju iste reakcije kakve pamtimo nakon Černobila. Nemačka je otpor javnosti prema nuklearkama podigla na visoku razinu, a posljedice u cijeni i okolišu već se osjećaju. Dotle Francuska, SAD, Velika Britanija, Finska i neke druge zemlje ne mijenjaju svoja ranija opredeljenja za elektrane. Trenutačno se u svijetu gradi više od 60 nuklearnih reaktora u 14 zemalja i oni će biti u pogonu sljedećih pet godina. WNO i IAEA predviđaju u sljedećih 10 godina izgradnju još 150 reaktora.

Izgradnjom nuklearke može se osigurati oko 50 posto udjela domaće komponente - tisuće zaposlenih i domaća industrija. Također je bitna činjenica da za vrijeme rada nuklearna elektrana zapošljava gotovo tisuću ljudi

Mogu li alternativna rešenja i obnovljivi izvori zameniti energiju iz nuklearki?

- Iluzija je da će, kratkoročno gledano, obnovljivi izvori donijeti spas u snabdevanju energijom, jer su takvi izvori još znatno skuplji, a novi se troškovi stvaraju i povećavanjem udjela u proizvodnji takve energije. Tako Nemačka treba sagraditi tisuće kilometara dalekovoda kako bi prebacivala električnu energiju iz vjetroelektrana na sjeveru zemlje do drugih područja. Ironija je da isti protivnici koji ne dopuštaju gradnju nuklearki, ne dopuštaju ni gradnju novih dalekovoda. Dodatni problem obnovljivih izvora, kao što su to vjetar i sunce, sadržan je u tome što oni ne jamče električnu energiju kada je potrebna. To se zasad jedino može postići gradnjom spremnika energije koji su još u razvoju i skupi su. Najbolja su rješenja nedvojbeno akumulacijske hidroelektrane, ali samo tamo gdje za njih postoje uvjeti, ali opet će se javiti zaštitnici prirode.

Koliko se energije proizvodi iz nuklearnih kapaciteta i koliko bi se ta količina mogla povećati ili smanjiti do 2020. godine?

- Na svjetskoj se razini u posljednjih nekoliko godina proizvodi gotovo 15 posto električne energije iz nuklearki i ona će do 2020. godine ovisiti o kretanju porasta potrošnje i realizaciji započetih novih kapaciteta. Može se očekivati da taj udio neće prijeći trenutačne količine, ali neće ni osjetnije pasti, možda za nekoliko postotaka.

Hrvatska vlada je protiv gradnje nuklearki. Zašto smatrate da je to loša odluka?

- Da, čini se da je aktualna vlada protiv nuklearki. Mislim da je to velika šteta, jer bi se nuklearka fantastično uklopila u trenutačne napore da se pokrenu investicioni ciklusi koji će izvlačiti zemlju iz krize. Svakako podržavam najavu Vlade Hrvatske da se potpunije iskoriste naši hidropotencijali. Slažem se i da bi trebalo dodatno povećati udio obnovljivih izvora energije. No smatram da poticanje iskorištavanja snage vjetra i fotonapona šteti Hrvatskoj zbog pretjeranih poticaja i gotovo 100-postotnog uvoza instalacija. Bilo bi bolje kada bi se orijentirali na iskorištavanje energije biomase i doradili regulativu za izgradnju malih hidroelektrana. Biomasa i male hidrolektrane su jeftinije, a u startu omogućuju značajan udio domaće komponente. Istodobno bi nuklearna elektrana omogućila postupni prelazak na obnovljive objekte, dok se oni dodatno ne razviju i postanu ekonomični što je za Hrvatsku posebno važno.

Koje su, osim ekonomičnosti, prednosti nuklearnih elektrana?

- Prednosti su brojne, ali navodim samo dva, uz ekonomičnost, važna elementa. Njenom se izgradnjom može osigurati oko 50 odsto udjela domaće komponente - tisuće zaposlenih i domaća industrija. Važno je, takođe, da za vrijeme rada nuklearna elektrana zapošljava gotovo tisuću ljudi. U svijetu trenutačno prevladava podržavanje takvih projekata. Ne manje važno je i to da Hrvatska ima obrazovane, znanstvene, stručne i regulatorne resurse, dakle, iskustvo i znanje, tako da je pogrešno kada se na Hrvatsku gleda kao na zemlju koja to sve mora raditi iz početka.

Za kakav će se model izgradnje odlučiti Slovenci?

- Mislim da će Slovenija, ako se odluči na gradnju nove elektrane, ponuditi Hrvatskoj, Italiji ili velikim tvrtkama, sudjelovanje u financiranju, ali ne i u vlasništvo na način koji mi sada imamo s nuklearkom Krško. Dopustimo li da nam strah ili, sudeći prema nekim izjavama, pogrešno razumijevanje utječu na odluku, ti elementi, vjerujem, neće utjecati na Mađarsku i Sloveniju.

Može li Hrvatska osigurati energetsku nezavisnost bez nuklearki?

- Električna se energija može osigurati na više načina, uključivši i uvozom. No pitanje je koliko će nas takva politika koštati i koliko će takvo opredjeljenje utjecati na našu ekonomiju. Svi želimo postići što nižu cijenu struje ili barem, ako to nije moguće, da u toj dodatnoj cijeni ostvarujemo neke druge ciljeve. Tu svakako mislim na očuvanje okoliša, ali i na našu ekonomiju, jer je trenutačno u Hrvatskoj najveći rizik to što smo u dubokoj krizi i što je užasno mnogo ljudi bez posla. Najveći „zaštitnici“ okoliša željeli bi vidjeti uvozne vjetroelektrane i fotonaponske objekte po cijeloj Hrvatskoj, bez obzira na to što se događa s našom ekonomijom. Smatram da je to kratkovidno i neodrživo.

Bajke o obnovljivim izvorima energije

Ima li Hrvatska celovitu energetsku strategiju i može li se kvalitetno promišljati budućnost bez nje?

- Ko god razmišlja o energetici bez cjelovite ekološke i ekonomske slike ne može dobiti stvarnu sliku. Primjerice, današnji hibridni električni automobili su ekološki i ekonomski lošiji od najštedljivijih benzinskih, kada se razmatra tzv. cjeloživotna analiza. Ta je analiza vezana za nerazvijenost tehnologije, cijenu proizvodnje, skupe materijale i akumulatore itd. Naravno, u budućnosti će se stanje promijeniti, ali danas ne smijemo ispustiti iz vida cjelovitu sliku kada nam netko prikazuje bajke o obnovljivim izvorima. Tu su i posebni interesi i nečije iluzije da će decentralizirani obnovljivi izvori riješiti problem tzv. centralizirane moći velikih energetskih izvora. Moćnicima je posve svejedno je li ta moć koncentrirana ili disperzirana. Nedavno je Španija stopirala poticanje daljnje gradnje obnovljivih objekata, jer je akumulirani javni dug od dosadašnjih poticaja narastao na 22,5 milijarde evra. Nemačka i neke druge zemlje to su isto napravile, ali na mnogo manje vidljiv način, tako da su poticaje za neekonomične izvore raspršile kroz dodatak cijeni svakog kilovat sata. No nakon određenog udjela obnovljivih izvora ni to nije mnogo pomoglo, o čemu svjedoči to da Nemačka danas ima najvišu cijenu električne energije u EU-u, a zatvaranjem nuklearki stvar će dodatno pogoršati. Stoga nisu izolirana upozorenja stručnjaka da nastavak poticanja obnovljivih izvora može predstavljati kočnicu za brži izlazak iz krize, a ni dosad se nije pokazalo dobrim rešenjem.