Ima li spasa u inostranstvu za srpske građevinare?

Rade Repija

Najnovija inicijativa ministra Velimira Ilića, da podrži rad naših neimara u Iraku prvi je konkretan potez države u tom pravcu. Ipak, građevinari Irak ocenjuju kao rizičan. Ali, u nizu drugih zemalja srpske neimare čekaju poslovi vredni milijarde dolara. Možemo li ih i uzeti?
(foto, gradnja u Bagdadu)

Srpskim građevinskim kompanijama ponuđeno je da realizuju velike infrastrukturne i komunalne projekte u Iraku, čija je vrednost, samo u prvoj fazi, 240 miliona dolara, najavio je nedavno ministar građevine i urbanizma Velimir Ilić.

Ilić je nakon povratka delegacije 45 srpskih privrednika iz radne posete Iraku, naveo da bi do kraja godine vrednost tih poslova mogla biti višestruko povećana i dostići 1,5 milijardu dolara.

„Od nas zavisi da li ćemo se dobro organizovati i iskoristiti tu šansu. Firme iz Srbije su dobro poznate u Iraku jer su ranije gradile najkvalitetnije mostove, puteve, zgrade, elektrane u toj zemlji i oni žele da nastavimo tu saradnju," preneo je ministar ponude iračkih zvaničnika srpskim kompanijama, navodeći da su nam, za početak, ponudili da realizujemo dva projekta vredna po 120 miliona evra u građevinarstvu i komunalijama.

irak gradnja

Ko će otići na gradilišta u Iraku?

U Irak - sa nadnicom za strah

Između ostalih, pozive da rade u Iraku dobile su kompanije Jugoimport SDPR, koja već ima tamo predstavništvo i koja bi trebala da bude nosilac svih ugovorenih poslova, ali Saobraćajni institut CIP, Institut za puteve i Energoprojekt, koji bi trebalo da gradi centrale na mazut i gas.

„Tražena je i Mostogradnja, koja se nije pojavila zbog problema koje ovde ima, ali je dogovoreno da Energoprojekt-niskogradnja preuzme deo njihovog posla”, kazao je Ilić i dodao da su ponude dobile i kompanija za izgradnju vodnih puteva u Srbiji, Ivan Milutinović-PIM kao i privatna građevinska preduzeća koja bi u konzorcijumu sa ostalim kompanijama mogla efikasnije da nastupe na tržištu Iraka.

Govoreći o bezbednosti radnika, ministar je poručio da o tome ne treba brinuti, jer su gradilišta u Iraku potpuno bezbedna i da „osim radnika koji ulaze sa posebnim propusnicama, niko ne može da uđe”.

Ilić je dodao da je najmanje bezbedno da se radi u Bagdadu, ali da ti poslovi uglavnom i nisu u prestonici, već širom Iraka.

„U Iraku je, trenutno, nestabilno stanje, ali ono će stati i svi će poći tamo da rade. Zato Srbija mora da iskoristi ovu šansu i da prva dobije svoj deo posla, jer je fond Iraka za investicije u ovoj fazi veći od 120 milijardi dolara”, kazao je Ilić podsećajući da su preduzeća iz Srbije nekada u Iraku izvela radove vredne 19 milijardi dolara.

Ilić je poručio da država treba da pomogne srpskim građevinskim firmama da se oporave i „stanu na noge”, istakavši da, „ako se građevinarstvo pokrene, to će biti infuzija za srpsku privredu. Srbija treba da radi, gradi, da se organizuje i izađe na strana tržišta i onda nema nikakvog bankrota države.

Ilić tvrdi da ministarstvo na čijem je čulu trenutno ima sklopljene ugovore vredne 650 miliona evra i da je još tolika vrednost predugovora.

Da je situacija u Iraku nebezbedna smatra Ratomir Todorović, direktor zemunskog Planuma, firme koja se bavi niskogradnjom i koja je u srećnijim vremenima poslovala u ovoj zemlji. Kako kaže, on zbog toga ne bi mogao da pošalje svoje radnike u Irak.

Bez podrške banaka i države

Todorović u razgovoru za Balkanmagazin podseća da je zbog Pustinjske oluje, kada su morali na napuste Irak, u toj zemlji ostalo opreme vredne desetak miliona dolara.

Veći angažman u inostranstvu je za srpske neimare, po njemu, „završena priča” jer nemamo preko potrebne bankarskre garancije, kao ni reference, čak ni na radovima u zemlji, gde su glavni izvođači strane firme. Dok su stare srpske banke mogle i izdavale  garancije, postojeće banke su osnovane sa minimalnim osnivačkim kapitalom, koji bi jedva, u stoprocentnom iznosu, mogao da pokrije jednu garanciju.

Kao firma koja je godinama prisutna u inostranstvu – Rusiji i Angoli, Planum je taj problem rešio sa lokalnim bankama, a čak je i za posao u Srbiji na Koridoru 10 garanciju dala ruska banka. Da bi dobili posao u Srbiji srpski neimari su, čak, i kreditirali državu koja na ime poslova samo Planumu duguje 450 miliona dinara.

socci rusija

Gradilište u Sočiju, Rusija

Nema lake zarade

U inostranstvu više ne postoje tržišta na kojima se sa malo rada može zaraditi visok profit u građevinarstvu, smatra generalni direktor Energoprojekta Vladimir Milovanović.

„Inostranstvo odavno nije „Eldorado“ već zahteva profesionalan nastup u svim poslovnim segmentima, postojanje finansijske, komercijalne i pravne logistike i adekvatne kadrove koji mogu da rukovode i realizuju projekte u saradnji sa lokalnim firmama i lokalnom radnom snagom“, kaže Milovanović za Balkanmagazin.

Energoprojekt je angažovan na realizaciji projekata u Rusiji, Kazahstanu, Alžiru, Gani, Nigeriji, Ugandi, Zimbabveu, Zambiji, Gvineji, Kataru, Omanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Jordanu, Bahreinu i Peruu. Sve zemlje imaju svoje specifičnosti u pogledu različitosti zakona i finansijskih propisa, kulturi i običajima, i u svakoj od navedenih zemalja je potrebno savladati sve karakteristike konkretnog tržišta pre upuštanja u tenderske procedure i ugovaranje poslova.

Energoprojekt u većini zemalja realizuje projekte tamošnjih ministarstava i državnih institucija, kao i privatne investicije.

U Srbiji bolje strancima

Uporedna analiza karakteristika ovih tržišta sa uslovima poslovanja u Srbiji mogla bi da pokaže da na mnogima od njih, ma koliko ona bila teška i nalazila se daleko od razvijene Evrope, postoje povoljniji uslovi nego u našoj zemlji.

Govoreći o domaćim preprekama, Milovanović kaže da bi, pre svega, izdvojio da tržište Srbije karakterišu česte promene zakona, poreskih i fiskalnih okvira poslovanja, usled čega je otežano planiranje u jednoj fiskalnoj godini, ali i na duži rok.

Druge otežavajuće okolnosti u Srbiji su da je inostranim kompanijama preterano olakšan nastup na tenderima u Srbiji, pa ne retko „d.o.o.“ ispostava strane firme sa beznačajnim kapitalom, bez osnovnih sredstava i bez licenciranih kadrova, može da bude u prilici da ugovori milionski posao, privremeno akvirira srpske inženjere i menažere i organizuje niz manjih srpskih firmi za njegovu realizaciju, a da pri tome sav profit ostane toj „d.o.o.“ ispostavi, a srpski podizvođači ne ostvare profit potreban za razvoj i rast tih firmi.

Nastup u inostranstvu se u poslednnjih dve tri decenije veoma promenio.

„Nema više poslova bez tendera, nema podrške nekadašnjeg velikog i likvidnog domaćeg bankarskog sistema, nema mogućnosti masovnog upošljavanja resursa iz Srbije, nema mogućnosti za plasman materijala i opreme proizvedene u našoj zemlji, i dr”, nabraja Milovanović.

Posebno je veliki poremećaj nastao izlaskom jeftine radne snage iz nekih zemalja na inostrana tržišta, što se desilo pod pokroviteljstvom i uz značajnu finansijsku podršku njihovih država, pa je glavni argument prilikom učešća na tenderima kvalitet projekata i usluga, poverenje investitora i uvažavanje lokalnog razvoja i transfera znanja.

alzir gradnja autop

Izgradnja u Alžiru severnoafričkog autoputa koji povezuje Maroko, Alžir, Tunis i Libiju

Malo preživelih, sa kvalifikacijom za inostranstvo

Odgovarajući na pitanje koliko su naši građevinari spremni da krenu u poslove u inostranstvu Milovanović kaže da je to pitanje za svaku firmu, posebno njihove vlasnike i direktore.

„Moj utisak je da je taj resurs znatno manji nego ranije i da je mali broj firmi koje mogu samostalno u inostranstvu da se upuste u realizaciju većih projekata. Sa druge strane, postoji potencijal koji može da se unapredi i razvije, tako da se ponovo formiraju inženjerski kapaciteti koji će u inostranstvu biti konkurentni i kadri da realizuju razne projekte", ističe čelni čovek Energoprojekta i objašnjava da su, kada je reč o Energoprojektu, kapaciteti veći od obima posla koji se sada realizuje, a radi se o ugovorima vrednim oko 500 miliona evra.

Istovremeno, potrebno je da se ugovori više poslova u zemlji, kako bi se stekao osnov za prijem mlađih stručnjaka koji bi se na tim projektima obučili za zahtevne zadatke u inostranstvu i pripremili se za povratak na neka stara tržišta, kao što su Irak, Libija, neke afričke zemlje ili nova tržišta. Poslova i novca u inženjeringu i građevinarstvu u svetu ima na svim kontinentima više nego u Evropi, gde mi ni ne možemo još uvek da nastupamo.

Mogućnosti angažovanja domaće operative variraju od zemlje do zemlje i zavise od raspoloživosti i kvalifikovanosti lokalne radne snage i lokalnih firmi. Recimo da je u Rusiji trenutno angažovano više hiljada naših radnika, ali su oni pretežno angažovani od strane ruskih firmi u srpskom suvlasništvu ili preko pomoćnih firmi u zemljama gde su poreski propisi liberalniji.

Svi projekti Energoprojekta u inostranstvu su uredno, u skladu sa našim zakonima prijavljeni u Srbiji i za sve radnike koji se upućuju u razne zemlje na rad uredno se izmiruju svi porezi i doprinosi našoj državi.  Svi naši ugovori i promet novca po tim ugovorima uračunava se u bilateralnu razmenu Srbije i tih zemalja.

„U ovom trenutku smatram da, pored Rusije, srpske građevinske firme imaju velike mogućnosti da budu angažovane na tržištu Iraka, Libije, Azerbejdžana i Crne Gore”, smatra Milovanović.

Preko domaćih poslova do stranih tržišta

Kada se radi o podršci države on smatra da bi najpre trebalo da omogući značajniji prostor srpskim firmama da na tenderima u zemlji nastupaju samostalno ili udruženo i na projektima veće finansijske vrednosti i da se ne insistira da treba da budemo najjeftiniji ili da doplaćujemo da se završe ugovoreni projekti.

Treba da se obezbedi što redovnije finansiranje projekata koji se ugovore i da se suzbije siva ekonomija u građevinarstvu, a prioritet da firmama koje na platnom spisku imaju potrebne resurse za realizaciju i redovno isplaćuju zarade, poreze i doprinose, PDV, itd. Stabilizacijom poslovanja građevinskog sektora u zemlji povećaće se i izvozni kapacitet i mogućnost zapošljavanja naših radnika u inostranstvu.

Posla u inostranstvu ima sasvim dovoljno za naše građevinare ali oni moraju da ispune određene uslove, od kojih je cena radova samo jedan, smatra Goran Rodić, dobar poznavalac prilika među domaćim neimarima. Prema njegovim rečima, za rad u inostranstvu su, takođe, potrebne reference ali i bankarske garancije. I jedno i drugo fali našim neimarima a država se već godinama ustručava da pomogne.

Domaći tenderi – samo za strance

Sa ovim se slaže i Milan Bojović direktor Puteva Užice koji ponavlja da bi se najvažnija državna podrška ogledala u pomoći oko davanja garancija za velike poslove u inostranstvu jer bez toga ne može se učestvovati na tenderima a danas poslovne banke sve teže daju garancije i u zemlji a kamoli za poslove u inostranstvu.

Od 2000. na ovamo svi tenderi za velike infrastrukturne objekte su raspisivani tako da domaće firme ne mogu da učestvuju - sem kao podizvođači, a to ne donosi puno bodova u inostranstvu. Takođe, iako je iz struke to godinama predlagano, država nije odredila jednu banku koja bi građevinarima mogla da izda garancije, pa su mnogi neimari firme registrovali na Kipru, u Beču i Londonu, i iz tih zemalja uveliko posluju upravo u Rusiji.

„Da postoji jedna naša banka, sav taj promet bi išao preko nje”, smatra Rodić.

Poređenje sa turskim građevincima

Posla ima - samo u Alžiru je za razne infrastrukturne objekte i stanogradnju odvojeno 350 milijardi dolara. Tu su već i prisutne naše firme – Energoprojekt, Hidrotehnika, Hidrienergetika, Putevi Užice…

„Oni su navikli na nas i problem garancija se rešava formiranjem mešovitih firmi”, kaže Rodić.

U Libiji je odvojeno 540 milijardi dolara, dosta ima posla u Iraku gde je, međutim, i rizik veliki, tu je Kazahstan i, naravno, Rusija.

Koliko je naše građevinarstvo nisko palo pokazuje, po njemu, i podatak da je 1983. godine srpska operativa izvezla radova u vrednosti 2,5 milijarde dolara, dok je Turska bila na nivou 200 do 300 miliona dolara. Sada oni imaju 28 milijardi, ali i podršku države, a mi 200 do 300 miliona dolara.

„Sada, sa ovakvom operativom i podrškom nadležnih moguće je izvesti radova u vrednosi milijardu dolara”, smatra Rodić i dodaje da je nemar predstavnika vlasti da država pomogne ovu granu privrede od 2000. godine do danas državu koštao nekoliko milijardi dolara, minimum.

Tehnologija gradnje se promenila, pa se sad traži visokostručni kadar – šefovi gradilišta, poslovođe i obučeni rukovaoci mašina, a za njihovu školu i obuku treba vreme. Srbiji fali i zanatskih radnika ali bi, sa promenom odnosa države prema građevinarima, i interesovanje za ta zanimanja poraslo. Svojevremeno su naše firme radile po sistemu ključ u ruke, pa je građevinarstvo vuklo i industriju nameštaja, električnih aparata i sl, i to može da se ponovo vrati.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...