GIGANT SA ISTOKA OSVAJA SVET

Miloš Obradović

Kina je druga najveća ekonomija na svetu i najbrže rastuća, ima najveće devizne rezerve i najveći je kreditor SAD

Svetska ekonomska kriza izazvala je tektonske poremećaje u odnosima ekonomskih sila, a rasplet tek treba da se odigra. Najrazvijenije zemlje, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija upadaju iz krize u krizu, dok se dolar i evro vrte u začaranom krugu loših vesti. U preuređivanju svetskog poretka, nova velesila je isplivala iz trećeg sveta i zauzela centralno mesto na pozornici svetskih ekonomskih dešavanja.



Poslovna zgrada Midea-najveceg kineskog izvoznika

Od februara ove godine Kina je izbila na drugo mesto najvećih ekonomija na svetu, odmah iza SAD, ostavivši iza sebe Japan i Nemačku.

"U velikim gradovima vidi se prosperitet i oseća se pozitivna budućnost. Ljudi zarađuju i svesni su toga", podelio je svoje utiske ekonomista Ivan Nikolić, saradnik Ekonomskog instituta, koji je na poziv kineske vlade bio tamo u poseti tri nedelje.

"Kada sam bio u SAD 2006. godine samo se pričalo o Kini. Činilo se da su Amerikanci opterećeni kineskim brzim rastom i kako bi mogla ubrzo da ugrozi SAD. Kao da je dominirao strah od Kine. S druge strane, u Kini samo pričaju o razvoju i reformama. Uvek ističu probleme i realno ih sagledavaju, a to je zemlja koja u poslednje tri decenije beleži prosečan godišnji rast od osam do 10 odsto. Zanimljivo je uporediti je sa Srbijom koja je decenijama u stagnaciji i raznoraznim krizama, dok naši političari ističu kako smo lideri, a s druge strane zanemaruju probleme", povlači paralelu Nikolić.

Dok su bogata zapadna društva, a pokazalo se i najzaduženija, trošila trilione dolara koje nemaju da bi kupili robu koja im ne treba, i novac i robu obezbeđivali su Kinezi čija je stopa štednje u 2010. godini iznosila neverovatnih 52 odsto BDP-a. „Svetska radionica“ već godinama pravi ogromne trgovinske suficite sa ostatkom sveta, izvozi jeftinu robu, odeću, belu tehniku, kućne aparate, automobile, a u zemlju se vraćaju devize. Tako su Kinezi postali država sa najvećim deviznim rezervama na svetu sa preko 3.000 milijardi dolara. Od toga je 70 odsto u dolarima, a Kinezi drže 1.100 milijardi dolara u trezorskim zapisima američke vlade, što je skoro jedna trećina ukupnog stoka američkih obveznica kojim se finansira potrošnja SAD.


Kina najveći kreditor SAD

Ovo je i glavni razlog zašto je SAD "spustila gas" sa kritikama na račun ljudskih prava u Kini, a u nedavnoj poseti Pekingu, potpredsednik SAD Džo Bajden, dobio je uveravanja "da će ogromna količina dolara i trezorskih zapisa ostati sigurni uprkos obaranju rejtinga SAD", kako kažu američki zvaničnici za Rojters.

Ipak, kineske vlasti nisu baš srećne kada vide kako dolar gubi vrednost a zajedno sa njim i njihove devizne rezerve. Ukoliko bi Kina prestala da kupuje američke obveznice, to bi značilo bankrot SAD i veliki udar na tamošnji standard. Međutim, ako Amerikanci nemaju para da kupuju kinesku robu, nema ništa ni od kineskog rasta.

Nikolić ističe sve veći uticaj Kine na svetske odnose, učešće u međunarodnim institucijama i čak pretenziju da juan postave za svetsku valutu.

"Kinezi žele da juan postane regionalna, a zatim i internacionalna valuta. Verovatno žele da se, zbog neizvesnosti dolara i slabljenja američke privrede, izvuku iz dolara i smanje njegov značaj. Najavljuje se veće učešće Kineza u Svetskoj banci a vrlo brzo će dobiti potpredsedničko mesto u MMF-u", ističe Nikolić.

Velika prednost Kine u prethodnim godinama, rast zasnovan na izvozu, u uslovima svetske krize postaje problem za njih.

"Spor oporavak svetske ekonomije i spori rast tražnje dovode u opasnost nastavak impozantnog rasta kineske privrede. Uz to, pustili su juan da jača što njihovu robu čini manje cenovno konkurentnom na inostranim tržištima. Kina je počela sa razvojem 1978. godine od kada su počele reforme. Od primarne proizvodnje, poljoprivrede i tekstila, prešli su na kućne aparate i belu tehniku i u poslednje vreme automobile. Oni ne žele više da budu jeftina radna snaga i da ekstenzivno crpu resurse što ih je skupo koštalo zagađenjem životne sredine. Njihov plan je da pređu na proizvodnju proizvoda visoke faze prerade, a samim tim i skupljih. Nameravaju da ceni proizvoda dodaju ekološke troškove i troškove socijalne zaštite. Uz jačanje juana, ovo verovatno znači da je vreme niske inflacije u svetu prošlost. Teško da ćemo se ikada vratiti na nivoe od jedan, dva odsto rasta cena na nivou globalne ekonomije", smatra naš sagovrnik.

Kinezi očigledno smatraju da je vreme izobilja i ekonomskog buma u svetu prošlo i zato se okreću sopstvenim resursima.

"Oni su izvozno zavisni, a osetili su na sopstvenoj koži kolebanja u svetskoj tražnji i cenama. Sada su došli u situaciju da nemaju gde da plasiraju silna devizna sredstva do kojih su došli izvozom. Zato menjaju strategiju i prelaze sa inostrane na domaću tražnju. Žele da ulažu pare u izgradnju infrastrukture i rast standarda sopstvenog stanovništva i očekuju da će domaća tražnja u budućnosti povući ekonomski razvoj. U narednih pet godina planiraju godišnje da povećavaju minimalnu nadnicu za 13 odsto. Imaju i plan izgradnje jeftinih stanova u narednih pet godina za siromašniji sloj građana. Napraviće 30 miliona stanova, za skoro 100 miliona ljudi", prenosi Nikolić utiske iz razgovora sa kineskim zvaničnicima i ekonomistima.



Kineska ekonomija pretećiće američku

Preti inflacija

To svakako ima i loše strane, pre svega inflaciju. Kineski ekonomski rast već godinama prati i visoka inflacija, pa je u julu bila 6,5 odsto, iako je za celu godinu planirano četiri odsto. Iako kineska centralna banka ističe da je borba protiv inflacije prioritet, referentna kamtna stopa je svega 3,5 odsto, odnosno realno je negativna. Nikolić objašnjava da je za njihovu centralnu banku stabilnost cena jedan od ciljeva, a tu su i zaposlenost, ekonomski rast i kretanje platnog bilansa.

Ukoliko smo se nadali velikim investicijama iz Kine u Srbiju, male su šanse za tako nešto, ocenjuje naš sagovornik. Kina investira, pre svega, u zemlje bogate prirodnim resursima. Kao najveći uvoznik nafte i potrošač uglja, Kina ulaže milijarde u Afriku, Jugoistočnu Aziju i Australiju. Prošle godine su investirali 60 milijardi dolara, a od toga 50 milijardi u nefinansijski sektor. Kineska vlada uglavnom pravi projektne aranžmane sa zemljama u kojima investira. Prvo daju jeftin kredit, ali oni grade infrastrukturu, njihove firme i njihova radna snaga. Samo prošle godine je 780.000 Kineza bilo angažovano u ovim projektima širom sveta. Nakon toga eksploatišu prirodne resurse.

Ono što izuzetno muči Kineze i na čemu rade je oslobađanje od zavisnosti zapadnih multinacionalnih kompanija. Nikolić opisuje da jedan Eplov "Ajfon" košta 600 dolara, a kineska kopija u svemu identična originalu košta 60 dolara.

"Kinezi proizvode, ali nemaju brendove. Oni hoće da razviju svoje ili da kupe tuđe brendove, kako bi oni mogli da naplaćuju te cene. Njihov stav, za razliku od našeg, je da strane kompanije koje su tamo otvorile fabrike nisu njihove i da oni tamo samo rade. Oni žele sopstvene brendove i kanale distribucije. Veći deo njihovog ogromnog izvoza ide preko multinacionalnih kompanija, a one izvlače ogromne prihode iz Kine. Na primer, profitna stopa u digitalnoj industriji, za koju je Kina danas sinonim, je svega pet odsto. Međutim, multinacionalne kompanije izvuku na razne načine 20 do 40 odsto prihoda van zemlje", objašnjava Nikolić.

Kineske investicije u inostranstvu fokusirane su na zemlje bogate prirodnim resursima, Indoneziju, Saudijsku Arabiju, Angolu, Alžir, Indiju i Australiju odakle i uvozi najviše prirodnih resursa.



Kineski juan - da li će postati regionalna valuta a možda i svetska?

Plata kao u Srbiji

Kinezi i dalje ističu da su siromašna zemlja u razvoju. Prema njihovim procenama, od 1,3 milijarde stanovnika, 400 miliona je srednji sloj, dok su dve trećina i dalje siromašni. Oni pre svega žive u ruralnim delovima Kine. S druge strane, veliki gradovi i industrijski centri cvetaju. Kina je posle Japana, zemlja koja najviše troši luksuznu robu. To se najbolje vidi na ulicama Pekinga gde su otvoreni najpoznatiji hoteli i saloni najluksuznijih automobila. U Pekingu je već sada prosečna plata oko 400 evra, kao u Srbiji, a to takođe nije jeftin grad.

Ipak na sve strane se vidi rast standarda što pokazuje i podatak da na ulicama Pekinga ima 4,5 miliona automobila a većina je više srednje klase, prosečne starosti tri - četiri godine. Iako ima dobro izgrađenu infrastrukturu, široke saobraćajnice, metro, autobuski prevoz, ipak su gužve u saobraćaju neverovatne. Zato je i vlada odlučila da ograniči novoregistrovane automobile u ovoj godini na 250.000. Međutim, samo u januaru je stiglo oko 200.000 zahteva, a do kraja maja preko 700.000 zahteva za registraciju. Tako su građani Pekinga došli u situaciju da imaju pare, ali ne mogu da kupe, odnosno voze automobil. Zato je i došlo do apsurdne situacije da je polovni automobil skuplji od novog.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...