„Ako mislite da se u Srebrenici nije dogodio genocid - slobodno ga negirajte“

Stefan Karganović

Izlaganje Stefana Karganovića na tribini „Slučaj Srebrenica", Fakulteta političkih nauka u Beogradu, održanoj 11. marta 2016.
(foto, tribina na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, Izvor: Sajt FPN-a)

Posle niza neuspelih pokušaja, od kojih je najpoznatiji na Pravnom fakultetu u Beogradu 2005. godine, u organizaciji studentskog udruženja „Srpski politički forum" 11. marta na Fakultetu političkih nauka najzad je održana tribina na temu „Slučaj Srebrenica" (o kojoj je Balkanmagazin izveštavao), odakle prenosimo izlaganje Stefana Karganovića iz „Istorijskog projekta Srebrenica“:

Poštovani studenti i profesori,
Uvažene kolege,

Možda grešim, ali imam utisak blagog zastrašivanja onih koji bi se odvažili da kritički ispituju ili u nekim aspektima  „negiraju" zaključke Haškog tribunala. Ja se nadam da me osećaj vara, a ako to nije slučaj onda bih vas ohrabrio da nikome ne dozvolite da pokuša da parališe vaš intelekt. Profesor Frenč i ja smo iz Amerike, i mi možemo da stanemo nasred Tajms skvera i da kažemo da su presude Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država – korumpirane i imbecilne. Niko nas za tako nešto ne bi zvao na informativan razgovor. Ja znam da je Srbija konformističko i autoritarno društvo, ali vas uveravam da i vi možete da uradite to isto, možda ne u odnosu na vaš Vrhovni sud, ali sigurno u odnosu na Tribunal u Hagu.

karganovic-fpn-

Stefan Karganović na tribini FPN-a 

U ovoj zemlji vi imate dovoljno iskustva sa političkim sudovima i štetnim posledicama njihovog delovanja, pre svega po integritet istorijskog zapisa i poštenje javnog diskursa. Zato, kada vam se nametljivo sugeriše da presude nekih sudova treba bespogovorno da prihvatite, da je politički nekorektno o njima raspravljati i da te presude ne podležu kritičkom preispitivanju, to je signal da se verovatno radi o politički improvizovanim pravnim zaključcima koji počivaju na staklenim nogama.

Izložiću vam,  u vezi sa Srebrenicom, nekoliko podataka koji bi se u Americi zvali hard data points. To su činjenice koje su utvrđene, nesporne i relevantne za razmatranje određene materije. To znači sledeće. Svako ima pravo da tvrdi da je zemlja ravna ploča i da navodi podatke koji toj tvrdnji idu u prilog. Međutim, postoje neke utvrđene činjenice koje tu tvrdnju razborito dovode u pitanje, kao na primer slike iz vasione koje stvaraju utisak da je zemlja okrugla. To bi bilo primer hard data point u ovoj situaciji. Ako neko tvrdi da je zemlja ravna ploča, to je potpuno u redu, ali od njega ili nje ipak se očekuje da na zadovoljavajući način objasni te snimke i da ih dovede u sklad sa svojom tezom.

Prvo i osnovno pitanje kada je reč o događajima u julu 1995. godine glasi: „Postoje li dokazi genocidne namere u Srebrenici?"

To je suština kontroverze o Srebrenici, i u pravnom i u političkom smislu. U nedostatku utvrđene genocidne namere,dolus specialis, bez obzira na cifre i okolnosti, ubijanje u Srebrenici se može osuditi ali se ne može uzdići na nivo genocida. Genocid je znatno više od prostog ubijanja ili vođenja vojne operacije sa smrtonosnim ili razornim posledicama. Srž delikta genocida je namera da se fizički uništi jedna od kategorija lica zaštićenih Konvencijom: etnička, verska ili rasna. To nije sporno i svi stručnjaci to znaju i prihvataju.
Pođemo li od praktične pretpostavke da sazrevanje i logistička priprema genocidnog poduhvata iziskuje određeni vremenski okvir, razumno je postaviti pitanje: u kojem trenutku i na kojem vremenskom rastojanju od događaja je u slučaju Srebrenice utvrđen nastanak genocidne namere, ako je postojala?

To je prvi hard data point na koji želim da vam skrenem pažnju. Glavni istražitelj Haškog tribunala, Žan-Rene Ruez, u novembru 2001, pred Komisijom francuskog parlamenta za Srebrenicu, odgovorio je na pitanje koje mu je Komisija postavila, da li je tačno da pre 9. jula nije postojao plan za zauzimanje enklave, uprkos tome da je ta teritorija za bosanske Srbe bila od velikog strategijskog značaja. Ruez je odgovorio:

„Faktički, odluka o zauzimanju enklave nije bila doneta pre 9. jula, kada je general Mladić shvatio da enklava neće biti branjena. Prvobitni cilj je bio da se enklava suzi na teritoriju grada Srebrenice i da se pretvori u ogroman izbeglički logor na otvorenom, da bi se UN na takav način prinudile da otpočnu sa evakuacijom iz te zone."[1]

Drugi deo Ruezove izjave je nagađanje, ali onaj prvi, o nepostojanju namere na srpskoj strani, pre 9. jula, da se Srebrenica zauzme temelji se na dokumentima u koje je Ruez imao uvid i predočio Komisiji, i zato ima snagu dokazive činjenice.

Ako se ima u vidu tvrdnja da se genocid u Srebrenici dogodio u vremenskom rasponu između 13. i 17. jula, ovo je podatak od kapitalnog značaja, i to iz izvora bliskog Tužilaštvu haškog Tribunala. To znači da namera o fizičkom uništenju stanovništva Srebrenice, ili nekog njegovog dela, nije mogla postojati pre 9. jula, a navodni genocid je počeo samo četiri dana posle toga.

Sledeći hard data point. Vojnom veštaku Tužilaštva Haškog tribunala, Ričardu Batleru, dugujemo drugo značajno preciziranje redosleda događaja, opet protiv interesa ustanove za koju radi i utoliko verodostojnije.

Kao svedok tužilaštva na suđenju „Pelemišu i Periću" pred Sudom za ratne zločine Bosne i Hercegovine u Sarajevu 2010. godine Batler se izjasnio ne samo u vezi sa sledom događaja, nego i ključnim pitanjem: genocidnim umišljajem.  Ukratko, Batler, koji je u zvaničnom svojstvu vojnog veštaka optužbe imao dostup najosetljivijim i najrelevantnijim dokumentima, izjavio je da nije otkrio nikakvu naznaku o postojanju plana da se Muslimani istrebe, bar do 11. jula, kada su srpske snage zauzele Srebrenicu. To Ruezovu hronologiju pomera unapred za još dva dana, potvrđujući da na srpskoj strani o  genocidu nije bilo razmišljanja ni četrdeset osam časova do početka imputiranog zločina.[2]

U nastavku svoga svedočenja, Batler je, pored ovoga, izneo još nekoliko stavova koji postojanje genocidne namere stavljaju pod opštu sumnju, da se izrazimo najuzdržanije.

Prvo, on potvrđuje Ruezovu tezu da je izvorni cilj srpske vojne operacije, za koju je planiranje otpočelo 30. juna 1995, bilo samo da zaštićenu zonu UN svede na gradsku površinu Srebrenice. Drugo, naređenje vojsci da uđe u Srebrenicu predsednik Karadžić je izdao 10. jula, ili na samo jedan dan pre nego što se to dogodilo. To znači da je preuzimanje enklave predstavljalo improvizovanu odluku, donetu u svetlu vojnog uspeha operacije do tog trenutka, a ne smišljen potez sa ciljem zarobljavanja brojnog muslimanskog stanovništva, da bi zatim bili uništeni. Treće, sve dok neočekivano 10. jula opseg operacije nije bio proširen,  da od tog trenutka obuhvati potpuno zauzimanje enklave, operacija je bila vođena isključivo na nivou Drinskog korpusa VRS, bez učešća Glavnog štaba ili drugih viših struktura. Četvrto, Batler kaže da mu „nije poznat" nijedan primer da je posle 11. jula, datuma kada je enklava već bila zauzeta i kada je operacija bila privedena kraju, VRS vatreno dejstvovala protiv civila u  Srebrenici. Peto, što se tiče deportacije civila iz enklave, ni u vezi sa time, po Batleru, „dokumenti ne sadrže dokaze" prethodnog planiranja od pre 11. jula ujutru, kada je doneta odluka da se uđe u Srebrenicu.  Najzad, šesto, Batler je saglasan sa time da u redovima Vojske Republike Srpske nije bilo očekivanja da bi zarobljenici mogli biti pogubljeni, po Batleru, „sve do 12. pa čak i 13. jula."

Sada se postavlja kritično pitanje: u kojoj meri su ovaj redosled i analiza događaja najmerodavnijih saradnika Tužilaštva MKTBJ uskladivi sa tezom da je političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske nameravalo fizičko uništenje Muslimana u Srebrenici kao takvih, kao etničke ili verske zajednice? Konvencija o genocidu propisuje da je tako moralo biti da bi se genocid dogodio. A ako se  u Srebrenici zaista dogodio genocid, ili u najmanju  ruku ubijanje masovnijih razmera, da li je to bilo posledica odgovarajuće namere?

Vi odlučite.

Iz ovog ugla, i to je sledeći hard data point, u potpunosti su razumljiva pitanja koja je postavio istaknuti kanadski pravnik i  stručnjak za genocid, Vilijam Šabas, neposredno posle izricanja presude u predmetu Krstić 2002. godine:
„Nema li drugog ubedljivog objašnjenja za pogubljenje 7.000 muškaraca i dečaka u Srebrenici? Postoji li mogućnost da su postali meta zato što su bili vojnosposobni, i samim tim faktička ili potencijalna borbena lica? Da li bi neko ko je stvarno naumio fizičko uništenje jedne grupe, i dovoljno je svirep da bi ubio više od 7.000 nezaštićenih muškaraca i dečaka, uložio potreban napor da organizuje prevoz žena, deca i ostarelih – na sigurno?"[3]

Opet, vi odlučite.

Činjenica je  – dobro poznata svim stručnjacima koji se ovom temom bave – da ni na jednom od sedam srebreničkih suđenja do sada pred MKTBJ nije predočen nijedan dokaz, sa bilo kojeg komandnog nivoa, koji ukazuje na postojanje namere i kojim se naređuje preduzimanje neophodnih logističkih mera sa ciljem uništenja muslimanske zajednice u Srebrenici. Na koji način Haški tribunal ipak izvodi zaključak da se dogodio genocid?

Odgovor na ovo pitanje nalazi se u par. 4 presude generalu Krstiću, i to je sledeći hard data point. Radi se o jednoj vrlo  inovativnoj analitičkoj tehnici i pravnoj doktrini:

„Pretresno Veće se oslanja na mozaik dokaza koji u svojoj sveukupnosti prikazuje događaje tokom nekoliko dana u julu 1995. godine."[4]

Implikacija otvorene primene ovako neprecizne metodologije je da čvrstih i neposrednih dokaza – nema. Veće potencijalnu dokaznu građu o genocidnom umišljaju tretira kao kockice u mozaiku i spaja ih na način koji bi se mogao uporediti sa crtežom u Roršah testu. Svaki posmatrač u principu crtež može da  tumači na  različit i subjektivan način, kao što Veće tumači svoj mozaik.

Što se tiče faktografije ljudskih gubitaka na području Srebrenice u julu 1995, oni su bili znatni i nesumnjivo broje nekoliko hiljada. Postoji opšta saglasnost u izvorima na svim stranama ove debate  da je na dan pada Srebrenice 11. jula 1995. u enklavi bilo oko 40.000 osoba. Raspolažemo u vezi sa demografskom slikom bar još jednim relevantnim hard data point podatkom, a to je zbirni izveštaj komande snaga Ujedinjenih nacija, UNPROFOR-a, sektor Istok, u Tuzli, pod datumom 4. avgusta 1995. gde stoji da je osoblje UN do tog dana u Tuzli registrovalo 35.632 izbeglica koje su prispele sa teritorije srebreničke enklave[5]. U odnosu na broj stanovnika enklave pre masovne pogibije, ovaj dokument služi kao ključan marker promene u demografskoj situaciji, koja se u međuvremenu dogodila. To implicira da se ukupni demografski gubici stanovništva enklave Srebrenica kreću u predelu od oko 4.500.

fpn-tribina-srebrenica

Prisutni na tribini „Slučaj Srebrenica" (Izvor: Sajt FPN-a)

Sledeći hard data point je opšteprihvaćena činjenica  da su u julu 1995. na području Srebrenice postojala dva krupna uzroka ljudskih gubitaka: streljanje ratnih zarobljenika i pogibija u ratnim dejstvima pripadnika kolone 28. divizije Armije BiH koja je vršila proboj iz Srebrenice ka teritoriji pod kontrolom sarajevske vlade u Tuzli. Po međunarodnom pravu, pogubljenje zarobljenika je ratni zločin i kažnjivo je. Borbeni gubici pripadnika vojne kolone u proboju, bez obzira na to što im je bio priključen i određeni broj civila, ne povlače krivičnu odgovornost. To prihvata i Haški tribunal i zato za ove gubitke niko nije odgovarao.

Procene legalnih gubitaka koje je u borbenim dejstvima pretrpela kolona u proboju – variraju. Vojni veštak tužilaštva Haškog tribunala, Ričard Batler, procenjuje ih na između 2.000 i 4.000, vojni posmatrač UN Karlos Martins Branko na oko 2.000, po američkom obaveštajcu Džonu Šindleru ti gubici iznose oko 5.000, po mirovnom pregovaraču Karlu Biltu u njegovim memoarima – oko 4.000, a UN u svom izveštaju iznose cifru od oko 3.000. Tu očigledno usled haotičnih okolnosti nema naučne preciznosti, ali ovo vam pruža predstavu o redu veličina tih gubitaka, koji ni po kojem osnovu ne potpadaju pod kršenje međunarodnog ratnog prava niti bi se mogli ubrojati među žrtve genocida.

To ostavlja otvorenim pitanje koliko je moglo biti žrtava streljanja, što nesumnjivo predstavlja ratni zločin i potencijalno ukazuje na mogućnost genocida, ukoliko su ostali uslovi za to zadovoljeni.

U periodu između 1996. i 2001. godine forenzički timovi Tužilaštva Haškog tribunala obavili su ekshumacije tokom kojih su obradili i klasifikovali 3.568 „slučajeva," s tim što jedan „slučaj" ne znači nužno jedno telo i može da se sastoji od samo nekoliko kostiju. Njihova forenzička analiza, koju podupiru detaljni autopsijski izveštaji, daje sledeće rezultate:

  • 442 ekshumirane osobe su nepobitno žrtve streljanja zato što su imale poveze preko ruku ili očiju:
  • 627 osoba imaju povrede od fragmenata mina ili artiljerijskih projektila, što uglavnom isključuje pogubljenje i konzistentnije je sa pogibijom u borbi;
  • 505 tela ima povrede od metka, što može da bude posledica pogubljenja, ali i borbi;
  • za 411 tela forenzičari Tužilaštva nisu mogli utvrditi uzrok smrti;
  • 583 „slučajeva" predstavljaju samo delove tela, s tim što su forenzički stručnjaci Tužilaštva MKTBJ konstatovali da za 92,4% njih nije moguće utvrditi uzrok smrti.

Prebrojavanjem uparenih bedrenih kostiju utvrđeno je da se u ovih oko 3.500 „slučajeva" nalazi približno 1.900 osoba. Stanje posmrtnih ostataka i obrazac ranjavanja vrlo su heterogeni i ne ukazuju jednoznačno na pogubljenje, kao što bi se očekivalo da je većina ovih osoba bila streljana. i to je vrlo značajan podatak.

Od 2002. godine forenzičari Haškog tribunala su napustili BiH i njihov posao preuzima „Međunarodna komisija za nestala lica", ICMP, osnovana 1997. godine, čijeg direktora imenuje Stejt departman Sjedinjenih Američkih Država[6]. Od kako je ICMP preuzeo ekshumacije broj identifikovanih žrtava naglo raste, navodno zahvaljujući primeni DNK tehnologije.

Međutim, i ovo je sledeći hard data point, DNK uparivanjima ne mogu se utvrditi ključne činjenice u kriminološkom istraživanju ove vrste, a to su vreme, uzrok i način smrti, već samo identitet tela. To je na suđenju Karadžiću (22. marta 2012.) pod unakrsnim ispitivanjem potvrdio direktor za forenziku ICMP-ija, Tomas  Parsons:

„Međunarodna komisija za nestala lica se ne bavi pitanjem kako su te osobe bile ubijene, niti da li je njihova smrt bila zakonita ili ne. Ja pružam izveštaj o identifikacijama koje su bile obavljene u vezi sa posmrtnim ostacima koji su bili ekshumirani iz masovnih grobnica." (Transkript  s. 26633)

Ako se zna da su se istovremeno sa streljanjima u neposrednoj blizini odvijala i žestoka borbena dejstva na dugačkom frontu od 60 km između Srebrenice i Tuzle, mislim da je očigledno da je puka identifikacija mrtve osobe potpuno beskorisna kao dokaz u vođenju krivičnog postupka, a o pravnoj kvalifikaciji dela i da ne govorimo.

Najzad, i ovim zaključujem faktografski pregled moga izlaganja, šta bi se o broju srebreničkih žrtava dalo zaključiti iz presuda Haškog tribunala?

U presudi Krstiću stoji da je bilo streljano „7.000 do 8.000 ljudi" (Prvostepena, par. 487).

U predmetu Popović veće je zaključilo da je „od 12. jula pa do kraja jula bilo pogubljeno nekoliko hiljada muškaraca bosanskih muslimana" (Prvostepena, par. 793) pa zatim u fusnoti stoji da je „utvrđeno da je najmanje 5.336 identifikovanih pojedinaca ubijeno posle pada Srebrenice, s tim što bi se ta cifra mogla popeti  i do 7.826" (fusnota 2862).

U predmetu Tolimir veće je u drugostepenoj presudi utvrdilo „4.970 žrtava" (par. 718).

Sve ove vrlo različite cifre navedene su u raznim presudama i pravosnažne su u predmetima na koje se odnose. One se međusobno ne poklapaju i premašuju po nekoliko puta broj streljanih osoba na koji upućuju forenzički nalazi stručnjaka koji su obavili terenska istraživanja, po zadatku samoga Tužilaštva. Vi budite porota, sudite sami.

Retrospektivno, dvadeset godina posle događaja, obrisi agende kojoj Srebrenica služi mogu se definisati. Prvo, „Srebrenica" je transformisana u prividno humanitarni izgovor za niz ubitačnih i razornih intervencija zapadne Alijanse protiv nepokornih suverenih država. Od napada na Jugoslaviju 1999. godine, pa preko Iraka, Libije i Sirije, primena doktrine Right to protect, ili R2P, koja je navodno nastala da se „ne bi opet dogodila Srebrenica" odgovorna je za  ubistvo oko dva miliona ljudskih bića, u ogromnoj većini muslimana, razaranje njihovih država, kolaps njihovih društava i pljačku njihovih prirodnih bogatstava.

Službeni narativ o Srebrenici je poslužio kao racionalizacija za uništenje najmanje sto puta više ljudskih života od broja za koje se tvrdi da su bili pogubljeni u julu 1995.

Drugi značajan način štetnog političkog korišćenja službenog narativa u vezi sa Srebrenicom je izazivanje trajnog razdora između pravoslavnih i muslimana, dve najvažnije konstitutivne zajednice u Bosni i Hercegovini. To Bosnu i Hercegovinu, u odsustvu spoljašnje intervencije, po definiciji čini nemogućom državom. Stranom faktoru takvo stanje idealno odgovara. Njegov interes je različit od interesa svih lokalnih aktera. Uzajamno nepoverenje i neprijateljstvo delova stanovništva omogućava mu da svoje prisustvo produži u nedogled i, delujući kao arbitar, da manipuliše svima njima.

Srebrenica je isuviše ozbiljno pitanje da bi se svela na dve pojednostavljene krilatice: „genocid" i „osam hiljada muškaraca i dečaka." Čak i letimična provera ovih krilatica pokazuje da obe stoje na staklenim nogama. Zato je autorima tih krilatica neophodno da kritičko ispitivanje činjenica spreče i prestrašenim konformistima nametnu zaključke političkih sudova.

Vi imate moralnu i intelektualnu obavezu da budete skeptični u odnosu na sve što niste proverili i da negirate sve u šta niste ubeđeni. Da bi činjenice odnele prevagu, nisu potrebni društveni pritisci niti pokretanje krivičnih postupaka za „negiranje" protiv onih koji drugačije misle.

Ako smatrate da se u Srebrenici dogodio genocid za koji treba moralno ili na neki drugi način da ispaštate, nastavite da tako mislite i ispaštajte na način koji se vama čini najprikladniji. A ako mislite da se u Srebrenici nije dogodio genocid, slobodno ga negirajte.

____________________________

[1] RAPPORT D'INFORMATION No. 3413, Narodna Skupština Francuske, 22. novembar 2001, str. 43.

[2] Sud BiH, Odeljenje za ratne zločine, Tužilac protiv Pelemiša i ostalih,  X-KR-08/602, 22. mart 2010.

[3] William A. Schabas, "Was Genocide Committed in Bosnia and Herzegovina?  First Judgments of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia," Fordham Journal of International Law, Vol. 25, No. 23, 2001-2002, str. 46.

[4] ICTY, Prosecutor v Krstić, prvostepena presuda, par. 4

[5] Izveštaj UNPROFOR-a od 4. avgusta 1995. (PDF)

[6] Secretary Appoints New Chairperson of the International Commission for Missing Persons, May 11, 2001 (Word)

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...