LOPOVE U ZATVOR - SLOBODA KAČKETU

Dragoljub Petrović

Povodom hapšenja Slavoljuba Kačarevića, glavnog i odgovornog urednika web portala Balkanmagazin i bivšeg prvog čoveka Glasa javnosti


Ministar policije Ivica Dačić uhapsio je Slavoljuba Kačarevića, direktora i glavnog i odgovornog urednika Glasa javnosti... Hm, ova vest bila bi sasvim logičan razvoj događaja u oktobru 1999., davne godine kada smo svi mislili da u Srbiju pristiže nešto što se zove bolja vremena, atmosferska prilika o kojoj su svi čuli ali je niko nije video. Do danas. Vest je, međutim, iz oktobra 2009. godine, i da nije surovo ozbiljna, svima koji poznaju Slavoljuba Kačarevića, a naročito mnogo većoj populaciji koja poznaje Ivicu Dačića, deluje groteskno. Sreća je, pak, da ovde Ivicu Dačića svi znaju ko zlu paru, pa bi njegov aps dočekali s tradicionalnim uzvikom: ''Ima Boga'', dok je Slavoljub Kačarević sopstvenim životom stekao retku privilegiju da su vest o uhapšenom Kačketu, svi koji ga znaju, propratili usklikom: ''Bog te mazo! Kačketa!?''
Bilo je tu onih koji su proveravali da nije kojim slučajem prvi april, da nije greška (''izvinite koga tražite, mora da ste pogrešili... Ovo je 064 5527...''), drčnih (''aj, nemo' da me .....''), bajkovitih (''i kad si se probudio, tri prsta u nokširu''), vickastih (''ovaj je dobar, je'l znaš još neki'') i optimističnih (''pustiće ga, kad utvrde da to nije onaj koga su tražili'').
E sad, Slavoljub Kačarević voli kafanu al' ne zna da peva, nije se rodio u Žitorađi, nije drug član, nije gospodin član, nije petog oktobra dvehiljadite jurišao da oslobađa redakcije, nije tražio ordenje za hrabrost, niti titule za zasluge, popio je svoj set lekova za čir, dijabetes i sve ostalo što je stekao predanim radom za bolju Srbiju, izašao iz ulaza zgrade i isto veče smo ga videli u lidu svih centralnih informativnih emisija. ''Ček, ček'' – češkao se sav pošten svet, koji voli da posmatra Dnevnike – ''da nije ovo onaj što je obećao besplatne akcije od 1.000 evra. Nije. Da nije ovo onaj što je pokupovao šećerane za tri evra, pa ih prodao za tri miliona (evra). Nije. Da nije ovo onaj što je sebi odredio platu od deset hiljada evra, otpremninu od 100.000 evra, i samododelio stan od 200 kvadrata na Vračaru. Nije. Da nije ovo onaj...''- ređale su se moguće opcije TV auditorijuma, dok nije utvrđeno da je ''ovo onaj'', u stvari, osumnjičen da je oštetio jednu neverovatno uspešnu banku, kojoj ovih dana uspeva da celu ''Politiku'' izbaci iz zgrade stečene uspešnim poslovnim koketiranjem s barjacima svih režima, i to za milion komada valute, koja više ne može da se razmeni ni u menjačnicama, ni kod uličnih dilera, jer je povučena iz opticaja otprilike kada su Srbi prihvatili hrišćanstvo. Ono što je zanimljivo – na svim fotografijama iskoponim iz arhiva - Kačke se smejao. Da ga možda nisu slikali u trenutku kada su mu saopštili zašto ga hapse?
Ta zloupotreba službenog položaja iz 2001. godine, doduše, nije ništa u odnosu na ono što bi mogli pronaći ako počnu da kopaju po Kačketovoj biografiji iz osamdesetih, sedamdesetih i šezdesetih, kada je, lično mi je priznao (ali ću to na sudu odati samo ako mi odobre status zaštićenog svedoka), dvaput od cvikeraša iz susedne klupe prepisao kontrolni iz matematike, te ukrao komplet klikera onom debelom iz ''osmog dva''.
Prošlo je deset najuspešnije protraćenih godina u istoriji čovečanstva i, na red je konačno došao Slavoljub Kačarević, što su svi ovde željno iščekivali, osobito iz vizure Ivice Dačića. Da je kojim slučajem danas urednik Glasa javnosti, a to je poslednji put bio kada su plave novčanice s likom Klare Šuman uveliko zamenjene zelenim u stilu rokokoa, novinaru ''crne hronike'' objasnio bi da mora da proveri tu naučno-fantastičnu svinjariju.
Jer, Kačarević je bio urednik Glasa u onim vremenima kada su ga današnji ministri cimali za rukav, ne bi li objavio kakvu njihovu visokoumnost, a ostali sadašnji ministri razmišljali kako da ga bar nakratko pošalju u Kinšasu, ili kakvo drugo atraktivno letovalište.
Ivana Ikraš, bivša reporterka Glasa, seća se da se Slavoljub Kačarević, kao prvi čovek tada jedne od retkih slobodnih novina, bavio mnogo više tekstovima, ljudima u redakciji i njihovim problemima nego finansijskim poslovanjem lista.
-U tom smislu, uostalom kao i mnogi drugi, pre je bio žrtva sulude poslovne politike, koju je vodio vlasnik lista od čijeg specifičnog smisla za biznis je i sam pobegao – kaže Ivana Ikraš i seća se: ’’Profesionalno, svako od zaposlenih mogao, u bilo koje doba da mu se obrati - bilo kojim povodom. I, ne pamtim da nije saslušao čoveka, ako već nije pomogao. Tekstovi koji su objavljivani u to vreme imali su povod i smisao, sagovornici su rado pristajali da daju izjave za Glas, novine su bile svakodnevno citirane, a u redakciji je još važilo pravilo da se morala čuti i druga strana. U tom smislu, zahvaljujući i njegovom imenu Glas je imao respektabilnu težinu. Kao glavni urednik Glasa od novinara je tražio da se priča ’istera do kraja’, pa me je tako jednom tri dana zaredom slao na teren 70 kilometara od Beograda. Prvi dan nam se automobil pokvario na putu ka Smederevu i posle bezuspešnih pokušaja vozača da ga popravi pozvali smo Kačarevića, da pitamo šta da radimo. Odgovorio je da idemo u kafanu, dok ne stigne automehaničar. Rekli smo da se nalazimo negde u njivama i da je prvi restoran na 20 - 30 kilometara odatle. Odgovorio je da pod hitno u blizini treba da naprave jedan! Čekali smo majstore do kasnog popodneva i ponadali se da je odustao od priče. Sutradan smo opet krenuli, ali je automobil stao, srećom, na samom izlazu iz Beograda. Sad smo već bili ubeđeni da je priča propala i da će je staviti ad acta. Međutim, kada smo došli treći dan u redakciju izvadio je ključeve od svog privatnog automobila, te smo konačno njegovim autom stigli na odredište.“
Brankica Ristić, i danas novinarka Glasa javnosti, objašnjava da je Kačarević kao glavni urednik bio poznat po tome što nikada ne povisuje ton na svoje saradnike.
-Ni kada nas hvali ni kada nas kritikuje. A radi i jedno i drugo. I to uvek u lice, nikada iza leđa. Znao je i da zabrlja. Recimo, zakasnio je celih sat vremena na intervju sa Vojislavom Koštunicom, dan pošto je ovaj prestao da bude predsednik SR Jugoslavije. I fotoreporter i ja smo ga kod Koštunice pravdali da ne može da nađe mesto za parkiranje, a on se u stvari - uspavao. U vreme kad je Ljubiša Buha Čume bio u zatvoru, bar se tako mislilo, a ja ga zatekla u Surčinu u kafiću, sasvim slučajno, i nazvala Kačarevića i rekla mu da kako stoje stvari i da bi to da napišem, ali da me ne potpisuje, on je sve ispoštovao, iako je kasnije imao pritisak da otkrije autora te priče. Naravno, nije me odao. Onog dana kada je došao i rekao da odlazi iz redakcije, prvo niko nije verovao da to može da se desi, a kada se desilo, više ništa nije bilo isto. U Glasu se još uvek kacelarija u kojoj je sedeo dok je bio urednik zove - Kačketova soba - priča Brankica Ristić.
E sad, reći će mnogi, šta nas zanima da li je Kačarević umeo da sasluša i govori smirenim tonom kad je potajno, ispod duda, zakopavao nemačke marke, kojima je istekao rok trajanja. Pa, on je takav tip, nije mu toliko bitan rok trajanja love, koliko je verovao da će isteći rok trajanja nekim ljudima. Ovdašnjim. Ali, eto, ima i dugoročnih primeraka. Nevinih, poštenih, ono baš.
A ne ko onaj Kačarević iz TV Dnevnika….


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...