Tajanstvena ličnost u srpskoj istoriji: Car Jovan Nenad

Snežana Prokić

Car Jovan Nenad ili Crni Čovek, o kome se tek ponešto zna, predvodio je snažan, pretežno srpski vojni pokret u južnom delu Ugarske, neposredno posle Mohačke bitke. Na razne zablude o njemu i njegovom pokretu ukazao je u svojoj knjizi iz 2018. istoričar Boris Stojkovski, nudeći i sopstvene pretpostavke, bazirane na dugom istraživanju. Za Crnog Čoveka, uklonjenog sa istorijske pozornice posle manje od godinu dana boravka na njoj, čuveni Vladimir Ćorović je napisao da je imao “nešto od narodnog borca, nešto od hajdučkog avanturiste, a nešto od socijalnog revolucionara”
(ilustrtacija, Car Jovan Nenad Crni, ulje na platnu Bele Farkaša iz 1927. koje se čuva u subotičkom Gradskom muzeju, izvor: portal GradSubotica)

Muškarac čiji spomenik stoji na glavnom trgu u Subotici - Car Jovan Nenad - bio je prisutan na istorijskoj sceni izuzetno kratko, nepunih 11 meseci tokom 1526. i 1527. godine, ali je, kao vođa jakog, pretežno srpskog vojnog pokreta nastalog u južnoj Ugarskoj neposredno posle Mohačke bitke, izazvao veliko interesovanje i svojih savremenika širom Evrope, i modernih domaćih i mađarskih istoričara, književnika i publicista. Uprkos tome, u današnjoj Srbiji nema baš mnogo onih koji su čuli za njega, a i među svetom kome je poznato ovo ime raširene su pogrešne predstave o tom samozvanom caru, upamćenom i pod nadimkom Crni Čovek.

O njemu se veoma malo zna, i zato još od Ilariona Ruvarca slovi za najmisteriozniju figuru srpske istorije. Govorio je da je potomak vizantijskih careva iz loze Paleologa i srpskih despota, međutim, izvorna građa ne pruža osnov za izvođenje bilo kakvog pouzdanog zaključka o njegovom poreklu. Niti o godini i mestu rođenja. Verovatno je, ali nije izvesno, i to da su ga Crnim Čovekom nazivali zbog tamne puti ili urođenog belega - crne pruge širine jednog prsta koja se navodno pružala od njegove desne slepoočnice do desnog stopala. Naime, ovakav fizički opis Jovana Nenada, uz podatak da je bio i vitak, srednje građe i orlovskog nosa, dat je samo u jednom delu, napisanom u 16. veku, dok se u svim ostalim spisima iz tog doba njegov nadimak koristi bez ikakvog objašnjenja. Od poslednjih decenija 19. veka istoričari su ovog zagonetnog predvodnika mnogoljudne vojske predstavljali ili kao običnog pljačkaša, lutalicu, razbojnika i nekadašnjeg konjušara, ili kao junaka, oca ideje o srpskoj Vojvodini, pa i krunisanog cara. A preovađujući stav u istoriografiji, kako mađarskoj, tako i srpskoj, odnosno jugoslovenskoj, uticao je i na književnike i publiciste koji su pisali o njemu.

Brojne zablude o njegovoj ličnosti i pokretu razvejala je knjiga Borisa Stojkovskog Car Jovan Nenad: život, delo i nasleđe Crnog Čoveka, objavljena 2018. Autor, stručnjak za srednji vek sa Odseka za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, rođen u Subotici, godinama se bavio ovom tematikom, i u svojoj monografiji ukazao na razne netačne interpretacije izvora i romantičarska viđenja u ranijoj literaturi.

Pored ostalog, Stojkovski ističe da je Jovan Nenad sam sebe nazvao carem, da se sasvim sigurno nije krunisao, niti se kao neki car zaklinjao na vernost onima koji su se posle Mohača otimali za ugarski presto. Reč koja označava titulu je u njegovom slučaju deo imena, sačuvanog u tom obliku kod istoričara, ali i u tradiciji.

Spomenik-car-jovan

Obnovljeni spomenik Jovanu Nenadu ispred Gradske kuće u Subotici, postavljen 1991. i urađen prema originalu iz 1927. godine (Izvor: Wikipedia)

Dešavanja u Ugarskoj pre Jovanove pojave

Porobivši prethodno balkanske države, Turci su 20-ih godina 16. veka krenuli u napad na Ugarsku, na čijem je jugu živelo i dosta Srba. Bilo ih je tu i ranije, ali su od kraja 14. veka u nekoliko navrata u većem broju pristizali na ovo područje, povlačeći se pred zavojevačem sa Istoka. Kako su važili za dobre ratnike, ugarski vladari ne samo da se nisu protivili njihovom doseljavanju, već su ga i podsticali da bi dobili prvorazredne čuvare južnih granica. To su radili i da bi prostrane predele duž njih, opustele zbog čestih turskih upada, popunili novim stanovništvom. I tako su se Srbi prvi našli na udaru Osmanlija rešenih da zađu i u srednju Evropu.

Mađari su se dugo opirali njihovom daljem širenju na Starom kontinentu. U 15. veku su se povremeno razračunavali s njima u graničnom pojasu, pa i provaljivali na njihovu teritoriju u Srbiji, i u povratku odvodili sa sobom srpski živalj. A 1513. spremali su se za krstaški rat. Ali nešto kasnije, kada je Ugarska bila razdirana konfliktima među plemstvom, i ekonomski oslabljena ustankom protiv velikaša koji je podigao Đerđ Doža, oni su lakomisleno postupili, odbijajući mirovnu ponudu Sulejmana Veličanstvenog. Mladi sultan im objavljuje rat, i već 1521. padaju Šabac, Zemun, najvažnija južna kapija Kraljevine – Beograd, i pojedini sremski gradovi. Turci potom zaposedaju i druge pogranične tvrđave na jugoistoku Ugarske, i 1524. potpuno razbijaju njen odbrambeni sistem od Severina do Klisa. Aprila 1526. Sulejman iz Carigrada ponovo polazi u veliki pohod na ovu zemlju. Njegova vojska u julu stiže u Srem, zatim osvaja Petrovaradin, Ilok i Osijek, pa prelazi Dravu izgradivši pontonski most, i 28. avgusta dospeva u neposrednu blizinu mesta na kome će se tući s trupama 20-godišnjeg ugarskog kralja Lajoša II Jagelonca. Sutradan, 29. avgusta 1526, na polju Mohaču, turski vojnici, kojih je bilo oko 100.000, za nekih dva sata satrli su četiri puta manju i daleko slabije naoružanu Lajoševu armiju. Život je izgubilo otprilike 20.000 njenih pripadnika, uključujući mnoge crkvene i svetovne glavešine i samog Lajoša II. Sultan je bez dalje borbe 12. septembra ušao u Budim. Pošto su opustošili mađarsku prestonicu, Turci su se uputili nazad, u svoje carstvo, jer još nisu bili spremni za okupaciju cele države koju su napali. U povratku su se sukobljavali sa stanovnicima određenih gradova i narodom iz zbegova, nailazeći ponegde na silovit otpor. U oktobru su se konačno povukli. Krupnije akcije na ovom tlu opet će preduzeti 1529. i 1532, ali sa ciljem da zauzmu Beč. Njihova vladavina nad većim delom Ugarske počeće u stvari tek 1541, po osvajanju Budima i osnivanju budimskog pašaluka. Zemlja će tada biti podeljena na habzburšku Kraljevinu Ugarsku, osmansku Ugarsku i poluvazalnu Kneževinu Erdelj (Transilvaniju).

Portret-crni-covek

Car Jovan Nenad, anahroni portret (Izvor: Wikipedia)

Meteor na istorijskom nebu

Katastrofalni poraz na Mohaču uveo je Ugarsku i u građanski rat. Budući da nastradali monarh nije imao dece, nastala je podela oko toga koji od dvojice pretendenata na krunu treba da dođe na njegovo mesto – erdeljski vojvoda Jovan Zapolja ili austrijski nadvojvoda Ferdinand Habzburški, brat Lajoševe udovice Marije, kao i Karla V, najmoćnijeg od tadašnjih evropskih vladara. Prvom je išla u prilog jedna ranija saborska odluka da kralj ne može da bude stranac, a drugom sporazum između Jagelonaca i Habzburga o međusobnom nasleđivanju. Zapolja je izabran za kralja i krunisan 11. novembra 1526. na saboru u Stonom Beogradu (Sekešfehervaru), dok su Ferdinanda, koji je u oktobru postao kralj Čaške, njegove pristalice izabrale za ugarskog kralja 17. decembra 1526. na saboru u Požunu (današnjoj Bratislavi), a krunisanje je obavljeno 3. novembra naredne godine u bazilici u Stonom Beogradu. Rat među njima, u kome su učestvovali i Srbi i Hrvati, trajao je sve do 1538, kada je Ferdinand priznao Zapolji pravo na oblast kojom je taj njegov rival faktički vladao.

Junak naše priče je u građanskom ratu najpre stao na Zapoljinu stranu, da bi se kasnije priklonio protivničkom taboru. Prva aktivnost Jovana Nenada za koju znamo je polaganje zakletve na vernu službu Zapolji u Tokaju, gde je na saboru držanom od 14. do 17. oktobra 1526, a sazvanom radi rasprave o odbrani zemlje, data podrška vojvodinoj kandidaturi za tron. Ovaj čin, kojim je zakoračio na istorijsku pozornicu, opisan je u Poslanici o propasti ugarskoga kraljevstva Đorđa (Đurđa) Sremca, Zapoljinog kapelana koji je prisustvovao događaju. Prema njegovim rečima, Zapolja je Crnog Čoveka pozvao u Tokaj zato što je čuo da mu oko Lipove, grada u Erdelju smeštenog na desnoj obali Moriša, od rane jeseni prilaze mnogi Srbi spremni da podele megdan s Turcima. On je po završetku sabora stigao pred vojvodu s 10-ak pratilaca, kleknuo i obećao da će mu biti veran, i na kraju se s njim dogovorio da ode u bačku županiju. Da sa svojim ljudstvom protera turske posade ostavljene u nekim bačkim mestima, i naseli imanja koja su napuštena kada se glavnina Sulejmanovih snaga povlačila.

Crni Čovek, za koga je Ruvarac rekao da se u istoriji javio kao meteor i odmah iščezao, započeo je svoj brzi i upečatljivi prelet preko istorijskog neba tako što je sledbenike poveo u jednu borbu čim se rastao od Zapolje. Ali meta ovog Srbina nisu u tom trenutku bili Turci, nego ugarski plemić Ladislav Čaki. Na putu za Bačku, zauzeo je Čakijeve posede - grad Čamu i njegovu tvrđavu na Morišu, i time je započelo njegovo delovanje i na području Banata. Nedugo zatim, prodirući po svoj prilici preko bačke teritorije, njegove trupe dolaze u Srem, preotimaju od Turaka Čerević i Banoštor i u njima postavljaju svoje posade. Jovan Nenad je nameravao da nastavi sa oslobađanjem Srema i zbog toga je od despota Stefana Berislavića tražio topove, ali on ga je odbio. Ne zna se do kada su Nenadovi vojnici ostali u Čereviću i Banoštoru jer se Srem nadalje spominje jedino u vezi s njegovim planovima i proglasima.

Dok su se odvijale akcije u Bačkoj i Sremu, Zapolja se krunisao. Na krunidbenoj ceremoniji su izgleda bili i pojedinci iz Nenadovih redova, kao neka vrsta počasne garde. Novopečeni ugarski kralj je iz Stonog Beograda otišao u Budim, a tamo je već u kasnu jesen i ranu zimu počeo da dobija pritužbe da srpske jedinice pljačkaju po Bačkoj, Banatu i delovima Erdelja, i vrše zlodela nad stanovništvom. Žalbe su stizale i zato što Crni Čovek nije dozvoljavao vlasnicima napuštenih poseda u bačkoj županiji da se na njih vrate posle prestanka opasnosti od turskog nasilja. Pozivao se na dogovor sa Zapoljom, i delio tu zemlju svojim borcima.

Tačan redosled zbivanja vezan za Jovana Nenada ostaje, nažalost, nedokučiv. Recimo, nije jasno kada mu je u ruke pao Segedin. I kada je subotičku tvrđavu, u kojoj se neko vreme nalazio njegov još ranije oformljen svojevrsni dvor, preoteo od Valentina Tereka. Na samom početku 1527. ili tek na prelasku iz zime u proleće. Boris Stojkovski ne isključuje mogućnost da je Jovanova vojska već u startu bila toliko brojna da je mogla da se razdvoji, i istovremeno vodi borbe oko Čerevića i Banoštora i pravi nered po Bačkoj o kome izveštava Sremac, napadajući pritom i gradove i tvrđave na njenom severu. Novosadski istoričar takođe kaže kako je sasvim moguće da se njegov pokret zapravo širio u dva pravca, jer se čini da su u toku operacija u Sremu i onih intenzivnijih u Bačkoj i dalje trajala dejstva u Banatu i Erdelju, gde će se u proleće i leto 1527. odigrati najveći Jovanovi sukobi sa ugarskim feudalcima.

Delatnost Crnog Čoveka je dostigla vrhunac u periodu od marta do kraja juna 1527. U martu je, sudeći po jednom tada poslatom pismu, imao oko 15.000 dobro obučenih ratnika, a među njima i konjanike. Marija Habzburška je krajem maja, pišući bratu Ferdinandu, pomenula čak 30.000 vojnika pod njegovom komandom. Biće da je kraljica preterala, ali ako se ima u vidu navođenje ovakvih brojki, nimalo ne čudi što izvori pokazuju da se u pomenutom razdoblju o Crnom pričalo ne samo u Ugarskoj, Austriji i Požunu, već i u Poljskoj, Mletačkoj republici, Francuskoj, Španiji i Engleskoj. Zaintrigirao je popriličan broj krunisanih glava, svesnih da njegovi vojnici mogu bitno da utiču na ishod ugarskog građanskog rata, ali i da budu od velike koristi u obračunu s bilo kojim protivnikom.

U prvoj polovini marta on je kod Apatija pobedio Ugre okupljene oko Ladislava Čakija, bivšeg gospodara Čame i najkrupnijeg feudalca u okolini Temišvara. Čaki nije preživeo sudar s njegovim jurišnicima. Posle ove bitke Jovanova vojna družina se uvećala, i potpisano je primirje sa ugarskim plemićima. Dok je ono trajalo, raslo je neprijateljstvo između njega i Zapolje, i odvijali su se pregovori oko prelaska na Ferdinandovu stranu. Jovan je u to vreme bio sa saborcima u Segedinu, pošto se Valentin Terek u njihovom odsustvu ponovo utvrdio u Subotici. Po Sremcu, Terek je to već jednom pokušao, ali se ne da razabrati kada. Erdeljski vojvoda Petar Perenji, Zapoljina desna ruka u vođenju kampanje protiv Cara Jovana, trudio se u toku primirja da skupi što više ljudi s kojima bi mogao da mu se suprotstavi. A Ferdinand mu je, reklo bi se, poslao neke poklone, koje je on razdelio svojim vojnicima, ali ne i oružje, municiju i živu silu.

Car je i bez takve pomoći u maju 1527, po isteku sporazuma o prekidu vatre, potukao Perenjija kod Seleša. Na hiljade vojvodinih vojnika je bilo mrtvo, a on se jedva spasao. Perenji se ipak nije predavao. Uporno je prikupljao vojsku spremajući se za novi boj s Jovanom, koji je u to vreme boravio u Čami i oko Temišvara. I porazio ga je 25. juna na polju Sed (Sedi/Seđfalu) u okolini Arada, udružen s biskupom Nađvarada (Velikog Varadina) Imreom Cibakom. Jovan je iz ovog okršaja izašao povređen i sa ogromnim ljudskim gubicima. Prema nekim svedočanstvima, od 10.000 boraca koji su se sukobili s triput brojnijim Perenjijevim i Cibakovim snagama ostao je bez 8.000. S jednim delom svojih Srba započeo je povlačenje ka Segedinu. Njegova armija je i dalje mogla da bude jezičak na vagi, pa Ferdinand nije prestajao da ga bodri, tražeći da krene prema Budimu kako bi opkolili Zapolju, a Zapolja je pokušavao da ga, i posle svega što se desilo, vrati pod svoje okrilje.

Ali u čoveka čiju su naklonost želela oba krunisana kralja pucano je 22. jula dok je ulazio u Segedin. Smrtno ranjen, prenet je u obližnje selo Tornjoš kada je pala noć. Domaćin kuće u kojoj je ležao obavestio je o tome Valentina Tereka. On se zarekao da će ubiti srpskog vođu zbog zauzimanja Subotice, tako da je u selo smesta poslao vojnike, a ubrzo je i sam došao. Slagao je one koji su čuvali ranjenika da će ih poštedeti ako ga puste da mu priđe, a onda je Caru Jovanu, koji mu nije odgovarao na pitanje da li je živ, odsekao glavu. I otpremio je Zapolji u Budim. Tamo je ona nabijena na koplje, s licem okrenutim ka Beču da bi “gledala” u pravcu svog gospodara Ferdinanda Habzburga. Posle sedam dana je bačena u Dunav.

Car Jovan Nenad je nakratko kontrolisao dobar deo Bačke, skoro ceo Banat, deo Erdelja i dva sremska utvrđenja. Za grad Bač, Potisje i Podunavlje ne može se sa sigurnošću reći da li su bili pod njegovom upravom.

Sa smrću Cara ugasio se i njegov pokret.

spomenica crni covek

Naslovna strana Spomenice na četiristogodišnjicu Caru Jovanu Nenadu, grafika Save Rajkovića (Izvor: portal GradSubotica)

Jovanova harizma, ciljevi i ideje njegovog pokreta

Nijedan od relevantnih izvora ne potkrepljuje tvrdnju samog Jovana Nenada da potiče od srpskih despota, ni tezu grofa Đorđa Brankovića (1645-1711) o njegovom poreklu od despotice Angeline Branković i Čarnojevića. To znači da su grešili stariji istoričari koji su se poveli za njima. Isto važi i za one koji su nekritički prihvatili podatak da je Jovan bio Zapoljin konjušar, iznet u delu njemu nenaklonjenog savremenika Jovana (Janoša) Zermega. Sva je prilika da je Zermeg to izmislio da bi umanjio njegov značaj. U Carevim odlično uvežbanim jedinicama bilo je i iskusnih vojnika koji su služili za platu kod Lajoša II, i gotovo je nezamislivo da bi oni pristali da im komanduje konjušar.

Po mišljenju Borisa Stojkovskog, Crni Čovek je najverovatnije bio vojničkog porekla, a možda je i predvodio neku grupu onih Srba koji su zbog Sulejmanovih ofanziva prelazili iz Srema u Pomorišje. Ali čime je on privukao hiljade ljudi? Ne samo Srbe, već i Mađare, Slovake, Vlahe, Bugare… Očigledno je reč o harizmatičnoj osobi, moguće i fizički obeleženoj, koja je u jedno krajnje nesigurno vreme mnogima pružila nadu da će im život postati bolji. On je, na primer, kmetovima obećavao da će ih osloboditi ako mu se pridruže. U narodu se govorilo da je izazito hrabar, oštrouman i pobožan, da živi asketski, predviđa događaje i može da čini čuda kada god hoće. Đorđe Sremac je zabeležio da je bio posmatran kao novi svetac i novi prorok.

U mešavini raznih socijalnih, nacionalnih, političkih i religioznih ideja koje su obeležile njegov pokret, osnovna je ona o borbi protiv Turaka. Primetni su i elementi tada rasprostranjene apokaliptičke misli i legende o pravoslavnom, vizantijskom caru koji će pobediti Antihrista i isterati pagane i nevernike iz Konstantinopolja i Vizantije. O proklamovanim ciljevima i idejama pokreta najbolje svedoče jedno pismo Džona Valopa, poslanika engleskog kralja Henrija VIII, i proglas koji je Jovan uputio Zapoljinim pristalicama i ugarskim staležima. Valop je aprila 1527. pisao kardinalu Vulziju kako mu je Jovanov izaslanik rekao da je on car Konstantinopolja, poslat od Boga da kazni Turke i istera ih iz Grčke, da nema novca, ali živi od onog što rađa mađarska zemlja, da noću spava samo dva sata, a treći provodi u molitvi, i da će pomoći Ferdinandu kada dođe u Ugarsku. U proglasu koji je Crni Čovek izdao pre kraja maja, on se predstavlja kao “Jovan od Boga poslati car”, i poziva Ugre da se okrenu protiv Zapolje i priključe Ferdinandu, najhrišćanskijem kralju koji dolazi da oslobodi celu zemlju, kome se i on zavetovao na vernost. Zapolju optužuje da je uzeo slobodu koju je Hristos obećao svima, i da sakuplja desetinu kako bi platio harač Turcima, a ovi nevernici mu za uzvrat pomogli da se popne na ugarski presto. Kaže i da će sa svojom vojskom proterati Turke.

Oslobođenje Srema, pa i Vizantije od osmanske vlasti ostalo je do kraja Jovanova želja, ali je osvajanje Čerevića i Banoštora jedino što je postigao na ovom planu. On nije imao artiljeriju, tako da nije mogao da zauzima veća i važnija utvrđenja. Zato je i tražio topove od Berislavića, a kasnije od Ferdinanda i topove i artiljerce. Čak je i Petru Perenjiju pre bitke kod Seleša ponudio pregovore s ciljem da zajedno oslobode “sremsko ostrvo”. Ali iako nikad nije odustao od nauma da se bori protiv Turaka, njegov pokret je u praksi brzo postao samo oruđe u ugarskom građanskom ratu. I pored toga, iznenađuje činjenica da o Caru Jovanu nema nikakvih podataka u turskim, a ni u srpskim izvorima iz 16. veka. Ne pominje ga ni naša narodna poezija. Za razliku od Radosava Čelnika, vrsnog ratnika koji je bio glavni zapovednik njegove vojske. Pretpostavlja se da je on lik iz epske pesme Rajko vojvoda i Margita devojka.

Starija istorijska literatura je, osim antiturskog, dosta naglašavala i antifeudalni karakter Jovanovog pokreta. I ovo je, međutim, složeno pitanje. Njegova vojska je od Zapolje primala zanemarljivu novčanu pomoć, i u njoj su većinu činili ljudi koji su zbog turske najezde izgubili domove. Uglavnom su to bili razlozi za pljačke i prisvajanje tuđih imanja, a takvo postupanje je ogorčilo ugarske feudalce i dovelo da velikih sukoba. Nije se, dakle, radilo ni o kakvom ustanku, već o neminovnom sukobljavanju sa ozlojeđenim zemljoposednicima. Uz to, Jovan je svoj dvor organizovao po uzoru na feudalno ustrojstvo Ugarske i delimično Turske, a i sam je, bar u početku, stvarao nekakav gornji feudalni stalež. Na njegovom dvoru je radio palatin i rizničar - Subota Vrlić, koji je u Carevo ime darovao posede novim plemićima. Ali danas niko ne ne zna da li su te darovnice bile zaista primenljive. Car je imao i sekretara - Fabijana Literata, zaduženog i za najbitnije kontakte sa strancima i verovatno najzaslužnijeg za popularisanje pokreta, još neke poslanike, ličnu gardu, sastavljenu od 600 vojnika koje je nazvao janičarima, i kao što je već rečeno, Radosava Čelnika u ulozi glavnog vojnog starešine. Zanimljivo je da njemu srpski prvaci nijednom nisu pomogli. Istoričar Vladimir Ćorović je pre 80-ak godina napisao da su ga oni smatrali avanturistom sumnjivog porekla i sumnjivih metoda. A Stojkovski u svojoj knjizi podseća da su i oni bili feudalni gospodari i vlastela, i da su se pre svega rukovodili svojom staleškom pripadnošću, a ne nacionalnim osećanjem, koje u modernom smislu tada i nije postojalo.

Od kraja 19. veka Jovanu Nenadu je pripisivana i namera da na ugarskom tlu ujedini Južne Slovene u jednoj zasebnoj, samostalnoj teritorijalnoj celini. Ova teza je u Kraljevini SHS stekla posebnu važnost, naročito 1927, kada mu je, kao navodnom začetniku Vojvodine, podignut spomenik u Subotici. Boris Stojkovski izričito tvrdi da ona nema uporište ni u jednom izvoru iz Jovanovog doba, i da mu je njom dato mesto u istoriji koje mu ne pripada. Profesor podvlači da su Car Jovan Nenad i njegovi saradnici delovali u vremenu potpuno drugačijem od onog koje je iznedrilo želju za srpskom Vojvodinom, i koje je 1918. urodilo njenim prisajedinjenjem Srbiji i drugim južnoslovenskim krajevima.

“Jovan Nenad je imao nešto od narodnog borca, nešto od hajdučkog avanturiste, a nešto od socijalnog revolucionara. Pljačkao je plemićske dvorove, napadao trgovačke karavane, ali ulazio i u borbe s Turcima. Hrabrost mu se mešala s drskošću, popularnost sa terorom”, zapisano je u Ćorovićevoj Istoriji Srba. Čini se da ova davno sročena konstatacija efektno sažima bezmalo sve što se do današnjeg dana saznalo o tajanstvenom vođi.

Karta-crni-covek-

Teritorije zahvaćene pokretom Cara Jovana Nenada 1526-1527. (Izvor: monografija Borisa Stojkovskog Car Jovan Nenad: život, delo i nasleđe Crnog Čoveka)

Podizanje, rušenje i obnavljanje Carevog spomenika u Subotici

Spomenik Caru Jovanu Nenadu postavljen je u Subotici posle četiri veka od njegove pogibije. Tako je i taj grad dobio na važnosti, mada nije bio Carevo jedino sedište. Obeležavanje 400. godišnjice Jovanove smrti i podizanje spomenika inicirao je istoričar Aleksa Ivić. Mermerni spomenik, sa urezanim sloganom “Tvoja je misao pobedila” i s tri figure, izradio je vajar Petar Palavičini. Najviše mesto pripalo je figuri Cara u ratničkoj opremi, a na niža su stavljeni Fabijan Literat, s knjigom i perom u rukama, i Subota Vrlić koji drži maketu subotičke tvrđave i štit ukrašen grbom Kraljevine SHS. Literat je prikazan kao franjevac iako nema dokaza da je pripadao bilo kom svešteničkom redu, jer je 1927. bilo poželjno da se predočava jedinstvo južnoslovenskih naroda obe vere. A Subota Vrlić je odgovarao novom vremenu zbog ideje da Subotica njemu duguje ime, što lingvisti i drugi naučnici uopšte ne navode.

Novac za pravljenje spomenika skupljan je i prodajom Spomenice na četiristogodišnjicu Caru Jovanu Nenadu, koja je nuđena po školama i kasarnama. Spomenik je otkriven 27. novembra 1927, u prisustvu 30.000 žitelja Subotice i njihovih gostiju. Bio je tu i knez Pavle i mnogi javni i kulturnii radnici. Taj i prethodni dan protekli su u znaku sveopšteg slavlja u bačkom gradu, detaljno ispraćenog u srpskoj štampi. Slavljen je Jovan Nenad, ideja jugoslovenstva i srpske Vojvodine, mlada država i kralj Aleksandar.

Tri figure u gipsu, Palavičinijeve originale, otkupilo je gradsko veće, strahujući od eventualnog oštećenja spomenika. Pokazalo se da je takva bojazan bila opravdana jer su skulpture obezglavljene u aprilu 1941, čim je mađarska okupatorska vojska ušla u Suboticu. Tako unakažene, one su pet decenija ležale u zapuštenom dvorištu Rajhlove palate.

Sačuvani gipsani modeli omogućili su obnavljanje spomenika, i ponovno postavljanje 9. novembra 1991. On se nalazi ispred subotičke Gradske kuće, malo dalje od mesta na kome je nekada bio. Restauraciju je izveo akademski vajar Sava Halugin. Sredstva za čitav poduhvat obezbedili su Srpski kulturni centar Sveti Sava, Bunjevačka matica i sami Subotičani. Ali kada je spomenik, za koji se nekoliko godina tražio proctor, opet nikao na centralnom trgu, nisu svi građani bili oduševljeni. Jugoslavija je 1991. počela da se raspada, i njegovo pojavljivanje je u atmosferi uzavrlih nacionalnih strasti propratilo negodovanje dela Subotičana. Danas se on tretira na mirniji način, kao jedan segment gradske istorije i kao objekat koji rasplamsava maštu.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...