Hrabra, talentovana i zagonetna Jelisaveta Načić – prva žena arhitekta u Srbiji

Snežana Prokić

Caja Načićeva, “dama od lepih stepenica”, bila je prva žena kod nas i među prvima u Evropi koje su se bavile arhitekturom, deo prve generacije arhitekata odškolovanih u Srbiji, jedna od prvih žena zaposlenih u javnom sektoru, prva osoba na položaju glavnog arhitekte za grad Beograd i prva u još mnogo toga. Udala se u austrougarskom logoru, prema nekim tvrdnjama, učestvovala u gerilskim borbama vođenim za slobodu Albanije, a profesiju je napustila u najboljim godinama. Široj javnosti je dugo ostala nepoznata iako je iza sebe ostavila dela neprolazne lepote
(ilustracija, Obnovljeno Malo stepenište, foto Dejan Briza)

“Mi smo Srbi do sada imali samo ženske kao lekare i filosofe, ali sad smo dobili i arhitektu jednu gospođicu, koja je ove godine svršila tehniku i to odeljenje za arhitekturu. Kandidata je bilo svega tri i to dva gospodina, i jedna gospođica, Jelisaveta Načić.”

Ovako je beogradski Mali žurnal 10. juna 1900. godine u jednoj od svojih kratkih beležaka obavestio javnost o pojavi prve žene diplomiranog arhitekte u Kraljevini Srbiji. Danas, zahvaljujući katalogu izdatom 2016. u okviru EU projekta MoMoWo: European Women in Architecture and Design (1918-2018), znamo da je Jelisaveta i u Evropi bila među prvim damama koje su postale neimarke.

Jelisaveta-s

Jelisaveta Načić, fotografija iz 1904. godine

Zvezda, žrtva zaborava, ponovo sija

U mnogo čemu ova Beograđanka nije imala prethodnicu, ali ni prethodnika. Gradila je srpsku prestonicu u vreme kada se ova od pogranične turske kasabe polako pretvarala u modernu evropsku varoš, dobrim delom i njenom zaslugom. Talentom, znanjem i marljivošću izborila se za to da joj kao veoma mladoj budu povereni najodgovorniji zadaci, kao što su uređenje Kalemegdana i Terazija, dizanje škole pored Saborne crkve i hrama Aleksandra Nevskog. Brzo je postala zvezda nove dinastije Karađorđević i miljenica sugrađana i štampe, koji su je iz milošte zvali Caja Načićeva, kako se potpisivala na svojim projektima. Veliki broj zdanja i objekata čiji je izgled ona osmislila, više ne postoji ali Beograd i dalje može da se diči lepotom koju je podarila zgradi današnje Osnovne škole Kralj Petar Prvi, kalemegdanskom Malom stepeništu, kući pravljenoj za knjižara Marka Markovića na uglu Gospodar Jovanove i Kapetan Mišine…

Međutim, mnogi koji se dive ovim arhitektonskim delima nikad nisu ni čuli za njihovu autorku. Izvan profesionalnih krugova, njeno ime je palo u potpuni zaborav, dug gotovo čitav vek. Objašnjenja za to su različita. Jedni misle da je nekada obožavana Jelisaveta iščezla iz sećanja jer je ubrzo po završetku Prvog svetskog rata s mužem i malom ćerkom zauvek napustila rodni grad, ali i arhitekturu. Drugi za to krive kratko pamćenje Srba. A treći naglašavaju da je već posle 1918. retko pominjana zato što joj sunarodnici nisu oprostili udaju za Albanca, mada je on bio prosrpski orijentisan.

Na sreću, ova sjajna graditeljka poslednjih godina postaje sve poznatija široj javnosti. O njoj se više piše i govori u medijima, a prisutnija je i u stručnoj literaturi. Za nju se našlo mesto i u knjigama poput Heroine Srbije - Vekovnik Dragana M. Miloševića (Karić fondacija, 2015), One su promenile Srbiju: izuzetne Srpkinje Tatjane Loš i Milene Marković (Kompanija Novosti, 2018) i Kakva ženska! Znamenite žene Srbije Jelene Mitrović i Sonje Bajić (Kreativni centar, 2018). Novinar, izdavač i pisac Nataša Marković je 2016. u Biblioteci grada Beograda organizovala izložbu fotografija koja je predstavljala omaž Jelisaveti, a objavila je i knigu Jelisaveta Načić – Žena koja me uznemirava (Radionica knjiga Beograd, 2018). Naročita pažnja medija bila je usmerena na nju kada je 2017. rekonstruisan i otvoren za posetioce nekadašnji dom Marka Markovića, i povodom obnove Malog stepeništa, započete iste godine, a završene 2018. Da su ovo stepenište i njegovo novo ruho inspirativni za ljude različitih zanimanja pokazuje i činjenica da je Radio Beograd 2 pre nekoliko meseci emitovao dramu pod nazivom Jelisaveta Načić – Stepenice ka nebu.

Sigurno će biti još dosta priče o ovoj ženi koja nas je svojim stvaralaštvom mnogo zadužila iako je njena karijera trajala kratko. Prekinuta je 1916, kada su je okupatori Beograda proterali u logor Nežider.

Terazijski-plato-

Terazijski plato uređen po detaljnom planu žene koja je imala “mušku” diplomu

Biografija za film

Jelisavetin život je bio dinamičan, ispunjen vanserijskim poduhvatima i bračnom harmonijom, ali i porodičnim tragedijama i teškim ličnim iskustvima. Zato se izraz ”filmska biografija” prirodno nameće kada je reč o njoj.

Rodila se 31. decembra 1878. u Beogradu, u uglednoj i imućnoj trgovačkoj porodici cincarskog porekla, u čijem je vlasništvu, pored ostalog, bilo ogromno imanje na padini ispod hotela Moskva, brojne kuće i okućnice u Hilandarskoj i obližnjim ulicama, i luksuzne kočije koje su za razne svetkovine iznajmljivali i Obrenovići. Njen otac Mihailo S. Načić održavao je bliske veze sa ovom vladarskom kućom, a majka joj je bila ćerka upravnika Uprave fondova Jovana Savića, i po ženskoj liniji rođaka čuvenog trgovca i diplomate Petra Ička. Načićevi su imali trinaestoro dece, ali je četvoro umrlo dok su bili sasvim mali, a šestoro u mladosti od tuberkuloze. Uz Jelisavetu, zrelost su doživeli samo njena starija sestra Jelena i mlađi brat Jovan. To što je tuberkuloza pokosila i njene najbliže svakako je uticalo na Jelisavetin kasniji rad na projektovanju prve bolnice za lečenje ove bolesti u Beogradu.

Kada je ona 1896. kao svršena gimnazijalka odlučila da studira arhitekturu, u Srbiji je jedva sedam odsto žena bilo elementarno pismeno. Od njih se očekivalo da se mlade udaju, vladalo je mišljenje da im nije potrebna ni srednja škola, a kamoli univerzitet, pa je njen izbor bio krajnje smeo. Protivili su mu se i njeni roditelji, ali im je odvažna devojka odgovarala da će školovanje platiti svojim bogatim mirazom. Te 1896. u Beogradu je otvoren poseban arhitektonski odsek na Tehničkom fakultetu Velike škole, na koji se Jelisaveta bez problema upisala i posle četiri godine diplomirala sa odličnim ocenama. Tako da nije bila samo prva žena koja je stekla “mušku” diplomu, već i deo prve generacije naših arhitekata školovanih “kod kuće”.

Čim je završila studije, dobila je mesto tehničkog pripravnika, tačnije crtača u Ministarstvu građevina, ali u njemu nije uspela da se zaposli posle polaganja državnog ispita za arhitektu 1902. Po tadašnjem zakonu, ukazni činovnici mogli su da postanu samo oni koji su odslužili vojni rok, dakle muškarci. Jelisaveta se ipak borila za ovo nameštenje, tražila je čak da joj se odobri služenje vojske. Pošto joj ni to nije pomoglo, naredne godine je prihvatila posao arhitekte u Beogradskoj opštini. Ona je, u stvari, vršila dužnost glavnog arhitekte za grad Beograd i bila je prva osoba na ovom položaju. Kao i jedna od prvih žena kojima je pošlo za rukom da nađu zaposlenje u javnom sektoru, čime je prokrčila put Srpkinjama sa sličnim ambicijama.

skola kralj petar

Zgrada Osnovne škole Kralj Petar Prvi, po oceni stručnjaka, Jelisavetino remek-delo

Od uspeha u Beogradu do preseljenja u Skadar

Već na samom početku karijere Načićeva je postigla neverovatan uspeh - na konkursu za idejno rešenje crkve svetog Đorđa u Topoli, raspisanom decembra 1903, u izuzetno jakoj konkurenciji osvojila je treće mesto. Ovo joj je donelo dodatno samopouzdanje, odličnu poziciju u okviru struke i mnogobrojne narudžbine za projektovanje i prepravku privatnih kuća. Neumorno je radila i nizala uspehe, bez obzira da li su u pitanju bili javni ili privatni objekti.

Dok se odvijalo preuređenje Terazija, izvođeno po njenom detaljnom planu i pod njenim nadzorom, po Beogradu se pričalo da je ona u ljubavnoj vezi sa oženjenim i nekoliko godina mlađim Ivanom Meštrovićem. Vajar je bio angažovan za izradu fontane na sredini Platoa čiji bi deo bila i statua Pobednik. Meštrović je model za ovu visoku skulpturu, deceniju i po kasnije postavljenu na Kalemegdanu, pravio u fiskulturnoj sali škole Kralj Petar Prvi. A u toj zgradi je i njena projektantkinja imala svoj atelje. I proneo se glas o njihovoj romansi. Da li je ona zaista postojala, ili su to bile samo čaršijske priče, možemo jedino da nagađamo. Ali pouzdano se zna da su dvoje stvaralaca odlično sarađivali i da je Meštrović izuzetno cenio Jelisavetin rad.

Svoju veliku ljubav, čoveka za koga se udala, Jelisaveta je upoznala na mestu obeleženom gladovanjem, bolestima i smrću - u logoru u koji je poslato skoro 15.000 srpskih rodoljuba. Bio je to Luk Lukaj, privlačni albanski intelektualac katoličke vere, rođen u Skoplju. On je u Nežider dospeo jer je, radeći u Kosovskoj Mitrovici kao austrougarski prosvetni inspektor - pomagao Srbima u borbi protiv Turaka, ali i Crno-žute monarhije. Dok su Jelisavetu, prema svedočenju njihove ćerke Lucije Bašić, tamo internirali zato što je na slavoluku koji je podigla na Terazijama 1913, u čast pobeda u Balkanskim ratovima, između ostalog pisalo: “Još ima neoslobođenih Srba”. Oni su se i venčali u Nežideru, i tu se 1917. rodila Lucija.

Na intervenciju Lukajevog ujaka, tršćanskog biskupa, mala porodica je pred sam kraj rata puštena na slobodu. Nastanila se kod Jelisavetine majke koja nije odobravala njen brak sa Albancem. Kao i veliki deo prestoničke javnosti. Na ovaj ovaj par se neblagonaklono gledalo i kada se 1919. preselio u Skadar, pošto je Jelisaveta dala otkaz u Beogradskoj opštini.

kuca-knjizara-m.-markovica

Rekonstruisana nekadašnja kuća knjižara Marka Markovića

Smirenje u Dubrovniku

Lukaj je jedno vreme bio ministar u vladi Esad paše Toptanija, velikog prijatelja Srba, a posle se priključio borcima protiv italijanske dominacije u Albaniji. Učestvovao je i u gerilskim borbama u kojima je, prema nekim tvrdnjama, uz njega bila supruga. Mislio je da i Albanija treba da bude uključena u novoformiranu južnoslovensku državu, a Jelisaveta ga je u svemu podržavala.

Zbog njegovih aktivnosti, proterani su iz Skadra. Otišli su u Dubrovnik 1923, i tamo ostali do kraja života. Lukaj se odrekao državljanstva Albanije kada je na vlast došao kralj Ahmet Zogu. Više se nije bavio politikom, niti je bio zaposlen. Živeli su od imanja koja je nasledio od vrlo bogatog oca. Ovaj poliglota je dosta prevodio i sastavio je Arbanasko-srpskohrvatski rečnik, štampan 1935. u Beogradu. U porodičnom krugu se znalo da je obožavao Jelisavetu, a ona se potpuno posvetila njemu i ćerki, pa posle i unuci Martini. U Dubrovniku se nikom nije ni predstavljala kao arhitekta.

Zašto se nikad nije vratila poslu zbog koga je postala slavna, i kome se strastveno predavala, ostaje tajna. Još jedna zagonetka koju je ostavila za sobom. Govorile su se razne stvari - da joj muž nije dozvolio da radi, da je ona sama odabrala da brine jedino o najdražima, shvativši važnost porodice, da je u arhitekturi rekla sve što je imala da kaže, da je to posledica njenog logorskog iskustva…

Umrla je 6. maja 1955. godine. Iz protesta što joj posle muževljeve smrti Narodna skupština FNRJ nije ni odgovorila na molbu za penziju, ćerka ju je sahranila bez obeležja u grobnici zajedničkih prijatelja u pravoslavnom delu dubrovačkog groblja Boninovo. I odbila da bilo kome otkrije koja je to grobnica.

Škola, radnički stanovi, crkve, paviljon za bolesne…

Jelisaveta je bila i urbanista i arhitekta. U urbanističkom uređenju Malog i Velikog Kalemegdana i preuređenju Terazija učestvovala je razrađujući i realizujući tuđe ideje. Ali pri tom je i samostalno projektovala, pa su tako 1903. nastale već pomenute neobarokne stepenice koje povezuju glavno kalemegdansko šetalište i Parisku ulicu. Izabravši za njihovu izradu unikatnu vrstu ripanjskog granita zelenkaste boje, ona ih je učinila posebno dopadljivim. Zato je u Politici odmah nazvana “damom od lepih stepenica”. Po njenom nacrtu je za glavno šetalište napravljena i ograda prema Savi, s vazama u stilu secesije, ali je ta ograda uništena u Prvom svetskom ratu.

Njeno najpoznatije arhitektonsko ostvarenje, po oceni strčnjaka pravo remek-delo, je zgrada škole kod Saborne crkve, kasnije nazvane Kralj Petar Prvi. Ona je proglašena kulturnim dobrom. Građena je od 1905. do 1907. na mestu nekadašnje osnovne škole na Varoš kapiji. Projektovana je u duhu akademizma s primesama renesanse i baroka, ali je Načićeva pomalo odstupila od akademskih načela simetrije da bi je što bolje prilagodila terenu. Zbog toga se odlučila za razuđenu osnovu zgrade s duboko zasečenom fasadom i krilima prema Gračaničkoj, ulici Kralja Petra i porti Saborne crkve. Najviše pažnje posvetila je ugaonoj fasadi, koju je bogato dekorisala i završila prilično visokom atikom s balustradama. Na njoj su između prozorskih lukova prvog sprata smešteni reljefni portreti Vuka i Dositeja. Sa 16 učionica, električnim osvetljenjem, grejanjem, toaletima, svečanom i gimnastičkom salom, ova škola je bila neverovatno moderna za Beograd i Srbiju na početku 20. veka.

Jelisaveta je ostavila trag i u onom u čemu je Beograd bio prvi na Balkanu – gradnji stanova za radnike, jeftinih ali funkcionalnih. Oni su smešteni u kompleksu zgrada na Gundulićevom vencu, od kojih su tri najstarije napravljene po njenom projektu. Prva je sazidana 1909. Ove zgrade – dve manje u ulicama Komnen Barjaktara i Herceg Stjepana, i jednu veću u Venizelosovoj 13 - oblikovala je jednostavno, s fasadama na kojima je plitka plastika u stilu secesije, iznad i ispod prozora, jedina dekoracija. Kompleks je zauzeo površinu čitavog bloka kada je 1924. izgrađen drugi niz objekata koji su s Jelisavetinim činili skladnu celinu. I on ima status kulturnog dobra.

Od javnih objekata, delo Jelisavete Načić bio je i Paviljon za tuberkulozne bolesti iz 1912. godine, prva ustanova te vrste u Srbiji u kojoj se od tuberkuloze masovno umiralo. Nalazio se na Vračaru, na uglu Resavske i Durmitorske ulice. U centralnom delu je imao dve natkrivene terase sa dorskim stubovima, predviđene za sunčanje pacijenata i odmor na vazduhu. Durmitorska se prilično strmo spušta ka ulici Kneza Miloša, ali je projektantkinja i ovu zgradu vešto prilagodila nepristupačnom terenu. Paviljon je teško oštećen u Prvom svetskom ratu, pa je 1919. srušen. U ratu su stradale prva kružna peć i druga postrojenja za proizvodnju cigle u Prokopu, koje je Beogradska opština zidala po njenim nacrtima.

Podstaknuta uspehom koji je ostvarila na konkursu organizovanom za crkvu u Topoli, Jelisaveta je nastavila da se bavi i sakralnom arhitekturom, oblašću u kojoj su žene i u svetu retkost. Dala je prvo idejno rešenje za crkvu Aleksandra Nevskog na Dorćolu, čija je gradnja započela 1912. Prekinuta je u vreme ratova koji su usledili, i nastavljena tek 1927, prema zamisli Pere J. Popovića i Vasilija Androsova. Osvećenju ovog hrama u srpsko-vizantijskom stilu 1930. godine prisustvovao je i kralj Aleksandar Karađorđević. Nije poznato u kojoj su meri Popović i Androsov izmenili prvobitni koncept. Ponegde se iznosi pretpostavka da su zadržali oko 20 odsto onog što je Jelisaveta želela.

Međutim, crkva svetog arhangela Mihaila u Štimlju u potpunosti je sagrađena po njenom planu. Podizana je u znak sećanja na Srbe poginule u oslobađanju i odbrani Kosova tokom Balkaskih ratova. Kamen temeljac postavljen je maja 1913, crkva je bila skoro završena već 1914, ali su ratna zbivanja omela poslednje radove. Oni su okončani posle Prvog svetskog rata, i mali spomen-hram je osvećen na Vidovdan 1923. Mada je zidan i ukrašavan prilozima velikog broja vernika, najveći doprinos, i novcem i zalaganjem, dao je Odbor gospođa Kneginja Ljubica. Neke ikone darovane ovom hramu uradio je proslavljeni Uroš Predić. Ova jednostavna kamena bogomolja je na Kosovu i Metohiji bila prva koja je rađena u nacionalnom stilu, tada aktuenom u srpskoj crkvenoj arhitekturi. Nažalost, ona je od 1999. u više navrata bila meta kosovskih Albanaca. Kako je za Balkanmagazin rečeno iz Eparhije raško-prizrenske, trenutno je u procesu obnavljanja, ali se u njoj ne obavlja služba.

“O tom arhitekti bismo pričali i da nije bila žena”

Rad Načićeve na urbanističkom uređenju Terazijskog platoa podrazumevao je razradu rešenja Veselina Lučića, pobednika na konkursu iz 1911. A rezultat je bio dobijanje dve kolovozne trake kaldrmisane drvenom kockom, fontane bez Pobednika i dva bočna cvetnjaka, kao i ograde oko skverova s granitnom soklom i postamentima, između kojih su se nalazili ukrasi od livenog gvožđa s motivima karakterističnim za secesiju. Stabla kestenova su posečena, i umesto njih su posađeni jasenovi, dok je Miloševa česma preneta u portu Topčiderske crkve. Takav izgled Terazija zadržao se do kraja 40-ih godina prošlog veka. Tada su uklonjene cvetne aleje i fontana, i Plato je rekonstruisan u modernističkom duhu, čime je, veruju mnogi, izgubio sjaj koji mu je dala maštovita Jelisaveta.

Od privatnih kuća s njenim “rukopisom”, sačuvane su samo tri. Naravno, najpoznatija je ona na uglu Jovanove i Kapetan Mišine ulice koja se tretira kao kulturno dobro. Sada pripada Miroslavu Majklu Đorđeviću, američkom biznismenu srpskog porekla. U njoj postoji i restoran. Kada je obnavljana, poštovan je svaki detalj Jelisavetinog projekta tako da, razgledajući je, svako može da otkrije zašto su se Beograđani otimali za projektantske usluge ove žene. Druga je nekadašnja kuća artiljerijsko‐tehničkog pukovnika Božidara Krstića, na uglu Đure Daničića i Hilandarske. Obe kuće su izgrađene u klasicističkom stilu 1904. godine. Treća sačuvana privatna kuća nalazi se u Lominoj 46, a podignuta je za Zorku Arsenijević 1907, u stilu secesije. Ona je napuštena, i u jako lošem stanju, uprkos tome što je bila pod zaštitom države.

Nataša Marković je primetila da su private kuće koje je projektovala njena heroina izrazito svetle zbog puno prozora, ili njihovog postavljanja na neuobičajena mesta, da su one unutra gotovo raskošne, a spolja deluju skromno, i da se u te domove uvek ulazilo iz dvorišta, a ne sa ulice. “Insistirala je na tom finom odnosu privatnog i javnog”, napisala je autorka knjige o Jelisaveti.

A Bojana Ibrajter Gazibara, istoričarka umetnosti-konzervator i stručni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, u završnici teksta o njoj iz 2014. piše:

“Jelisaveta Načić je bila veliki talenat. Često ističemo činjenicu da je bila prva žena diplomirani arhitekta, a o toj osobi, tom arhitekti bismo pričali i da nije bila prva i da nije bila žena. Toliki je njen talenat. Onome što je projektovala ne može se pronaći mana.” (Publikacija Žene u arhitekturi: savremena arhitektura u Srbiji posle 1900, Centar za arhitekturu Beograd, 2014.)

Od 2004. godine, nekadašnja ulica Pavla Papa, nedaleko od njenih zgrada s radničkim stanovima, nosi ime Jelisavete Načić.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...