Dolaze strašni amateri (što bi rek'o Arsen)

Ana Radmilović

Sada možemo da odahnemo, umro Tijanić. Srpsko novinarstvo će najzad postati kvalitetnije i časnije, srpske će TV stanice naprasno dobiti napad dobrog ukusa a i srpski će političari postati pošteniji. I RTS će, bez sve sumnje, procvetati
(Beograd arhivska fotografija generalnog direktora Radiotelevizije Srbije (RTS) Aleksandra Tijanića, koji je juče preminuo u Beogradu)

„Konačno se završila komunistička epoha!“, uzvikuje jedan, intelekualan, korisnik društvne mreže. Kakva epha? Umrla je Broz a odmah potom i Tijanić - glupo pitanje. Nakon višemesečnog isčekivanja umiranja Broz, koje se protvorilo u histerični dan žalosti (i potrajao mnogo duže nego što dani obično traju), kada su mediji kao sišli s uma opisivali svaki detalj njenih bolničkih dana - Broz je napokon umrla. A tek onda veselja po medijima: opisi sahrane, podrobni, zatim groba koji nije krasila petokraka, čak je, eto, i jedna knjiga prodavana na sahrani, što je inovativno i predstavlja mederan duh vremena.

Hronika (ne)najavljene smrti

Nedugo potom dolazi do još jedne dugo najavljivane ili kako mediji kažu „iznenadne“ smrti – radi se o Tijaniću. Ima tome možda pola godine možda i više, razni su mu novinari krišom brojali dane, s početka tiho a onda sve slobodnije seirenje zbog vesti o njegovoj bolesti; „ma on je gotov“ komentarima na nezaobilaznim grobljanskim tribinama po društvenim mrežama gde se informisani novinari razmeću podacima o „ma nema on ni godinu dana“ kolegi Tijaniću, dok se puk veseli i raduje – pozivajući se na skupu pretplatu i opštepoznatu iskvarenost ovog sumnjivog novinara, koji je upropastio Srbiju. Pričamo o „pravednoj smrti“ čoveka u njegovoj 64. godini. I dalje plačemo zbog mlade partizanke Broz. I, najzad, ovaj umire 28. oktobra, što dovodi komentatore do klimaksa. Uzbuđenje je na vrhuncu. 

Na vest o smrti najviše su se razgoropadili novinari i pisci. Onda je došlo do zanimljivog obrta. Pisci koji su se izrugivali, orgijajući svojim duhovitostima (ni do kolena upokojenog) najednom su počeli da, frenetično, menjaju „stavove“ kada se pojavio komentar Vase Pavkovića (inače predsednika žirija za NiN-ovu nagradu) gde Vasa kaže sledeće: „Tijanić je znao da piše... i ljudi koji sami pišu svoje tekstove - svakako će to znati da cene...“. Svi su se složili. NiN je to, nikad ne znaš! Pisci odmah promeniše „mišljenje“.

Novinari su bili gori, jer su veće kukavice čak i od pisaca. Prvi su počeli sa odbrojavanjem dana do smrti goropadnika i sve smelijim komentarima napadali lik i delo ove, nema sumnje, pokvarene osobe. Teško je oteti se utisku, pitanju: „A što to niste pisali lepo, javno i jasno, sa sve svojim potpisma...“ o ovoj kotroverznoj ličnosti? Nisu, mnogi od njih su radili na RTS ili barem pokušavali da rade ili se barem osećali obespravljenim što im je to, rođenjem stečeno, pravo uskraćeno - a ovaj iz tamo neke Đakovice rodom... Nisu, naravno, pisali ništa što sa sobom povlači odgovornost ili, daleko bilo, posledice, svesni da bi u svakom javnom duelu ispali glupi.

Onda se zaborave pravila velikih profesionalaca i kritičara ove nezgrapne pojave, a pravila pitaju: šta se desilo, gde se desilo, ko je to napravio, kada i zašto je to za mene, kao čitaoca, važno? Nije mi važno, naravno, to su neka lična ne baš artikulisana prepucavanja. Na kraju, batali pravila ako imaš posla s takvim. Važio je za gadnog čoveka i ko bi se kačio s njim kad je taj o svima znao sve, a da je bio galamdžija – bio je. A ovi da su ovi kukavice – jesu.

Neprikosnoveni i ostali

Nije retkost, čak i je opšte mesto, da se oni mnogo gadni i opasni pokažu kud i kamo normalnijim (u nedostatku boljeg izraza) od finih i neprikosnovenih koje niko nikad ne bi napao jer su već za života postali neke vrste totema. Na primer, pisac Duško Kovačević. Moja priča o spornom mrtvacu seže negde od 2005. godine, i započela je mojim saznanjem da je PGP prodao dobar deo arhiva izvesnim Zmexu a da u to spada i – eto - Radovan Treći, koji je u dogovoru sa neprikosnovenim piscem  Duškom, postao DVD.

Jednom davno, kad su pisci bili ljudska bića

Jednom davno, dok je pisac bio ljudsko biće a ne samo akademik, shvativši da ta predstava ne bi postojala bez Zorana Radmilovića –  odrekao se polovine autorskog honorara na ime naslednica Zoranovih. Kada sam saznala za ovu trgovinu idući tako od nemila do nedraga, preko Muzeja pozorišnih umetnosti do Ateljea 212,  zvala sam pisca Duška da pitam šta je to i o čemu se radi. Pisac me je Duško obavestio da je mnogo voleo Zorana i pozvao me je u Zvezdara teatar gde će mi dati neke tri – čet'ri hiljade, da ne plaćamo PDV, on se u to ne razume nego će doći mali Veljko. Mlada i glupa ipak pozovem svedokinju. Duško prepozna svedokinju i počne, dosta spetljano, sa izvođenjem pijačne predstave zvanja malog Veljka „nedostpan je majkumu malu“ i da popijemo nešto i sačekamo, „evo i predstava kasni...“ Kud pred svedokom da vadi neke zgužvane hiljade? – što mi je i bio cilj. Da se prikaže u punom sjaju svoje... nema veze.

A onda, Tijanić i sve lako

I sad na scenu stupa glavni u ovoj priči, s takvima se nekad najlakše dogovoriti ma šta o njima pričali, dakle – pozovem direktora Tijanića i naivno kažem: „Znate šta, vi ste mene ustvari pokrali“. On se nasmeje, blesavo sam zvučala, kaže „jao, nemam pojma šta sad s tim da radim, sve ću sutra srediti ako se večeras ne obesim“. I stvarno sredi. Ne sve, i ne to, ali sredi. I nastavi da „sređuje“ sve do proleća 2013, to je ono vreme kada se glasina o „ma neće taj dugo“ proširila do nekakvih službenica, tek ja od jedne saznam kako „mi (majka i ja) zapravo nemamo prava na tantijeme, a ako imam neku pritužbu neka zovem „mog“ Tijanića“. Dakle, dotle došlo? „Moj Tijanić“ je pored nespornog dara i poznavanja stvari u njihovoj suštini, umeo i da, kako to već biva s onima koji nisu mali, istera neku pravdu.

Poruka pisca

Ova priča, iako lična, ilustruje više pojava od kojih nijednu lepu.

Krenimo od poslednje i najbanalnije. Kada se pročuje „bolestan je“ čak i snishodljive službenice postaju neprijatne, pokazujući sav svoj prostakluk u rečenicama poput: „žalite se vašem Tijaniću“.

Drugo, i bitnije, koja je razlika između kontroverznog novinara i neprikosnovenog pisca? Ogromna. Neprikosnoveni priča o ljubavi i nutka tri – čet'ri 'iljade evra, lupetajući o malom Veljku i PDV.

Kontroverzni ne priča o voljenju nego o bešenju i reši problem za jedan dan. Neprikosnoveni nema smisla za humor nego več neprijatnu situaciju čini tragikomičnom – ciganiše se. Kontroverzni ima smisla za humor, i to na svoj račun. Svakako, zabavniji je. Sve se ovo dešava davno i nemam razloga da hvalim mrtvaca, korisnije bi bilo hvaliti žive i neprikosnovene, al jače je od mene.

Kod ovog, verovatno najzanimljivijeg srpskog novinara, humor nije samo sredstvo, urođen je i zato je novinar mogao da žonglira njime kako hoće. Treba navijati za duhovite. I one koji to umeju da budu na svoj račun. Tijanić je proglašen za najsumnjivijeg novinara, a pogledajte ove pretenciozne i s nategnutim humorom. Nisu sumnjiviji? Jesu, nemaju dara.

Potpis koji postaje hrabrost a nekada se podrazumevalo

Tiijanića je, kao ni malo neprikosnovenog, pljivalo kuso i repato i branio se grozno i za ne poželeti.

Za razliku od neprikosnovenih, a to je ono što bi se moglo ceniti, umeo je da potpiše svoje svinjarije i to je, u ovoj državi gmizavaca, postala retka osobina, pripisuju je hrabrima. Potpisati se ispod svojih (ne)dela. Ne mislim na tekstove, to bi mnogi rado potpisali samo da su umeli da ih napišu, imali snagu da ih nametnu i hrabrost da prežive reakcije.

„Stanje nacije“

E, sad, hajde da celu ovu priču pokušamo da shvatimo kao sliku Srbije i u šta smo se pretvorili. Kada čovek dođe dotle da ceni „poštenje lopova“ duboko zgađen licemerjem neprikosnovenih, lopova.

Sve na stranu,  zaboravna i iznad svega operisana od hrabrosti da kaže šta misli (ako išta misli) ova javonost je zapala u duboko stanje demencije i treba da je se podseća da je taj grozan čovek za razliku od mnogih bio, na prvom i poslednjem mestu, jedan od najvećih srpskih novinara o kojem će se učiti na tom fakultetu i koji bez sumnje ulazi u lektiru srpskog (pre toga jugoslovenskog) novinarstva. Možda ta činjenica ljuti i vređa one koji su s početka pokušavali da ga imitiraju, digli ruke, razočarali se, otišli negde da pišu dosadne tekstove, namrzli ga. Uvek je tako. A i ovako je: Kao društvo smo postali jedne ulizice i od sad pa nadalje mi ćemo hvaliti samo one za koje nam se kaže da je podobno, dok je podobno – a onda ćemo, u roku od pola sata – kao u divnom primeru komentatora rečenice Vase Pavkovića (Nin je to!) menjati mišljenje i hvaliti ono čemu smo se malopre rugali.

Nije napokon „umro komunizam“ kako se poradovao intelektualac s početka, misleći na Jovanku i na Tijanića u paru – umrlo je društvo i poglupeli su pojedinci. Smrt društva je u redu, ionako voli groblja više nego išta. Glupost pojedinaca plaši jer to znači njihov nestanak. Samo se amorfna masa naizmenično raduje ili pak pada u trans, pevajući žalopojke, već u zavisnosti od trenda. Sada treba voleti mrtvu Jovanku i izrugivati se mrtvom Tijaniću. Sutra, ko zna?

Građani, intelektualci... (onaj svet koji uvek čeka znak – kad da hvali kad da grize, ustvari to se zove malograđani)

Gotovo svi ovi pogrdni komentari (okićeni detaljima privatnog života ovog zlotvora) dolaze od „građanske“ ekipe, šta god to značilo. Eno ga i građanin Tasovac napao. Pre nego je stigao da pročita zakon o informisanju, te medijima i šta spada u njegovu nadležnost.

Ustvari, evo šta znači ta „građanska“: to je ona koja se osmelila da poraste tek onda kada više nije bilo ni velikih ni malih već samo nikakvih – pa je takve naučila da napada, hrabro i odvažno. Onaj retki svet malo boljeg pamćenja naravno ne bavi se tim stvarima. Priseća se tekstova. Nekorektnih ali tačnih, potrebnih u nekom trenutku ili niskih – kakvih god, uvek (brate) čitljivih. Treba ceniti one koji umeju da plivaju. Neplivači su opasni to zna svako ko ih je sreo negde na moru, reci, bazenu...

Tijanić, osamdesetih: „Rodio sam se u vreme kad je homoseksualizam tretiran kao antisocijalistički prestup, rastao sam kad je u nekim republikama dozvoljen odnos punoletnih osoba istog pola, konačno se formirao u vreme predloga da se dozvoli istopolna ljubav starijima od 14. Međutim, čvrsto sam odlučio da odem iz ove države onog trenutka kad homoseksualizam postane obavezan!"

I bi tako.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...