Moj život je jedna velika utakmica

Ana Radmilović

Mi na Kosovu živimo sa jasnim osećajem istorijske odgovornosti za budućnost svega onoga što je važno za naš nacionalni identitet, poručuje Oliver Ivanović iz Euleksovog pritvora u Kosovskoj Mitrovici
(foto, Oliver Ivanović)

(Intervju sa Oliverom Ivanovićem, koji se trenutno nalazi u istražnom pritvoru u Kosovskoj Mitrovici, dobili smo mogućnost da napravimo uz pomoć njegovog advokata Nebojše Vlajića. I, na prvom mestu, zahvaljujući  Ivanovićevoj volji da otvoreno odgovori na pitanja i komunicira sa javnošću.)

Oliver Ivanović, poznat kao političar s Kosova koji se isticao baveći se, posle rata, projektima pomirenja i zbrinjavanja izbeglica (što je radio sa Čovićem, u Koordinacionom centru koji su vodili), operativac i diplomata, među predstavnicima međunarodnih misija prepoznat kao dobar sagovornik sa srpske strane, Mitrovčanin, karatista, gradski čovek i svetski putnik. U istražnom zatvoru nalazi se od februara meseca, rokovi za njegovo puštanje da se brani sa slobode odlažu se bez jasnih obrazloženja, slučaj nije postavljen što znači da optužnica ne postoji, svedoci se naknadno traže po severu Kosova a prištinska štampa, koja je već optužila Ivanovića za ratni zločin, javno poziva ljude da svedoče protiv njega. U međuvremenu se pojavljuje i čuveni „mirotvorac“ Haljit Berani, čovek poznat po tome što je 17. marta 2004. godine pustio lažnu vest o albanskim dečacima koje su u reci Ibar udavili Srbi, nahuškavši na njih pse, a ovo izveštavanje okarakterisano je od strane OEBS-a kao ratnohuškačko i netačno. Berani se pojavljivao i kao svedok na suđenju Slobodanu  Miloševiću u Hagu a sada, po ceni od 10 evra, na Kosovu prodaje knjigu o srpskim zločinima nad Albancima, na severu, u periodu 1999-2000, za šta se tereti i Ivanović.

oliver 3

"Posle hapšenja prebačen sam u Prištinu, da me namerno udalje od porodice, prijatelja, Mitrovice"

Da li si očekivao da se desi  ovo što se desilo?

 U više navrata 1999. godine i nekoliko godina kasnije su me prijatelji, pre svega stranci, upozoravali da mi se ime pominje u kontekstu nekakvog mog učešća u ratnim zločinima 1999. godine i incidenata u kojima je stradalo 9 ili 10 albanaca početkom marta 2000. godine.

Nije me to previše brinulo jer sam znao da nemam nikakve veze ni sa jednim zločinom ni tada, niti posle, iako sam znao da su mnogi dopali zatvora uz „svedočenje jednog ili više Albanaca“.

Ovde je duboko ukorenjena praksa „ dva svedoka“,  pa se uz dva podobna svedoka može potvrditi da ne živiš više sa roditeljima (iako živiš), ostvari pravo na socijalnu naknadu ili neko drugo pravo, a sve je počelo kada su na Kosovu tako, uz „dva svedoka“, mnogi ostvarili pravo na „boračku penziju“ iako su se partizanima pridruživali u maju 1945. ili čak i kasnije.

Znači, svestan sam bio da je to nemoguće ali sam očekivao da će me neki sudija ili tužilac pozvati da dam nekakvu izjavu i lako dokažem (jer imam mnogo svedoka) da nisam ni bio angažovan u MUP ni u Vojsci, da sam sve vreme bombardovanja radio u velikom preduzeću, bio zamenik direktora, sretao se svakodnevno sa više od 200 ljudi, od kojih i dosta Albanaca.

Verujem da su makar istraživanja UNMIK tužioca, sudijama bila dovoljna da se ovaj slučaj zatvori i pre nego je i otvoren.

Sada je nekome trebao ovaj slučaj i tako je ponovo otvorena priča.

Naravno da sam odmah obavešten o tome, ali nisam video razloga za posebu brigu. Mislio sam da je vreme „dva svedoka“ za nama, a bilo je očigledno da nisam mogao učiniti te zločine. Ništa u mom ponašanju i odnosima koje sam imao sa mnogim Albancima pre, za vreme i posle neprijateljstava nije govorilo u prilog toj veštačkoj, izmišljenoj optužnici, nego naprotiv. Mislio sam: to su međunarodni tužioci, znaju šta je pravda? Smetnuo sam sa uma da pravo često nema mnogo veze sa pravdom!

Kako je teklo to za tebe, lično, od dana kada si se odazvao Euleksu do sada?

Otišao sam na saslušanje u prisustvu advokata, svestan da se može tražiti pritvor ali verujući da će, uz činjenice da nudim jake, validne dokaze da to nisam uradio - da nikad nisam odlazio sa Kosova, da mi je sve što mi znači vezano za Mitrovicu - biti dovoljan argument za tužioca i sudiju.

Prevario sam se jer su oni već doneli odluku, tako da argumenti koje smo ponudili, svedočenje živih ljudi, evidencije dolazaka na posao, papiri, sve to za njih nije „bilo važno“.

Shvatio sam da je jedini cilj da budem pritvoren i da iz pritvora moram da dokazujem svoju nevinost, umesto da oni dokazuju moju krivicu.

Razočarenje, snažan osećaj poniženosti, sramota, briga za porodicu i prijatelje koje nisam pripremio za ovakav mogući ishod, osećaj nemoći!

Prebačen sam u Prištinu, da me namerno udalje od porodice, prijatelja, Mitrovice. Počinjem da shvatam šta znači „lišavanje slobode“, “pritvor“, i atmosfera koja uz to ide.

Nisam mislio da ću ikada biti u ovakvoj situaciju, ali sam brzo shvatio da je sve to pozorište sa namerom da se albanskoj političkoj eliti, koja je postala sve neraspoloženija prema Euleksu zbog nekoliko istraga u kojima su pominjana imena iz političkog vrha, pokaže da će i Srbe hapsiti, tj. da im izbije argument da se Euleks bavi samo Albancima.

Transport i boravak u Prištini je trebao da me slomi moralno i psihički. Brzo sam to shvatio i zauzeo stav! Nije mi bilo lako, zapravo bilo je užasno, ali nisam dozvoljavao sebi nikakvo razmišljanje o motivima, inspiratorima i onima koji će profitirati iz nesreće koja me je zadesila, potpuno neopravdano i neprovereno.

Nisam spavao noćima, ni danima, ili najčešće 1-2 sata i nije mi se spavalo. Čitao sam knjige, novine gledao TV i nisam izlazio u takozvanu šetnju,  štrajkovao sam glađu da bih „izborio“ da me vrate u Mitrovicu. Iz pritvora u pritvor. Posle 4 ili 5 zahteva i sedam dana štrajka, izgubljenih devet kilograma, najzad su se smilovali i odobrili mi premeštaj.

Da li su ti dozvoljene posete i čije?

Posete su mi dolazile i u Prištinu, ali tamo nisam dozvoljavao da mi dovedu mlađu decu koja nikada nisu bili u Prištini, pa bi to za njih mogao biti šokantan doživljaj. Stariji sinovi (31 i 30) dolazili su, supruga, brat, sestra, redovno kad bi sudija odobrio.

Dolazio je i vladika Teodosije, mati Makarija, igumani manastira Banjska i Crna Reka, što mi je mnogo pomoglo da se stabilizujem i na tome im dugujem veliku zahvalnost.

Redovne posete advokata Vlajića i Pantovića i konsultacije oko narednih poteza. Njihova neverovatna upornost i posvećenost ovom poslu su mi dale dodatnu snagu.

Dolazile su mnogobrojne delegacije da vide kako se prema meni ophode, ali su najpre mogli da vide užasan izgled prostorije u kojoj gotovo da nije bilo dnevnog svetla.

Zbog čega su zabranjene posete prijatelja i ljudi van familije?

Broj ljudi koji mogu da me posete je sveden na članove uže porodice, to je uobičajeno jer bi logistički bilo teško izvodljivo da me posete svi koji bi želeli, ili bih ja poželeo da vidim.

Mnogo ljudi je izrazilo želju da dođe i vidi me. Tako da sada vidim da imam mnogo prijatelja i više nego sam mislio. Na neke sam možda i zaboravio u dinamici života koji sam vodio, zbog toga sam ganut i pomalo postiđen, ali i ohrabren da nastavim ovu borbu, po pravilima koja su mi nametnuta.

oliver 2

"Nedostaje mi najviše uobičajena šetnja sa porodicom po gradu, razgovor sa ljudima, poseta prijateljima, piće u omiljenom restoranu"

Kako to utiče na tebe?

„Premotavam film“ do 27. januara pa onda do 1999. godine pa i dalje i razmišljam gde sam to pogrešio?

   - što sam ostao u Mitrovici, kad je mnogo lakše bilo otići?

   - što sam zatvorio tri prodavnice koje sam imao i od njih veoma dobro zarađivao, dok su drugi tek počinjali da „rade“.

  - što sam govorio o potrebi pomirenja i radio postupno na tome, kad je bilo mnogo lakše zagovarati „tvrde stavove“ među frustriranim i zastrašenim i nepoverljivim Srbima.

  - što sam prihvatio da razgovaram sa bilo kojim međunarodnim predstavnikom, kad je 90% Srba mislilo da su to sve „špijuni“ ili „šiptarski prijatelji“, „oni koji su nas bombardovali, antisrbi“.

Koliko snage treba da bi se izdržala izolacija? Čime se braniš? Kako provodiš to vreme?

Potrebno je mnogo snage da se razume ova situacija. Shvatio sam da imam sasvim pasivnu ulogu, po prvi put u svom životu! Sve je  prepušteno advokatima, porodici, prijateljima i to mi izaziva jaku nelagodnost, frustira me. Nikada u svom životu nisam mogao čekati da mi se nešto reši tj. retko sam dozvoljavao mi sve zavisi od drugih a da ja baš ne mogu ništa da pomognem. Nedostaje mi mnogo kontakt sa ljudima, saradnicima, prijateljima.

Naučio sam na to, da srećem ljude, slušam njihove priče, probleme, dam savet ili lično pomognem, uputim ih na pravu adresu. A sada, ponekad dan nikako da prođe. Čitam štampu i našu i na albanskom i vidim da su teme slične:

-                     Kod nas je formirana Vlada, kod njih razmišljaju o izborima.

-                     Naše novine o teškoj ekonomskoj situaciji, korupciji, organizovanom kriminalu, a oni isto ali nekim drugim redosledom.

-                     Mi o Đokoviću oni o Majlindi Kelmendi (mlada džudiskinja)

-                     Zajednički prepisuju iz strane štampe „recepte“ kako smanjiti krvni pritisak, recepte za zdravu dijetu i dug život,“bademi su dobri za ovo, a suva smokva za ono“.....

-                     Poslednjih godina sam se stalno žalio prijateljima da veoma malo knjiga čitam, osim na odmoru, kada pročitam 5-6  knjiga na plaži.

E sada imam dosta vremena, pa čitam sve što mi donesu, ili nađem u zatvorskoj biblioteci (na srpskom, albanskom ili engleskom), I.Andrić, A.Tišma, Mirjane Bobić Mojsilović, M.Crnjanski, Aleksandar Gatalica, Negoslav Mihajlović, Mario Puzo, Lorin Vaisberger, Len Deighton, B.D.Benedikt, Dejvid Morel, Karlos Luis  Safon.

Da li brineš za bezbednost familije?

Porodica živi uz malo izmenjen režim života, uz neke dodatne mere obezbeđenja iako nisu imali nekih problema. Žive u samom gradu, uz ljude sa kojima se poznaju, komšijama i prijateljima koji pomažu.

Da li brineš za svoju bezbednost?

Za razliku od Prištine, ovde u Mitrovici su atmosfera i uslovi potpuno drugačiji. Kućni red, pravila su gotovo ista kao u Prištini, ali tu prestaje svaka sličnost.

Redovno koristim pravo da prošetam po dvorištu koje je u obliku kruga, sa stazom prečnika oko 6-7 metara, što znači da jedan krug iznosi 18-20 metara, pa 100 krugova - ispadne to dobra šetnja. Razgovaram sa ljudima koji su uglavnom sa Kosova, ali ima i onih koji su „poslom“ došli i ostali u Mitrovici. Uglavnom su osumljičeni za dela iz opšteg kriminaliteta, ali ima i onih „političkih“, ima tu ljudi koji su nesrećno upali u problem, ali i onih kojima nije prvi boravak u pritvoru. Svako ima svoju priču. Razgovaram sa mnogima i počinjem da shvatam da me njihovi problemi nisu posebno interesovali do sada.

Inače se sve odvija po ustaljenom, ustajanje, doručak, izlazak u šetnju ili teretanu, posete ili telefoniranje, čitanje, razgovori sa raznim pripadnicima međunarodnih misija koje obilaze, upravom ili nadzornicima, večera, rano spavanje od 22, na šta nikako ne mogu da se naviknem.

Koje aktivnosti su ti dozvoljene a koje (pored porodice) najviše nedostaju?

Nedostaje mi ipak najviše uobičajena šetnja sa porodicom po gradu, razgovor sa ljudima, poseta prijateljima, piće u omiljenom restoranu.

Da li si se oporavio od štrajka glađu, kako si sa zdravljem?

Zdravstveno stanje mi je mnogo bolje, povratio sam se posle štrajka glađu. Povratio sam postepeno gotovo istu težinu. Imao sam posetu grupe lekara koji su obavili stručan pregled i konstatovali neke stvari koje se moraju pratiti, dali određene lekove, i idemo dalje.

Kako podnosiš zatvorske uslove? Kakvi su to uslovi?

U sobi sam sam, ali imam dosta kontakata i poseta službenih lica, pa mi to ne pada teško. Prostorije su čiste i uređene, a ja sam inače naučio da ne zakeram.

Da li imaš s kim da razgovaraš za duga dana i kada nema posete, kako se snalaziš i komuniciraš li sa ostalima?

Između dve posete imam pravo da telefoniram, pa to pravo i koristim i tako prekraćujem vreme do sledeće posete. Razgovaram i sa pritvorenicima. Verovatno da ne bi smo razgovarali da nisam u ovoj situaciji ali se od njih može što šta naučiti o životu. Imaju oni neko svoje iskustvo, iskustvo ljudi koje zapravo ne poznajem, iako sam neke od njih sretao ranije.

Da li imaš neko mišljenje, zbog čega se ovo desilo tebi a baš nikome od ljudi koji nisu mnogo poznati javnosti, ali za koje neki mediji i policija znaju da nisu, da tako kažem, časno ratovali?

Zašto ja i zašto sad, dugo će biti pitanje i za mene i za moje najbliže.  Mogu samo da nagađam ko stoji iza svega što mi se događa.

Možda zato jer sam atipičan, pa malo štrčim, jedini preostao kao aktivan u politici od onih Srba koji su se pojavili 1999. godine ili ranije.

Možda jer sam bez podrške neke političke partije, pa sam možda lakša meta nego neko ko ima moćnu stranku, pogotovu stranku u vladi, iza sebe.

Jer, trebalo je Albancima pokazati da će hapsiti i Srbe i to one viđenije pa prema tome nema smisla da se protive osnivanju Specijalnog suda, istragama za korupciju. Verujem da nisu očekivali reakciju vlasti Srbije, jer smatraju da nisam direktno vezan za vladu ili neku stranku na vlasti.

Možda zato što su me albanski politički krugovi od samog početka ocenjivali kao nekog ko je uspostavio dobru komunikaciju sa međunarodnim predstavnicima i time napravio prostor da se srpski zahtevi tretiraju pravednije. Time je sprečeno potpuno čišćenje Severne Mitrovice i Zvečana, proterivanje svih Srba pa tek nakon nekog vremena povratak samo dela srpskog stanovništva, po „hrvatskom receptu“.

Tako se mogu objasniti „svedoci“ koji su se sada „setili“ - kada sam se prijavio za učešće na lokalnim izborima i time podsetio da sam bio i nameravam da ostanem u Mitrovici.

Frustracija Albanaca političkom situacijom, nerešenim statusom Kosova, Euleksom koji je zašao duboko u ispitivanje manje više poznatih afera oko korupcije, hapšenje komandanata  OVK, sina Ibrahima Rugove, otvaranjen istrage oko trgovine organima Srba... Sve je to tražilo stvaranje nekakvog balansa, makar veštačkog.

Da li ti je žao što nisi prosto pobegao kada je počeo rat, bio izbeglica i vratio se kao učitelj karatea, recimo, kada bi sve već prošlo?

Bio sam u velikoj dilemi 1999. godine ali je to kratko trajalo.

Porodicu sam izmestio, jer je bilo previše opasno i potpuno neizvesno, ali sam ostao i mislim da bih opet uradio isto.

Prosto, nisam neko ko beži u takvim situacijam iako sam siguran da bih sebe i porodicu poštedeo mnogih problema i ovoga što sada proživljavam. Da sam otišao niko me ni za šta ne bi optuživao!

Mislim da ne bih bio srećan nigde drugo.

Koliko ti karate kao disciplina i filozofija pomažu da ovo podneseš?

Bavljenje sportom mi je izgradilo ličnost, ojačalo me, razvilo osećaj za poštovanje pravila, kominikativnosti, odlučnost. Sa problemima se suočavam i rešavam ih u hodu. Razvio sam kroz sport osećaj za timski rad, saradnju, fer plej!

Ranije se u kriznim situacijam uvek mogao steći utisak da si hladne glave, miran, da smiruješ paniku i da, nakon nekih incidenata bez straha pričeš o događajima, pa si čak i od strane nekih Srba bio napadan i to vrlo ozbiljno, i to do ugrožavanja života – kako vidiš to, čas izdajnik čas ratni zločinac?

Taj osećaj sigurnosti se stiče godinama, a i kroz iskustvo. Veoma rano, sa 26 godina sam bio tehnički direktor i zamenik generalnog direktora u preduzeću od 300 radnika. Donosio sam odluke, racionalno ocenjivao situacije, preuzimao odgovornost kad je to trebalo.

Rano sam naučio da objektivno ocenjujem situaciju, sopstvenu snagu, snagu onih koji bi nam mogli biti suprostavljeni i da tek nakon toga predlažem neko rešenje. Nikada samo jedno rešenje, bez rezervnog plana. Naučio sam kroz sport i život da se ne sme gotovo ništa prepustiti slučaju, ne sme se improvizovati, pogotovu sa ozbiljnim stvarima, a politika na Kosovu od 1999. godine do danas, pa i nadalje, je veoma ozbiljna stvar.

Da nije bilo rata, politike, stalnih tenzija na Kosovu, šta bi bio Oliver Ivanović?

Radio bih nešto dinamično na Kosovu. Privreda i sport su jedine dve oblasti kojima sam bio posvećen. Politika me ranije nije intersovala, ni najmanje, ali situacija, trenutak i mesto gde se čovek nađe mogu odlučujuće uticati na sudbinu.

Da li od prijatelja Albanaca dobijaš poruke, kako reaguju oni koji te poznaju, da li smeju nešto da kažu i da li govore u tvoju oodbranu?

Dobijam mnogo poruka od prijatelja Srba, ali i od Albanaca. Ne veruju u optužbe, ali se ne usuđuju da javno govore, bojeći se reakcije svojih sunarodnika. Oportuno ali i sigurno. Neke ću pozvati da svedoče, pa neka kažu šta imaju. Mislim da će se mnogi odazvati.

Ti si, verovatno, jedini srpski političar sa Kosova koji zna da govori albanski kao srpski, to se tumačilo kao izdajništvo ili kao dobra ratna veština ( znati jezik neprijatelja), a ustvari kad si ga i gde naučio?

Rano sam shvatio da znanje jezika može pomoći da se ljudi bolje razumeju i nije me brinulo što nekima oko mene to baš nije bilo po volji.

Vaspitavan sam da je znanje jezika prednost i u to sam se mnogo puta uverio, tako vaspitavam i svoju decu. Govore engleski ali ne i albanski. Imaju drugačije životne planove a takve stvari se ne mogu nametati silom.

Jezik, pogotovo albanski, koji nema nikakve sličnosti sa srpskim se uči ako imaš jaku želju i priliku da vežbaš konverzaciju, najbolje kad su ljudi mlađi.

Nekada je učenje drugog jezika bilo obavezno, sastavni deo nastavnog plana u školama ali je to promenjeno početkom devedesetih godina. Kada su drugi prestali, jer više nije bio obavezan, ja sam nastavio da ucim albanski.

Ti si prošao sve, od lepih do loših stvari koje običan čovek gleda na filmu i sad- šta bi ti rekao, kako bi opisao život u nekoliko rečenica?

Moj život je jedna velika utakmica – meč  u kome ti često ne odgovaraju pravila, uslovi - nekorektni protivnici i nepoštene sudije... ali je važno da čovek bude uvek priseban, objektivno procenjuje situaciju, traži najbolje moguće rešenje, ne rizikuje previše, pogotovo ako od toga zavise i sudbine drugih ljudi. To me vodilo uvek do sada.

Šta je najvažnije u životu?

Mi na Kosovu živimo sa jasnim osećajem istorijske odgovornosti za budućnost svega onoga što je važno za naš nacionalni identitet. Pored toga, važno je: objektivna procena, upornost, odmerenost. Uzeti u obzir odnos snaga na terenu. Znati šta hoćeš od života. Porodica, deca, prijatelji koji te okružuju. Živeti i uživati u životu.

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...