O (bes)korisnosti prijateljstva ili kupujte ljudi prijatelje, što ste takvi?

Ana Radmilović

Kog ste me đavola onda zvali da se Fejsbuk-družimo, a niste fanovi, i šta sada da radim s vama?
(ilustracija: Fejsbuk - prijatelji)

Ovo vam, dragi prijatelji, pišem jako razočarana i ne znam kakvim bih vam se sve rečima obratila, eto toliko ste beskorisni. Neki dan, svesni ste kakva je besparica napala na sve nas, poželela sam da vas rasprodam. Mislila sam đumle, s popustom, nekome ko je možda sam i rado bi četovao s nekim na Internetu. Ili se hvalio brojnim poznanstvima. Htela sam da vas ponudim nekom takvom, bio bi dobar prema vama u to sam sigurna. I pohvalila bih vas. Rekla bih mu da ima tu i javnih ličosti... e da samo zna koliko eminentnih ličnosti iz sveta sporta, politike i kulture ja imam na lageru.

Kad 'oćeš đavola!

Raspitam se ja malo, onako izokola, i saznam poražavajuću stvar. Niko ne kupuje prijatelje nego samo fanove. Pa kog ste me đavola onda zvali da se Fejsbuk-družimo, a niste fanovi, i šta sada da radim s vama? Nit' vas znam, dobro 'ajde ponekog i poznajem, nit' mogu da četujem (i mrzi me, i sitna mi slova i da ne nabrajam sad zašto vam sve ne odgovaram na poruke, ćorava sam ko kokoš u sumrak i belu mačku ne vidim, a ne vaše poruke); grupe u koje me mećete mrzim iz dna duše... Ne znam šta da vam kažem.

Niste ni za šta.

Ponadala sam se, biću iskrena, imam vas na dva profila – jedan ste mi prebukirali pa ga, jadna, više i ne koristim. I šifru sam zaboravila. Pojma nemam ko ste a ima vas oko pet i po 'iljada. Na ovom novom profilu oko tri 'iljade. Računam oko osam i po iljada – i bog da me vidi. Da imam osam i po hiljada špenadli, pa bi bile korisnije i neko bi ih možda kupio. Kakvi ste to ljudi, pitam se ja, kad vas neće ni onaj što nema nikog svog na ovom svetu? Niko.

Neću više s vama da razgovaram. Iskrena da budem, smučili ste mi se.

Svako od vas da vredi jednu cigaretu, pa bih imala osam i po hiljada cigareta i onda bih isključila laptop i uzela knjigu i sela na terasu i pušila bih i čitala. Od kada sam vas srela, više i ne čitam. Zamajavate me budalaštinama i čitam kako citirate velike mislioce, pa vas prezrem kad ih pobrkate pa umesto Sokrata potpišete Aristotela i da ne nabrajam kakve sve gluposti radite, samo da biste mi odvukli pažnju s bitnih stvari. Recimo, kako da na pošten način zaradim neki dinar a ne da padam u napast i nudim prijatelje na rasprodaju.

I šta je uopšte prijatelj?

Ovaj što ga znam lično, pa i đene- đene. Može bar da me iznervira, da se posvađam s njim, pomirim, mogu da ručam s njim, na primer. Da ga cenim ako zna da kuva. Da se zajedno prisećamo šta smo ono beše čitali dok smo išta čitali, pre nego se pojavila ova prokletinja od Fejsbuka. Možda ne bih rasprodala neke od ovih što ih znam godinama. Neke, poštena ću biti, i bih. Nego neće niko da ih kupi.

Da je đavo izmislio Fejsbuk jasno je postalo još pre nekoliko godina. Piše špijunsko sokoćalo i odakle se javljaš i gde si, prati te i uhodi. Neki dan je počelo da mi šalje (samo od sebe!) poruke na mobilni. Sat vremena mi je trebalo da onemogućim napasnika da me i putem telefona uznemirava. Unosi  paranoju. I bes. Nigde nisam videla da se ljudi tako svađaju nego na tom nesrećnom Fejsbuku. A uživo ne bi smeli da pisnu. Pa olajavaju. Pa kopiraju poruke jednih i šalju drugima: „Vidi kakav kreten“. Pa stavljaju brojeve računa i žickaju pare (dobro, to ima smisla nego je malo sramota, šta ja znam), pa se hvale da su bili tamo 'vamo, a da su se ikad igde proveli baš bi ih bilo briga da sve meću na te svoje lične novine.

Fejsbuk, to je pet (ili petnaest, ne sećam se)  minuta slave, koju je Endi Vorhol davno obećao svakom čoveku. Kao stranice žute štampe, pune razna lica stranice svojih FB profila raznim ličnim stavovima, objavljuju s kim su raskinuli a s kim se venčali, obrazlažu kako je dotični bio džukela, tužne pesme puštaju, sve to krase slikama sa raznih mesta, pokazuju nam svoje kuće i stanove, sve baš kao u žutoj štampi.

Prema nekim nedavnim (mislim američkim, ali ne uzimajte me za reč) istraživanjima, pojavio se fenomen padanja u depresiju zbog Fejsbuk prijatelja. Gleda, kaže tamo, čovek sve te slike s putovanja, zagrljene parove, srećne majke s bebama, mišićave momke na gliserima i jahtama – i padne u sagrešenje, postane zavidan. I onda se udepresivi. Kaže „Svi imaju a ja nemam“, već nešto.

Niko ništa nema ljudi moji, da vam kažem istinu kad već ne mogu da vas rasprodam, jer da ima – đavola bi visio na toj stupidnoj mreži, i đavola bi obaveštavao svet o svojim stavovima koji ne zanimaju ni njegovu rođenu majku, i đavola bi pozirao dok se slika – za čega, što bi rekli Novosađani? Za čega? 

Ima, treba i to reći, praktičnih. Fejsbuk vam je ko besplatna oglasna tablma, vaša lična taraba na kojoj možete da pišete „Prodajem ovo i ono“, „Vid'te kako umem ovo“, „Moja nova knjiga je divna a tekstovi još divniji“ – i takve Fejsbuk zajednica nekako podnosi ali nije oduševljena. Masa je masa, makar virtuelna. I šta ima da nam prodaješ gluposti kada mi nemamo šta da prodamo, i šta mi se tu samoreklamiraš! Nisi nikakav FB prijatelj nego jedna džukela.

A šta je dobar FB prijatelj? Čemu služi ako, što sam s velikim razočaranjem ustanovila, ne možeš čak ni da ga prodaš? To je onaj koji će „sve da ti lajka ko rođena majka“, što bi rekli jedni muzikanti. Pustiš pesmu, slikaš mačku na simsu, napišeš „Nosite se svi dođavola“, pravi FB prijatelj „lajka“. Sve mu se sviđa. I divi ti se do imbecilnosti. Omakne ti se da i sam poveruješ da si pametan, vrlo vickast, imaš neverovatan muzički ukus a i talenat za fotografiju, kakav svet nije video. Umisliš čak i da si javna ličnost. Da ti neko oduzme tu čudovišnu napravu na par dana završio bi u ludnici  - gde ti je, istina, i mesto kada te ne mrzi da po ceo dan dreždiš gledajući te gluposti i pričajući, u suštini, sam sa sobom. Kada čovek pogleda tu stranicu na kojoj se ređaju razni „statusi“ i svet piše šta je doručkovao, kakva je neka predstava, koji političar je lopov i đubre, pa neka pesma, pa neka slika, pa neka rasprava – čovek zaista stekne utisak da posmatra prepisku iz ludnice, gde prevlađuju autisti, iza njih paranoici i na kraju šizofreni.

Promašila sam temu, u potpunosti.

Ovo je trebalo da bude apel – da se ne prodaju samo fan pages, nego i  prijatelji, koji zlata vrede. Prijateljstvo je, na kraju, zanat najstariji. Prijatelj je važniji od svega. Rodbinu ne biraš, prijatelja biraš. Rodbinu ti svakako niko ne bi otkupio, ali za tvojim prijateljima nastade jagma... Kupujte prijatelje, osećaćete se i važno i pametno i postaćete poznati. Super će vam biti, časna reč.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...