KAD ĆE SE OTARA`SIMO OVIH DŽUKE`LA, BRE?

Aleksandar Kajević

(u spomen Žući i Ljubičici)

Žuća se pojavio pre podne, niotkuda. Mali, bojažljiv štenac, mešanac. Običan. Kućica, malo hrane i vode, i naš Žuća je iste večeri radosno mahao repom, što kućni ljubimac i treba da radi stalno. Posle par dana počela je da mu curi njuškica, da mu se magle okice, odveli smo ga kod drugara veterinara, drugar je odmah video ožiljak od sterilizacije, čitačem je očitao broj čipa i saopštio nam je da je Žuća gradski pas. Bili smo ponosni: G-R-A-D-S-K-I P-A-S ! Psić koga smo udomili nije bio bilo tko, no vakcinisano, sterilisano i evidentirano živo biće sa pravima koja proizlaze iz Programa Beograda za uklanjanje pasa lutalica sa gradskih ulica. Dakle, našeg Žuću je već u najranijoj mladosti naš grad darovao osnovnim paketom za duži život, skoro pa k`o onaj program paketića za gradske bebe. Od tog saznanja smo se tako osrećili da nismo reagovali na ozbiljno lice našeg drugara veterinara, koji je Žuću napumpao inekcijama antibiotika i vitamina, a zatim je to injektiranje trajalo narednih petnaestak dana, koliko se bolest razvijala, preko višestrukih epileptičnih napada, do gubitaka motorike. Lekovi nisu jeftini, pa smo odustali od opravke mašine za sudove i još nekih kućnih potrepština, ali džabe: naš Žuća nije uspeo. U stvari, setih se da mi je repom mahao samo prve večeri. Podario sam mu inekciju za otklanjanje muka odlaska iz ovog vremena, a on meni tužne okice i poslednji izdah.

Upoznali smo Beogradski Štenećak.

Ima jedna novobeogradska pseća porodica iz gvozdenog kioska oko kilometar pre ostružničkog mosta. Jazza je čuvao okolinu od lisica i pacova a Mamma je donela na svet osam štenaca, odmah posle Nove godine, na onih mnogo dana mnogo ispod nule temperaturnih podeoka. Nas nekoliko biciklista, skuterista, šetača, kao i nekoliko stanovnika onih kuća pored nasipa, hranilo je tu prigradsku pseću porodicu, umotavalo je u stare jakne, ćebad i peškire, i svi su živo i zdravo dočekali beogradsko proleće. Sedam psića je udomljeno do sredine proleća, te je bar sedam ljudskih porodica dobilo trajne doze sreće i čiste ljubavi, a kućni ljubimci baš tome služe. Ljubičica je to osmo, najsitnije a najslađe štene. Niko je nije uzeo, verovatno zbog klempavih ušiju i tužnjikavog pogleda, ali je taj imidž nestajao za vreme posete bilo koga iz naše "ekipe".

Ta naša "ekipa" naivnih Beograđana, inače običnih ljudi i nemrzitelja životinja, dogovorila se da pokuša da ubaci ostatak porodice (Mammu, Jazzu i Ljubičicu), u beogradski Program. Da im učini. Da im olakša, poboljša i produži život. Da budu evidentirani. Da budu vakcinisani protiv besnila. Da budu sterilisani da ne bi bilo novih petnaestak štenaca (pa logaritamskom progresijom narednih zima...), i da ne bi uginuli: od gladi, hladnoće, ljudi, lisica ili pacova. I da nam mnogo narednih godina usreće tih desetak minuta sportske pauze pre povratka kući.

Operacija "Program via Rakovica" nije bila laka ali se činila uspešnom. Trebalo je mesec-ipo dana, nekoliko zvaničnih prijava, telefonskih intervencija, potezanja prijatelja i veza, da bismo se, po pozivu, jednog jutra na-vrat-na-nos sjurili do kraja Bloka 45, okupili, sačekali i sproveli Zoohigijenino vozilo do Mamme, Jazze i Ljubičice. Taj dan se činio predivnim. Savremeni beogradski šinteri su došli pristojnim dostavnim vozilom, sa kavezima za pse, GPS-om i foto-aparatom. Dvojica radnika su bili ekstremno pozitivni, ljubazni i stručni. Fotografisali su i pse i nas. Porodica je odvedena u Rakovicu. Doktorka veterine S. je u telefonskim razgovorima bila izuzetno srdačna. Psi su prihvaćeni u Program koji traje do sedam dana. Došao je i taj naredni utorak. Ne može se rečima opisati Mammino, Jazzino i Ljubičicino ludilo od sreće kada su nas ugledali i kada smo ih izneli iz Rakovičkog vozila. Svi smo se potrpali u naš reno 5 i krenuli nasipom ka mostu. Hm? Zašto, inače u prirodi potpuno čisti psi, šire eksplozivni miris fekalija? Da li ih u rakovičkoj veterinarskoj stanici i azilu drže potopljene u septičkoj jami? Da li da spalimo našu odeću posle akcije? A šta ću sa pozajmljenim renoom? No, najvažnije je da su psi zaista izgledali zdravo i srećno, i ta, prva i jedina zajednička "žurka" našeg "Ostružnicabridž Reskju Tima", načinila je i taj utorak jednim božanstvenim danom. Srbi bre jesu dobronamerni i imaju želje i snage da čine dobro i uživaju u tome. Neki Srbi. Da, u opštoj freneziji nismo reagovali na sumnjičave komentare jedne drugarice o Programu.

U narednim danima kuce su počele da kašlju. Ona sumnjičava drugarica je izgovorila: "Štenećak!". Doktorka S. je ljubazno i uverljivo rekla da je to samo virusni kašalj i da će proći. Mada su mi mnogi lepo rekli da ne čačkam mečku jer je jedno pitanje za "rakovicu" k`o prst u oko, ipak sam izgovorio: "...pa je`l istina da se štenci svesno otpuštaju nepripremljeni za štenećak ili namerno zaraženi...?" E, tu je uvažena doktorka istresla one najjače srpske argumente: malo povišenog tona, malo besa, malo samouvređenosti. A paradu je zaključila rečima: "... pa ako su psi bolesni, dovedite ih da ih mi ovde lečimo". "Da uginu u svojim govnima i najgorim mukama", prokomentarisala je ona naša sumnjičava drugarica.

Mamma i Jazza su živi i čini nam se da će preživeti. Oni nisu štenci.

Ljubičici je prvo procurela njuškica i zamutile su joj je okice. Ona sumnjičava drugarica i njen dečko su žrtvovali nekoliko dana godišnjeg odmora i pokupovali štenećak-testove, serum, Longacef i antibiotike, sve to za jedno pola srpske prosečne plate. Jedna devojka je pripremala ispite u pauzama dvonedeljnog nošenja na inekcije i brige o Ljubičici. Onaj drugar veterinar je kao i uvek bio drugar, ali sa licem koje ne ostavlja mesta nadi. Da li znate kakav je zvuk udaraca glave psića o pod tokom epileptičnog napada? Danas je Ljubičica izgubila motoriku. To malo, klempavo, tužnjikavo, nemoćno i nikom krivo kučence je pre dva sata dobilo svoju poslednju inekciju.

Naučili smo Beogradski Štenećak. To je Rakovičko Gradsko Programska osuda svih gradskih štenaca na jednomesečnu uličnu smrt u najvećim mukama.

Već mesecima, svakih oko sedam dana, kod onog velikog tržnog centra na Bežanijskoj kosi, pojavi se, niotkuda, nova grupa od po pet-šest psića koji su vidno uplašeni, dezorijentisani i nemoćni. Od jedno stotinak koje sam lično video, devedeset devet je potpuno nestalo iz mog vidokruga. Onaj stoti je već dugo član moje porodice i ponosno nosi ime: Kiki. Kašljao je i on i malo su mu se mutile okice, ali je sve prošlo i veseo je i zdrav je ko dren. Da, i njega smo dugo pumpali lekovima. Sećam se da su mnogim onim psićima curele njuškice. Mislio sam da su nestali sa ulica jer ih je neko udomio, ali...

Novine i mediji objavljuju priče o brizi i aktivnostima gradskih vlasti po pitanjima takozvanih pasa lutalica. Pišu: te su stigle evropske pare, te nova vozila sa GPS-om, te novi azili, te se psi uzimaju i vraćaju na isto mesto, te se fotografišu, te je tu i taj čuveni Program za oko 10.000 gradskih pasa, očigledno sve sa puno faktografije i vizuelnih dokaza da beogradske vlasti odgovorno i izuzetno brinu o svojim domaćim živim bićima. I čini se, za sada, da to rade uspešnije od nekih istorijskih prethodnika. Jedan gradski zvaničnik je u medijima bio jasan da će se ubrzo vidno smanjiti broj pasa na ulicama Beograda. Veterinari i prodavci lekova izbegavaju komentare. Pa moraju i oni da žive od nečega na ovu skupoću. Čini se da će doveka biti naivnih i nenaučenih Beograđana-pojedinaca koji se mogu još dopljačkati, samo zbog svoje elementarne etike i ljubavi prema živim bićima.

U Srbiji bre danas ni kučence ne možeš da spasiš.

Ljubičica je pre dva sata uspavana. Zauvek.

Ima li ovde ikog novog na belom konju?

Ili viteza džedaja? Ili ikog ko ima jaja da nas otarasi ovih džukela.

Jer ni onaj istorijski prethodnik sa svojim Aušvic-Programom nije se spasio na kraju.


17. avgust 2011.
Kaja


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...