Susret sa vračarom

Ana Radmilović

Ima malo prijava policiji a mnogo prevarenih
(ilustracija, vračara na delu)

Tokom 2015. godine podneto je samo 15 prijava tužilaštva, a po prijavi građana, i kažnjeno pet (5) lica koja se bave vračanjem, skidanjem čini, bacanjem čini i srodnim poslovima a koja spadaju u dela prevare po članu 208 zakona… Razumete.

Ukoliko vas vaša gatara ošteti (otuđi vam imovinu, recimo, a vi shvatite da nije obavila posao kako valja) stvar se smatra krivičnim delom prevare a po članu 208. Ukoliko vas vračara nije oštetila nego vam samo proricala budućnost i tome slično, a niste zadovoljni, stvar se smatra prekršajem iz člana zakona 13 i ima biti kažnjena novčanom, ili kaznom zatvora – u zavisnosti od toga koliko vas je razočarala svojim diletantizmom.

Za oglašavanje, koje je primećeno u medijima, te reklamiranje ovakvih usluga nadležna su ministarstvo zaduženo za poslove turzima, trgovine i usluga, ministarstvo za poslove zdravlja (ispravno), jedinice lokalne samouprave i nezavisne organizacije osnovane u oblasti radiodifuzije (u skladu sa članom zakona 103)

Vaše pravo da budete blesavi

Sad možemo da pređemo na stvar, pošto smo vas obavestili da možete, “mrtvi hladni”, da prijavite gataru koja vam je uzela pare ili zlato (ostalo ih ne zanima) i da to jeste sramota, zbog čega i imamo ovako malo prijava a mnogo prevarenih.

Vaše pravo jeste da budete blesavi dok pravo gatare nije da vas pokrade, izvodi mađioničarske trikove dok operiše po vašoj torbi ili stanu ili vas odvede u vražju mater gde vas čekaju neki bilmezi s kojima je budućnost izvesna – daćete im sve da vam ne bi naudili, neće vam nauditi ako su dobre volje, sam bog zna kako ćete se vratiti kući ako je još uvek imate uopšte i ako vas nisu uvračali tako da je, recimo, nestala i zgrada i ulica i stan i sećanje na mesto gde ste živeli uopšte.

A sad možemo da pređemo na nadnaravnu pojavu koja je povod ovakvog teksta.

Kroz prozor u prizemlju

Naime, sedim ja u dnevnoj sobi i čitam, zaklela bih se – delujem ozbiljno, prozor otvoren i sve se to dešava onih dana pre ovog kijameta. Sve je lepo. Međutim, stanujem u prizemlju i jedina čudna stvar koja se desila pre ovog događaja jeste što je moj troipogodišnji pas počeo da se ponaša kao mačka. On tako preskače jedan velik radni sto i iskače kroz prozor kad mu padne na pamet. Da je uvračan nisam posumnjala, priznajem, dok nisam videla gataru – uživo. Pravu! Mislila sam, grešna mi duša, da je poludeo i da ima krizu identiteta.

Onda se ukazala. Imaš stare stvari da mi prodaš? Dere se, a gadna da te bog sačuva, i sve poskakuje da bih je videla. Nemam. Poznaješ osobu na M? Ne. Neprijatna sam, ili bar tako verujem, a vidim joj i oči – ne valja ništa. Nije lepo da kažem da je Ciganka, nešto mi bleđa od mene a i te plave urokljive oči… đavo ne zna šta je.

“Tebe su bacili čini”, ne odustaje avetinja.

Znam, samouverena sam.

“Gadne čini.”

Znam. Dosadne li protuve, sve bih da je oteram al´ me malo strah, iskrena ću biti. Nego, nije to ništa. Nakon ko zna koliko mojih „ne znam, ne dam, neću, znam da su mi bacili čini, baš zanimiljivo što ste iz Negotin” (tu se vala i prepadnem, znam ja ko živi u Negotin i šta se radi po tim krajevima i da nije za šaliti se sa Vla’injama), dakle vrlo samouvereno odbijem ja svaku komunikaciju a onda se desi nešto što zakoni prirode ne umeju da objasne. Da l´ s plafona ili iz poda ili kroz neku pukotinu koja se nekim čudom stvorila na zidu pa nestala – to stvorenje našlo se u mojoj dnevnoj sobi! Svega mi na svetu, vrata joj otvorila nisam niti bih, ama ne bih im ni prišla od straha i animoziteta i neke groze što su me spopali na sam pogled na to lice. Gadna, gadna da Srbin nema reč za nešto toliko ružno a neprijatno a napravljeno da plaši. Hoću da kažem, niko je ne bi svojevoljno pustio u kuću. Ama ni na ulicu, da plaši ljude. Na slobodu, ukratko, a ni u zatvor (da ne uzbunjuje normalne zatvorenike), nego u neku samicu, dobro čuvanu, tako da ne može kroz zidove, rešetke, neke nevidljive otvore i ko zna kakvim putevima da dolazi do ljudi, ukazuje se i plaši.

A onda je počeo horor film.

“Žao ti da daš za svoj život?”

Ona sedi u fotelji! Ja vala stojim, nisam luda da se opuštam. Kao što nisam bila luda da je pustim u kuću, normalno. Budnim okom motrim svaki njen pokret. Žalim što nisam kupila neki pištolj, a hteli ljudi i da mi poklanjaju kad sam ono bila na Kosovu pa izveštavala – ipak čovek treba da bude naoružan a oružje da drži na vidnom mestu, najpametnije u ruci.

„Eno tamo, tamo je!“ – pokazuje grozomornim prstom ka kauču. Šta je kog đavola tamo, e tamo je urok. Da mi tamo zapalimo krpu!

„Daj neku krpu“.

Nemam krpu – ovde treba da naglasim da je dobro što je prva reč koju sam joj rekla kako se ukazala bila odrična – a propo starih stvari koje „nemam“ jer da sam, naopako, rekla ijedno „da“, svi naredni odgovori bili bi potvrdni.

„Daj onda neki papir“, nastavlja avet.

Nemam. Ustane čudovište i uzme toalet papir iz kupatila, a tačno ko´ da zna raspored prostorija u stanu. Sad već gledam čime bih je gađala nego ne smem ni da mislim, čita misli i ko zna šta će mi napraviti kad mi vidi želju. U stvari, vidi ona od početka i to, bez šale, izaziva sablazan. Da imate stvorenje koje vrlo jasno vidi, a i ne krijete, da ne da je nepoželjno nego biste ga upucali bez pardona a ne nestaje nego nastavlja. Šta li nastavlja, nečastivi ne zna i ne želi da zna.

Horor scena, mađioničarski trik, svejedno – grozota jedna.

Čudovište se vratilo i sedi u fotelji ko da nije ni ustajalo, zapravo kao da sam ja došla kod čudovišta a ne…   Uglavnom, da joj dam 500 evra. Nemam. Dam 200?  Nemam? E, ako je mene toliko žao da dam da mi skine čini, a mnogo ima loše da prođem, evo ona da svojih 100 pa da joj vratim ako sve bude u redu a ako mi se nešto desi neka je ona kriva. Njoj nije žao da za mene da 100 evra a mene žao, eeee kakva sam žena ali neka, neka. Vidim 100 evra, vidim lepo svojim očima i da je izvadila neko jaje – na šta se zaista zgrozim i ne sećam se da sam pomislila „kuku, pa zna se da je vlaška magija jaka kao vudu“ ali nešto u meni jeste, jer se prestravilo. A onda vidim vatru. Lepo uzela i zapalila jaje, 100 evra i toalet papir. Priberem se nekako al’ badava to, izvadi ona iz jajeta neku grozotu i kaže: „Evo s ovoga su te bajali, ovo je bilo u tebe“. Je l’ oću sad da joj dam 100 evra? Gleda po stolu, sreća moja bilo nešto po 200 dinara i mislim se, ova će me stvarno ubajati ako je nekako ne dislociram a neću je dislocirati dok joj ne dam bilo šta.

Imaš neki zlatan lanac? Nemam. Daj taj sa sebe. Ovo nije zlato. Eeee, jes da nije. Dobro, dobro, mlada si ti, ne bi zlata žalila i rugala se, ko´ da ne znam – misliš, vidi ova budala s ulicu, neće da razlikuje belo od žuto. Zlato je zlato, ćero moja, a tebe žao na zlato za svoj život da ga daš. Nemam, ponavljam kao prilično glup papagaj koji se prepao i nakostrešio i uverena sam da sam se kojim slučajem videla u nekom ogledalu da bih, u tom času, upravo papagaja i videla. Može to, zašto da ne? Neko ko pali jaja i papire i pare i ne zapali ti plamenom ništa a iz jajeta vadi neka čudna stvorenja može da te pretvori u papagaja, nego se nije setila. A i šta će joj papagaj, ženi trebaju pare i zlato. Nosite sve ovo sa stola (ponavljam sreća moja, sve nešto 200, 100 dinara i u tom smislu, al´ ode ona sa hiljadu otprilike), uzela! Shvatim da će da ode. Stvarno ode.

Šta kaže struka

Istog časa zaključam sva vrata, zatvorim prozore, objasnim psu da je budala jer treba da ujeda a ne da skače kroz prozor ko kreten, da nije ni za šta i tako to, okadim fotelju “prontom” kao svetom vodicom, dodam i ono za staklo, za zlu ne trebalo (nek prosti firma što je ne reklamiram, zaboravila sam šta je bilo). Bacim krpu kojom sam brisala pošto sam okadila sve, poprskam malo i onako po sobi čisto da ne ostane zloduh negde, proverim da nema neka rupa na plafonu, u ormanu (zna se da uvek dolaze kroz tajne prolaze a koji vode prvo u orman a onda u sobe i tu ti je kraj), podove proverim i okadim naravno, okupam kuče kad je već tu, shvatim da nisu čista posla čim se nije drao na nju a dere se na razne prodavce na Bajloniju – legalista – koji prodaju na zemlji na razastrtim krpama, dok se na one s tezgama, recimo, ne dere. Budala. I ne zna zakon, član 208 (onaj gde lepo kaže da je reč o krivičnom delu prevare, da nije neki tamo prekršaj ili glupost).

Onda se bacim na konsultacije sa stručnim licima. Prvo teolog, ipak je to ozbiljan fakultet, svašta se tu nauči i tako to. Zovem prijatelja koji je svojevremeno bio profesor toga u jednoj gimnaziji i zna stvari. Zna, baš… Kaže, ma daj bre, htela da krade ali si joj stajala nad glavom pa te uplašila nekim šibicarskim trikom. A i videla da si sama i da si se uplašila. Važno je da si lepo okadila kuću, možeš da budeš mirna. Teolozi su neozbiljni.

Zovem ja ozbiljnog čoveka, čovek je bio baletan što sad nije važno nego je mađioničar i to ne bilo kakav. Kao mlad je po kruzerima diljem sveta zabavljao turiste kojekakvim potpuno neshvatljivim radnjama koje izvede, dok si rek´o keks, i nemaš pojma šta si video ili ti se učinilo (znam, gledala snimke predstava a i uživo me prenerazio nekoliko puta – istina, nije me zastrašivao nego zabavljao, ali mani vragu… ko zna šta tek taj može da ti uradi).

Smeje se (ova država je otišla dođavola, svima je sve smešno i zato i jesmo tu gde smo) i kaže da to može svaka budala koja šibicari na ulici i da ne može da veruje da sam je pustila u kuću. Nisam, sama se stvorila. Neće da prizna da postoji način da se uđe kroz zid, plafon, iz poda i tome slično – ne odaje tajne mutnog zanata, valjda. Jesi, hipnotisala te i to može svaka budala. Mene svaka budala može da hipnotiše? Naravno da može, ušla si u priču s njom i pustila si je u kuću. Nisam ušla… ama sve vreme sam ponavljala „ne, ne i ne“. Pa i „ne, ne i ne“ je dijalog, dovoljno da te uplaši pogledom a kako si hrabra to može i kreten…

U redu. Zovem policiju, normalno. Ne priznajem ništa. Raspitujem se o broju prevarenih građana i, krijući se iza imena redakcije i lažne brige za sve veći broj jadnih prevarenih ljudi, pokušavam da se utešim podatkom o tome da dnevno bar milion građana prijavljuje ovakve slučajeve.

Ne prijavljuje. Ali dešava se. Ne milion. Nema toliko vračara po ulicama. Nisu bezopasne jer 1) mogu da ne budu same i da sa sobom vode neke bilmeze kojima ćete zaista dati i šta nemate 2) možete da budete stari i fizički nejaki i da vam iznesu ceo stan a vi ste ih pustili jer ste a) usamljeni b) dementni c) ne umete da objasnite šta vam bi – ali pustili ste ih. Takođe nisu bezopasne jer mogu da se vraćaju ukoliko nalete na osobu koja im poveruje. Ili steknu utisak da bi osoba mogla da im poveruje. Neretko prate svoje buduće žrtve (znaju kada ste sami kod kuće) i, naravno, retko prilaze muškarcima. Iz dva razloga, fizički su jači i nisu radoznali na tako budalast način da bi se zamajavali nekim skidanjem čini, ili ih je bar sramota pa neće pristati jer bi ih okolina smatrala idiotima da to rade. Ne bez razloga.

Epilog

Na nervnoj bazi a i mučena radoznalošću (kao i željom da se utešim da nisam jedini slučaj na svetu) pod firmom „da čujemo mi vox populi“,  napišem koju reč na društvenoj mreži poznatoj kao Fejsbuk. E, vala se javio silan narod. Da mi Bog oprosti, najviše me je utešio potpuno zgražavajuć slučaj žene koja je dala neko silno zlato da se pali (kao onih sad-ih-vidiš – sad-ih-ne-vidiš 100 evra za moj život) i zlato je nekim čudom nestalo, posle se pojavilo ali, ne lezi vraže, opet je nestalo samo ovaj put više zlata, a onda i nešto para (oko 500 evra) – će se vrati zlato ako su čini skinute ako ne, onda se žrtvuje još 500 evra. Ovde je žena posumnjala da možda nešto nije u redu. Nije lepo rugati se tuđoj muci, posebno ne ako si budala – tako da, nije smešno.

Ima mnogo starog, samog, ima nejakog sveta, ima sveta koji nije „u pamet“, ima i nekih koji su podložni hipnozi (sreća što je jedina reč koju takvi znaju kad ih hipnotišete: „Ne“), ima gi razni’. I svaki si ima svoju muku. I nije šala, ovo je ipak neka vrsta mafije – taj svet „tipuje“ stanove, verovatno ume i da ih obija ako već nije uspeo da vas ubaja.

Ima i nečeg atavističkog u strahu ili, preciznije je reći, blagoj jezi kada vidite vatru (a ne gde je očekujete), jaje i još nekoliko „asesorara“ koji vam bude „one“ asocijacije, a na nekom tamo ko zna kom planu, svakako ne baš racionalnom – inače biste momentalno isterali ludaka koji vam pali papire po kući kroz onaj isti prozor kroz koji vam se obratio, ako ste već bili tolika budala da ga uopšte pustite.

Ima neko čudo, uticaj filmova nije jer ga oni Vlasi prave odavno, kad filmova a posebno ne takvih nije bilo, čudo koje izaziva strah od „one koja zna“ – da bulji u vas i zbuni vas, pali vatre i preti, gadno izgleda i ima nečeg zaista morbidnog u paljenju novčanica a nema veze sa ljubavi prema novcu – jednostavno morbidno je. Kao jaje. OK, nema opravdanja ali ima nečeg morbidnog… To zna svaki normalan pisac fantastike, recimo, ruske. Dakle, nisam ja blesava i ona jeste ušla kroz zid (sumnjam na plafon mada je i orman u igri) i ostavila me je na miru samo jer sam bila dosadna sa tim „nemam, ne dam, nisam, ne znam…“ stajanjem u mestu i čekanjem da ona nekako nestane. Ustuk uroci, ne ponovilo se.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...