Deponija

Ana Radmilović

O jednoj gomili đubreta, o njenoj burnoj istoriji i putovanjima od Banjske (ne one malene, Strahinjine Banjske nego one druge prastare, gde je svetinja Banjska), preko Leposavića i grada Zvečana, e da bi se na kraju nastanila kraj Ibar vode i kraj stanova nekih Mitrovčana
(foto: deponija u Mitrovici)

Reč na koju čovek koji se vozio Kosovom ne može a da ne pomisli jeste – deponija. I zgrozi se. Onda se navikne. Onda može, ukoliko na tom mestu ostane duže nego što je primereno, da te kosovske navike i sam stekne. Ako ostane još duže, ako dakle ostane toliko dugo da je to već sumnjivo, može sebe da uhvati u jednom besprizornom užitku dok, recimo, praznu kutiju cigareta baca kroz prozor automobila a, bogami, i kroz prozor stana u kojem se obreo.

deponija_brda

Deponja sa pogledom na brda

Još ako taj stan, u kojem se besprizornik obreo, kakvim slučajem gleda na jedan plac između nekakvih nedovršenih zgrada -  gde žive neke izbeglice koje nemaju struju ali voze džipove i hvale se nekretninama po centru Beograda -  i ako je taj plac takođe jedna minideponija, jer te izbeglice vole da bace punu kesu kroz prozor – onda, kako bih rekla, besprizornik ugleda sebe u neko lepo jutro, gde se sunča na terasi s pogledom na brda Severa Kosova, nedovršene zgrade koje su zaposele divlje izbeglice i, naravno, na mnogo kesa đubreta, ostatke hrane i prazne ambalaže. Uživa, dakle, sunčajući se na terasi iznad otpada.  Ustvari, ja uživam. Malo je vremena trebalo da se naviknem. Prvo je to bio jedan stan u Bošnjačkoj mahali. Izađeš iz zgrade, sneg se topi, sve što ispod snega izvire je đubre. Hodaš po njemu. Preskačeš ga. Onda Zvečan, tamo gde je ona večna voda koje je u toj večnosti večno žedan ostao večni Damjanov Zelenko. I tu đubre. Sad sam se već srodila s njim. Sedim pred kućom, komšinica drži šoljicu (vidi mi neki put, i glas, i neka plava žena mi loše misli a jedna crna će mi pomogne ili obrnuto, i neki čovek će mi dođe u kuću... ju!), a oko nas – deponija.

Dakle, celo Kosovo ostalo mi je u lepoj uspomeni kao jedna velika deponija najrazličitijeg smeća kakvo čovek može i ne može da zamisli. To, priznajem, dosta obesmišljava tekst koji će se zgroziti nad nemarom kosovskomitrovačkih vlasti sproću jedne deponije iz koje se tone đubreta prete da stropoštaju u Ibar vodu.  Ovo je tekst o, dakle,  jednoj gomili đubreta, o njenoj burnoj istoriji i putovanjima od Banjske (ne one malene, Strahinjine Banjske nego one druge prastare, gde je svetinja Banjska), preko Leposavića i grada Zvečana, e da bi se na kraju nastanila kraj Ibar vode i kraj stanova nekih Mitrovčana koji se ljute na deponiju, a posebno se ljute kad neko uzme pa deponiju zapali. Onda, kažu, 'vataj peškire i kvasi, pa meći na prozore – da onaj dim i garež ne uđu u kuću, i još kažu:

„Pa mi ovako ni za vreme bombardovanja nismo živeli“.

deponija_ibar

Deponija pored Ibra

Ovo đubre (znači, ne neko drugo i bilo koje đubre, nego ovo koje je tema priče) prvo je, ako za đubre može tako da se kaže, živelo u izvesnom Balabanu, kraj svetinje Banjske.

Napraviću kratku digresiju kako bih podvukla – deponija i manastir, prastaro kamenje i plastične kese, to je slika Kosmeta možda rečitija čak i od uništenih fresaka. Uništavanje, miniranje, rušenje – to je mržnja. Morbidno odavanje počasti čak, jer je svesno uništavanje onog najvažnijeg. Onog što svemu, na tom Kosovu, prevashodi. Ali đubre u portama srušenih ili paljenih manastira, kao kod Ljeviške, i đubre na putu do Patrijaršije, pa i ova nesrećna balabanska i, da stvar bude najtužnija, srpska deponija kraj srednjevekovne Banjske, to nije ni stav. Nije ni nemar. To je odustvo stava i odustvo čak i nemara. To je kad jedan narod postane ništa. To je mozaik Milutinove Simonide na zemlji, na jednom kružnom toku, usred srpske Gračanice.  Kraj digresije.

Ovo naše đubre, dakle, živelo je kod Banjske na Severu Kosmeta deset godina. Zakup je bio plaćen, platio ga Unmik. I đubre je mirovalo do pred kraj 2011. godine, kada je zakup već bio istekao a Balaban rešio da đubre izbaci.  Seljaci iz Balabana, Balabančani,  tražili 200.000 evra da đubre nastavi da stanuje kod njih. Opština Kosovska Mitrovica i ostale severnokosovske opštine rekle da je to mnogo para. Neki hteli da traže pomoć od Dulića, ministra za te stvari oko đubreta, al’ ovaj nije hteo da ih primi na sastanak. Đubre koje je tu nek ostane tu, al’ novo da se donosi – ne može. Tako kažu ovi što se bave đubretom da su im seljaci rekli. I preprečili put kamionima koji su došli da donesu novo đubre. Šta će – kud će sa đubretom-beskućnikom, kamioni uzmu pa ga odnesu u Kosovsku Mitrovicu i izruče kod zgrade bivšeg Remonta, a nadomak Ibar vode. A tu ima i neki dalekovod za struju, pa se onda Mitrovčani plaše da ta stvar sa đubretom i dalekovodom, ako nešto krene po zlu, može da dovede do toga da ceo taj deo Severa (severna Mitrovica, Zvečan...) ostanu bez struje.

deponija_dalekovod

Đubre ispod dalekovoda

Onda ovi iz vlasti mitrovačke uzmu pa nalože da se đubre preseli u neku improvizovanu deponiju gde je nekad bio stari kamenolom. Onda dođu Zubinpotočani i prepreče put. I zubinpotočanski predsednik ne htede da udomi đubre, i kaže čovek, Ristić:

„Ovde ne može!“

Onda ovi nose umorno đubre, što se još i nagomilava pa ne samo da truli nego ga je i sve više, nose ga u Srbovac. Odmah ih seljaci iz Srbovca isteraju sa sve đubretom.

Šta da rade – vrate oni đubre kod Remonta, tamo gde Ibar prolazeći kroz Mitrovicu teče i nosi svoje smeće i sve ostalo što usput nakupi, do grada Zvečana, i još dalje, sve do Kraljeva negde.

Onda pre par nedelja uzme neko (kažu u komunalnom da se ne zna ko) pa zapali đubre i ovi što žive u zgradama pored deponije pobesne i stave one mokre peškire s početka priče na prozore i žale se na opštinske vlasti, kažu da je bilo bolje i za vreme bombardovanja i uvek – sve dok ovi nisu došli.

Onda kaže direktor komunalnog, Rakić, da je to neka gadna subverzija bila – jer su, kaže, istog dana nepoznati počinioci (još jedan entitet iz kosovskih priča – nepoznati počinilac – kao šumski duh ili neka slična nadnaravna pojava koja uvek nešto petlja ili rešava neke stvari za neke ljude, a nekad se na nju pozivaju i neki što su krivi pa hoće sve da svale na ovo čudno biće), kaže dakle Rakić, istog dana su nepoznati počinioci zapalili tri deponije. Onu prvu, u Balabanu, ovu mitrovačku i jednu u Zvečanu.

Kakvu sad deponiju u Zvečanu? Jednu na mestu odakle se vadio  šljunak. A bio je i jedan pokušaj kod Leposavića, pa su divlji Leposavci zaustavili kamion sa jadnim, umornim i sve težim đubretom, polomili čoveku – kamiondžiji stakla na vozilu i oteli mu ključeve kamiona. Svašta se na Severu dešava. I niko ne zna koliko tona đubreta čeka na svoj dom.

Postoji jedna, kaže Rakić – direktor komunalnog, deponija koja je vlasništvo Javnog komunalnog preduzeća Standard.  Ona se nalazi u južnoj Mitrovici. JKP Standard pregovara s' Albancima da plati zakup za korišćenje svoje otete deponije. Ovi traže 60 evra po kamionu. Onda spuste na 43 evra po kamionu. Onda JKP Standard kaže da opština nema tolike pare. Međutim, opština (severna Mitrovica) uzela je baš nedavno neki kredit od 7,5 miliona – za vodovod. A od kad je donet zakon o lokalnim samoupravama,  prihodi sverne Mitrovice su između 21 i 25 miliona dinara mesečno.

Mitrovčani su jako ljuti. Standard ima razumevanja za opštinske muke i poziva građane da budu strpljivi jer su sva ova rešenja privremena. I još kaže (Standard) da nije tačno da đubre pada u Ibar nego da je udaljeno od vode čak nekoliko desetina metara. Možda čak i 100 metara.

Unmik takođe pregovara o đubretu sa Albancima. Srpske vlasti kažu da Unmik pregovara ali da Unmik  nema para. A Unmik kaže da ima para, i da bi platio zakup da se đubre udomi na Jugu, ali do kraja godine.

I Standard gubi živce, i apeluje na građane da se urazume jer je jedina alternativa ovom privremenom rešenju – đubre po celoj severnoj Mitrovici. I građani gube živce i namrzli su tu deponiju kao da im je ona za sve kriva. Vozači đubretarskih kamiona su naplašeni. Kad pokušaju da odnose đubre iz Bošnjačke mahale, na primer, onda ih zaustavlja kosovska policija i pravi im problem zbog srpskih tablica. U brda na Severu, gde žive Srbi, ne smeju više ni da zađu. A i seljaci su u ovoj priči dosta pokvareni – recimo, neki uzmu pa rentiraju svoje zemljište da bude deponija (privremena, naravno, kao i sve na Kosovu, kao i sve u životu, na kraju kao i sam život – ali ovo je priča o đubretu, mada bi se i sam život mogao gledati kroz prizmu baš te stilske figure, sve na svom kraju može da se gleda kao jedan veliki proces recikliranja). Pokvareni seljaci: na primer, uzme jedan pa iznajmi svoje imanje ovima da donose đubre. Onda oni donesu đubre, a dođu komšije i oteraju ih. Neće đubre u komšiluku. I sve tako.

Poruka priče bi mogla da bude sledeće: Kosovo je deponija. Ali nije to poruka. Poruka je da je Kosovo zaista presek, srpska vertikala, da je ono slika svesrpskog nemara i nepažnje, slika alavosti i bezvlašća, slika ljudi koji su u stanju da žive u gomili đubreta i da prolaze pored građevina koje tu stoje vekovima, ali i da su i te građevine i to đubre jedan sklad – a samo naizgled nesklad. Dakle, sve je privremeno, sav život mogao bi se svesti na proces recikliranja, ljudi su alavi i ne umeju da se dogovore ni gde će đubre da bacaju – što na kraju i nije važno, jer su i oni i to đubre „privremeni“, i ako nešto korisno može da se izvuče iz nesrećnih i tragikomičnih sintagmi sa Kosmeta („privremeno raseljeno lice“, „privremene institucije“, „opština Vučitrn privremeno raseljena u Prilužje“ itd) ono je to da ništa tačnije od te privremenosti na ovome svetu i ne postoji.  I ono kosovsko zlato sa svom svojom simbolikom i svom svojom doslovnošću, i te svetinje, na kraju, tako krhke u svojoj monumentalnosti – da je dovoljna jedna vatra, mnogo „privremenija“ i kraćeg trajanja, da ih devastira. I na kraju pošalje u zaborav. 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...