Na Poklonoj gori i Bolotnom trgu isti je narod!

Aleksandar Prohanov

Glavni narandžasti izliv uslediće odmah posle predsedničkih izbora na kojima će u prvom krugu pobediti Putin, i biti proglašen za uzurpatora i osvajača (foto: Protest opozicije u Moskvi 24.12.2011. povodom parlamentarnih izbora)

Pitate - ima li simptoma narandžaste revolucije u Rusiji? Simptoma nema - naranadžsta revolucija je počela. Ona zaredom prolazi kroz klasične stadijume, prikupljajući u svoj tok sve veće mase nezadovoljnika. Već je prošla kroz prvu etapu, kada je Internet odigrao ulogu okidača. Iskoristila je izbore za Dumu kao povod da započne frontalnu ofanzivu na Kremlj. Ona održava mitinge i marševe, i svaki od njih prevazilazi prethodni po broju učesnika, energiji i ustremljenosti ka cilju. U nedrima narandžastih, uhodava se sve više originalnih i stvaralačkih tehnologija koje namrgođenom ljudskom otporu pridaju obličje političkog pozorišta. Umnožava se broj narandžastih aktivista. U njihove redove ulivaju se poslenici kulture, pisci, muzičari, daroviti likovni kritičari i dizajneri. U narandžastoj stihiji ima sve više racionalnih političara koji u etapama pojačavaju pritisak na vlast. Isprva su zahtevali „Poštene izbore!“ „Dole falsifikatora Čurova!“ Zatim „Nijedan glas Vladimiru Putinu“, „Iznećemo Putina iz Kremlja“. 

Gomile koje u hiljadama preplavljuju Bolotni (močvarni) trg ili Prospekt Saharova, marširajući od francuske ambasade - to je mnogoliki, mnogostruki narod, iscrpljen, pun gneva, koji zahteva pravdu i poštenje. Ima u toj gomili očitih huškača i besrebrenika, liberalnih intelektualaca i ruskih nacionalista, predstavnika radikalne levice i monarhista, veterana čečenskih ratova i aktivista gej-parada. I svako od njih na svoj način iznosi na trg sopstveni gnev, negodovanje, u svakome je strpljenje već na izmaku.

Sveopšti lopovluk činovnika koji potkradaju državu i narod, udaraju nepodnošljivi namet na biznis. Bezočni korupcionaši u vladi, u sudovima, u tužilaštvu, koji unutrašnju politiku pretvaraju u sveopšti nelegalni kazino. Taj raznoliki, gnevni narod uvučen u narandžastu revoluciju ima sopstvenu pravdu, savest i istinu. Tu pravdu, savest i istinu u narandžasti omot pakuju pametni i spretni lideri, od kojih su mnogi iskrsli na talasu čudovišnih devedesetih godina. Oni su žongleri i akrobate jeljcinizma, kada je pljačkano i razvlačeno divovsko sovjetsko nasleđe. Kada je rusofobija predstavljala sadržaj jeljcinske ideologije.

Ti ljudi zavladali su govornicom mitinga, njih će razbesneli narod na ramenima unositi u Kremlj. I po drugi put će zasesti u Granovitoj palati i pritegnuće zemlju takvim užasnim gvozdenim šrafom da ispod njega neće dopirati ni vika ni cika.

Zlodusi devedesetih pridaju narandžastoj revoluciji izgled „ovna“ koji provaljuje kremaljsku tvrđavu. I kad počnu da se osipaju crvene cigle, zajedno sa njima će početi da se osipa krhka, snebivljiva, gotovo efemerna ruska država, jedina koja skupa drži pritivrečnosti što su se nakupile u zemlji.

Čim se ta brana sruši, čudovišno razaranje zapljusnuće velike ruske prostore između triju okeana, i tada će svi ustati protiv svih: Tatarin protiv Baškirca, Kabardinac protiv Balkarca, Avarac protiv Laka, Rus protiv Rusa. I kolutovi krvavog dima počeće da se izdižu iz ruskih gradova, a nebo će se oznojiti od ruske krvi.

Tako je bilo februara 1917. godine, kada je nemoćan i usamljen car prepušten mrcvarenju liberalne propagande, a Gučkov iz blede careve ruke istrgao abdikaciju. I onda se razulari, zafijuka krvava mećava ruskih prostora, započe neviđen pokolj, raspad imperije, jezivi ruski haos, iz koga je Staljin svojom okrutnom okrvavljenom rukom iščupao rusku civilizaciju, postavio je na noge, izvojevavši mističnu pobedu četrdeset pete godine.

Isto tako bilo je i u avgustu devedeset prve godine, kada su ushićene likujuće gomile, ustavši „za našu i vašu slobodu“, nadahnute idejom nove slobodne Rusije, obarale boljševičke spomenike, lovile kano zečeve poslednje boljševičke vladare i trpale ih u zatvorske krletke. A potom je započelo čudovišno odronjavanje teritorije, neprekidni krvavi ratovi, vapijuća nemaština, izbacivanje Rusije iz istorijskog prostora.

I evo opet je zaškripao, pokrenuo se jezivi točak ruske istorije, koji već po ko zna koji put vrti sve jedan te isti đavolski razorni siže, pretvarajući ruski život u krvavo mesivo. Uz povike o pravednosti i poštenim izborima odigrava se nabijanje Rusije na točak.

Kako sprečiti okretanje tog jezivog točka? To krckanje ruskih kostiju? Tu narandžastu kiselinu u kojoj se, kao u carskoj vodi, rastvara ruska država? Otišao sam na miting na Poklonu goru i sa govornice, gušeći se od mraznog vazduha, vikao u nepreglednu gomilu reči koje mi je došaptavao moj iznemogli razum, koji ne može da se pomiri s istorijskom kobi. Vikao sam da je narandžasto - boja pseće mokraće na snegu koji će neminovno postati krvavo crven. Hteo sam da kažem kako narandžastu najezdu na Kremlj neće zaustaviti specijalci ni čelični šlemovi unutrašnje vojske, neće ni mitraljezi niti tenkovi kremaljskog puka. Tu narandžastu navalu u stanju je da zaustavi samo vlast koja će se - ne sutra ili za sat vremena - već ovog trena odazvati očekivanjima ljudi okupljenih na Bolotnom trgu, odbaciti od sebe oligarhe koji vladaju zemljom, pretvarajući ruski narod u robove, a ruska bogatstva u izvor sopstvenih neizmernih ofšornih prihoda. Neka se vlast pozabavi presađivanjem političkih organa: umesto Kudrinovog creva koje usisava iz Rusije svaku rublju koju narod zaradi i prebacuje u američke banke, u hartije od vrednosti, neka se umesto tog čudovišnog kancerogenog tumora pojave ruski finansijeri koji ruske prihode usmeravaju u razvoj, a ofšorne pare vraćaju u rusku privredu, u ruske fabrike, dečje domove, univerzitete i zvezdolete.

Vlast je potčinila televiziju koja 20 godina kvari narod, slama dubinske nacionalne kodove, propoveda ideale podlosti i sebičnosti, razvrata i neizmernog prostaštva. Neka televizija postane oruđe nacionalnog vaspitavanja, ispovednik nacionalnih svetinja i vrednosti, oruđe ruskog razvoja.

I naravno, isti taj razvoj, koji se postepeno, godinu za godinom, odlaže, zamenjuje se blefovima, bespomoćnim mrmljanjem o modernizaciji. Taj razvoj započeće smesta i uvući u svoje redove narod već posustao od besposličenja i nezaposlenosti. Neka vlast ponudi narodu opšte dobro, s kojim će iznova početi da se brišu granice između Čečena i Rusa, Jevreja i Kalmika, muslimana i pravoslavaca.

I, svakako, vlast mora da povrati ugled poštene i nekoristoljubive. Staklene glasačke kutije moraju postati simvol transparentne, narodu razumljive vlasti koja će ukloniti zadimljena i zatamnjena stakla svojih kabineta i limuzina, zamenivši ih kristalno čistim poštenim izborima, poštenim suđenjima, poštenim nadmetanjem u kulturi, politici i biznisu.

Podrška vlasti u narodu raste. Ugled lidera pretvara se u tečnost kao otkravljene ledenice u martu. Svi govornici na mitingu protiv narandžastih podržavali su rusku vlast ne iz koristoljublja, nisu bili plaćenici vlasti, već iskreni ruski državotvorci koji su se svih ovih 20 godina borili s jeljcinizmom i njegovim nasleđem. Branili su državne tvrđave - ne zahvaljujući kremaljskoj politici već uprkos njoj, trpeći pretežak pritisak svakojakih čubajsa, švidkoja, dvorkoviča i šuvalova - pritisak tajno narandžastih libarala koji su već odavno monolit kremaljskih zidina pretvorili u sipak šupljikav plovućac, u smrvljene cigle koje svakog časa može razvejati narandžasti vihor.

Vlast je odnegovala liberalnu kulturu koja će je izdati. Vlast je odnegovala milijardere koji iza leđa oštre noževe i vrcaju otrovnu slinu. Vlast je odnegovala dvorske političare koji tajno odlaze na konsultacije u Vašington i otud donose naredni obrok narandžastih preporuka. I sada vlast mora sve to da dovede u red.

Glavi narandžasti izliv uslediće odmah posle predsedničkih izbora na kojima će u prvom krugu pobediti Putin, i biti proglašen za uzurpatora i osvajača. Ovi martovski izbori u narandžastim krugovima unapred su proglašeni za krivotvorene i nelegitimne. Već se spremaju jurišni odredi za masovne demonstracije koje će se održati odmah posle 4. marta.

Po svemu sudeći, održaće se 8. marta - na dan žena, kada će na čelu mnogobrojne gomile jurnuti furije narandžaste revolucije. Bezumne, raspuštene kose, aktivistkinje Ala Gerber, Ksenija Sobčak, Ljudmila Aleksejeva i Ulicka, Hakamada i Olga Romanova. A takođe i Šenderovič u ženskoj suknji, s ogromnim veštačkim grudima Sergej Parhomenko, a sustizaće ih sve poskakujući Boris Njemcov s perikom i, dabome, Vladimir Rižkov sa veštačkim trepavicama i visokim tankim potpeticama. Sve te ushićene i pomahnitale veštice narandžaste revolucije s urlicima će pohrliti na Kremlj.

Na Bolotnom trgu i na Poklonoj gori stajao je isti narod. Samo što one koji su stajali na Bolotnom zlodusi devedesetih godina hoće da iskoriste kako bi skresali rusku državnost, vratili se u Kremlj i satrli Rusiju. A vlast koja ne želi promene može da one koji su stajali na Poklonoj iskoristi za to da sačuva sve kaverne i bolesti zemlje, što je za rusku državu pogubno.

Izvor: List „Zavtra“ (sutra)
prevela: Sava Rosić 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...