KOMENTAR INES SABALIĆ: ŠTO SE KRIJE IZA NABUCCA

Svaki potez oko snabdijevanja Europe plinom otvara i mijenja nove političke pozicije. Što je do jučer izgledalo zaleđeno, ili beznadežno, mijenja svoj karakter. Primjerice, to što je Turska potpisala ugovor s EU oko Nabucco plinovoda, jača hrvatske pozicije oko proširenja, pa i slovenske blokade.

Ali to je samo daleki, nenamjerni kolateralni utjecaj, nastao preko toga da će sada EU morati dati Ankari bolje mjesto, prestati nogom odgurivati tursko proširenje, a kako je proširenje strateška politika, zato neće moći ostaviti po strani ni Hrvatsku. No, približavanje Turske Europi, te doista nezaobilazne zemlje, jedan je od velikih pomaka na ploči. Kroz sigurnu, pouzdanu Tursku će proći 2 tisuće od 3,300 kilometara dugog cjevovoda. Osim toga, Turska je igrač čiji utjecaj u njenoj regiji raste, a taj utjecaj Bruxellesu treba. Zato s Turskom trebaju biti fini i pristojni. Ovo je važno, zato jer je EU zanemarila vlastita načela oko proširenja - ispunjavanje uvjeta, "napredovanje prema zaslugama", je zapelo. Hrvatska i zemlje bivše Jugoslavije nedovoljno su važne za pritisak.

Ali, Turska je jako važna, i ako ona povuče, napravit će uslugu i Zapadnom Balkanu. Sve zbog Nabucca. EU će potrošiti 10 milijardi eura na izgradnju cjevovoda koji će joj pružiti 33 milijarde kubičnih metara plina, od 500 koliko joj godišnje treba. Svima je jasno da pozicija Rusije kao glavnog dobavljača ostaje nepromijenjena, pa zato EU nastoji ovo igrati s najvećom mogućom delikatesom prema Moskvi. Kako nema famoznog Lisabonskog ugovora, što u ovom trenutku jako slabi europske pozicije, prirodno je kao vođa istupila Njemačka.

Angela Merkel tek je nedavno, i nevoljko, kao ustupak širem paketu mjera u sklopu paketa odluka europskog oporavka od krize, pristala na izgradnju Nabucca. To nije bilo samo zbog toga, jer je ranije, na veliko nezadovoljstvo nekih europskih članica, pogotovo Britanije (koja je jedina velika europska zemlja što ne ovisi o ruskom plinu), vodila separatne razgovore s Moksvom. Ti razgovori vodili su se oko Sjevernog protoka, i zbog njih je Merkelova bila u neprestanim nelagodnim odnosima s Poljskom i baltičkim zemljama.

Tu se rađao, i rodio se, veliki nesporazum, kojeg zapadna Europa uopće nije svjesna: Njemačka je željela Moskvu tretirati kao partnera, ne bi li za sebe, i za EU, ishodila što bolje uvjete oko dovoda plina. Moskva je bila jako kooperativna prema Berlinu, ali nije propuštala priliku da, usput, ispod stola, iza leđa, kopitom udari Poljsku i Balte. Iznervirane nove članice tražile bi za sebe solidarnost u Bruxellesu, ali ovdje nije bilo previše razumijevanja za te boli, jer je potreba za plinom veća.

Frustracija između zapadne i istočne Europe narasla je mnogo više nego što to netko vidi. Kao jedna od kolateralnih šteta, jest i podrška Varšave Ljubljani za blokadu Hrvatske, zato jer se zalažu za pravo članice da zahtijeva solidarnost u klubu kojeg je član. Poljska i nove članice žele da EU stane čvrsto nasuprot Putina i Medvedeva, a ne da se, uz smiješke i isprike, kreće u izgradnju Nabucca. Primjerice, Balti žele da Bruxelles kaže Rusima da prestanu namjerno oštećivati cjevovode, i prekidati dovod plina, tako da njihove rafinerije ostaju bez posla. No, zapadne zemlje procjenjuju da takva čvrstina jednostavno nije realna.

(ilustracija: Večernje novosti)

Kancelarica Merkel želi i Sjeverni protok, koji će je staviti u još bolju poziciju u europskoj arhitekturi utjecaja i moći, a između ostalog, stavit će je u bolju poziciju prema Poljskoj, koja se često histerično odnosi prema Njemačkoj. Sad, kad je s Turskom potpisan Nabucco, postoji opasnost da se poljski predsjednik Kaczinski dodatno uzjoguni oko potpisa na Lisabonski ugovor. Taj dio igre još je otvoren, a potezi nejasni, jer članice se međusobno ne šikaniraju. Ali, zato da si dodatno politički osigura Sjeverni protok unutar EU-a, Merkel sad kad je, makar protiv njene volje, odlučen i Nabucco, brani i taj projekt. Kraj cjevovoda, čiji je početak u Kaspijskom bazenu, trebao bi biti u Austriji i Mađarskoj (Hrvatskoj je poznata mikro geopolitika u snabdijevanju plinom u Mađarskoj.) No, donedavno, a tko zna, možda još i sada, Beč i Budimpešta probali su također nešto separatno dogovoriti oko dobavke plina u svoje zemlje. U ovom trenutku, Njemačka ih, tako reći, zastupa.

To ju je opet približilo Britaniji, jer je Britanija zastupala američki stav o potrebi izgradnje Nabucca, dijelom zato da se barem malo oslabi Rusija, a i zato da napravi uslugu Turskoj. No, Njemačka brine i brine, jer ne samo da s Putinom mora u rukavicama, nego nije sigurna niti u to ima li Nabucco, koji prolazi tako jako blizu Irana, uopće budućnosti. Zato se i tu otvaraju nove kombinacije. S Obamom se dogovara ravnoteža pritisaka na Iran oko nukelarnog naoružanja i toga da se Ahmedinedžad do kraja ne oneraspoloži. Bruxelles ne bi želio zatvoriti vrata niti Iranu, kao mogućem dobavljaču plina, koji bi tekao kroz Nabucco. No, Washington se tome vrlo oštro protivi.

Medvedev i Putin su odgovorili da nemaju ništa protiv Nabucca. Ali, neposredno prije nego ssto su EU i Azerbejdzan sklopili ugovor, Rusija je sklopila ugovor o energiji s Azerbejzanom. Mnoge zemlje, uz cijevi Nabuka, optiraju otvorenost i prema Bruxellesu i prema Moskvi, od Turske do Azerbejdzana.

Turkmenistan, Irak, Sirija i Egipat izjavile su da će prodavati plin kroz Nabucco, ali tu još ništa nije sigurno. Kad počne konkretna izgradnja, koju će financirati europski privatni sektor zainteresiran za plin, onda će i tu početi pravi razgovori. Srećom, već će postojati nova arhitektura Europe, koju će omogućiti Lisabonski ugovor, znat će se tko je tko u EU i koji mu je utjecaj. Svi kažu da EU mora imati čvrstu zajedničku poziciju prema Rusiji oko energije ako želi bilo što uspjeti. Ali, realno, tu je poziciju vrlo teško postići.

Dakako, u sjeni se odvijaju i male politike. Novi bugarski lider, Bojko Borisov, smjesta je zamrznuo projekt Južnog protoka i dao prednost Nabuccu, što je pokiralo Moskvu. Borisov vjerojatno želi bolji 'deal' za svoju zemlju ali Moskva je poručila kako nije spremna na ustupke. Nego, vjerojatno, samo na pritiske.

Konačno, najslabiji dio projekta je velika nestabilnost područja kroz koje bi trebao proći Nabucco. Ta golema područja Rusija smatra za svoje 'blisko susjedstvo', što znači da sebe vidi, a i tamošnje zemlje je tako shvaćaju, kao neprikosnovenog hegemona.

Do Naubucca, čije je ishodište faktički u Turskoj, u Erzurumu, plin će biti dostavljan kroz BTE cjevovod (Baku Tbilisi, Erzurum) i kroz Tabriz Erzurum. Dakako, Gruzija, koja je trebala imati ključnu ulogu u osiguranju BTE cjevovoda, absurdnom Sakašvilijevom provkoacijom Rusije, prokockala je i koristi koje je mogla imati od toga, a faktički i svoju nezavisnost. Sad ima ruske vojnike, a EU se s tim složila, na pola sata od Tbilisija. Vlade kaspijskih država drže svoje narode previše pod čizmom, klanovi na vlasti ne dijele ništa od velikog profita s narodom, što znači da postoji opasnost od rasta političkog islama i novih komplikacija. Upravo zbog toga, cijela ta golema regija ne može pružiti ono za čim Europa u pogledu energije žudi, a to je izvjesnost.

Objavljeno: 21. 07. 2009. 08:31
http://business.hr/Default2.aspx?ArticleID=289fe993-8f4b-41b8-b40b-726d5fa3f2a6