Nesveti a sveti i druge priče

Svetozar Vlajković

Autor, Arhimandrit Tihon (Ševkunov), 424 strane, izdavač, Informatika ad, Beograd, 2012. (ilustracija, naslovna strana knjige Nesveti a sveti i druge priče)

Dugo mi se nije dogodilo da žurim kući zato što me čeka knjiga koju sam počeo da čitam. Čini mi se da sam poslednji put takvu užurbanost osetio osetio pre tridesetak godina kad sam naišao na roman Luja Ferdinanda Selina „Putovanje nakraj noći“. Desilo se da moram u Niš radi nekog književnog susreta. Knjiga je ostala u Beogradu. Kako bez nje? Dok sam govorio o nekim drugim stvarima, neprekidno sam mislio na Selinov roman. Izvesno je da danas zbog „Putovanja nakraj noći“ ne bih toliko žurio kao što me u ono vreme ni ovo delo arhimandrita Tihona, pod nazivom „Nesveti a sveti i druge priče“ ne bi na sličan način privlačilo. Tihon je tada bio dečak u Moskvi i nije mu padalo na pamet da će jednoga dana postati arhimandrit Sretenjskog manastira u Moskvi i da će napisati dragocenu knjigu pod nazivom „Nesveti a sveti“, a ja još nisam stigao do hrišćanstva u meri koja bi me prizvala ovom delu.

nesveti

Tokom čitanja Tihonovih priča, pratio sam nekoliko tokova svojih čitalačkih doživljaja i saznanja.

Najpre, shvatio sam koliko je bila žestoka i pogubna komunistička propaganda za sve nas koji smo rođeni i odrastali ovde, izloženi ne samo u školi već na svakom koraku ismevanju Crkve i sveštenstva, bogohuljenju, zabranama krštenja, kućnih slava, bogougodnih razgovora. Ideologija komunizma nas je gurala u isprazni humanizam, nekritički smo prihvatali zavodljive parole o bratstvu i jedinstvu, o jednakosti i nekoj dalekoj srećnoj budućnosti u kojoj će nam nauka podariti apsolutnu istinu. Učili su nas da je Marks preokrenuo Hegela kao da je ovaj dotle dubio na glavi, tu se završavalo naše obrazovanje iz filozofije. Ostatak je bilo učenje marksizma. Ni reči o hrišćanstvu koje nadilazi svaku filozofiju, psihologiju, antropologiju, medicinu. Mnogi od nas su ostali na opštem obrazovanju koje nam je ubačeno u glavu tokom gimnazije, a kasnije ni studenti društvenih nauka nisu mogli da prođu bez marksizma. Šta više, tek oni su dobili novu porciju ispiranja mozga. Kad kažem mi, onda mislim na nas koji smo pripadali gradskoj sirotinji, a to je četrdesetih i pedesetih godina bila većina stanovništva u Beogradu. Prolazile su decenije, mi smo postajali profesori, doktori, ministri kulture, obrazovanja i vere, vaspitači novih generacija, počevši od sopstvene dece. I?

Nismo mrdnuli u svom duhovnom razvoju, te samim tim, bili smo nesposobni da pokrenemo bilo koga u tom pravcu. Gore od nas su prošla još deca negdašnjih Brozovih partizana koji su kao pobedioci stigli na Dedinje, izuli opanke i stavili kravate. Podmladak tih revolucionara je uz marksizam odmah gurnut u poštovanje kapitalizma, pri tom, malo ko od njih je uočio da je Marks kritikovao taj nepravedni društveni poredak i predviđao mu bedan krah. I tako su ateizam i haos ubolestili nove naraštaje, stigla je žetva semena koje su posejali još njihovi dedovi.

Drugo važno saznanje tokom čitanja ove Tihonove knjige je postupno otkrivanje života ruskih monaha u ovom našem veku, samim tim saznanje o veličini Crkve i njenoj spasonosnoj ulozi za svakoga koji joj pripadne. Jer, ono što se dešava u ruskoj svakodnevici nalik je na našu svakodnevicu, iako nismo imali staljinizam u onim vidovima kakav je imala generacija armihandrita Tihona Ševkunova i prethodnih, počevši od one nasilno slavljene Oktobarske revolucije.

Tihon i njegovi drugovi započeli su svoje iskušeništvo 1984. godine u Pskovsko-Pečorskom manastiru kad su imali nešto preko dvadeset godina. Tihon je pre toga diplomirao dramaturgiju u Svesaveznom državnom kinematografskom institutu „S.A. Gerasimov“ na kome se obrazuju najbolji kadrovi filmske industrije u Rusiji. Kratak boravak u spomenutom manastiru rasplamsao je u njemu ljubav prema Bogu i prema manastirskom životu. Vratio se u Moskvu kao drugi čovek. Evo šta kaže o tome: „I stvarno – sve je postalo drukčije. Ne znam šta se zapravo dogodilo, ali svet je za mene izgubio svu svoju zanimljivost i privlačnost. Ono što mi se još koliko juče činilo željenim i vrednim, sad mi se otkrilo ako ne besmisleno (nisam se usuđivao da mnogo šta tako nazovem), ono sasvim daleko. Kako sam se vratio u Moskvu, sa iznenađenjem sam shvatio da svih deset dana ne samo što nisam pušio nego nisam ni pomišljao na svoju svakodnevnu naviku. A pušio sam obično najmanje dve paklice dnevno. Jedino mesto gde sam se dobro osećao bio je hram. Ni drugovi, ni zabave, ni nekad željeni posao – ništa više nije dopiralo do moga srca. Čak ni knjige, ni voljeni Dostojevski i Tolstoj nisu  mogli da mi zadrže pažnju. Shvatio sam da sam se promenio. Ili sam se možda beznadežno pokvario za svet koji sam nekad toliko voleo. Otkrio mi se drugi život, i sve ono što sam proživeo tokom prethodne dvadeset i četiri godine s njim se nije moglo porediti. Zapravo, taj svet iskreno sam voleo, žalio ga, svim srcem saosećao s njim!“

Samo ljudi koji su doživeli sličan preobražaj, koji se zapravo sastoji u preumljenju, ali i u rođenju nove vrste ljubavi u središtu srca,  mogu da dosegnu dubinu ovog iskaza. I važnost za nastavak života preumljenog čoveka.

nesveti plakat

Prilikom prve posete Pečorima iguman manastira, Tavrion poklonio je Tihonu molitvenik sa Psaltirom i posavetovao mu da čita Sveto pismo i Svete Oce. Poslušao je taj savet. I, šta se desilo? „Otkrio sam dela Svetih Otaca,  zapanjila su me. Najžalije mi je bilo, nastavlja otac Tihon, što iako posedujemo takvo neprocenjivo blago, o njemu ne znamo ništa. Preda mnom se otvorio čitav kontinet velikih posvećenika koji su stolećima prikupljali iskustvo spoznaje života drukčije od one koju su nudili najbolji umovi filozofske misli i geniji klasične književnosti. Isak Sirin, Jovan Lestvičnik, Jovan Zlatousti, pa naši Ignjatije Brjančaninov i Teofan Zatvornik, Tihon Zatonski, cela ta istinska duhovna plejada – zakonito nasleđe koje su od nas tako dugo krili.“

Kad se bude vratio u Pečore i zauvek se vezao za Crkvu kao monah, Tihon će otkriti niz ličnosti o kojima istorija i šira javnost ništa ne zna, a zaslužuju poštovanje i ljubav kao i svi veliki učitelji hrišćanstva. Sa divljenjem će pisati o ocu Jovanu, o arhimandritu Serafimu, potomku ostzejskih barona, koji je napustio svet aristokratije i navike besposličara, da bi se nastanio u vlažnoj i tamnoj pećini, zatim o nezgodnom ocu Natanailu, blagajniku manastira, koji se nije plašio agenata KGB i koji je pred smrt odbio da mu ugrade pejsmejker rekavši: “Oci, zamislite, duša hoće Bogu, a neki mali električni zvrk na silu je utrpava natrag u telo! Pustite mi dušu da ode kad joj bude vreme.“

Među likovima iz Pečora je shiiguman Melhisedek, veliki podvižnik i asketa, te otac Antipa, čije su grudi bile pune ratnih odlikovanja. Život u manastiru trajao je u okruženju svetih peštera. U podzemnim lavirintima koji se kilometrima pružaju ispod crkava, kelija, vrtova, polja i šumaraka, sahranjivani su monasi, njih 14.000 do naših dana. U Pečorama, jedinom manastiru koji nikad nije bio zatvaran čak ni u sovjetsko doba, preporođeno je staraštvo - jedno od najvećih blaga Ruske crkve, poučava nas otac Tihon pre no što pređe na pripovedanje o iskušeništvu koje je sam prošao.

Diplomirani filmski režiser moskovske akademije čisti septičke jame, brine o manastirskom stadu krava čisteći nečistoću u štalama...ali vera se učvršćuje, radost raste, monah Tihon stiče iskustva koja nadilaze sva iskušenja svetovnog života: upoznaje prozorljive starce, prisustvuje jednoj vrsti egzorcizma, divi se čudesnim isceljenjima i preumljenjima.

Prošlo je deset godina u Pečorama, iz Moskve je stigao poziv Tihonu da se priključi proslavi hiljadugodišnjice ruskog pravoslavlja u svojstvu školovanog režisera iz redova monaha. Šta sad? Tihon Ševkunov sa ogromnim žaljenjem napušta Pečore i odlazi u Moskvu gde je inače rođen kao mirjanin. Ali poslušanje je neraskidivo sa monaškim obrazom. Poziv je poslao patrijarh, utoliko manje mogućnosti za odupiranje.

Svako ko iole zna o teškoćama podvizavanja monaha razumeće otpor mladog posvećenika: grad je strahoviti neprijatelj duhovnosti, mogućnosti usamljivanja i obavljanja duhovnih nastojanja smanjuju se na račun svetovnog uznemiravanja.

Za razliku od mnogih pravoslavnih vernika koji strahuju od posvetovljavanja Crkve, toliko očigledne u spoljnom izgledu monaha, ponajviše prezvitera, uz priručna sredstva kao što su na primer „mercedesi“, te gomilanja pozlate na simboličkim predmetima kojima se koriste, otac Tihon ne diže svoj glas. Njegovi savremenik Serafim Rouz iz Kalifornije smatra da je stiglo vreme za katakombno hrišćanstvo, za ilegalu kao u prvim vekovima po dolasku Isusa Hrista. Tihon vidi pored sebe neometani prodor Duha Svetoga tamo gde se, kako je to inače oduvek, najmanje očekuje. Pavle Evdokimov se priključuje ekumenizmu, Tihon je naučio u Pečorama kako se čuva pravoslavlje, između ostalog i protivljenjem tom pokretu koji predvodi katolička konfesija. Ali on se ne izjašnjava kao propovednik u tom pravcu. Njega prožima sam život vernika kakav je postao, pa će u ovoj knjizi govoriti ponajviše o delima koja potvrđuju veru, a dogmatska razmatranja prepušta drugima.

nesveti plakat2

Zato će se, pored niza nepoznatih likova, pojaviti imena Sergeja Fjodoroviča Bodnarčuka, Bulata Okudžave, Andreja Bitova... Tako je Bondarčuk poslednjih godina svoga života patio od priviđenja i košmara.

Lekari zvanične medicine nisu mogli da pomognu. Zastrašujuće slike su progonile slavnog režisera. Onda je otac Tihon došao kod svog negdašnjeg profesora, sad u novoj ulozi. Kao ispovednik, znajući da pred sobom ima jednog dugotrajnog ateistu, predočio mu je iskustvo Crkve o delovanju palih duhova na čoveka. Bondarčuk je pažljivo slušao, zastor između vidljivog i nevidljivog sveta počeo je da se tanji. „Ljudi daleki od Crkve, kaže Tihon u ovoj priči, ne shvataju da čovek zbog neokajanih grehova i strasti postaje dostupan duhovnim bićima koja se u pravoslavlju nazivaju đavolima“. Šta je rešenje, gde je spas? U veri. I samo u veri. Bez Isusa Hrista nema nam spasenja. Ali Bondarčuk nije znao ni jednu molitvu. Otac Tihon mu je napisao na cedulji tekst Isusove molitve, skinuo je sa svoje ruke brojanicu i naučio Sergeja Fjodoroviča kako da se s njom moli.

Posle ispovesti Bondarčuk se pričestio i ubrzo preminuo. E sad, tu nije kraj priče. Toga dana „kada smo završili prvu zaupokojenu za Sergeja Fjodoroviča, Dimini roditelji su nam ispričali kako se, nekoliko minuta pre no što im je telefonirala Aljona Bondarčuk, dogodila nerazumljiva i čudna stvar.

„Sedeli su u sobi i još nisu znali za smrt svoga prijatelja. Odjednom se spolja čulo jako, pa sve jače graktanje vrana. Zvuk se pojačavao toliko da je postao gotovo zaglušan. Činilo se da se iznad zgrade našlo nebrojano jato vrana.

Začuđeni supružnici izašli su na balkon i pred očima im se ukazala slika kakvu dotle nisu videli. Nebo je doslovno pokrio crn oblak ptica. Njihovi prodorni krici bili su nepodnošljivi. Balkon je gledao na park i na bolnicu gde je, kao što su Talankini znali, na samrti ležao njihov prijatelj. BEZBROJNA HORDA LETELA JE UPRAVO SA TE STRANE. Taj prizor naveo je Igora Vasiljeviča na misao koju je on, apsolutno ubeđen, saopštio ženi:

- Sergej je ovog časa umro. To su đavoli napustili njegovu dušu!

Nekoliko minuta kasnije telefonirala im je Aljona...“.

Iz ovog citata može se nazreti i stil pisanja arhimandrita Tihona: jednostavo, neposredno pripovedanje onoga što je on kao svedok i učesnik događaja uočio i doživeo. Zato Tihon u podnaslovu svoje knjige, koja je u osnovi roman, stavlja pojam - priče. On time jasno razgraničava pripovetku od neknjiževnog narativa, ne želeći nikako da ga ljudi shvate kao književnika. Taj otklon je poučan. Kad se pročita ovaj obimni tekst, preko 400 strana, nameće se saobraznost reči i ličnosti koja ih izgovara, to jest, u ovom slučaju - piše. To jedinstvo bi trebalo da bude vrhunski uzor svakom književniku. Poneko od takvih nekako se probije do čitalaca, ali teror pospoljenih ljudi sve uspešnije ućutkuje glasove iskrenosti, uma i dobrote.

Kad čitamo knjigu „Nesveti a sveti“ sa poverenjem i otvorenoga uma polako ulazimo u atmosferu svakodnevice monaštva, pa ako smo imali predrasude, one se osipaju i nestaju. Iako i nadalje izvan tog sveta, kao mirjani, ne ostajemo ravnodušni prema jednom kvalitetu monaškoga života koji nadilazi ovaj naš, mirjanski, a to je neprekidno rađanje čuda iz naizgled običnih stvari, uhodanih odnosa, monotonih radnji svakodnevnih poslušanja. Sve postojeće natopljeno je Božijim prisustvom, potrebno je samo da se otvori unutarnji pogled, da se naš bornirani um oslobodi i osposobi da sagledava to čudo u nastajanju, život, život koji nam je podario Bog.

Portrete monaha, svoje braće, Tihon je stvarao nadahnuto, kao i druge elemente sadržaja u svojoj knjizi. Svežina njegovog sećanja, kad piše o ranijim godinama, neprekidna je svežina radosnog i slobodnog čoveka. On ne mari za dužinu poglavlja, ne meri ih, ne računa koliko je kome redova posvetio. Svi su sveti, kao što i nas, čitaoce, smatra svetima. Ako posveti dosta stranica jednom od otaca Pečorskog manastira, Rafailu, koga sagledava i kao negdašnjeg mangupa, obuhvatiće niz ličnosti koje su bile u vezi sa ovim popom. Tu su i nepoznati znatiželjnici koje zanima da li ima ljudi na drugim planetama. Ovaj čovek, neobrazovan, ali prožet verom i porukama Svetoga pisma, kratko će im razrešiti tu dilemu: Nema ljudi na drugim planetama. Da ih ima, Bog bi to rekao Mojsiju, a vi biste o tome čitali u Knjizi postanja.

Otkuda naziv „Nesveti a sveti“? O tome sam autor ovako govori:

„Nazvao sam poslednju glavu „Nesveti a sveti“ iako su moji prijatelji obični ljudi. Takvih je mnogo u našoj Crkvi. Naravno, oni su veoma daleko od kanonizacije. O tome nema ni govora. Ali, eto, na kraju Božanske liturgije, kad je velika Tajna već objavljena i Sveti darovi stoje na oltaru, na časnoj trpezi, sveštenik izgovara: „Svjataja - svjatim“! (Svetinje - svetinjama!).

То znači da će se Telom i Krvlju Hristovom sada pričešćivati sveti ljudi. Ko su oni? To su oni koji su sada u hramu, sveštenici i mirjani što su s verom ovamo došli i čekaju pričešće. Jer oni su verni hrišćani, koji teže Bogu. Ispostavlja se da su, bez obzira na sve slabosti i grehe, ljudi koji čine zemaljsku Crkvu za Boga – sveti.

Dodajmo na kraju da su ovo vredno delo sa ruskog jezika preveli Petar Bunjak, Milan Radovanović, Ružica Radojčić, Ana Jakovljević Radunović i Olga Kirilova, a izdavač je „Informatika ad“ iz Beograda, 2012. godine.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...