Ljudi danas medijima sve manje veruju

Ana Radmilović

Srbiji je danas potrebna jedna opsežna akcija kao što je u Italiji bilo početkom devedesetih. Jedna temeljna akcija „Čistih ruku“ koja bi raskrinkala sve one koji su se obogatili na vlasti
(foto, Pavle Ćosić)

Pavle Ćosić, lingvista i pisac, rođen 1967. Početkom devedesetih radio za "Borbu" i radio "B92". Tokom devedesetih živeo u Italiji i Francuskoj. Od 1995. radi za "Dnevni telegraf" (lektor i urednik kulturne rubrike). Pisao kolumnu za "X Zabavu" o žargonu od 1997. do 1999. Za vreme bombardovanja jedan je od osnivača sajber magazina "Krompir" koji je izlazio sve do 2004. godine. Od 2002. do 2004. radi u Poljskoj kao lektor za srpski jezik na univerzitetu u Poznanju, gde objavljuje i svoju prvu knjigu "Srpski za strance - testovi, vežbanja, igre". Od 2005. do 2008. član je multidisciplinarne umetničke trupe "Ilegalni poslastičari" sa kojima organizuje niz akcija u zemlji i inostranstvu. 2006. godine osniva izdavačku kuću "Kornet", a 2007. objavljuje roman "Leposava". Godine 2008. objavljuje "Rečnik sinonima" sa grupom saradnika. Živi i radi u Beogradu.

Pavle Ćosić

Idemo ispočetka, tj od kraja, tj od trenutnog - jer kraj ne postoji. Dakle, od tvoje izdavačke kuće Kornet?

Kornet zapravo nije kraj. Kornet je nastao kao izdavačka kuća Ilegalnih poslastičara. A kasnije je preuzeo deo aktivnosti te umetničke trupe koja je postojala relativno kratko, ali je imala jakog uticaja i bila je vrlo prodorna.

Ime "Ilegalni poslastičari" je lepo ime koje zvuči poznato. Ali hajde da se podsetimo šta je to tačno bilo? Ko su Ilegalni poslastičari? Ko je kum naziva? Zašto su bili ilegalni?

Ime je dao Ivan Tobić, tadašnji Idol Mladih, a kostur Ilegalnih poslastičara zapravo se svodio na tandem Tobić-Čosić, tj. ja, plus čitav konglomerat prijatelja koji su tu ideju razumeli. Kao neka vrsta plemensko-prijateljske konglomeracije. S obzirom na razliku u godinama između Tobića i mene, to je predstavljalo još jednu prednost.

Kakva je to razlika u godinama, tako bitna da bude prednost?

Taman desetak godina. Za vrlo kratko vreme, tu se okupilo jako mnogo ljudi iz celog regiona, a molio bih te da mi dopustiš da nabrojim ko je sve tu bio.

Nabroj, naravno

Iako smo člansku kartu na Ilegane poslastičare polagali samo Tobić, ja i Buci (Miloš Trajković), grupa je delovala u mešovitom sastavu od prilike do prilike Tako se u početku, a početak je bio nastup na Festivalu pozorišnog izričaja u Zagrebu (FAKI) našla ekipa Tobić, Emilija Andrejević, Vera Rakić i ja. Emilija kao naša dobra prijateljica, a Vera kao moja tadašnja devojka.

U čemu se sastojalo delovanje te ilegalne grupe?

Već sledeće godine krug se znatno proširuje, pa se grupi pridružuju braća Branko i Goran Bogunović iz Zagreba (grupa "Radost"), Aleksandar Belčević zvani Abel (danas aktivista u nekoj od onih anarhističkih grupa), Saša Marković Mikrob, Boris Starešina (čovek koji je sporiji od svoje senke), ali i gomila ljudi iz nekog paralelnog sveta, praktično sa ulice, kao što je Tamburica koji je tada radio kao ulični svirač u Bezistanu, zatim Gospodar Vremena, a uvek smo bili bliski i sa Kraljem Čačka, grupom Činč, Horkestrom, Elektrolastom i gomilom bendova sa tadašnje muzičke i spisateljske scene. Tako je nastala antologijska kompilacija "Šta treba maloj deci" u koju je bio uključen i gospodin Bandur, grupa Piknik, ali i Krš.

Haj'mo malo za neupoznate u tu stvar. Dakle, u čemu se sastojalo delovanje Ilegalnih poslastičara?

Delovanje je bilo višestruko i u početku nismo vodili računa o tome ko šta radi. Faktički, šta god je ko radio za sebe, pripisivalo se trupi. Tako se dogodio da osvane "Ćošak Salvadora Dalija", a istovremeno da grupa postaje sve poznatija po širenju lažnih vesti na globalnom nivou. Te vesti imale su toliko snažan uticaj da mi nismo bili ni svesni koliko smo uzdrmali ceo region.

I to je, a sad se opet vraćamo u vreme sadašnje - roditelj onoga što se danas naziva "Njuz.net" i - na radost mnogih neozbiljnih ljudi - uspeva da svojim lažnim vestima  uistinu zbuni ponekog  konzumenta ogromne količine internet (dez)infoirmacija.

Da,  Njuz.net  je na neki način nastavak priče Ilegalnih poslastičara, ali moram da podvučem razliku. Mi smo imali drukčiji način delovanja, mnogo subverzivniji. Iskoristili smo početno nesnalaženje novinara na Internetu i time pravili globalne skandale. Njuz.net je komercijalni sajt koji je nastao više po uzoru na američki Onion (a koliko je Onion naučio od Ilegalnih poslastičara, u to radije ne bih ulazio). Ipak, stvari se kreću svojim logičnim tokom. "Kornet" je danas izdavač štampanih izdanja Njuz.net-a. I ne samo to. Ponekad i ja napišem neku vest za njih, a tradiciju pisanja satiričnih lažnih vesti nastavio sam da radim za jedan beogradski nedeljnik skoro godinu dana pre nastanka Njuz.neta. I dan-danas pišem tu kolumnu. Treba reći da je pokretač Njuza, Dejan Nikolić, bio krajnje fer i korektan i pozvao me da se priključim timu kad je rešio da počne s tom Njuz-pričom. A nije morao to da uradi. Sve je to galantno moglo da prođe i bez mene i bez ikoga iz ekipe Ilegalnih poslastičara.

Lažne, ili tačnije (u ovom slučaju) sumanute vesti su fenomen na dva nivoa. I odaju nam dve tajne. Prva je da one "prave" vesti koje svaki dan čitamo u "normalnim" novinama nisu ništa manje sumanute (o istini je nadmeno pričati) - a ljudi ih ipak konzumiraju.  A druga "tajna" jeste da - ako zaista postoje, a postoje - ljudi koji se tu i tamo upecaju na "vest", to možda ne znači da su oni glupi, nego da nema razlike, da su navikli da čitaju sumanutosti i da su zapravo u pravu. U tom smislu, tvoje kolumne i vesti „Njuza“ mogu da budu eksperiment.  Dakle, lažna tj. sumanuta vest kao fenomen -  da uprostim, šta te je (ako te je išta) šokiralo ili iznenadilo i šta si otkrio šireći sumanute vesti okolo?

Lažne vesti, iako odavno poznate kao patke, faktički su postale i književni i umetnički i satirični žanr tek s pojavom Interneta. O tome nameravamo, svi mi koji odavde imamo iskustva s tim, da sastavimo knjigu od slučaja do slučaja. Računajući nas i njuzovce, mediji su progutali sigurno preko preko dvesta-trista vesti, od čega barem pedeset na svetskom nivou. Istražiti metode pomoću kojih je došlo do širenja lažnih vesti veoma je zanimljiv fenomen. I poučan. Na osnovu podataka koje imamo, možemo praktično raskrinkati kako danas funkcionišu tzv. ozbiljni mediji i kako šire dezinformacije. Na spisku onih koji su se "upecali", a ovo namerno stavljam u navodnike jer u najvećem broju slučajeva to pecanje je bilo namerno, nalaze se i najugledniji svetski mediji, bez ijednog izuzetka.

I šta bi bio rezultat – zaključak tog, kako si rekao, raskrinkavanja tzv.ozbiljnih medija koji šire dezinformacije? Dakle, evaluacija?  

U suštini, kao što smo svi više puta konstatovali, mediji prenose ono što njihovim urednicima najviše odgovara, a ljudi veruju u ono u šta najviše žele da veruju. Dakle, ne radi se tu toliko o tiražima, zaradi i sličnom, kao što se obično misli, najviše je tu u igri politički ili neki drugi interes onoga ko drži medije. Uostalom, mi sami na svojoj koži, imali smo prilike da se uverimo kako je to funkcionisalo tokom ratova devedesetih koji su kulminirali bombardovanjem Srbije i Crne Gore. U najelitnijim svetskim medijima, pre nego što je to postao sport satiričara, pojavljivale su se toliko krucijalne laži da su zaslužile da njihovi tvorci leže mnogo veću robiju od onih za koje se konstatovalo da su ratni zločinci, ali to ne samo da se nije dogodilo, nego svi vrlo dobro znamo da se nikad neće ni dogoditi. Hoću da kažem, sva sreća da se ovaj vid satire pojavio. Zahvaljujući tome, ljudi danas medijima sve manje veruju, naročito kad se pojavi neka vest u koju imamo razloga da posumnjamo, tj. ako može da posluži kao opravdanje za neki sukob.

Internetu  možemo da zahvalimo što čitalac (barem onaj što ima Internet) više  ne veruje slepo medijima, a do pre pojave Interneta je verovao?

Danas svaka šuša može da otvori svoj blog i širi lažne vesti. Još uvek postoje ljudi koji to gutaju, ali sve ih je manje. Primera radi, lično sam probao da proguram neke lažne vesti u poslednjih godinu-dve i mogu ti reći da sam vrlo zadovoljan što u tome nisam uspeo.... Osim u slučaju nekih opskurnih medija koji i dalje ništa ne proveravaju. Još nešto da dodam... Ranije su ti mediji puštali lažne vesti ukoliko je to njihovoj uređivačkoj politici odgovaralo, ali danas to više ne može zato što čitaoci postaju sve skeptičniji uprkos pomenutoj potrebi da veruju u ono u šta žele. Jednostavno, ti mediji previše su se puta izblamirali i njihov je kredibilitet ozbiljno doveden u pitanje.

Da li misliš na tzv. žutu štampu?  Bojim se da postoje mrtvi ozbiljni mediji koji poluistinama, a koje su plasirane na mrtav ozbiljan način, i dalje uživaju poverenje svojih čitalaca. Ne pišu o vanzemaljcima, nego o mnogo gorim stvarima - pomenuo si neke od njih.

Ne mislim na žutu štampu jer ona više ne postoji u onom značenju u kojem je postojala do pre svega 10 godina. Danas su svi mediji isti. Svako odgovara za svaku napisanu reč. Ono što mi danas zovemo žutom štampom čak bi moglo da bude i od većeg poverenja od nekih šatro ozbiljnih medija. Navešću ti jedan primer. Pre oko pet godina, na nekom od gostovanja "Korneta" u Zagrebu, kupim ugledni hrvatski časopis "Globus" koji je u tom broju doneo intervju sa Lordanom Zafranovićem. Bilo mi je zanimljivo da čitam taj intevju jer je Zafranović čitavih devedesetih i duže bio persona non grata u Hrvatskoj jer je snimio "Okupaciju u 26 slika", inače film baziran po romanu mog dede Mate Jakšića "Dubrovnik 1941". Lordan je u tom intervjuu probao da objasni da je sve što je u tom filmu prikazano autentično i da bi mogao da dokaže, uključujući antologijski masakr u autobusu. Sve to uredno izađe u tom broju, ali uz veliku ogradu uredništva. Međutim, ono što je zapravo moj primer je da je u istom broju, onako usput, objavljena vest da je u Novom Sadu srušen spomenik Janiki Balašu, na inicijativu tada vladajuće Srpske radikalne stranke u Novom Sadu, a da je porušen samo zato što je Janika Balaš bio Mađar. Tim rečima.

Kako bi vaši čitaoci reagovli kad pročitaju danas ovu vest? Koliko bi njih u to poverovalo? Ja mislim, i bojim se, da bi poverovalo previše. Spomenik Janiki Balašu ne samo da nikad nije srušen nego nikad nije ni pipnut. To je bila lažna vest za potrebe čitalaca uglednog "Globusa" u svrhu potpirivanja mržnje prema Srbima. Taj trend i u hrvatskoj i u srpskoj štampi, nažalost, i dalje je veoma prisutan. A da tragedija bude veća, prisutniji je u tzv. ozbiljnim medijima nego u žutoj štampi, mada i za to postoji objašnjenje. Žutu štampu interesuje profit, a ozbiljne medije, koji su po pravilu pod uticajem velikih stranaka, politika i uticaj na javno mnenje.

Da li ti je namera da svojim kolumnama u Pečatu (koji je takođe jedan ozbiljan list) doprineseš demistifikaciji goreopisanog? Ne pišeš  sumanute vesti u nekom šaljivom listu nego se obraćaš čitaocu koji je kupio novinu u kojoj traži ozbiljnu vest?

„Pečat“ ima odličnih tekstova, ima odličan odabir intervjua, ali ima i skučen izbor tema. Čak i ja u svojoj satiričnoj kolumni imam cenzuru.

Kog tipa cenzuru? Pretpostavljam da se radi o autocenzuri?

U ovoj situaciji, sreća je da list kao što je „Pečat“ uopšte postoji jer nijedan drugi štampani list ne sme da objavljuje ono što tamo izlazi. U tome je njegova najveća snaga i ujedno moje najveće opravdanje što pišem za njega. Ne, nije autocenzura. Jednostavno, neke ličnosti s političke scene ne smem da diram, a vi sami pogađajte ko bi to sve mogao da bude. I ne samo sa političke, nego, što je još indikativnije, ni sa scene ljudi koji drže tzv. krupni kapital. Barem je tako bilo donedavno, dok se čitavo rukovodstvo DS-a nije tokom vladavine od četiri godine nije toliko obogatilo da je napravilo ozbiljnu konkurenciju krupnim kapitalistima. Srbiji je danas potrebna jedna opsežna akcija kao što je u Italiji bilo početkom devedesetih. Jedna temeljna akcija „Čistih ruku“ koja bi raskrinkala sve one koji su se obogatili na vlasti. Ovo Srbiji nije potrebno samo iz moralnih nego i iz čisto ekonomskih razloga. Kad bi im se taj novac koji su pokrali oduzeo i vratio u budžet, Srbija bi relativno brzo mogla da izađe iz krize.

Opravdanje - pred kim? Pomenuo si dve zanimljive reči, cenzura i opravdanje. Na šta tačno misliš?

Opravdanje zato što sam protiv cenzure generalno. Uostalom, čitav moj angažman na političkom nivou oduvek se svodio na eliminaciju svake cenzure. A opravdanje je u tome što Pečat objavljuje sve ono što svi ostali mediji (bukvalno svi, bez izuzetka) cenzurišu.

Ti si učestvovao u gotovo svim protestima protiv Slobinog režima i kad si pomenuo reč "opravdanje" pomislila sam da je ona u nekoj vezi s činjenicom da pišeš u listu čiji je vlasnik jedan od ključnih ljudi sistema protiv kojeg si se borio. E sad, to nameće dva pitanja.

Prvo: da li postoji iko pred kim bi se u Srbiji trebalo pravdati za pisanje tamo gde možeš da pišeš po svom nahođenju i savesti;

Drugo:  da li to možda znači da je sve ono (ne mislim na tvoje učešće u borbi,  nego na tu takvu i tadašnju  borbu) stvar koja se ispostavila kao tako velika laž, da je prava mera upravo pisati u Pečatu, listu koji tvoji bivši saborci, da upotrebim eufemizam za nešto gore, ne vole?

To je dobro pitanje i drago mi je što ću na to moći javno da odgovorim. Primera radi, devedesetih mi se nudilo da budem glavni urednik u kulturnoj rubrici "Borbe" koja je te 1997. bila totalna katastrofa, bila je ideološki najzatvoreniji Miloševićev medij, a pritom je imala mali tiraž, što znači da je služila samo da je čitaju najveći poslušnici. Ja sam tu ponudu, bez ikakvih pregovora po automatici odbio. Bez razmišljanja. Čak sam malo uvredio čoveka koji mi je to ponudio, ali posle sam mu se izvinio. Kad sam prvi put, 2008. pozvan da pišem za „Pečat“, napisao sam jedan tekstić koji je zapravo bio kao neka reklama za moj roman "Leposava". Posle toga, Vučela i naročito neki njegovi novinari i saradnici (a nisu bili jedini), zvali su me da pišem za njih. Odbijao sam uporno, stalno se pozivajući na Vučelićevu prošlost. A onda je došao momenat kad sam shvatio da od slobode štampe u Srbiji, koje je inače bilo itekako za vreme Koštunice (baš me briga što će se sad gomili ljudi dići kosa na glavi, ali to je nepobitna činjenica), odjednom, pod Tadićem, apsolutno više nema. Ostao bukvalno samo „Pečat“. Tadić je uspeo da uzme pod svoje čak i "Kurir" i "Press", a ostale da marginalizuje ili ugasi. Pritom je, moram priznati, stigla i pristojna novčana ponuda, i ja sam prelomio preko svojih mladalačkih principa i rekao istorijsko "DA!"

Da li ti se negde u tom periodu oko izgovaranja istorijskog „DA“ desilo nešto poput revizije mladalačnih principa? I uopšte, da li je - kako je mladosti u tebi bilo sve manje - srazmerno tome došlo i do promene pogleda na neke od stvari protiv kojih si bio dosta vatren tokom bundžijskih devedesetih?

Od momenta kad sam počeo da pišem za „Pečat“, čak i od mojih najbližih saboraca krenule su poprilično oštre kritike, pa i od samog Tobića koji je nekako istovremeno počeo da piše kolumnu za "Kurir". A upravo je on vrlo ubrzo smaknut iz "Kurira" jer je napisao par loših reči o svetom Đilasu.

Nije čovek skapirao da je "Kurir" pod kontrolom DS-a, kao što sam mu tvrdio od početka, što u početku i nije zvučalo tako loše jer DS još nije stigao da se pokaže u svom pravom svetlu. Onda su krenula prozivanja na malo širem nivou od ljudi koji me slabije poznaju. Na primer, prijatelji mojih prijatelja ubeđivali su ih da sam ja ultranacionalista već samim tim što pišem za „Pečat“. To je mojim prijateljima moralo da zvuči prilično čudno jer me poznaju kao izuzetno tolerantnu i principijelnu osobu. Vremenom, dakle, i to se u velikoj meri izgladilo, osim što je ostalo ubeđenje u krugovima samozvane Druge Srbije, da sam ja fašista ili nacista, šta li već, mada i kod njih u vrlo ograničenom broju, budući da i tamo imam drage prijatelje. Na kraju da ti odgovorim na pitanje. Vremena su se promenila i ja u njima, ali principi i ideali se nisu promenili. Devedesetih je bilo ravno nacionalnoj izdaji raditi za Miloševića, ali ne možemo preterivati i reći da je isto danas raditi za njegove tadašnje satelite. Kad bismo tako razmišljali, ceo svet bi stao.

A da li si (da se vratimo na pitanje) od tada – od devedesetih – do danas malo revidirao svoje stavove?

Pa nisam nimalo revidirao stavove iz devedesetih. Mislim da sam jasno na to odgovorio.

Ne baš jasno. Čak mi deluje nemoguće da nisi, nakon svega što si napisao (ne ovde nego u Leposavi itd), razmotrio za šta ste se ono beše borili.

Ako treba, pojasniću ovom rečenicom: Meni je devedesetih osim primitivnog nacionalizma najviše smetao kult ličnosti i nemogućnost javnog izraza. Iako je devedesetih sloboda štampe bila neuporedivo veća nego za vreme socijalizma, mogla se naći jedino u štampanim medijima, dok na televiziji i radiju samo sporadično. Moramo priznati da se tu situacija drastično promenila posle 5. oktobra, uprkos tome što je najpre Đinđić, a zatim i Čeda Jovanović, probao da satre čak i štampane medije. Ni dan-danas, kad govorim o neslobodi štampe, to se zapravo ne može porediti sa situacijom iz devedesetih, jer su sve TV i radio stanice brujale isključivo o uspesima Slobodana Miloševića i SPS-a i o izdaji svih ostalih aktera na političkoj sceni. Danas je takva situacija nezamisliva.

Pa prošao rat. Izgubili smo ga.

Pa nije bilo rata ni 1996-1998. ali mediji su i dalje bili takvi. Naročito RTS. Ko se seća, tamo nije smelo da se spomene nijedno ime opozicionog političara, osim retko u kontekstu totalne pljuvačine. A kamoli da se neki opozicionar pojavi u nekoj emisiji. To je moglo jedino u garantovanim termima na drugom programu pred izbore, čisto da bi OEBS posle nadgledanja mogao da podnese pozitivan izveštaj.

I danas  - a pomenuo si to pre nekoliko minuta -  postoje stvari i događaji koji se ne pominju, ali ovo nije vreme cenzure nego autiocenzure. Nego, hajde da malo pričamo o lingvistici. Za razliku od većine medijskih radnika, što jesi činjenicom da si kolumnista, i za razliku od (nažalost) većine vlasnika izdavačkih kuća - ti imaš čak i profesiju, a koja ima neke veze s jezikom.

Dakle, mi smo se ovde koncentrisali na moj subverzivno-politički angažman, ali ja sam pre svega lingvista i po struci i po interesovanju. Objavio sam puno više lingvističkih nego političkih tekstova, a i osećam se više kao lingvista. Osim toga, pored kolumne za „Pečat“, objavljujem kolumnu o jeziku na portalu „Opismenise.com“.

Da, htela sam da te pitam o tome.

I tu pokušavam da razbijem neke tabue. Na primer, postoji opšte uvreženo mišljenje da u našem narodu vlada nepismenost što je takođe proizvod medijskih pritisaka, ponajviše iz inostranstva. Upravo za "Prometej" završavam knjigu pod nazivom "Najveće zablude u srpskom jeziku", a podnaslov je "Lingvistički triler". Radi se o tome da je propaganda učinila to da ogromna većina ljudi danas u Srbiji misli da su Srbi iznimno nepismeni.

A to ni iz daleka nije tačno. Postoji gomila uvreženih zabluda, uključujući i nju samu.

Učenjaci više nego išta vole da kažu kako su Srbi nepismeni. U tom smislu tvoja tvrdnja je ohrabrujuća a i možda učenjaci nauče nešto o jeziku iz tvog objašnjenja

Ako uporedimo Srbe sa mnogim drugim nacijama, a tu spadaju i mnogo veće nacije sa puno dužom književnom tradicijom, mi tu uopšte ne stojimo tako loše. Ono što je loše u celoj toj priči je zabluda da smo previše nepismeni, da smo na nivou lingvistike obični papci i slično... To, naprosto, nije tačno. Srbi svoj jezik, a naročito lingvisti i filolozi, čuvaju i brane svim sredstvima. Mnogo više nego brojne veće nacije. Upravo ovo na čemu sad radim, služi tome da tu veliku zabludu razbije. Po prirodi sam pravdoljubiv, pa i na tom polju, na kom se inače mnogo bolje snalazim, činim sve da isteram istinu na čistac.

Lingvistički triler zvuči kao nešto što bi svako poželeo u svojoj biblioteci. Iako Bog sveti ne može da pretpostavi u kakvoj su vezi triler (kao naziv žanra) i lingvistika. Hajde molim te, specijalno za čitaoce Balkanmagazina, o kojoj je formi reč? I da li se - kao što pretpostavljam jer sam čitala tvoje opaske na račun pojedinih „dokaza o nepismenosti", tipa: nepravilno je „zadnji" a pravilno "poslednji" - dakle, da li se ta knjiga bavi razjašnjavanjem šta jeste a šta nije nepismeno, nego je samo na pravdi boga i loših učiteljica nabeđeno kao takvo?  Ili neku drugu stvar dokazuje/osporava?

Eto, u tome su te velike zablude... Čitala si tekst, a vrlo sam implicitno napomenuo da su pridevi "zadnji" i "poslednji" sinonimni, da između njih nema razlike. To je jedna od brojnih i bespotrebnih zabluda koje se povlače već generacijama kroz srpski jezik uprkos tome što svi lingvisti, gramatičari, filolozi i normativisti ukazuju na suprotno. Otud i reč „triler" u naslovu. Ovo na čemu radim ima za cilj da na dramatičan način ukaže na uvrežene zablude u našem jeziku.

Kada se očekuje da knjiga izađe pred lice pravde? Tj. kada možemo da joj se nadamo?

Dogovor sa Zoranom Kolundžijom (Prometej) je da knjigu završim do kraja godine. A obično ne kršim rokove...

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...