Milena i druge društvene reforme

Ana Radmilović

“Nisam htjela pisati iz Moldavkine perspektive jer, mislila sam, na to nemam pravo. Možda će ona jednom napisati memoare svojim pravim glasom. Zato sam izmislila Milenu”
(Olja Knežević na predstavljanju svog romana u Beogradu)

Olja Knežević, crnogorska književnica koja živi u Londonu, nedavno je bila u Beogradu povodom promocije 5. juna, njenog romana “Milena i druge društvene reforme” (Milena & druge društvene reforme). Prvo izdanje pojavilo se u Podgorici (Vjesti, 2011) a drugo, u Zagrebu (Profil, 2012). Ovaj roman trebalo bi da se ovih dana pojavi u beogradskim knjižarama Vulkan i Evrođunti u izdanju Zmeks-a.

olja k

Tvoj roman je pisan kao izveštaj iz prvog lica. "Izveštaj" je strašan. Milena je mlada ambiciozna Podgoričanka, ona potiče iz nekog, recimo, nižeg srednjeg sloja i veruje, kao mnoge njoj slične, da će se probiti, u smutna vremena, u crnogorskom (mada bi se moglo preneti na dobar deo balkanskog, ex-yu prostora) političkom - krimi miljeu.

Sve je isuviše realno da bi ti iko poverovao da je reč o fikciji. Kada je Milena prvi put objavljena bilo je ljudi koji su mislili da je sve to strašno koje se njoj desilo- zapravo tvoja lična priča, ispovest. Roman je pisan po principu odličnog trilera a forma jeste ispovest.  Milena je - penjući se do predsednikovog kabineta u jednom trenutku završila slično žrtvi trgovine ljudima, jednoj stvarnoj ličnosti -  Moldavki (koja se u romanu i pojavljuje) a zbog koje je izbila afera koja je  razotkrila da se ljudi iz visokih CG krugova "služe" žrtvama trafikinga.

Ko je Milena?

Da, uvijek se sjetim jedne Amerikanke koja mi je nakon čitanja Milene - jer taj roman postoji i na engleskom jeziku - na Goodreads poslala poruku podrške i ‘da počnem život ispočetka, bez gledanja preko ramena, a Bog će me čuvati’. Kada sam joj rekla da ja nisam Milena, da taj roman nije moja ispovijest i da sam ja, ako mogu uopšte biti neki lik iz te knjige, jedna od volonterki iz Sigurne ženske kuće, ta je američka čitateljka bila pomalo razočarana.

Pretpostavljam da ljudi vole da čitaju ispovijesti. A opet, kompliment mi je kada pomisle da je i Milena ispovijest. Pisana u prvom licu, knjiga ima intimistički ton, vjerovatno zato što sam moju fiktivnu Milenu baš dobro upoznala. Naime, družile smo se ona i ja, u mojoj glavi, od kraja 2002. godine, kada sam u stvarnosti, u Podgorici upoznala Moldavku Svetlanu, pravu žrtvu sex-trafikinga.

roman korica 1

Prvo izdanje romana "Milena i druge društvene reforme"

Ali, ipak, Moldavku Svetlanu nisi upotrebila kao naratorku.

Nisam. Priča te Moldavke Svetlane bila je strašna, a njen način ispovijedanja nije bio strašan. Njen je način ispovijedanja bio miran i mudar. Taj kontrast između pakla kroz koji je prošla i njenog odmaka, ili utrnulosti, dok je pričala o paklu mene je zaintrigirao. Moralo se o tome pisati. A opet, nekako, nisam htjela pisati iz Moldavkine perspektive jer, mislila sam, na to nemam pravo. Možda će ona jednom napisati memoare svojim pravim glasom. Zato sam izmislila Milenu. Uskoro, preselila sam se s porodicom u London. Pomislila sam, ovdje, u Londonu, mogla bih sresti neku mladu ženu, moju zemljakinju, koja sada mirno i naizgled srećno živi a ko zna šta je ostavila iza sebe. I, dok sam prelazila svoju svakodnevnu londonsku trasu - išla po djecu u školu - prolazila sam kroz lijepi Batersi park koji je na jednoj kapiji izlazio prema najružnijem soliteru koji sam ikada u životu vidjela. Opet neki kontrast. Ti su kontrasti, znaš i sama, okidači za pisanje. Na vrh tog solitera smjestila sam moju Milenu. Ona tamo kao živi, na najvišem spratu ružnog solitera, a na krov izlazi i puši, i sjeća se svog prethodnog života od kojeg je u stalnom bijegu. Odmah sam čula njen ‘glas’, njen način pričanja. I znala sam sve o njoj - nekada je bila ambiciozna djevojka, htjela se preko moćnika na vlasti izvući iz bijede, zaraditi pare ali zadržati duh i drskost. Ne ide to. Ili se moćnicima predaš do kraja ili si im do kraja protivnica. Ne može to, da ti oni daju platu a ti da im se potsmijevaš. Zato su je označili kao ‘kolateralnu štetu’, i ona završava u paklu s ostalim trafikovanim ženama.

Pomenuta Moldavka koja je čak sudski gonjena (mislim 2002. godine) bila je tada još usamljen slučaj, ni kod nas, ni "napolju" se nije mnogo pisalo o tome. Mislim da je 2004. snimljen britanski film Sex Trafic i ta priča je strašna jer su uključeni i oni koji doniraju novac za borbu protiv trgovine ljudima, nacrtano je licemerje visokih slojeva, nemoć sigurnih kuća... Kako publika reaguje na takve priče? Nisu lepe, nema nekog "hepi enda" (hepi end je izaći živ), da li se takvim romanima uopšte bavi književna kritika ili o njima pišu kao o publicistici, debatujući s činjenicom da to zaista postoji i da je s tim teško pomiriti se, posebno ako si, kao dobar deo crnogorskih novinara, deo tog sistema jer od njega zavisiš? Da li su reakcije publike i tzv kritike disharmonične i ko je važniji?

Svetlana, Moldavka, čak je nedavno osuđena u odsustvu! Kao, za klevete i laži. Opaka produkcija strave i groteske nastavlja svoje prljave radnje. Njihova je vlast, sudstvo, novine, društveni kritičari, sociolozi, komentatori. Njihovi su čak i brojni ‘botovi’, ‘trolovi’ ili kako se već zovu, koji uvredljivo komentarišu sve one koji su pokazali makar djelić opozicionog lica.

Protiv moje knjige ‘Milena’ našli su šačicu dežurnih pljuvača, režimskih pisaca, novinara i književnih kritičara. Romanu su ‘zamjerili’ pornografiju. Pornografske su scene vrijeđale njhove istančane književne ukuse. Pa valjda, po njima, trebalo je da napišem ljubić o Moldavki koja se zaljubljuje u moćnog advokata, nekog zgodnog, uspješnog tipa, recimo, malo starije varijante balkanskog Greja iz one knjige o nijansama sive. Mislim, to se očekuje od ženskih pisaca. Pa šta hoće neka Olja Knežević, žena pa još hoće da piše o muškim temama i još da ismijava vladare i svitu im?

Meni su to bili najveći komplimenti.

olja k 2

Najveći kompliment ipak bila je reakcija čitalaca, rekla bih.

Da. Roman se rasprodao u prve dvije nedjelje nakon objavljivanja. Iz raznih razloga. Ali razlozi nisu važni; važno je da je publika čekala takav roman. Režim je mrzio taj roman; zna se hijerarhija: najuži ga krug režima ignoriše a huškači i plaćenici pljuju po autorki, i pornografskim djelovima knjige. Da, eksplicitno sam pisala o zverstvima koja su se sporvodila nad robinjama trafikanata i jedne madam bliske njima.

Kad sam pomenula publiku, imam utisak da su ljudi sada svesniji šta čitaju nego pre nekoliko godina. Ta tema (trgovina ljudima) postoji dugo ali njom se bavilo samo načelno, na nivou nekakvih projekata i uglavnom bez rezultata. Te smo devojke mogli videti na Kosovu - to je verovatno jedna od najsurovijih slika koju pamtim - devojke u bestragiji između Gračanice i Gnjilana, u nekoj kafani za koju se kaže "idemo na muziku"; kao novinarka u društvu kosovskih političara, slušam o "devojkama iz Srbije" koje koštaju 3 crvene...  Sada se o tome više priča i piše, ljudi su upućeniji i nije tako lako uvrstiti “Milenu” u nekakvu pornografiju, to je čak smešno. Ipak, slobodna u opisima tih užasnih maltretiranja (koja su, lepo si pomenula one silne nijanse sive - kao najbanalniji primer dobro prodavanog treša) i slobodna da to ponižavanje smestiš u jedan politički milje - da li je ipak bilo potrebno biti van Crne Gore, odmaći se, ne samo geografski nego i mentalno, da bi se jedna žena (što očito igra ulogu) oslobodila i počela da piše jednu takvu priču?

Iskreno, ja bih o tome pisala i da sam nastavila da živim u Crnoj Gori. To je tema nad temama za literaturu. Kriminalni vrh vlasti ode na pijacu žena i kupuje ih tamo, cenjka se, pa ih posle drže kao robinje i iživljavaju se, a ovamo sjede na sjednicama, sastanče, pa uveče slave svoju moć slušajući Džeja i ‘Uspeo sam u životu’ i, što je najtužnije, stvarno tako misle. Dakle, misle da su uspjeli u životu i još misle da te žene koje su pretukli, kojima su oduzeli sva prava i identitet, koje drže zaključane i redovno ih siluju - oni misle da ih te žene vole. Svetlani su stalno govorili: ‘Čuli smo da voliš grublji seks’, jer se ona branila i udarala ih kad bi krenuli na nju. To je, znači, jedna potpuno poremećena psihologija, infantilni mačizam koji je najopasniji oblik mačizma jer nema nikakvu samokontrolu, lako se razmazi, lako povjeruje u svoje laži, nema empatiju, toleranciju, zrelu svijest o ljudskim pravima, slobodama i identitetu - a sa druge je strane jedna žena, ta Svetlana, koju sam upoznala, koja je bila odlična učenica u školi, divno je pjevala, jedna otvorena duša koja je ipak, i tako izranjavana, smogla snage da ih na kraju porazi – dakle, pa ko ne bi pisao o tome a sebe smatra piscem?

Ti tvoji predstavnici kako kažeš ‘infatilnog mačizma’ ipak su diferencirani u romanu, nisu uniformisani.

Te sam likove trafikanata i klijenata u romanu fikcionalizovala u smislu da sam im dala po dimenziju više jer napisana riječ ne trpi jednodimenzionalne likove. Oni treba da su mi zahvalni što sam ih napravila dubljim, dala im psihološku pozadinu i poneku rečenicu koju oni ni u snu ne bi znali sklopiti.

Sada nije trafiking vidljiv više tako, kao nekada, u stilu: ‘Idemo na muziku’. Sada je bijeda pojela lokalne djevojke. Ima više Milena sada, to hoću reći, nego Svetlana, odnosno Sonja (kako sam Svetlanu nazvala u svojoj knjizi). Ali, za razliku od moje, ranjivije i naivnije, ove Milene, ove današnje ‘Milene’ znaju da će se prodati do kraja, i da će istrpjeti svoje ljubavnike koji im daju kartice, stanove, torbice…ma, pretpostavljaš kako to ide. Valjda je tim djevojkama manje opasno po život. Jer trafikovane djevojke samo bi nestale. Ove idu od ljubavnika do ljubavnika i na kraju nestanu u nekom braku, najčešće.

"Devojke iz Srbije" koje su igrale i provodile noći po bestragijama na Kosovu, počinjale su kao studentkinje iz tzv Doline gladnih (Niš, Kraljevo...) i verujem da nisu znale gde će završiti, brak i kartica zvuče kao srećan kraj - one više liče na Sonju.

Tvoj roman odlična je priča za film, između ostalog, to je sjajan triler. U romanu, kao i u stvarnosti, nisu od pomoći ni organizacije ni sigurne kuće - koje se svakako trude ali onaj paralelni sistem je jači. Da li je bilo takvih ideja, da se snimi film? Ili je stvar suviše neugodna jer se ovde ne radi o "nekim tamo, pusti - polusvet" licima, nego o političkoj tzv eliti.

Filmadžije iz Crne Gore i Hrvatske koji su čitali “Milenu” rekli su ‘Bio bi to sjajan film’, i odmah dodali ‘Ali skupa produkcija’. Ima Londona, to je valjda najskuplji dio. Možda su mislili i metaforički skupo - mnogi bi se uplašili. Neka prerada u dobrim rukama našla bi pravi put i uz manje ulaganja u produkciju. Ali, ne usude se ljudi. Nema keša nigdje, a kako kaže jedan lik iz “Milene”, „Keš je naša jedina domovina“. Ulaže se samo u sigurno isplative projekte, pa i oni „padnu“. Zato volim pisanje. Tvoj projekat, tvoj izbor, tvoje vrijeme, tvoja odgovornost. Ne može ni to svako. Zahvalna sam što sam mogla i htjela. Ipak je to sreća. Nauštrb je neke moje karijere, recimo, nekog sigurnog posla, ali volim ovaj svoj put.

Tvoje kolumne su praćene, čak i kada nemaju veze s politikom (a uglavnom nemaju), često su komentarisane vrlo politički ostrašćeno, da li je "Milena" zaista državni neprijatelj, neoprostiva priča posle koje i tvoji tekstovi o gradovima, prevođenje poezije, priče o piscima ne mogu da budu čitani bez tog "bauka" - to je ona koja je nacrtala jedan kriminogen i zastrašujući režim?

Moje londonske priče koje su izlazile u crnogorskim i jedno vrijeme hrvatskim novinama imaju drugačiji ton i luk pripovijedanja: autoironični, promjenljivi odnos mene i gradurine, Londona, u koji sam stigla ne kao turista, niti kao studentkinja, pa čak ni kao mlađa žena, već kao majka a opet djevojčica. Opet kontrast. Volim to. To je istovremeno podmlađivanje, jer sve počinješ iz početka, bez zaštitne mreže svog „plemena“, i postarivanje jer te iscrpi da budeš takav oslonac djeci: istovremeno i roditelj, i baka i rođak i komšija - čitavu zajednicu treba djetetu da zamijeniš, u novoj kulturi, veoma različitoj, i dalje ekscentričnoj. Jeste da London nije Engleska, ali to je i dalje mentalitet sjevernog ostrva a nekadašnje imperije. Čudni oni, a još čudnija ja njima. I te su moje priče veoma čitane. Mnogi su mi rekli: ‘Londonske priče su ti super, a posle Milene sam bila/bio kao pod temperaturom, danima.’ Možda su te priče i meni trebale posle Milene. Mnoge od njih objedinjene su u knjizi „Londonske priče juga“ koja je za sada izašla samo u Crnoj Gori. Ali za većinu postoji link na netu. Otkrili su ih sada u Zagrebu neki prijatelji mog sina tinejdžera i čitaju ih.

Kako su promocije održavane u CG, da li postoji strah ljudi da se dolaskom deklarišu?

Tačno je da u Crnoj Gori na moje promocije neće doći režimski novinari, kritičari i pisci. Oni su na plati kod crnogorske vlade. Plaše se da će ostati bez posla. Nema u diktaturi opraštanja. Ali, debelokošci su to. Međusobno se tapšu po ramenu, dijele se nagrade, prave sajmovi, pišu uzdižuće kritike. Međutim, niko ih ne čita. Ma, čuj, nije važno. Toga je uvijek bilo i biće. Oni jednim putem, ja drugim. Meni se njihov put čini težim.

roman2 korica

Drugo izdanje romana 

Šta je sledeće? Pretpostavljam da planiraš novi roman...

Moj sledeći roman je ‘Gospođa Blek’. Izaći će na jesen. Opet je glavni lik žena, ovoga puta, starija od Milene. Gospođa Blek ima skoro 40 godina i pomalo krizu srednje dobi, preuranjenu zato što je vjerovala da je svoj prethodni život uspjela izbrisati, te da sada može ugodno živjeti kao engleska gospođa više srednje klase. Naravno, nije tako. Sahvataju je duhovi prošlosti. Mora se sa njima suočiti da bi postala bolja, da bi postala ona Gospođa Blek kakvom bi se i sama ponosila. I da bi se mogla napokon zbližiti sa kćerkom koju vodi u zemlju svog porijekla gdje ta djevojka doživljava kulturni šok što je pomalo komični a pomalo opet donekle i politički dio romana.

Ko su tvoji pisci, pesnici, novinari - šta ti čitaš?

Prije godinu dana otkrila sam izvjesnu Elenu Ferante. Italijanka koja piše pod pseudonimom. Prevedena je na engleski jezik, ali nije na ove naše jezike, na žalost. Ona je pisac i po. Možda zato što krije pravi identitet i može u pisanju da ide do kraja. Do same srži istine. Uglavnom piše o Napulju, o nastajanju napuljske mafije, o braku, o odnosu prema djeci, o ženskim prijateljstvima. Tebi bi bila po tvom ukusu, znam to, ali nije za svakoga. Mogla bih je uporediti sa Margarit Dira i njenim ‘Ljubavnikom’, ili Ani Erno, još jednom Francuskinjom snažnog izričaja. Ferante ima prodornost jednog Uelbeka, ali više tolerancije, manje despondiranosti. Ili, ima iskričavost Filipa Rota, energiju Dostojevskog, mada - bliža mi je od njih, a nimalo slatka. Obožavam je. Od kolumnista volim Sajmona Kupera iz vikend izdanja Fajnenšl Tajmsa. Volim duhovitost Keitlin Moran. Džoan Didion volim. Neću glumiti - najbolje poznajem anglosaksonsku književnost, pa i njihove kolumnistkinje, pjesnike. Uvijek čitam svoje kolege iz crnogorskih ‘Vijesti’, subotnjeg dodatka ‘Art’. (Znaš da čitam tebe, pa odluči hoćeš li to napisati.) Od naših pisaca i spisateljica najviše cijenim Dubravku Ugrešić, njene eseje.

Da li čovek može da se bavi pisanjem, a da je s ovih prostora, i da u tom pisanju potpuno ignoriše šizoidne sisteme ex-yu država ili, politički korektno, regiona?

Nisam naišla ni na jednog pisca s ovih prostora koji mi je bio interesantan a da je potpuno ignorisao šizoidne sisteme regiona. Pa i inače. Na početku, Šekspir. Ipak je on najveći. I zaista je pisao o šizoidnosti sistema. Zatim, od Flobera pa do Franzena, preko Kundere i Rušdija, recimo, niko ne ignoriše šizoidnost sistema svog podneblja. Kada kažem niko, mislim na literaturu koju ja čitam. Pa nije to ni Agata Kristi ignorisala. Sad, druga je priča to što je naša šizoidnost imala fatalne posledice. Za pisanje to je neiscrpan materijal. Nećemo biti „svijet“ ako bježimo od svog nasljeđa, niti moramo biti lokalni ako nas ono inspiriše. Oko i uho pravog pisca vidjeće komično iza tragičnog i tugu u smiješnome, i pisaće tako - ili bolje nikako jer od toga i nema neke zarade, naročito na našim malim jezicima. Ovo govorim kao čitateljka jer svaki čitalac pravi svoju verziju djela, ponovo stvara to književno djelo dok gradi svoj lični odnos s njim.

olja k 4

Olja Knežević, biografija

Rođena 10. 04 1968. u Podgorici.

Srednju školu završila u Kaliforniji; magistrirala 1994-te u Beogradu na Filološkom fakultetu (engleski jezik i književnost); i 2008-e u Londonu, na Birkbeck-u, kreativno pisanje.

Radila na Radio Brodu; u Danskom Savjetu za izbjeglice; u marketingu za Mark-Plan; u podgoričkoj gimnaziji predavala engleski jezik i knjižvnost.

Od 2001. sa suprugom i dvoje djece godine živjela prvo u Zagrebu, zatim u Londonu.

U Londonu, Knežević je objavila nekoliko priča na engleskom jeziku (In Seka’s country, u zbirci MIR5; Classroom, u zbirci FREEDOM Anthology of short stories based on Human Rights, by Amnesty International).

U Srbiji, priču Izgoresmo! u zbirci SAGOREVANJE.

Subotom se, u dodatku ART dnevnih novina Vijesti, javi pričama ‘Iz Londona, s ljubavlju’.

Milena & druge društvene reforme njen je prvi roman čije je prvo izdanje u Crnoj Gori rasprodano dvije nedjelje nakon objavljivanja. Ovaj je roman inspirisan stvarnim događajem: aferom S.Č. koja je potresla Crnu Goru i poljuljala ugled mnogih crnogorskih funkcionera.

Drugo izdanje Milene, objavio je hrvatski PROFIL 2012. u svojoj ediciji HIT roman.

Zbirka kolumni Olje Knežević, naziva Londonske priče juga, objavljena je od strane izdavačke kuće Daily Press, 2013.

Treća knjiga Olje Knežević, Gospođa Black, u pripremi je za štampu.

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...