O pukovniku kome nema ko da piše, više neće niko pisati kao on

Ana Radmilović

Vest o nekakvoj smrti Gabrijela Garisje Markesa prenele su sve svetske agencije a opet ta smrt deluje nestvarno, kako to samo stvarnost može – o čemu je sve znao ovaj novinar koji se odmetnuo u pisce i ostao novinar koji revno izveštava svet o istinitim događajima, a da istina može da nadmaši svaku maštariju jasno je kao dan
(foto, Mexico City, 17.04.2014 - arhivska fotografija (2007) kolumbijskog Nobelovca Gabrijela Garsije Markes (87), koji umro danas u svom domu u Meksiko Sitiju)

Markes je pisao za mnogo listova, izveštavao je ali nije hteo da radi intervjue, ono o čemu nije pisao u novinama opisao je u knjigama. Tako smo saznali da je sasvim moguće, čak uobičajeno, da se u vagone tovare leševi i da se dan kasnije niko ne seća, čak ni očevici, a da jedan koji je to primetio i pomenuo ispadne potpuno lud. To se desilo u Mađarskoj,  svedočio je novinar Markes i smestio događaj u Makondo – koji je bilo koje mesto na svetu, u bilo kom vremenu, koji je jedan geto u koji je Markes posadio ceo svet i o tom svetu pisao istinu i samo istinu.

markes

Arhivska fotografija (06.03 2014) kolumbijskog Nobelovca Gabrijela Garsije Markes (87), koji umro danas u svom domu u Meksiko Sitiju

Jesen patrijarha u tom svetu, koji je ovaj svet što živimo, jesen je tužnog vladara okruženog lažljivim podanicima koji će za njega, ako treba, izmisliti i državu i narod koji ga voli – samo da bi ga što duže zadržali u iluziji da nad nečim vlada. Da li je nešto izmislio?

Ljubav u doba kolere jedna je od najlepših ljubavnih priča, nemoguća kao i svaka priča i moguća kao ljubav. Svoju ženu upoznao je kada je bila dete. Sačekao je, radio u međuvremenu, odlazio i vraćao se, da bi je dočekao i oženio. Uvek je doba neke kolere, kolera je sporedna ali prisutna, bitan je brod koji vodi već umorne i poprilično stare ljubavnike negde gde će biti srećni do kraja života. Kraj je blizu ali život iznova počinje, jer najzad su se – posle mnogo dugih godina – pronašli, ponovo.

I, uopšte, što stariji to se više okreće ljubavi (koje ima i u političkim romanima vešto ispisane realnosti tako da deluje kao izmišljotina) i piše o tome kako se od ljubavi može i umreti (O ljubavi i drugim demonima) ali, veli, kosa i nokti nastavljaju da rastu pod zemljom. Onostrano koje Markes ispisuje ne izaziva natprirodnu jezu, naprotiv ono je blisko, opipljivo, u njemu nema ničeg zatajnog, postoji kao i vidljivo, zajedno s vidljivim, nema dulazima, vidljivo i ono koje jeste ali se ne vidi ovde su deo jednog sveta. To je filozof Markes.

Kolumnista Markes opisuje gradove (recimo, uopšte ne voli Bangkok), jednostavnim slikama i komentarima žali se na to mesto, zatim se – ne bez divljenja – bavi načinima skrivanja tada najpoznatijeg teroriste Karlosa koji se rukovodio činjenicom da te niko neće videti tamo gde ne očekuje da te vidi, pa se tako skrivao na najjavnijim mestima, posećivao elitne hotele, smeškao se iz izloga njihovih restorana – i bio je u pravu. Ljudsko oko pamti očekivanu sliku. Nepoznatu potiskuje. I to je toliko snažan mehanizam da onaj ko je shvatio kako funkcioniše, može da sedne i napiše Hroniku najavljene smrti, a da ovaj što čita – iako mu je u naslovu rečeno da je smrt neizbežna – toliko požudno počne da čita hroniku događaja pre te smrti da mu se omakne da na trenutak poveruje, navija, ponese ga sled događaja i na kraju uhvati sebe gde se razočarao, žao mu što je u naslovu osuđen na smrt, na kraju mrtav.

Ne govorim o tehnici nego o onom što prethodi, ta višeslojna, metafizička priča, univerzalna i lična, svačija, govori mnogo jezika. Pisac ili Bog ili slučaj i splet okolnosti koji, koliko god nade ulivali, dovode čitaoca i junaka i stvoritelja u istu poziciju nemoći pred neumitnim, unapred zapisanim. Može da se čita i kao triler, može  da bude aluzija na političku priču, ukratko – može sve.

Duhovit i surov, a da ta surovost ne otežava nego upravo razjašnjava stvari čineći ih onakvim kakve jesu i dajući im lakoću, pisao je Neverovatnu i tužnu priču o nevinoj Erendiri i njenoj bezdušnoj babi, smešnog naslova i strašnog sadržaja – gde jedna baba prodaje svoju mladu unuku. I da li postoji neko ko će reći „to se ne dešava“? Sve što je napisao dešava se, baš tako kako je napisao – koketirajući i igrajući tango, do kraja obradovan ženama, životom, putovanjem i do kraja radoznao. Kao novinar, poštovao je pravilo zanata u knjigama – nema suda i nema ličnog stava, postoji  podatak: šta se desilo, gde se desilo i kome se desilo. Jedino na vreme nije obraćao pažnju, verovatno jer je vreme relativna stvar koju merimo kalendarima i časovnicima, i na prostor, koji je umeo da opiše pitoresknije neko iko, ali ga nije merio miljama i kilometrima. Sve što se desilo moglo je da se desi bilo gde i bilo kad. Jer, svet se ne menja. Menjaju se samo datumi i nazivi lokacija. Nekad bitne lokacije nestaju u zaboravu i postaju napuštene, prašnjave i urušene aveti, radnja se premešta na nova mesta, krče se šume i zidaju nova uporišta, život se seli s jednog mesta na drugo ali osnovni principi drame stoje kao temelj svake priče. I to zna svaki učen novinar, što Markes nije bio po obrazovanju (upisao je pravo) ali je bio po zanimanju, koje proizlazi iz zainteresovanosti.

Pričao je o praznoverju i neverovatnoj mašti svoje babe, govorio da tu leži njegova snaga, možda se šalio a možda je znao da nema praznoverja – ono se desi u koje veruješ da će se desiti i ako se kaže da je nešto ukleto ima da bude ukleto jer babe uvek znaju sve o svemu. Mit je istina ispričana jezikom bajke, legenda je izmišljena priča – otprilike tako kaže Andrić, u čijem društvu sada sedi Markes, general među nobelovcima.

Njegov poslednji izlazak u javnost, da li je to slučaj ili sudbina, bio je susret s novinarima koji su posetili kolegu, isprativši ga u drugu besmrtnost (prvu je stekao za života) i eto tako se desilo da njegovom kraju odaju počast oni koji su njegovom početku dali život. 

Koliko ga je voleo može da shvati svako ko je pročitao Sećanje na moje tužne kurve, toplu priču o njemu starom i kurvama, večito zaljubljenim u nekoga koji će doći i odvesti ih na kraj sveta i ženama koje, radeći svoj pošten posao celi život provedu kao Penelope u čekanju nekog putnika... Na svom kraju ih, pišući, posećuje Markes, pun varljivih sećanja na avanture koje možda niko ne bi slušao, putnik je umoran ali došao je da se pozdravi i okrepi, pošto je decenijama lutao i borio se sa raznim morskim zverima, obmanama na kopnu, ratovao sa čudnim bićima i pobeđivao mudrošću a i zovu sirena se odazvao pa se odupro i na tom putu, kada je lutanje priveo kraju, posetio svoje verne iako promenjene muze – žene.

Nije pristojno biti patetičan ali svet se smanjuje a taj se proces ubrzao od kada je taj sve manji svet čuo vest o smrti Markesa. 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...