BITKA ZA MOSKVU: KAKO JE HITLER UMALO POBEDIO STALJINA

Priredio: Milan Djukić

Bitka za Moskvu - najveći, najkrvaviji sukob u istoriji čovečanstva - pomogla je da se ishod II svetskog rata okrene protiv Hitlera. Međutim, vođa Sovjetskog saveza je bio bliži porazu nego što mnogi misle.

Između 30. septembra 1941. i 20. aprila 1942. godine više od sedam miliona vojnika je učestvovalo u bici za Moskvu. Ova divovska bitka bila je istovremeno prvi Hitlerov stvarni poraz u II svetskom ratu, ali iznenađujuće je to što se malo zna o panici, pljačkama i teroru koji je izazvala u Moskvi ili neosmišljenim strategijama obeju strana. "The Greatest Battle", nova knjiga Endrjua Nagorskog (izašla iz štampe 18. septembra) predstavlja obiman i detaljan prikaz ove bitke na osnovu nedavno objavljenih dokumenata iz sovjetske arhive.

 

Bitka za Moskvu

 

Sredinom oktobra 1941. godine, većina stanovnika Moskve je bila ubeđena da će njihov grad zauzeti nemačke trupe. NKVD, kako se tada zvala sovjetska tajna policija, pripremila je prvi u nizu predviđenih pamfleta. "Drugovi! Napustili smo Moskvu zbog neprekidnih napada Nemaca. Ali ovo nije vreme za jadikovanje." "Podzemni partijski komitet", koji je potpisao saopšenje, tvrdio je da će Moskva biti oslobođena. Pošto je grad ipak odbranjen, priznavanje poraza nije rastureno u vidu letaka već je na kraju "zakopano" u strogo poverljivu arhivu NKVD-a. U stvari, najveći deo priče o tome koliko je Moskva bila blizu okupacije - što bi najverovatnije u potpunosti izmenilo ishod II svetskog rata - decenijama je bio skrivan namernim izobličavanjem istorije. Došlo je vreme da ta priča bude ispričana.

 

Bitka za Moskvu, koja je zvanično trajala od 30. septembra 1941. do 20. aprila 1942. godine, suprotstavila je dve ogromne armije u najveći oružani sukob u istoriji čovečanstva. Sedam miliona ljudi bilo je na ovaj ili onaj način uključeno u bitku - dvostruko više u odnosu na staljingradsku za koju mnogi pogrešno veruju da je bila najkrvavija bitka II svetskog rata. Bilo je i dvostruko više gubitaka: 2,5 miliona ljudi je poginulo, teško ranjeno ili zarobljeno - od toga 1,9 miliona na sovjetskoj strani.

 

Prvi put je pod Moskvom zaustavljen Hitlerov blickrig i razbijen njegov san da će kao vihor preći preko Sovjetskog saveza. Poraz je bio i prvi signal da će Nemačka izgubiti rat. Kao što je objasnio Fabijan fon Šlabrendorf, nemački oficir koji se kasnije priključio zaveri protiv Hitlera, porazom kod Moskve uništen je "mit o nepobedivosti nemačkog vojnika". A ipak, bitka za Moskvu je danas u velikoj meri obavijena velom zaborava.

 

To nije slučajno. Svaka iskrena ispovest o bici za Moskvu bi uzdrmala temelje sovjetske priče o velikom otadžbinskom ratu. Prečišćene verzije, kojih je sve više u eri predsednika Vladimira Putina, prikazuju Josifa Staljina kao vojničkog genija a njegov narod kao herojski ujedinjenog protiv nemačkih zavojevača. (Nije slučajnost što Staljinova reputacija slabi u periodima liberalizacije Rusije a jača kada dođe do novog "stezanja".) Međutim, Staljinove ogromne strateške greške, neznanje i brutalnost su zapravo omogućile nemačkim trupama da stignu u predgrađe Moskve i da ubiju i zarobe veliki broj pripadnika Crvene armije.

 

Boris Videnski je bio kadet na Vojnoj akademiji u Podolsku kada je rat počeo i jedan od retkih srećnika iz njegove klase koji je preživeo kada su bili gurnuti, iako nepripremljeni, na nastupajuće nemačke trupe. Postao je stariji istraživač na Institutu za vojnu istoriju u Moskvi. Priseća se da je maršal Žukov, legendardni komandant Crvene armije, naredio nesporedno nakon završetka rata svojim zamenicima da grubo procene gubitke armije kojom je komandovao u bici za Moskvu. Kada su mu podaci dostavljeni, Žukov je povisio glas i rekao svom potčinjenom: "Sakrij to i ne pokazuj nikome!"

 

Nisu samo ljudske žrtve poražavajuća činjenica. Na kraju krajeva, Staljin je uvek svoje vojnike - i sve druge oko sebe - smatrao potrošnom robom. Nikada nije oklevao da milione ljudi pošalje u smrt. Više uznemirava činjenica da se nekoliko stotina hiljada vojnika predalo neprijatelju u momentu najvećih iskušenja i muka za SSSR - iako su se neke jedinice herojski držale do samog kraja. Mnogi su se civili uspaničili i zato su krenuli u pljačkanje i druge oblike kriminala inače nezamislive u Staljinovoj policijskoj državi. Zato ne čudi što su se sovjetski istoričari radije bavili - pisali i govorili - o drugim slavnim bitkama.

 

Moskovljani koji pamte 16. oktobar 1941. godine, dan kada su svi pretpostavljali da će Nemci ući u srce Moskve, i dalje govore o tome s uzbuđenjem. Dmitrij Safonov, koji je radio u fabrici blizu Moksve a koja je trebalo da bude izmeštena na Ural, vratio se toga dana da pokupi neke svoje lične stvari. Na železničkoj stanici je ugledao kofere, torbe, odeću, lampe, čak i pijanino - sve što su ostavili oni koji su pokušavali da se ukrcaju u bilo šta što se kreće. Peroni su bili krcati ljudima. "Skoro da nisam prepoznao svoj grad", rekao je Safonov.

 

Moskva otpor

 

Kradljivci su harali po prodavnicama hrane, fabrički radnici su stupili u štrajk a razjarene grupe ljudi su blokirale one koji su pokušavali da pobegnu automobilima, izvlačili ih napolje i pljačkali. Drugi su pak cepali postere Marksa i Lenjina i zajedno s ostalom komunističkom propagandnom literaturom bacali u kante za smeće na ulicama. Naravno, pre rata bi to bio nezamislivo kriminalno delo, ali više niko nije primenjivao stare zakone. Debeo, crni dim je izlazio iz dimnjaka Ljubjanke, sedišta NKVD-a, jer je tajna policija žurno spaljivala svoju arhivu. Veći deo sovjetske Vlade, zajedno sa stranim diplomatama i novinarima, železnicom je bio evakuisan u Kujbišev, grad na Volgi nekih 1000 km od Moskve, koji je trebalo da bude novo sedište Vlade kada prestonica padne u ruke neprijatelja. Očekivalo se da će im se i Staljin pridružiti za dan-dva. Specijalni voz je već čekao na stanici, zajedno s njegovim ličnim avionom Douglas DC-3 i još tri aviona - za slučaj da je Moskvu morao da napusti u žurbi.

 

Staljinova politika i strašno pogrešne procene dovele su skoro do katastrofe. Masovne čistke Crvene armije 1937. i 1938. godine lišile su ga pomoći i znanja najiskusnijih oficira. Među prvim žrtvama bio je maršal Mihail Tuhačevski, aristokrata koji je postao komandant Crvene armije i koji je predvideo da će Nemačka napasti bez upozorenja a da će posledica biti dugotrajan, krvav sukob. "Šta pokušavate da uradite - da zastrašite sovjetsku vlast?" pitao je Staljin. Sovjetski diktator je, naravno ne lično, mučio i pogubio Tuhačevskog zbog pripremanja navodnog prevrata uz pomoć nemačkih nacista. Nekoliko hiljada starijih oficira doživelo je istu sudbinu.

 

Pošto se dogovorio s Hitlerom i potpisao pakt o nenapadanju 23. avgusta 1939. godine, Staljin je ignorisao bezbrojna upozorenja sopstvenih špijuna i zapadnih državnika da se Nemačka sprema za invaziju. Nije dozvolio svojim vojnim liderima da podignu borbenu gotovost, što je dovelo do početnog niza nemačkih pobeda. Napadači su ubili ili zarobili ogroman broj vojnika Crvene armije i zaplenili naoružanje i skladišta ostavljena duž granične linije. Zato su mnoge sovjetske jedinice u borbu poslate bez oružja. Ilja Družnikov, slikar-ilustrator poslat na front, seća se da je u njegovoj jedinici svaki deseti vojnik imao pušku. Znači, nenaoružani vojnici su morali da slede svog naoružanog druga i čekaju da bude pogođen da bi mogli da preuzmu njegovu pušku.

 

Staljina su ipak na kraju spasile Hitlerove još veće greške. Nemački diktator je u Rusiju poslao svoje trupe krajem juna 1941. godine bez zimske odeće. Firer je bio ubeđen da će trijumfovati pre zime. Sredinom jula nemačka vojska je već bila u regionu Smolenska a Hitlerovi generali, poput Hajnca Guderijana komandanta tenkovskih snaga, želeli su da nastave istočno ka Moskvi, udaljenoj samo oko 350 kilometara. Međutim, Hitler im je naredio da skrenu na jug i prvo zauzmu Ukrajinu. To su i učinili, ali su izgubili dragoceno vreme. Kada je 30. septembra započeta operacija Tajfun - napad na Moskvu - putevi su se vrlo brzo, zbog obilnih kiša, pretvorili u kaljugu a zatim je temperatura počela da pada. Umotavajući se u sve što su mogli da otmu od lokalnog stanovništva, nemački vojnici su ipak počeli da se smrzavaju - a njihova tela su često ostajala naslagana kao drva jer zbog zaleđenog zemljišta nisu mogla da budu sahranjena do proleća.

 

Bitka za Moskvu sneg

 

Sovjetski otpor je bivao sve jači. Hitlerovo insistiranje na trenutnom zavođenju terora na okupiranom području i surovo postupanje prema ratnim zarobljenicima bili su zapravo podstrek Staljinovim naporima da ohrabri i osnaži svoje trupe. Međutim, on ništa nije prepuštao slučaju. "Jedinice za blokiranje" bile su razmeštene iza linija Crvene armije sa zadatkom da streljaju svakoga ko bi se odlučio na povlačenje. Zakasnelo približavanje Moksvi nemačkih jedinica pružilo je Staljinu dovoljno vremena da razmesti oko 400.000 vojnika iz Sibira, i to kada je postao siguran da ga Japan neće napasti s istoka. Ti vojnici, opremljeni kompletnom zimskom opremom ubrzo su počeli da pobeđuju razvučene, iscrpljene i "zamrznute" nemačke jedinice.

 

Oktobra 16., najgoreg dana tokom bitke za Moskvu, Staljin još nije bio uveren u povoljan ishod. Jedan vazduhoplovni oficir zatekao ga je kako sedi za stolom i naglas ponavlja: "Šta da radimo? Šta da radimo?" Dva dana kasnije, sovjetski lider je otišao na stanicu na kojoj ga je čekao specijalni voz. Pavel Saprijkin, deo tima koji je pripremao voz za putovanje, seća se da je video Staljina kako dolazi do svog vagona a zatim staje na platformu pored ulaza. Međutim, nije ušao u vagon već je napustio stanicu. Pokazalo se da je to bila sudbonosna odluka koja je ukazivala na to da nije još sve izgubljeno.

Pošto je odlučio da ostane u Moskvi, Staljin je iznenada ponovo preuzeo sve konce u svoje ruke i pribegao taktici na koju se uvek oslanjao - brutalnu silu. Proglasio je vanredno stanje 19. oktobra a NKVD jedinicama je naređeno da ubijaju pljačkaše i sve koji su izgledali sumnjivo. Preživeli članovi tih patrola, među kojima je Jevgenij Anufrijev, oprezno opisuju šta su zapravo radili. "Imali smo naređenje da streljamo špijune i dezertere na licu mesta. Međutim, nismo znali kako da prepoznamo ko je špijun." Ipak, mnogo je Moskovljano ubijeno, a pljačke i nemiri su prestali.

 

Međutim, sećanja na dane kršenja reda i zakona i situaciju kada je Moskva bila na korak od kapitulacije, ostaju živa do današnjih dana. Staljinove greške nikada nisu bile pomenute u zvaničnim istorijskim dokumentima. Niti se govorilo o tome da Staljin ne bi mogao da spasi svoju prestonicu da nije bilo još većih Hitlerovih grešaka - i, vrlo verovatno, da Staljin ne bi dobio ni rat.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...