SRBIJA KRIJE KULTURNU TRADICIJU

S. Kačarević

Nesreća je što naši ljudi koji se bave politikom, jednostavno kulturu zanemaruju u svakom pogledu

Ljuba Popović (Tuzla, 1934) jedan je od najpoznatijih naših slikara koji živi i stvara u Parizu. U Valjevu je proveo mladost do studija u prestonici. Pripadao je grupi Mediala. U Pariz je krenuo 1963. godine sa preporukom Alekse Čelebonovića tamošnjim galeristima. Najbolja dela Ljube Popovića se danas nalaze po brojnim svetskim zbirkama i muzejima.


ljuba-01


Naša kulturna situacija - šta je to?

Političari ne mogu da dignu glavu zato što stalno ponavljaju jednu istu priču – oko Kosova i svih ovih problema koji nam padaju na glavu. Ako danas čak i sretnete nekog političara kome biste pokušali da kažete nešto iz kulture – nema šanse, jer to do njega ne stiže, ne trudi se, do njegovog mozga ne dolazi. On nije u stanju da razmišlja na nekom drugom nivou nego na ovom koji se stalno ponavlja, a to su te priče o ulasku u Evropsku uniju, NATO i slične.

Nikome od njih, međutim, ne pada na pamet da je naš ulazak, ako hoćemo da uđemo u Evropu, jedino moguć preko kulture. To znači da moramo tom svetu pokazati neke naše kvalitete – a njih ima – i neke naše orginalne stvari da bi, jednostavno, taj svet shvatio da je Srbija zemlja koja ima dugu kulturnu tradiciju.

Govorim iz mog ugla, iz ugla slikarstva, da je Srbija zemlja s talentima. Ono što se ovde dešavalo u 19. veku strašno je dragoceno – to je slikarstvo koje se nalazi zatrpano po podrumima muzejima. Takođe, između dva rata i u Brozovom periodu mi imamo kvalitetne slikare koje nikada nismo uspeli da pokažemo Parizu, niti da pokažemo tu našu fizionomiju koja nije ono kako su nas predstavili po novinama oni koji nas mrze: kao ljude s nekakvim glavudžama, bez zuba, s puškomitraljezima, kao divlje Balkance. To se vidi jasno, na primer, kada ovde dođe ambasador neke zemlje i oseća se i ponaša kao da je došao u neku "njam-njam" zemlju, i da je on sada tu neko ko nešto zna… Posle izvesnog vremena, međutim, kad ipak vidi, kad malo upozna ljude, shvati da je ovo jedna drugačija sredina, bez obzira na neke naše slabosti, i da tu ima stvari koje su na evropskom nivou, čak smem da kažem – i preko toga.

Ono što je nesreća: ti naši ljudi koji se bave politikom, jednostavno kulturu zanemaruju u svakom pogledu.

Pogledajte i novine: recimo, sto godina Lubarde. Imate desetak redova negde objavljenih, nema ozbiljne studije o tom čoveku, o njegovom značaju, o njegovom dodiru evropske kulture. Čak i izložbe koje su se desile – recimo ona u galeriji RTS-a o Lubardi – smešna je zato što je skrpljena zbrda-zdola.


maliljuba


Šta bi trebalo da se radi?

Ima dve stvari: spoljni refleks koji bi trebalo napraviti u svet (govorim o Parizu, drugi neka govore o drugim centrima); drugo je naš unutrašnji problem ovde, koji je dosta, u ovom trenutku, sličan problemu koji smo mi imali kada je osnovana Mediala.

U periodu kada je osnovana Mediala, mi smo imali velike muke s državom, vlašću, s komunistima koji su smatrali da je to neka vrlo sumnjiva priča, pogotovu što smo čitali filozofe, mislioce koji u to vreme nisu bili baš preporučljivi, počevši od Ničea, Šopenhauera preko Berđajeva, Šestova i sličnih.

Tog trenutka, u našu državu Jugoslaviju, preko Zagreba do Beograda stiže taj enformel, uvezena priča o najnovijoj umetnosti, o najnovijim trendovima. Veliki broj slikara to prihvata, počev od Turinskog, preko Zorana Pavlovića, preko Šilje Todorovića, preko Branka Protića, da ih ne navodim sve redom. Čak i Lazar Vozarević, koji je pravio izvanredne slike, zarazio se time, pa se zarazio i Mića Popović. Tako su se stvorila dva bloka: blok uvezenog i blok onoga što stvara naša, ovdašnja teritorija. Lazar Trifunović je bio njihov branitelj, dok je Aleksa Čelebonović pokušao da brani Medialu.

Sadašnja situacija u Beogradu dosta je slična onoj našoj. Zašto? Imate sada ovde desetak, možda i više slikara koji slikaju nekako bez toga velikog uticaja spolja. To su ljudi koji su završili Akademiju i prave jedno fantastično slikarstvo četkom, što možda u ovom trenutku zvuči anahronično.

Sada imate ogroman priliv iz inostranstva svega onoga što nosi moderna, što se nalazi po raznim velikim manifestacijama kao što su Venecija, Keln ili pariski sajam. Desilo se da imamo ovde sada opet istu konfontaciju kakvu je imala Mediala: imamo domaće slikare koji pokušavaju nešto da prave, s tim što oni imaju malo teoretičara. Nemaju mnogo pisaca koji bi ih branili, a ovi drugi, oni imaju teorije koje su uvezli, imaju izdavačku kuću, prevode knjige i imaju vrlo solidnu podlogu. Za razliku od ovih prvih, ali i od nas u vreme nastanka Mediale, oni su se ugnjezdili u državni aparat. To znači, oni su sad pustili pipke na sve strane: ubacili su se u muzeje, naročito u Muzej savremene umetnosti, ubacili su se u neke beogradske institucije… I šta se dešava? Momentalno u Beogradu nemate nijednu galeriju koja bi izlagala slikare te mlade generacije.

Hoću da kažem sledeće i to mi je vrlo važno da bude jasno i glasno: nemam ništa protiv instalacija, protiv tog modernog, jer tamo i živim među njima; ali kao što i ja poštujem njih, moraju da poštuju i oni ovo što se dešava … Za razliku od Pariza, u Beogradu nema tih mnogih linija. U Parizu imate Botera koji slika fenomenalne slike – neke ogromne, debele ljude; imate Kremoninija, Italijana koji slika neku izgubljenu decu na suncu; pa imate Segia, Argentinca koji pravi neke čudne tipove koji se šetaju po gradovima; pa imate Eroa koji je došao sa Islanda, koji pravi neke isto ludačke slike; imate Veličkovića, mene, Dadu, da ih sada ne nabrajam i, naravno, Fransis Bekon koji je umro, Lusien Frojd – imate jedan paralelan front koji putuje u jednom pravcu između instalacija. Znači, sve ima jednu ravnotežu… Tu se i apstrakcija upetljala, imate jedan paralelni tok i svi imaju pravo građanstva.

U Beogradu je obratno: ovde se pojavio taj sekta sistem, što znači – samo ovo i ništa drugo. Beograd sada stenje, da tako kažem, i bio bi red da se o tome razmišlja, da se, recimo, u Beogradu pojavi jedna solidna galerija koja bi se zvala, na primer, "Retro galerija", koja bi mogla da podrži ono što pokušavaju ovi u RTS-u – znači da izlažu Lubardu, pa nekog Vujakliju, pa Lazara Vozarevića, pa Stojana Ćelića, Miću Popovića… Da tu može da dođe Šerban i Mata Zlamalik, pa neki Tabaković, Mladen Srbinović… Beograd vapi za jednom "Retro galerijom", ali nju moraju da vode ozbiljni ljudi, da prave dobre kataloge na više jezika, pa bi imali mogućnost da to prebacimo i do Pariza, da pokažemo šta imamo od stvari koje nisu u modi.

Imate još jedan slučaj: da ovim ljudima koji sada vode Beograd uopšte nije palo na pamet da mi imamo fenomenalan paviljon "Cvijeta Zuzorić". Napravljen je između dva rata i predstavlja jedan od najlepših paviljona u Evropi, s tim što ga je neko izmasakrirao. Arhitekta, u ona vremena zlatna, znao je šta je to slikarski prostor, napravio je nešto okruglo bez prozora, sa svetlom zenitalnim, odozgo, koje je najlepše svetlo koje može da se pruži jednoj slici. Zenitalno svetlo spada u indirektno svetlo koje kupa sliku i taj čovek je znao šta je slikarstvo. U moje vreme, kada sam bio student, tu su bile fenomenalne izložbe, svetske. U doba "Perikla", odnosno Broza, tu je izlagao i Henri Mur, tu je izlagano veliko američko slikarstvo, francuska škola... Velike svetske izložbe su stizale tada u Beograd, u taj divni prostor, sa katalozima, i mi smo tu – Dado i ja, sećam se, prvi put upoznali neke čudne američke slikare, "Večni grad", slikare koji su značili nešto u Americi, pa onda francuske impesioniste... Henri Mur je došao u to vreme u Beograd, Dado mu poturio svoje crteže, a ovaj se oduševio i rekao: "Vi ste genije, Vi ćete biti veliki slikar".

Znači, Beograd je imao to, a onda je nekome palo na pamet da unese neku drvenu skalameriju u taj prostor i pregradi ga na dva dela. To je psihologija skorojevića: visok mi je plafon četiri metra, dajte da ga podelimo na dva dela pa gore da napravimo apartman, ne shvatajući da je taj visoki plafon deo umovanja, da to omogućava čoveku da razmišlja... Tako je i za taj paviljon grdna šteta. Gradski oci o tome ne razmišljaju da od tog paviljona naprave jednu državnu galeriju, beogradsku, da bi tako čarobnim prostorom mogli da privuku velike izložbe koje bi trebalo da počnu da dolaze u Beograd. Krajnje je vreme.


Kako odavde napraviti "refleks prema Parizu"?

Činjenica je da nema u Parizu slikara s drugih teritorija bivše Jugoslavije, samo slikara iz Srbije i to njih ima dosta. Slikari iz Srbije imaju tamo neke monografije na francuskom jeziku.

Vrlo važna rečenica: Nije ministarstvo kulture mesto koje može da radi na planu Srbije u inostranstvu – to mora da radi cela država. Ministarstvo kulture je jedna administrativna ustanova. Trebalo bi da uđe u svest naših političara da sve velike zemlje stoje iza svoje kulture, a ne samo ministarstvo. Ono ima ograničen budžet. Ako država ne stane iza kulture jedne zemlje, onda to nije država, onda je to jedna tvorevina koja je smešna. Ne možete sa šljivama da idete u Evropu iako je to jedan naš fenomen.

Mi, recimo, nikada nismo uspeli da pokažemo u Parizu (a ja sam 45 godina tamo) naš slikarski 19. vek koji je fenomenalan. Mi smo parče toga pokazali u Valjevu, nedavno, na izložbi koju je pravio Branko Kukić. To što u Francuskoj ne znaju za naš 19. vek, to je nesreća naše države. Ne razmišlja se o tome da svaka takva kulturna manifestacija donosi poen državi, taj poen o kome sanjaju da bi ušli u Evropu, a uopšte ne znaju za te poene. Da ponovim ipak: poeni nisu šljive, poen je Paja Jovanović, recimo, koji je najskuplji naš slikar, čak jedan od najskupljih slikara na tržištu i u Francuskoj. Naravno, skupi Paja Jovanović nisu "Borbe petlova", koje su naš nacionalni hit pa mi to stalno ponavljamo, ili "Seobe Srba". Paja Jovanović, dok je živeo u Beču, slikao je lepe gospođe koje se kupaju u bazenima, poluprovidne – to je vrhunsko majstorstvo, te slike dostižu astronomske cifre. Uostalom, danas je 19. vek na tržišti najtraženiji i najskuplji. Mi treba da se potrudimo da nekoliko naših slikara kao što su Đura Jakšić, veliki umetnik i veliki slikar, ili Đordje Krstić ili Paja Jovanović, Uroš Predić, da to pokažemo na državnom nivou. Nisu tu velike pare u pitanju. Ali, naša sredina tinja, živi u jednom zatvorenom krugu, a političarima ništa ne pada na pamet, da tu Srbiju negde pomaknu, da je približe toj Evropi o kojoj sanjaju.


Kako da ljudi na vlasti shvate značaj ove teme?

Nemam nameru da uzmem levak i da nešto nekome sipam u glavu. Imam ponekad oduška da pričam s prijateljima o tome i to je jedan od razloga da to nekad javno kažem.

Evo jednog detalja. Jednog dana na nekom skupu Brozovoih jakih ličnosti, Milovan Đilas je pitao Broza da li bi bilo dobro da uradimo nešto, samo vi to možete da aminujete, da napravimo majstorske radionice za nekoliko naših slikara. Onda je Broz valjda klimnuo glavom, ja ne znam te detalje. Uglavnom, na inicijativu Milovana Đilasa napravljene su četiri majstorske radionice. Naravno, on je to potkrepio time "da damo Đorđu Andrejeviću Kunu, on je naš..." I Đorđe je spadao u te majstore, a onda su po jednu dobili Milo Milunović, Marko Č. i Krsto Hegedušić. Recimo, taj potez na najvišem nivou došao je od jednog čoveka koji je ipak intelektualac i takav čin doveo je do toga da smo mi dobili četiri ogromne majstorske radionice gde su se vaspitavali momci koji su završavali Akademiju na postdiplomskim studijama. Jedna od takvih, dragocenih, bila je radionica Mila Milunovića, gde se radio i mozaik i slikarstvo, i ja sam bio u njoj. Bila je i Kunova, s njegovim psom iz rata koji nije imao zube pa je morao da jede kuvanu glavu svaki dan... Ali to je bio jedan veliki pomak iz jednog poteza.

Još jedan detalj. Kad se prošetate Vasinom, videćete natpise: "Anastasijević svome narodu", pa Ilija Kolarac... To je bilo jedno vreme kada su ljudi imali odnos prema svom narodu, prema otadžbini i prema parama koje su zarađivali. Koji je danas od ovih naših velikih tajkuna ponudio Beogradu ili svojoj otadžbini jedan fakultet da sazida?

Ako dobro razmislite: u čemu je tu priča, zašto je umetnost dragocena? Zato što ne samo oplemenjuje čoveka – umetnost je jedan planetarni fenomen. Uzmimo šta je slikao Gogen, recimo, koji je napravio sliku koja se zove "Ko smo, šta smo i kuda idemo". Ti ljudi postavljaju esencijalna pitanja naše egzistencije na planeti Zemlji, pitajući se da li je planeta Zemlja raj koji se nalazi u jednoj tački Mlečnog puta, a da je pakao – sve ono crno oko nas. To pitanje sam ja, recimo, pokušao da postavim u svojim slikama, da odgovorim na pitanje ko sam i šta sam time što spadam u ljudska bića, da dam jedan od odgovora na to ko smo i šta smo, i šta u nama kuca, jer ono što se u nama skriva, to ne može da se vidi.

Mi imamo kao ljudska bića jednu tajnu, mi nosimo u sebi tajnu postojanja. Naš život je ograničen i ne možemo da ga produžujemo. Za vreme tog živstvovanja, ja sam se opredelio da pokušam da iscedim iz sebe svaki milimetar svoga bila, da vidim isped sebe šta je to što mene čini čovekom i koje je moje disanje u odnosu na slikarsko platno; da pokušam da iskažem jedan deo tih mojih unutrašnjih treptaja da bi neki ljudi jednog dana mogli da nađu odgovore.

Sa praktične strane, pokušavam tamo gde nešto mogu, da nešto učinim kao što smo u Valjevu napravili tu galeriju. Ona je postala među najboljim galerijama u Srbiji i izlaže mnogo bolje i vrednije stvari nego u bilo kom gradu u Srbiji ili Beogradu. Da se pohvalim, ona je poslužila kao pelcer da se naprave mnoge druge galerije, kao u Nišu, Užicu...


ljubamali


O odnosu domaćih i uvezenih vrednosti. Danas se u politici govori o dve Srbije: proevropskoj i konzervativnoj. Da li je tako i u slikarstvu?

Nije. Što se tiče kreativnosti, ona može da se ogleda u raznim stvarima, ne mora da bude samo u slikarstvu. Imate ovu našu Marinu Abramović koja je svetski poznata. Ja lično nemam ništa protiv moderne, ako je tako nazivaju, jer moderna ide, ima svoj točak, ona obeležava istoriju. Smatram, međutim, da iza te moderne ima neka nova varijanta, a ta varijanta može da bude ovo što sam malopre pričao, neko pulsiranje na drugom nivou...

Neko buduće slikarstvo koje bi moglo da osvoji planetu, to je velika enigma - i tajna. Zapamtite, to je i Šejka govorio: avangarda se nikada ne nalazi u modernim muzejima, avangarda je uvek na nekom drugom mestu.

Ono što je karakteristika našeg sveta jeste da imamo neke ludačke gene u sebi, Srbi. S jedne strane smo kreativan narod a s druge strane imamo neku nesreću koja nas stalno prati, nesreću koju ne možemo da definišemo, unutrašnja tragedija koja nas razara i ne možemo nikako da napravimo jednu slogu nas... Ali, u toj našoj nesreći mi imamo puno kreativnog sveta.

Hajde da budem vulgaran: uzmite, na primer, list Kurir. To je neverovatan produkt ove naše sredine gde se potpuno ludačke stvari pojavljuju na prvim stranicama, koje se graniče ne samo s ludilom nego i s kreacijama, jer se tu takva izmišljanja dešavaju da to mene fascinira.

To naše ludilo gde su zločini na prvim stranama, skandali, čuda, krupno, otkinuo mu glavu, to je deo jednog naroda koji ima ludilo u sebi i to ludilo ide do te mere da počinje da biva, što kažu, bal na vodi. Evo, i ja kad sam tu, ne mogu da ne kupim Kurir – prosto sam fasciniran. Ili u Parizu, neko mi to donese, ja legnem na pod pa gledam kako je bre ovaj narod lud i kakve sve stvari postoje. Čak ima toliko izmišljenih događaja koji nemaju bele veze sa stvarnošću.


Postoji li ipak neka podela i medju slikarima?

Kada kažete slikar – postoje dve vrste slikara. Jedan je slikar na koga utiču vreme i događaji, a drugi je slikar onaj koji utiče na epohu. Znači, imate prvoga na koga utiče epoha, to se vidi u opusu Lubarde, i imate slikara na koga ne utiče epoha nego on utiče na epohu i on diktira šta je šta.

Jedan naš galerista, sav izbezumljen kaže: "Vlada Veličković ne može da se prodaje u Beogradu." A ja kažem: "Budi srećan što Vlada Veličković vozi to svoje po cenu da ne bude prodat." To znači da on uporno pravi jedno slikarstvo koje Srbi neće da kupuju. Ko je kriv Srbima? Kao kad meni jedna poznanica ode da gleda film Džona Hjustona i posle kaže: "To se meni ne dopada." Ja kažem: "Idi da gledaš ponovo. Džon Hjuston je za tebe neko, taj neko te nečemu uči, nešto je on napravio što ti ne znaš, nemoj svoj ukus da ukucavaš u Džona Hjustona nego pokušaj da razumeš njegove vrednosti da bi shvatila nešto novo."

Tu je velika razlika. Kad se jedan slikar dopada širokoj masi, to je već opasna zona, tu nešto ne štima.


Kakva je moguća propaganda srpske kulture u Francuskoj?

Naši novinari koji tamo žive i rade i pišu, ne samo da preteruju nego potpuno pogrešno interpretiraju stvari. Na primer, u nekom teatru gostovalo je neko naše pozorište. Pišu – veliki uspeh u Francuskoj, a nije tačno: tu su došli Srbi, pljeskali Srbi, Francuza nigde. Imao sam prilike da razgovaram s novinarima koji mi kažu: "Vi ste tamo ovo i ono." Ja im kažem: "Nismo mi to što vi mislite. Mi smo, možda, u ligi, ali borimo se za opstanak, dole, na dnu tabele." "Kako to?", bune se. "Pa to vam je realizam što vam ja kažem."

Ja imam cene visoke, hajde tako da kažem, ali ima slikara koji prodaju za po milion evra. To je ta prva liga, tu su velike pare uložene, treba biti realan. Dobro je da ja mogu od prodaje da živim i radim.

Letos jedan slikar ovde na televiziji kaže: "Lubarda, velika svetska ličnost, najveći svetski slikar, poznat u Francuskoj i u svijetu." U Francuskoj niko nije čuo za njega.

Realno gledano, nemamo nikakav status. Mi smo možda neki usamljeni jahači. Naš uspeh je u tome što smo uspeli da u Francuskoj imamo monografije, o nama nekoliko koji smo tamo, pisali su poznati francuski pisci, filozofi, esejisti i to je već veliki uspeh. Kad je o meni objavljena knjiga u dobroj izdavačkoj kući, gde su uglavnom svetska imena, to je za mene bio ogroman uspeh.


Vaša izložba u Galeriji SANU nikada nije održana?

Pre svega, meni kažu da sam akademik. Ne, ja imam status dopisnog člana, nisam stalni član SANU kao Bećković ili Dobrica Ćosić. Dopisni član se zna šta je.

A moja izložba u Galeriji SANU, to je kao krimi roman – bolje da o tome ne pričam.


Jedan domaći list stavio Vas je na svoj spisak "100 najmoćnijih Srba u svetu". U čemu bi se ogledala Vaša moć?

To je naša glupa priča. Ja nemam nikakvu moć. Jednom prilikom mi milicioner na ulasku u Srbiju kaže: "Gde je tebi mesto boravka? Ko je tebi izdao ovaj pasoš, a rođen si u Tuzli?"

To da sam među najmoćnijima, to je novinarska improvizacija koja je meni bila smešna.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...