KAP-u potrebne investicije

Za budućnost Kombinata KAP ključan je vlastiti izvor energije, viši stepen prerade i 150 miliona eura investicija u modernizaciju, kako bi se smanjila proizvodna cijena metala, koja je znatno veća od berzanske, konstatuje Kovačević.

Poslovanje KAP-a uglavnom je zavisilo od berzanske cijene primarnog aluminijuma, cijene struje, kursa dolara i pomoći države, a kada je berzanska cijena bila visoka, profit nije ulagan u neophodnu modernizaciju i razvoj. Ko to ne radi, prije ili kasnije mora da propadne. Kroz privatizaciju je došlo do drastičnog pogoršanja, pa je KAP doveden u katastrofalno stanje, a s njim i ukupna privreda Crne Gore, ocijenio je Milisav–Mujo Kovačević, dugogodišnji savjetnik odbora direktora KAP-a i dodao da će to, izgleda, biti jasno građanima tek kada se odrazi na penzije i plate u javnom sektoru. Kovačević ističe da o KAP-u ima pravo da govori jer je na skupštini akcionara, kada se govorilo o privatizaciji, bio jedan od rijetkih koji se protivio dolasku ovog tzv. „strateškog partnera” (koji nije zaslužio ni ime da mu se pomene) i zbog toga imao velike neprilike.

„Ako nije bio zainteresovan niko od renomiranih proizvođača aluminijuma, KAP nije trebalo ni privatizovati, kao što je urađeno u Mostaru i Kidričevu, gdje su usavršeni proces i tehnologija“, smatra Kovačević.

Jedan od glavnih problema KAP-a je proizvodna cijena, koja je lani za devet mjeseci bila 3.106 dolara, dok je prosječna prodajna cijena na berzi bila 2.400 dolara.

„Kako poslovanje KAP zavisi od više faktora, istaći ću one koji su kroz modernizaciju mogli dovesti do snižavanja proizvodne cijene: od 528 ćelija CEAK je modernizovao samo 10. Ako je za šest godina modernizovano 10 ćelija, koliko bi trebalo za ostale? KAP troši od 14.500 do 14.700 kilovata struje po toni, a drugi najviše 13.300. Struja bez subvencije učestvuje u cijeni koštanja 21,7 odsto. Prosječan vijek trajanja anoda je od 27 do 28 dana u KAP-u, a kod drugih od 30 do 32 dana, dok zatvaranje glinice učestvuje u cijeni sa 29,2 odsto“, naveo je Kovačević i upozorio da povećanje kapaciteta neće mnogo uticati na smanjenje cijene koštanja dok se ne urade rekonstrukcija i modernizacija. Proizvodnjom legiranih trupaca, blokova, trake i žice dobija se na tržištu nekoliko stotina dolara više, „a da ne govorimo o proizvodnji profila, limova i folije, koja je ključna za budućnost aluminijuma”.

„Kaptaža gasova u Elektrolizi nije u funkciji, a ne treba govoriti što to znači za zdravlje radnika. Otvorene ćelije oslobađaju velike količine prašine i fluorida u atmosferu i ovakav rad nije dozvoljen u EU“, navodi Kovačević i podsjeća da su ukupni dugovi Kombinata, bez rezervisanja troškova, 325,5 miliona eura bez kamata, od čega je država garantovala za 131 milion. Preostali dug se odnosi na interkompanijske kredite i VT banku, uz 55,9 miliona kratkoročnih dugova.

„Koliki su ukupni dugovi KAP sa kamatama do kraja 2016. godine neka saopšti Vlada, jer se ja ne usuđujem da izgovorim tu cifru. Vlada je zasad prihvatila da otplaćuje 22 miliona duga Dojče banci, odnosno 26,14 sa kamatom i da preuzme još 109,6 miliona. Pošto KAP, ovakav kakav je, ne može dalje poslovati, niti se može prodati za euro zbog gubitaka, negativnog kapitala, ogromne zadužnosti, nemogućnosti poslovanja po tržinim cijenama struje, sa zatvorenom Glinicom i Preradom, proizvodnjom samo ingota, postavlja se pitanje što sad uraditi. Prvo treba raskinuti sa CEAK-om, što neće biti nimalo lako. Rusi sada mogu od prodaje aluminijuma da plaćaju sirovine i druge troškove, isplaćuju plate, kamate, a dugove ostavljaju državi, ne ulažu ništa i čekaju da što više izvuku i da što duže ostanu. Dosadašnja dešavanja daju im za pravo da će tako i biti. Dugom od 72 miliona eura CEAK se obezbijedio i u slučaju stečaja, jer bi bio najveći povjerilac. Pretvaranje duga u kapital nije prihvatljivo iz više razloga, pa je u tom slučaju bolje ići na stečaj kroz reorganizaciju, kaže Kovačević. S obzirom da je KAP potreban Crnoj Gori, a industrija aluminijuma ima budućnost, neophodno je uraditi sveobuhvatnu analizu kako KAP može da bude konkurentan. Pri tome treba imati u vidu da bi za modernizaciju, sa zaštitom okoline, prema studiji Krajzera, trebalo 150 miliona dolara.

Treba smanjiti cijenu glinice, petrol koksa i nekih drugih sirovina koje su vrlo visoke, jer se nabavljaju od slučaja do slučaja i „ko zna po kakvim aražmanima”, kao i plate dijela radnika, posebno menadžmenta, jer su ogromne i nezaslužene, s obzirom na rezultate, kaže Kovačević.

Uz visoke cijene struje bez promjene strukture proizvodnje i bez snižavanja određenih troškova, KAP bi opet brzo došao u nezavidan položaj, bez obzira ko je vlasnik.

Nerealno nuditi gradnju bloka termoelektrane

Vladin predlog da ponudi novom investitoru, ako ga bude, gradnju bloka termoelektrane u dogovoru sa EPCG, potpuno je nerealan, smatra Kovačević.

„Struja iz TE košta 4,9 centi po kilovatu, a u slučaju izgradnje novog bloka, mora biti veća zbog povrata na investicije. KAP može da podnese prosječnu cijenu koštanja iz domaćih izvora, uvećanu do 20 odsto, odnosno 3,5 centa za kilovat“, rekao je Kovačević i predlaže da do izgradnje novog energetskog izvora KAP proizvodi od oko 60.000 tona godišnje, za šta ne treba uvoziti struju, ali je neophodno aktivirati kapacitete za proizvodnju legiranih trupaca, blokova i trake, za šta nijesu potrebna velika sredstva. Povećanje proizvodnje sekundarnog aluminijuma je trend u svijetu, a za to ima mogućnosti, tim prije što se troši 90 odsto manje energije nego u elektrolizi.