Enklava – život na neprijateljskoj teritoriji

Ana Radmilović

Film o manastiru Gračanica, čije su zidine ojačane bodljikavom žicom, oko koga je niklo naselje tipa beogradske Sremčice. I to od 1999.
(foto, Goran Radovanović, reditelj i Miodrag Krivokapić, glumac na snimanju filma Enklava)

Goran Radovanović je reditelj i scenarista igranog filma Enklava o životu na Kosmetu, koji je do sada videlo preko 30.000 ljudi u Srbiji a premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festu. Film Enklava u subotu će otvoriti Međunarodni filmski festival u Moskvi.

Šta je Kosovo?

Prevashodno mit koji je oduvek bio, jeste i biće. Određena teritorija sa neverovatnom koncentracijom manastira i crkava srednjevekovne umetnosti i živog hrišćanskog nasleđa. Ljudi koji žive u konfliktnoj sadašnjosti sa idejom da prošlost nije završena. Ideja juga i siromaštva... Naravno, ovde redosled nije bitan...

Šta je enklava?

Manastir Gračanica čije su zidine ojačane bodljikavom žicom oko koga je niklo naselje tipa beogradske Sremčice. I to od 1999. Dakle, petstotina godina pre toga manastir Gračanica je bio na ledini, udaljen i izolovan kako i priliči srednjovekovnoj monaškoj tradiciji. Od bombardovanja sve se radikalno menja: gotovo preko noći nastaje naselje čije je centar, u isto vreme i apsurdno  i logično, mesto kaluđerskog tihovanja! Dakle, enklave nema bez pitanja identiteta. A identiteta nema bez pitanja slobode.

goran radovanovic

Goran Radovanović

Koliko slobode može da se ima, osvoji, da se o svežim ranama piše/snima/govori, imajući u vidu da su žrtve žive i prisutne, da sede u publici...

Iskreno o tome nisam razmišljao niti dok sam pisao scenario niti dok sam režirao film. Čak ni tokom prve beogradske premijere... Međutim, film je 17. marta ušao u distribuciju projekcijama u Zvečanu. I tek tada sam postao svestan odnosa publika-film jer je, očigledno, bilo u sali dosta ljudi južno od Ibra, odnosno onih kojih se tema direktno tiče. Ali bilo je kasno. To već nije bilo moje delo na koje sam mogao da utičem, menjam. Odnosno, Enklava je uveliko postala deo srpske javnosti. Nešto gotovo „objektivno“ što više nema veze sa mnom. Verovatno na ovakav moj stav prema umetnosti utiče nesvesni deo moje ličnosti koji me tera da se emotivno odvajim od sopstvenog dela i upućuje prema realnosti kao novom izvoru inspiracije.

I ja kada gledam film sa publikom, doživljavam kao prvi put da ga vidim, kao da je to neko drugi uradio...

Inače, smatram da je postojala i pristojna vremenska distanca od gotovo 10 godina koja je davala dovoljno sigurnosti da se „piše o svežim ranama“...

U filmu Enklava nema „negativaca“ – zlo je blizu, oseća se, nema ime i prezime, kolektivno je i samim tim više plaši, prisutnije je iako ga ne vidimo. Šta to znači?

Pa po meni ni u životu nema „negativaca“, ima samo malo manje ili više nesrećnih ljudi. Stepen nesreće određuje i stepen posrnuća, odnosno stepen bivstvovanja u zlu. I stoga ja zlo tretiram kao greh, dakle kao nešto što je promenljivo i nešto što zavisi od ličnog napora svakog pojedinca...

Tako u filmu su me zanimali samo karakteri koji su mogli da učine taj lični napor, a bivstvoavanje u zlu prepušteno je kolektivitetu, masi, bezličnosti... Možda njegova bezličnost ima taj dijabolični karakter koji plaši...

Podela (glumačka) je sjajna, naša publika bi gledala bilo šta gde igra Krivokapić (recimo ja), igraju i deca s Kosova. Da li ste imali iskustva u radu sa decom, da li su deca s Kosova zrelija (što čovek, kao novinar, primeti ali tako što im dođe u kuću...), da li su ta deca donela nešto kosovske zemlje na snimanje

Imao sam i u prethodnom filmu Hitna pomoć dva dečaka istog uzrasta kao i u Enklavi, ali u nešto manjim ulogama... Dakle, nešto od iskustva je postojalo...

Međutim, ovde je reč o dečacima koji nose film i tu nije smelo da dođe do greške! Niti u jednom segmenu! Niti u likovno-vizuelnom, niti u karakternom, niti u emocionalnom-energetskom, niti u leksičkom... prosto, zahtevi su bili veliki!

Naravno, osim elementarne provere talenta i glumačkih mogućnosti,  sledeći korak je podrazumevao i proveru porodičnog konteksta. Odnosno, i roditelji je trebalo da ponesu svoj deo odgovornosti u procesu snimanja filma.

I posle obilaska gotovo tri četvrtine osnovnih škola na Kosovu i Metohiji – imali smo sreću da pronađemo decu glumce u Sevcu, Zvečanu,  Livađu i Sušiću.

Filip Šubarić, Denis Murić, Milan Sekulić i Nenad Stanojković doneli su prirodnost, nepatvorenost, snagu i čistotu emocije!

Sumnjam da bih to negde drugde našao...

A uostalom, pri kastingu dece, držali smo se i moralnog principa da je fer da u filmu glume deca odande gde se radnja filma događa, a to je Kosovo.

A što se tiče odraslih glumaca, Glogovca, Dobre, Krivokapića, neizmerno sam im zahvalan jer su se prilagodili zahtevima režije u kojima su deca bila dominantna.

Koja je Vaša slika, najsnažnija, o Kosovu nakon bliskog susreta s Kosovom? Film nije sniman na Kosovu ali je na Kosovu mnogo puta prikazivan?

Osećaj da sam na neprijateljskoj teritoriji. To je primarni utisak koji može da se polako i potisne ali ne i doživljaj da se život srpskog i albanskog naroda na Kosovu odvija potpuno paraleno.   

Rekli ste da Vam je scenario za film pao na pamet na Kubi. Kuba, Kosovo – kakva je veza, šta se desilo na Kubi da bi se setili Kosova?

To je samo slučajnost, jer sam u to vreme (2009), kada sam počeo da pišem scenario, živeo na Kubi. Upravo ta udaljenost od zavičaja možda je izoštrila moju sliku o Srbiji, pa time i o Kosovu kao realnoj društvenoj traumi ali, u isto vreme, potencijalno velikoj drami srpskog filma.

Film je radila internacionalna ekipa, finansirali su ga Nemci – da li su prisustvovali snimanju i kako su shvatali taj pravoslavni duh, ustrojstvo koje stradanje doživljava na jedan – za današnji zapadni svet -  potpuno iracionalan način, koji naš čovek shvata kao notornu stvar, paradoks gde stradanje nije promašaj i neuspeh nego put ka spasenju, dok je protestantizam (kao vodeći duh tog sveta) jedna pragmatična verzija učenja uglavnom samo Novog Zaveta...  Da li ste se sreli s kulturološkom razlikom, koja je zapravo razlika u viđenju sveta, suštine bivstva...

Imali smo nekoliko nemačkih članova ekipe, direktor fotografije, tonski snimatelj, masker i šminker, dobar deo tehničke ekipe...

Filmski svet je specifičan i on ima gotovo unisono obeležje „nomadskog“ života širom sveta. Naš deo nemačke ekipe se trudio, koliko je mogao iz njihovog ugla, da shvati i priču i zemlju i ljude...

Do određene granice. Ali, kada sam ja pri sasvim slučajnom susretu  spontano poljubio ruku vladici valjevsko-šabačkom Milutinu koji je prolazio pored naše filmske lokacije iznad manastira Pustinja, izgleda da sam zanavek kod njih izgubio autoritet „savremenog, slobodnoumnog umetnika kome je sve dozvoljeno“...

Prosto, oni su bili zgroženi ovakvim mojim, po njima, iznenađujuće anahronim postupkom!

Takođe, tokom snimanja jedne scene na groblju, nisu mogli da pojme zapevanje i kukanje žena u crnini!

Kao što rekoste, njihov protestantski (slučajno su svi članovi nemačkog dela ekipe bili protestanti!), knjiški odnos prema Novom Zavetu nije mogao da pojmi ideju bola i patnje koja je tako prisutna u našem narodu, reflektujući ujedno i neke od starozavetnih arhetipskih principa ali, bogami, i paganskih mitova...

Kako Vam je uspelo da pobegnete od patetike? Film je poetičan, sveden.

Pa upravo zato što je sveden i poetičan, nema patetike. Odnosno, pokušano je da se sve ispriča na jedan indirektan način. Naravno, stvaranje filma se kreće između jednog podsvesnog, intuitivnog procesa (snimanje) i jednog kontrolisanijeg postupka u kome se konačno kreira  filmski jezik i struktura filma (montaža). Za jezik i strukturu filma odgovoran je Andrija Zafranović, verovatno najveći montažer sa naših prostora, guru filmskog medija. I on je bio taj koji je insistirao na muzici velike Grkinje, Eleni Karaindru, kompozitorki svih Angelopulosovih filmova. Hoću da kažem da su u ovaj film utkali svoje znanje i kreativnost veliki autori srpskog i evropskog filma. Pa tu je još i Vladislav Lašić kao scenograf koji je radio neke od najznačajnijih filmova Makavejeva i Saše Petrovića! Dakle, sa ovakvim autorima nema opasnosti da se ode u patetiku!

Publika, koja gleda vesti, zasićena je, muka joj je i doživljava kao najnormalniju stvar da neko ruši crkve i groblja, animirana je filmom – što, sa strane gledajući, deluje ravno čudu. Da li je medijski pristup taj koji je ugušio interesovanje za Kosovo, to večito ponavljanje jednog te istog i da li imate utisak da je to namera ili je to diletantizam?

Potpuno ste u pravu! Ja to zovem inflacijom slika koje gube vrednost i smisao...

To se dogodilo sa Kosovom kao medijskom temom!

Slučajno ili namerno – ne znam!

Dovedeni smo u stanje potpunog autizma i letargije.

Prosto, niko ne želi da se više suoči sa elementarnim činjenicama savremenog života našeg naroda na Kosovu i Metohiji! Jer su te činjenice tretirane na jedan toliko diletantski informativan način, bez ikakve strasti i suštinske želje za istinom.

Čak i ono što je pokušano u sferi dokumentarnog filma je odista više nego skromno... A da ne govorimo o televizijskim izveštajima...

Za razliku od informativnih i dnevno političkih medija, umetnost ima viši zadatak: da se bavi lepotom, suštinom, arhetipom, večnošću...

Kada ste putovali Kosovom, šta je ono što je na Vas ostavilo najsnažniji utisak?

Ljudi i arhitektura.

Kao istoričar umetnosti i neko ko zna šta je arhitektura, da li ste se sreli s gotovo nadrealnim slikama, pumpe a preko puta deponije a onda iza nekakvih brda stari manastiri, pa sva ta ozbiljna arhitektura koja nestaje ali joj se naziru obrisi (kao Dušanov Zlatni grad – Novo Brdo), kako bi nazvao tu anarhičnost gde jedna mlada civilizacija haotično nastaje na ruševini stare, koju smo sami zaboravili?

„Pokaži mi arhitekturu jedne zemlje pa ću ti reći sve o njoj!“ – ne znam da li je ovo nečiji i čiji je citat, ali to je prosto velika istina.

Pumpa, pa još veća pumpa, pa hotel, pa veliki hotel, pa sala-hotel za venčanje, pa manja pumpa, pa pogrešno trasiran put, pa deponija, pa pumpa, pa silni betonski vijadukti, potpuno nova džamija koja kao da je „sletela“ iz Arabije, pa zgrade bez ikakvog urbanističkog pokrića - to jesu slike ulaska u Prištinu, Peć, Uroševac! I to je refleks savremenog života na Kosovu koji je obeleženom ekspanzijom, anarhijom, korupcijom, bekstvom od prošlosti i, nadasve, imitacijom nekakve maglovite ideje konzumnog Zapada... A imitacija je najjeftinija, i realno i metaforički govoreći. Tu nema lepote a bez lepote teško možemo da govorimo o civilizaciji... Zato je pogled na nešto što je staro, da li hram, da li zid, da li grad – svejedno, nešto što je tako dragoceno na Kosovu!

Pretpostavljam da niste želeli da se promovišete kao patriota ali napravio si film, ne kada je to bilo poželjno, politički korisno, dakle „kad mu vreme nije“ – što bi moglo da se nazove donkihotovskim činom da film nije premašio sve prognoze oko gledanosti. Šta ste očekivali  kada ste se rešili na taj autorski iskorak?

Ja mislim da je Srbija jedina zemlja na svetu gde reči patriota i seljak imaju negativnu konotaciju.

Dakle, sebe smatram patriotom i seljačkog sam porekla i naravno, nije mi bio potreban film da bih promovisao svoj patritizam...

Ali u patriotizmu leži i deo odgovora na Vaše pitanje: moj motiv je bio da zabeležim deo savremene srpske istorije koji će jednog dana služiti kao ozbiljna istorijsko-umetnička građa. Dakle, ja nisam očekivao ovakvu gledanost sada, već tek za nekih pedeset godina...

Šta je film danas? Da li je angažovan, da li je namenjen eliti, da li prevaziđen pornografskim sadržajima na televizijama, da li je nužno podražavati žanr ili autorski film ima budućnost ali neku koja se ne da predvideti? Ili se da predvideti?

Autorski film danas odista sve više deluje kao opera, kao jedna gotovo retrogradna elitistička forma koja je u tolikoj suprotnosti sa populističkim bićem filma. Filmska produkcija, globalno, sve se više odvaja od umetnosti ali i od zdrave zabave i klizi ka nametnutom spektaklu, pornografiji, voajerizmu, poništavanju života... Dakle, tu više nema mesta ni za žanrovski a kamoli autorski film.

Ukoliko bude očuvan duh soclijalnog kolektiviteta koja podrazumeva i očuvanje klasične porodice  - biće filma u onom najelematrnijem smislu kako su ga doživljavali i Ejzenštajn i Čaplin.

A bojim se da svet polako klizi u dugom pravcu...

 

Enklava u Moskvi

(Tanjug) - Igrani film "Enklava" otvara 20. juna takmičarski program 37. Međunarodnog filmskog festivala u Moskvi čiji je predsednik Nikita Mihalkov. U takmičarskom programu će do 27. juna biti prikazano ukupno 12 filmova iz Danske, Rusije, Irana, Španije, Libana, Japana, Finske... Premijeri će prisustvovati, osim scenariste i reditelja Gorana Radovanovića, glavni glumac, dečak Filip Šubarić, zatim Anica Dobra, doajen srpske scenografije Vladislav Lašić i izvršni producent  Miroslav Mogorović.

"Sa sjajnom filmskom kritikom i preko 30.000 ljudi koji su pogledali film u Srbiji, odlazimo da otvorimo takmičarski program jednog od najznačajnijih filmskih festivala na svetu. Očigledno, ovo je pravi internacionalni start za naš film", kaže Radovanović. On dodaje da su želeli prvo da se suoče sa domaćom publikom i kritikom, a tek onda da krenu sa filmom u svet. "Enklava" je na ovogodišnjem FEST-u imala domaću premijeru uz izuzetan prijem kod publike koja je nakon projekcije u prepunoj Velikoj dvorani Sava centra ekipu filma nagradila ovacijama. Film je dobio nagradu žirija kritike Srpskog ogranka Fipresci, koji je to ostvarenje proglasio za najbolji u selekciji Srpski film. "Enklava" obrađuje temu srpske zajednice koja je ostala na Kosovu da živi u malim izolovanim zajednicama - enklavama koje su jedine takve u celoj Evropi, a pripadnici policije Ujedinjenih nacija i Evropske unije neophodni su da bi čuvali ove teritorije. Glavni glumci u filmu su, pored Nebojše Glogovca, Anice Dobre, Nenada Jezdića i Miodraga Krivokapića, dva dečaka sa Kosova, iz enklava, Filip Šubarić i Denis Murić, koji je posle debitovanja u ovom filmu zaigrao i u ostvarenju "Ničije dete". Pored njih igraju i Goran Radaković, Meto Jovanovski (Makedonija), Cun Laici, kao i deca sa Kosova Nenad Stanojković i Milan Sekulić.

 

Biografija

Goran Radovanović, reditelj i scenarista.

Rođen u Beogradu 1957. Diplomirao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1982. Između 1977. i 1980. boravi u Minhenu kao stipendista Goethe Intsituta gde sarađuje sa autorima Novog nemačkog filma (Reinhard Hauff, Herbert Vesely itd). Po povratku u Beograd bavi se filmskom kritikom  (Filmograf, Treći program Radio Beograda, Vidici) a od 1984. radi  kao scenarista i reditelj igranog i dokumentarnog filma.

Gostujući profesor režije dokumentarnog i igranog filma na EICTV, San Antonio de los Banos, Kuba od 2008. do 2010.

Od 2000. do 2011. predavao filmsku režiju na nekoliko evropskih filmskih škola (DFFB, Berlin, Escola Superior Artística do Porto, Porto) kao i na američkim univerzitetima (Tisch School of Arts, NYU, Columbia College, Chicago, University of Illinois, Penn University, Athens, Ohio, Oberlin College, TU, Austin,  Cornell University itd.).

Od 2001. do danas održao brojne edukativne radionica u okviru EDN (European Documentary Network) širom Evrope i Latinske Amerike.

Retrospektiva  filmova  Gorana Radovanovića:  Meksiko Siti 2007., Havana 2010, Beč 2010 i Novi Sad 2011.

Filmovi Gorana Radovanovića osvojili su preko 40 medjunarodnih nagrada i prikazani su u zvaničnim programima na preko 200 festivala širom sveta (Montreal, Lokarno, Moskva, Amsterdam, Torino, Nju Jork, Tokio, Hamburg, Oberhauzen, Krakov itd).

Dobitnik Nagrade Grada Beograda za kinematografsko stvaralaštvo 2005.

Član je Udruženja Filmskih umetnika Srbije od 1987 i Evropske Filmske Akademije (Berlin) od 2003.

Živi i radi u Beogradu u statusu slobodnog filmskog umetnika. Oženjen. Otac dvoje dece.

 

Filmografija:    

  1. Oktoberfest,  scenarista, igrani film, 1987, INEX FILM, Beograd
  2. Vizantija, 1987, scenarista, TV drama, 1987, Radio Televizija Sarajevo
  3. Voigtlaender, 1986, scenarista i reditelj, kratki igrani film, 1988, Art Film, Beograd
  4. Terasa,  scenarista i reditelj, kratki igrani film, 1991, FRZ, Beograd
  5. Columba urbica, scenarista i reditelj, dokumentarni film, 1994, SPES, Beograd
  6. U krugu drugom, scenarista i reditelj, dokumentarni film, 1998, B92, Beograd
  7. Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, scenarista i reditelj, dokumentarni film, 2000, Principal film, Beograd
  8. Maketa,  scenarista i reditelj, dokumentarni film,  2000, Principal Film, Beograd
  9. OTPOR: The Fight To Save Serbia, scenarista i reditelj, dokumentarni film 2001, TPI, US i Principal Film, Beograd
  10. Casting, scenarista i reditelj, dokumentarni film 2003, FiT, Beograd, TIGER TV, Nemačka
  11. Pileći izbori, scenarista i reditelj, dokumentarno-igrani, 2005, NAMA FILM, Beograd
  12. Hitna pomoć, scenarista i reditelj, igrani film NAMA FILM, Beograd, INKAS FILM, Grčka, NOIR FILM, Nemačka
  13. Uz Fidela do kraja, scenarista i reditelj, dokumentarno-igrani, 2010, NAMA FILM, Beograd, EICTV, Kuba
  14. Enklava, scenarista i reditelj, igrani film, 2014, NAMA FILM, Beograd, SAIN&HAIN FILM, Nemačka

 

Nagrade:

  1. Druga nagrada za scenario za igarni film Oktoberfest, Vrnjačka banja, 1987.
  2. Prva nagrada za scenario za TV dramu Vizantija 1988. na jugoslovenskom  konkursu organizovanom od strane Televizije  Sarajevo 1987.
  3. Zlatna medalja grada Beograda za najbolju režiju za kratki igrani film Columba urbica  na  Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, Beograd, 1994.
  4. Grand Prix za kratki igrani film Columba urbica na festivalu Cinema Giovani, Torino, 1995.
  5. Speciajalna nagrada za krakti igrani film Columba urbica na VII Medjunarodnom filmskom Festivalu, Lisabon, 1996.
  6. Najbolji film posvećen problemima manjina za film Columba urbica na Međunarodnom Filmskom Festivalu  Mediawave, Gyoer, Mađarska, 1996
  7. Specijalno priznanje za film  Columba urbica, Hamburg, 1996
  8. Specijalno priznanje za dokumentarni film U krugu drugom na  Independent Television Festival,  Kosice, Slovačka
  9. Grand Prix za  film  Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, Kansas City Filmmakers Jubilee, 2000.
  10. The Best foreign Film za  film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, Carolina Film and Video Festival, 2000
  11. Specijalno priznanje za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, 16.North-South Media Festival, Geneve 2000
  12. Grand Prix za film  Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu ," Elektrozine", Ibiza, 2000
  13. Grand Prix  za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu San Antonio,USA, 2000
  14. Nagrada”Giampaolo Bernagozzi” za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu , Montecatini Terme, Italija, 2000

15. Specijalno priznanje za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, “Archipelago  – Festival of   Short Films & New Images", Rim 2000

16. Grand Prix  za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, Seattle Summer Film and Video Festival, USA, 2000

17. Grand Prix za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, "Cinematexas",  Austin, USA, October 2000

18. Grand Prix za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu, "Festival International of Video and Multimedia", Canaria, Španija, 2000.      

19. Grand Prix za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu  Gava International Environmental Film Festival, Barcslona, 2000,

20. Grand Prix za film Moja domovina – samo za unutrašnju upotrebu ALTER- NATIVE, Targu Mures, Rumunija, 2000,

21.  Grand Prix za film Maketa, International Bochumer Video Festival, Nemačka  2001

22. Specijalno priznanje za film Maketa, Alternative Film Festival, Picciano, Itaija, 2001

23. “Communication award” za film Maketa, JVC VIDEO Festival Tokyo, 2002

24. THE BITTER CUP AWARD za najbolji dokumentarni film za  film Casting, Sofia International Film Festival, 2004

25. Nagrada “Best Social Values” za film Casting, Documenta Madrid, 2004

26. Grand Prix za film Casting, “PLAY DOC” – 1st International Documentary Film Festival, Tui, Spanija, 2005

27. Nagrada “Najbolji nacionalni film” za  film Pileći izbori, 52. Međunarodni beogradski festival dokumenatarnog i  kratkometražnog filma,  2005,

28. Nagrada  FIPRESCI za  film Pileći izbori, 52. Međunarodni     

      beogradski festival dokumenatrnog i kratkometražnog filma,  2005.

29. Nagrada filmskih kritičara I novinara Beograda za film Pileći izbori, 52. međunarodni beogradski festival dokumenatrnog I kratkometražnog filma,  2005.      

30. Nominacija za nagradu “Silver Wolf” za  film Pileći izbori, IDFA, Amsterdam. 2005

31. GRAND PRIX za film Pileći Izbori,, VERA International Documentary Film, Festival, Aland, Finska 2006, 

32. “Nagrada grada Beograda” za 2005 godinu za FILM I RADIO-TELEVIZIJSKO  STVARALAŠTVO za film Pileći izbori

33. Grand Prix za film Pileći izbori, “Flahertiana”, Perm, Rusija

34. AVANCA 2006, Special Mention za film Pileći izbori, Portugal, july 2006

35. Taiwan International Documentary Festival, PTS Audience Choice Award za film Pileći izbori,  2006

36.  AVANCA 2011, Grand Prix za film Hitna pomoć, Portugal,  2011

37. BELDOCS 2012,   SPECIAL MENTION za Uz Fidela do kraja

38. Ismailia International Documentary Film Festival,   GRAND PRIX za Uz Fidela do kraja,  2012

39.  Pärnu Film Festival, Estonia,  GRAND PRIX za Uz Fidela do kraja, 2012  

40. Yerevan International Film Festival Golden Apricot,  ARMENIAN FILMMAKERS UNION AWARD  za Uz Fidela do kraja, 2012

Filmovi Gorana Radovanovića prikazani su u zvaničnim programima brojnih svetskih festivala (Montreal, Mannheim, Moscow, Amsterdam, Torino, Tampere, Cracow, Vancouver, Hamburg, Lisbon, Umea, Bombay, Gyoer, Kosice, Potsdam, Trieste, Osnabruck, Prix Italia, Neubrandeburg, Augsburg , New York, Dallas, North Carolina, Kansas City, Geneva, Oberhausen, Jerusalem, Barcelona, Rhode Island, Rome, Seattle, Austin, Toronto, Kassel, Basel, Milan, Samos, Kyoto, Prague, Bochum, Thessalonica, San Antonio, Frankfurt, Zurich, Prague, Voladero – Mexico, Edmonton, Istanbul, Bratislava, Kyoto, Boston, Durham, NC, Grand Canaries,  BAM- Brooklyn, Ibiza, Karlsruhe, Tokyo, Locarno, Frankfurt, Warsaw, Lublin, Huesca, Chicago, Singapore, Modena, Bologna, Sarajevo, Motovun, Zagreb, Sofia, Montecatini Terme, Los Angeles, Madrid, Vienna, Aland -Finland, Kiev, Bucharest, Brussels, Trivandrum – Inidia, Bangalore - India, Tui-Spain, Oxford, Philadelphia, Washington D.C, Tel Aviv, Alba – Italy, Wiesbaden, Perm, Russia, Bucarest, Minsk, Ismaila, Egypt, Parnu, Estonia, Yerevan, Tbilisi, Havana, Kingston,  itd.).

 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...