Bombardovanje prestalo, agresija još traje

Miloš Obradović

Knjiga “Zločin u ratu – genocid u miru” dokumentuje genocidne posledice bombardovanja Srbije osiromašenim uranijumom i svesnu nameru NATO da zagadi životnu sredinu i stanovništvo Srbije - iz ugla diplomate, vojnika i lekara
(foto: Beograd, 1999.)

Posledice bombardovanja Srbije 1999. godine osiromašenim uranijumom od strane NATO alijanse, stanovništvo Srbije, Kosova i metohije i Crne Gore će tek osetiti na svojoj koži, jer se u narednim godinama očekuje sve veći broj obolelih od malignih tumora.

Ovakva akcija, koja za posledicu ima genocid nad stanovništvom nakon ratnih sukoba, zločin je protiv mira i rušenje osnovnih humanitarnih prava, zaključak je jednog od autora knjige “Zločin u ratu – genocid u miru”, bivšeg ministra inostranih poslova SRJ Vladislava Jovanovića.

bombardovanje kolaz

Polsedice bombardovanja: Beograd, mostovi na Savi i Ibru

Masovne genocidne posledice

“NATO je tri meseca bombardovao i pustošio Jugoslaviju, a za to je našao presedan u bombardovanju Abisinije od strane Italije 1935. Godine, tada u suprotnosti sa Društvom naroda, kao što je NATO bombardovao u suprotnostima sa Ujedinjenim nacijama. NATO želi da akciju prekrije zaborav i da je Srbija prihvati kao dobru za nju. Posebno su osetljivi na osiromašeni uranijum. Ali nama je ostala ekološka bomba i sve očiglednije i masovnije genocidne posledice. Mržnja prema Srbima prevazišla je mržnju prema Nemcima i Japancima u Drugom svetskom ratu. Širak je govorio da su Srbi podvrsta ljudi, Kinkel da Srbe treba baciti na kolena, a Ahtisari da su Srbi krivi kao narod. Klinton je tvrdio da su Srbi krivi za oba svetska rata, a poslednji primer antisrbizma su presude Haškog tribunala hrvatskim generalima i Haradinaju”, istakao je Jovanović.

General u penziji Slobodan Petković, u to vreme komandanta ABH (atomsko biološko hemijske) odbrane Vojske SRJ, u ovoj studiji u saizdanju Glasnika i Društva za borbu protiv raka, dokumentovao je i dokazao da je NATO znao unapred za štetne posledice korišćenja osiromašenog uranijuma. Jedan od dokaza je i to što je najveći deo od čak 15 tona uranijuma 238 bačeno u poslednjih deset dana bombardovanja, cinično nazvanog “Milosrdni anđeo”, kada je već postignut sporazum o okončanju agresije.

“NATO je korišćenjem municije sa osiromašenim uranijumom  namerno, planski prouzrokovao značajno dugotrajno i opasno hemijsko i radioaktivno zagađenje životne sredine u našoj zemlji, odnosno pravu ekološku katastrofu. Bio sam neposredni svedok upotrebe osiromašenog uranijuma, a danas se o tome ćuti. Moja stručna i moralna odgovornost me obavezuje da o ovome govorim. To je visoko toksično, radioaktivno oružje koje ima štetne efekte van bojnog polja, posledice kod civilnog stanovništva i posledice posle sukoba. Ovo sve predstavlja kršenje zakona i običaja rata”, ocenio je general Petković.

Iako mnogi tvrde da posledica bombardovanja osiromašenim uranijumom nema, posebno oni koji su učestvovali u bombardovanju, istina je da preti ekološka katastrofa i da je sve više ljudi koji oboljevaju od kancera za koji uzrok može biti ova radioaktivna supstanca. Inače, osiromašeni uranijum je nusprodukt goriva za nuklearne reaktore, koji je veoma opasan ali i skup za odlaganje, pa su ratovi u Iraku, Avganistanu, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji bili zgodan način da se vojne sile oslobode ovog otpada.

Zauvek otrovane teritorije

Vreme poluraspada osiromašenog uranijuma je čak 4,5 milijarde godina, što praktično znači da će ovi prostori biti večno zagađeni. Prema podacima kojima ova knjiga obiluje, na jugu Srbije je 12 rejona kontaminirano osiromašenim uranijumom i do 1.000 puta većom koncentracijom od dozvoljene. Tako je rejon Pljačkovica kontaminiran sa 5.850 do 235.000 bekerela po kilogramu, dok je dozvoljeno svega 200 bekerela. U rejonu Borovac kontaminacija iznosi oko 17.000 bekerela po kilogramu, u Bratoselcu do 23.400 bekerela pokilogramu, Reljanu preko 200 bekerela, a na Luštici u Crnoj Gori oko 7.000 bekerela po kilogramu. Kontaminirani rejoni su posle agresije ograđeni i istaknuti su znaci opasnosti, a stanovništvo informisano. Prema rečima Petkovića, sav radioaktivni materijal je uklonjen sa terena i prebačen u Institut Vinča. Takođe je 2000. godine počeo pojačan medicinski nadzor pripadnika vojske i policije, ali je 2005. godine ovo obustavljeno zbog ”problema materijalno kadrovske prirode”.

Petković dokazuje i da su u NATO znali za štetne posledice osiromašenog uranijuma. Tako je Dag Rok, major u vojsci SAD i direktor razvoja programa osiromašenog uranijuma izjavio 1994. godine da se još 1944. godine znalo za štetne posledice ovog radioaktivnog elementa.

Država Njujork je 1980. godine zatvorila fabriku za proizvodnju penetratora sa osiromašenim uranijumom zbog toga što je emitovala 300 grama godišnje, koliko ima jedan ili dva penetratora u projektilima kakvi su na hiljade prosipani nad Srbijom. Doktor Asim Duraković, bivši pukovnik u vojsci SAD je dokazao vezu između osiromašenog uranijuma i zalivskog sindroma od kog su oboljevali američki vojnici nakon rata u Iraku. Nemački doktor Ginter je dokazao vezu između osiromašenog uranijuma i oboljevanja i alteracije na hromozomima dece vojnika koji su bili u Iraku 1991. godine.

“NATO je svoje pripadnike upozoravao na opasnost, a lokalno stanovništvo nikada, a sada tvrde da osiromašeni uranijum nije opasan. NATO je planski uzrokovao radioaktivno zagađenje u našoj zemlji sa trajnim posledicama po stanovništvo. Da li je to ratni zločin? Apsolutno. U SAD, ako bi bacili 500 grama uranijuma u nečije dvorište, išli bi u zatvor na mnogo godina ali zato tone bacaju nekažnjeno po svetu”, rezignirano govori Petković.

On poziva državu da donese nacionalnu politiku za rešenje problema osiromašenog uranijuma koja bi podrazumevala nacionalni program za praćenje zdravlja stanovništva i stvaranje međunarodnih ekspertskih timova za praćenje situacije. On predlaže i insistiranje na dekontaminaciji KiM i da se u međunarodnim timovima koji bi radili na Kosovu nalaze i domaći eksperti.

“Srbija treba da traži zabranu i uništenje oružja sa osiromašenim uranijumom. Kada se u UN vodila rasprava o ovome, iz nekog razloga mi smo bili uzdržani. Treba tražiti naknadu štete i odgovornost od onih koji su odlučili o upotrebi osiromašenog uranijuma. Takođe, patriotama koji su branili zemlju i ljudima koji su boravili ili živeli na kontaminiranim područjima treba dati odgovor”, poručuje Petković.

Planirani genocid - bez kazne

Studija nas upoznaje sa zločinačkim karakterom i genocidnim posledicama vazdušnog rata koji je NATO, kršeći Povelju UN i vlastiti Statut, bez saglasnosti SB UN, vodio protiv SRJ 1999. Tom neizazvanom agresijom izvršeni su brojni zločini protiv civilnog stanovništva i civilnih ciljeva, zbog kojih čelnici NATO i njegovi vodeći članovi nisu do sad odgovarali ni pred jednim nacionalnim ili međunarodnim krivičnim sudom. Diplomata Jovanović otkriva pogubne rezultate takve politike. Tako ekološka, ekonomska i svaka druga već učinjena katastrofa Srbiji neminovno dobija oblik planiranog genocida.

Treći deo knjige akademika Čikarića naučno utvrđuje da se, zbog umišljajne upotrebe municije sa osiromašenim uranijumom, povećava iz godine u godinu broj obolelih od malignih tumora i psihofizičkih deformiteta novorođenčadi. Na osnovu decenijskog stručnog i temeljnog istraživanja pokazuje se da je dramatično povećanje malignih tumora i genomske mutacije u Srbiji naglo nastupilo u poslednjih nekoliko godina. Očekuje da će se njihov broj, u godinama koje dolaze, na žalost, još brže i alarmantnije povećavati.

Akademik Slobodan Čikarić, poznati srpski radiolog, upoređujući podatke na uzorku od 5,5 miliona ljudi iz Centralne Srbije od 1999. do 2010. godine došao je do nedvosmislenog zaključka da je bombardovanje osiromašenim uranijumom 1999. uzrok značajno velikom povećanju novoobolelih od malignih tumora.

“Milosrdni anđeo došao je pre 14 godina sa 15 tona uranijuma 238 i plutonijumom 239. Plutonijum se dobija u nuklearnim reaktorima i ako je upotrena uranijuma zločin, upotreba plutonijuma je zločin na deseti. Za maligne limfome i leukemiju latentni period posle koga se pojavljuje kancer je pet do 10 godina, a za solidne tumore 10 do 20 godina. Agresori tu činjenicu koriste i ne dozvoljavaju da se o tome govori, jer nema dokaza”, tvrdi profesor Čikarić.

Nakon eksplozije zrna punjenog osiromašenim uranijumom stvaraju se oksidi uranijuma, ali stvara se i radioaktivna prašina koju može da raznese i blago strujanje vazduha.

Tek sledi povećanje malignih obolenja

“Te čestice uranijuma raznete su po celoj Srbiji i Balkanu i one su se onda slegle i ušle u zemlju, vodu, životinje i biljke. Treba napomenuti da su potrebne veoma male količine da dođe do kancera ili mutacije genoma. Na Srbiju je bačeno 15 tona uranijuma 238 i iako je njegova radioaktivnost mala, ukupna radioaktivnost je 186 gigabekerela, što je 18.600 bekerela po stanovniku, a čoveku je dozvoljeno da godišnje unese 80 bekerela. Hipotetički, kada bi 10 miliona stanovnika godišnje konzumiralo 18.600 bekerela završilo bi kao Litvinjenko koga su otrovali u londonu i umro je za šest dana”, upozorava Čikarić.

On prognozira veliko povećanje malignih oboljenja, u prvom periodu leukemije i malignih limfoma, a kasnije i solidnih tumora. Prema podacima koje je profesor Čikarić sakupio u 2010. godini je bilo na 7,2 miliona stanovnika 37.400 novoregistrovanih tumora. U odnosu na 2001. to je povećanje od dva odsto godišnje u proseku, što je na primer četiri puta više nego u Švedskoj u istom periodu.

Čikarić napominje da je 2008. godine završen latentni period od 10 godina o da se već 2009. godine pojavljuju klinički oblici tumora. Rast u 2009. u odnosu na 2008. godinu je šest odsto, odnosno tri puta više od desetogodišnjek proseka, a u 2010. godini rast je 10 odsto, odnosno pet puta više od proseka.

Do 2005. godine, do kada je trajao latentni period za leukemiju nije bilo odstupanja u broju obolelih od ranijeg perioda. Međutim, već od 2006. godine imamo porast obolelih od 80,9 odsto, a umrlih za 70,9 odsto.

“Tek dolazi vreme, od 2011. pa na dalje kada će se povećavati broj tumora. Ja procenjujem da će ih u 2013. godini biti 40.000 solidnih tumora, a oko 22 do 23.000 umrlih. Poseta “Milosrdnog anđela” Balkanu je genocid sui generis, samo kada se u obzir uzmu tumori”, kaže Čikarić.

(Narednih dana, u nekoliko nastavaka objavićemo delove iz knjige “Zločin u ratu – genocid u miru”)


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...