LAŽIRAN IZVEŠTAJ O OSIROMAŠENOM URANIJUMU

Nataša Jokić

Pod uticajem SAD i u zamenu za podršku u borbi protiv pušenja, SZO je 2001. godine iz izveštaja o osiromašenom uranijumu izbacila nalaze da je oružje sa ovim materijalom kancerogeno i genotoksično

Svetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila je 2001. godine izveštaj u kome se zaključuje da "u zonama u kojima je oružje sa OU upotrebljavano, nije neophodno da stanovništvo bude podvrgnuto testovima i opštoj kontoli eventualnih posledica po njihovo zdravlje". Rukovodilac projekta ove studije dr Majk Ripačoli (Mike Repaćoli) potpisao je zaključak da je "osiromašeni uranijum zdrav" i da su potrebne "velike količine" kako bi se manifestovale negativne posledice po zdravlje.
Balkan magazin objavljuje intervju koji je ovih dana za frankfurstke Vesti dao dr Kejt Baverštok (Keith Baverstock), bivši direktor službe za radiološku zaštitu u Evropskoj kancelariji Svetske zdravstvene organizacije (SZO), koji tvrdi da je Ripačoli iz izveštaja SZO 2001. godine izbacio njegove nalaze koji potvrdjuju da je oružje sa osiromašenim uranijumom (OU) kancerogeno i genotoksično tj. da oštećuje genski materijal što dovodi do deformiteta novorodjene dece.

Naučni nalaz o genotoskičnosti bio je 2001. godine nešto sasvim novo. Iako to na prvi pogled deluje iznenadjujuće, Baverštokovo istraživanje oslanjalo se na rezultate istraživanja dr Aleksandre Miler iz Radiološke laboratorije ministarstva odbrane SAD u koje je imao uvid i koje je nedvosmisleno pokazalo genotoskičnost osiromašenog uranijuma. Dr Baverštok ne samo da 2001. godine svoje nalaze nije mogao da unese u monografiju o OU, u čijem se uredničkom rukovodstvu nalazio, već mu je Svetska zdravstvena organizacija, kao svom zaposlenom, zabranila da ih objavi i na bilo kom drugom mestu. Baverštok veruje da su SAD uticale da njegovi izveštaji budu cenzurisani i da je odluka o tome došla sa vrha organizacije, od tadašnje generalne direktorke SZO dr Harlem Bruntland, bivše predsednice vlade Norveške.

Zahvaljujući ovom lažnom izveštaju SZO o neškodljivosti osiromašenog uranijuma objavljenom 2001. godine, Karla del Ponte imala je osnovu da zaključi da NATO i SAD, bombradujući 1995. godine Bosnu i 1999. Saveznu Republiku Jugoslaviju – nisu povredili Ženevsku konvenciju. Takodje, SAD i saveznici iz NATO-a mogli su da izbegnu pritisak javnosti i bez mnogo protesta krenu da bombarduju Avganistan 2002. i Irak 2003. godine.

Pripremajući izveštaj o uticaju osiromašenog uranijuma (OU) na zdravlje ljudi, Svetska zdravstvena organizacija (SZO) poslala je 2001 godine delegaciju na Balkan. Kako objašnjavate činjenicu da vi niste bili pozvani u tu delegaciju s obzirom da ste bili šef odelenja za radiološku zaštitu u SZO?



Baverštok: Pa, nikako ne objašnjavam. Sigurno je da je o posledicama upotrebe OU bilo govora u SZO i bio sam zaista iznenadjen da nisam bio pozvan. U isto vreme održavao se u Ženevi sastanak o zdravstvenim posledicama nuklearnih nesreća na koji sam takodje bio pozvan. Bilo je teško izvodljivo da budem na dva mesta. Istina je da je sastanak u Ženevi mogao da bude pomeren, a odlazak delegacije nije. Dakle ne znam da li je tu bila prosto reč o lošem kalendaru ili o nečijoj želji da ne odem na Balkan sa misijom SZO. Činjenica da je tu delegaciju neko trebalo da odvede na odredjena mesta ali se ispostavilo da su sa tim imali teškoća – niko im mesta koja su bila gadjana osiromašenim uranijumom nije pokazao.

Da li je po vašem mišljenju ta delegacija bila dovoljno stručna?

Da ljudi u toj delegaciji su bili stručni. Pitanje je da li su oni hteli da zaista izveste o stvarima kakve jesu.

Kako se dogodilo da vaš izveštaj bude izbačen iz monografije?

Baverštok: Izveštaj - monografija SZO iz 2001. govori o zdravstevnim efektima upotrebe oružja sa osiromašenim uranijumom. Bio sam u uredništvu te monografije. Ona je pripremana u Ženevi pod rukovodstvom dr Majkla Ripačolija (Mikel Repaćoli) koji nije naučnik stručan za pitanje zdravstva kada je reč o posledicama radijacije. Bio sam vrlo nezadovoljan načinom na koji je taj izveštaj radjen. Po mojoj oceni materijal koji su hteli da prikažu u tom izveštaju imao je veoma malo veze sa zdravstevnim efektima. Naslov je bio izneveren. Naslov glasi: Uticaj osiromašenog uranijuma na ljudsko zdravlje, ali u stvari u sadržaju izveštaja se o tome ne govori jer je izostavljeno nešto što se u to vreme pojavilo - rezultati o genotoskičnosti. Uglavnom je bilo reči o uticaju uranijuma u prirodnom stanju i kako ljudski organizam reaguje na uranijum koji postoji u prirodi. To je zaista bilo vrlo malo u vezi sa temom osirmašenog uranijuma koji, kada je ispaljen u obliku municije, proizvodi prašinu koja je toksična i uranijumski oksid. Reč je dakle o materijalu sasvim drugačijem o uranijuma prisutnog u prirodi.

U čemu je razlika?

Baverštok: Uranijum postoji u prirodi i mi ga udišemo, ali taj uranijum ne postaje "sistemski", ne ulazi u sistem našeg organizma, mi ga izbacujemo iz tela u 99 odsto slučajeva. Dakle, mi možemo da živimo u okruženju u kome se nalaze toksična jedinjenja samo zato što ona ne ulaze u naš organski sistem. Za razliku od tog prirodnog uranijuma, osiromašeni uranijum može da postane sistemski jer je oksid koji proizvodi osiromašeni uranijum rastvorljiv. Kada neko udiše oksidnu prašinu koja se diže posle udara municije sa osiromašenim uranijumom, onda te čestice ulaze u pluća i pošto je reč o rastvorljivom i polurastvorljivom materijalu, one ulaze u ceo organiski sistem ili kako to kažemo, postaje “sistemski”. Uz sve to uranijum je teški metal i kada teški metal udje u organski sistem - on je onda veoma toksičan i kancerogen.

U Vašim radovima, koji su cenzurisani, izneli ste nešto tada sasvim novo - a to je da je OU ne samo toksičan za ljude već i da je genotoksičan odnosno da oštećuje genski materijal. Kako ste došli do tih rezultata?

Baverštok: Počeli smo da shvatamo da je OU genotksičan kada smo videli rezultate iz američkog vojnog istraživačkog programa sprovedenog 1998. godine u Laboratoriji za radiološka istraživanja Ministarstva odbrane SAD. Počeli smo da shvatamo da osiromašeni uranijum nije samo toksičan i ne oštećuje samo bubrege, koštanu srž, jetru i limfatički sistem, već da, kada postane “sistemski”, on postaje i genotoksičan, dakle oštećuje genski kod. Genotoksičnost zapravo uvek vodi ka kanceru. Dakle uvideli smo da postoji novi apekt toksičnosti osiromašenog uranijuma: on dakle nije toksičan samo kao teški metal, ne samo zbog radioaktivnosti već i zato što je genotoksičan. Mi ne znamo tačno koji su elementi u osiromašenom uranijumu koji izazivaju genotoksičnost. Ona može da bude izazvana prisustvom teških metala u osiromašenom uranijumu. Neki eksperimenti Laboratorije američkog Ministrastva odbrane porede, recimo, efekat nikla sa osiromašenim uranijumom. Oni su pokazali da izlaganje niklu kao i izlaganje osiromašenom uranijumu ima iste genotoksičke posledice…A nikl nije radioaktivan – to je teški metal koji je takodje kancerogen. SZO je to potvrdila za nikl, ali nije potvrdila za osiromašeni uranijum.

Dakle, SAD su već 1998. kada su ta ispitivanja radjena, imale prve rezultate o genotoksičnosti?

Baverštok: Veoma je zanimljivo da ova informacija potiče iz izvora američkih vojnih snaga i njihovog instituta za radiološka istraživanja. Razlog tome je što su 1991. godine u Iraku mnogi američki vojnici bili izloženi takozvanoj "bratoubilačkoj vatri" (friendly fire) odnosno greškom su ih gadjale njihove sopstvene snage i to municijom (protivtenkovskim projektilima) sa osiromašenim uranijumom. Oni su u telu imali čestice metala osiromašenog uranijuma. Te čestice su bile tako male da nisu mogle da budu uklonjene hirurškim putem. Uranijum je u njihovim organizmima dakle postao "sistemski", ušao je u organski sistem – i istraživači su želeli da saznaju kako izgledaju posledice po zdravlje tih ljudi kojih je bilo 30 ili 40. Ubrzo su primetili da je reč o genotoksičnosti. Tri ili četiri naučna rada objavljena 2001. godine posebno su privukla moju pažnju jer su američki vojni izvori svakako pouzdani kada je reč o ovoj temi. Ukoliko oni kažu da je reč o genotoksičnosti – mislim da možete da im verujete zar ne? Tako sam u vreme pripremanja monografije (o osiromašenom uranijumu) u SZO bio u situaciji da sagledam jednu drugu dimenziju toksičnosti osiromašenog uranijuma. Hteo sam, dakle, da rezultate o gentoksičnosti unesem u monografiju ali je gospodin Ripačoli to odbio. Onda sam sa još dvojicom kolega koji nisu radili u SZO hteo da objavim rad o genotoskičnosti OU. Po pravilima, pošto sam bio zaposlen u SZO, trebalo je od njih da tražim dozvolu za objavljivanje. SZO to nije odobrila, odbila je da dâ dozvolu za objavljivanje. Da je objavljivanje odbio naučni časopis, argumentjući da rad nema naučnu vrednost itd. onda bi to bilo razumljivo. Odluka SZO donesena je, medjutim, ne čekajući odluku časopisa i zato ovde nije reč o nauci već o politici. To mogu da budu samo politički razlozi.

Izjavili ste već da verujete da je moguće da je SZO bila pod pritiskom SAD kako bi donela "pravilne zaključke" o osiromašenom uranijumu?

Da, mislim da je to moguće. Uzimite primer dr Bruntland, tadašnju generalnu direktorku i njene velike želje da razreši pitanje borbe protiv cigareta. Ona je želela da uvede u OMS program koji bi naveo zemlje da obeshrabre pušenje. Tako je i bilo i mi danas vidimo da mnoge zemlje zabranjuju pušenje na javnim mestima. Naravno, duvan je posebno važna tema za SAD jer ga one proizvode. Ako sam dobro shvatio, situacija u SAD je sledeća: proizvodnja cigareta je nezakonita jer je dokazano da je duvan kancerogen, ali u isto vreme to je deo američke ekonomije. Postoji sukob interesa: s jedne strane je u opštem zdravstvenom interesu da se pušenje smanji i s druge strane postoji ekonomski interes proizvodjača duvana da se ono poveća. Dakle, da bi SZO dobila američku podršku za borbu protiv pušenja, jasno je da je morao da postoji neki cilj koji je bio važniji. Mislim da je to sasvim moguće.

Ko je u samoj SZO mogao da bude iza odluke o cenzuri?

Baverštok: Tokom proteklih godina SZO je dala odredjeni broj objašnjenja koja ne deluju naročito uverljivo. Ne znam ko je zaista doneo odluku. Ja sam se obratio Ripačoliju i šefu odelenja za zdravlje i čovekovu okolinu dr Bertoliniju. Bertolini nije bio u mogućnosti da donosi naučne sudove, nisam uveren da je on imao svoju reč u svemu tome. On je bio moj neposredni nadredjeni i on je zastupao ono što zastupa Ripačoli koji je bio šef projekta monografije o OU. On je izjavio, ne sećam se više tačno gde, da je odluku o zabrani objavljivanja rada donela Generalni direktor SZO - dr Brutland.

Zaključak iznet u monografiji da na Balkanu nije potrebno ispitivanje stanovništva i posledica koje je po njihovo zadravlje imao OU - nije naučni. Može se jedino zaključiti da je to bila politička odluka. To je mogla da bude odluka dr Ripačolija, mogla je da bude i odluka onih koji su mu bili nadredjeni - Denis Aitkin (Aitken) koji je bio asistent generalnog direktora ili možda odluka pravnog odelenja SZO ili možda odluka samog deneralnog direktora, dr Harlem Bruntland. U svakom slučaju ta odluka nije naučno zasnovana.

Dobili ste 2001. godine informaciju da su uranijumski meci upotrebljeni na Kosovu sadržali uranijum 236 što znači da je reč o uranijumu dobijenom iz nuklearnih otpadaka u atomskim centralama?



Baverštok: Da, to su podaci koji su bili raspoloživi 2001. godine i reč je o mecima upotrebljavanim u sukobu 1999. godine. Mislim da smo otprilike u to vreme dobili i rezultate merenja UNEP-a koje je vodio Peka Havisto. Bili smo veoma iznenadjeni kada smo videli u izveštaju UNEP-a da je reč o osiromašenom uranijumu 238 u kome je bilo tragova uranijuma 236, plutonijuma i fisionog procesa. To nije bilo ono što smo mislili da je osiromašeni uranijum koji je dobijen iz prirodnog uranijuma kroz proceš obogaćivanja. Uranijum 236 potiče iz nukelarnog otapada iz atomske centrale i dobija se ponovnim procesuiranjem. Amerikanci su nam objasnili da je po sredi problem kontaminacije, a ne ponovnog procesuiranja uranijuma (već upotrebljavanog kao gorivo u nuklearkama).

Po tom obajšnjenju došlo je do kontaminacije centrifuga u kojima je obradjivan osiromašeni uranijum zato što je u njima pre toga bio obradjivan materijal koji je već prethodno bio u nuklearnom reaktoru i dakle izložen fisionom procesu. Taj materijal je ostavio tragove plutonijuma, uranijuma 236 i fisionog procesa i posle je tim tragovima u istim centrifugama kontaminiran osiromašeni uranijum.

Da li je prema tom objašnjenju do kontaminacije došlo greškom ili je se to dešavalo sistematski?

Baverštok: Oni nisu rekli ništa o tome. Verujem da je to bilo sistematski.

Šta to znači, šta su u stvari sadržali meci upotrebljeni 1999. o kojima je reč?

Baverštok: Može da bude reč o osiromašenom uranijumu koji je kontaminiran ili o uranijumu koji je ponovo posle upotrebe (u nukelarnoj centrali) podvrgnut procesu.

Da li je taj i takav uranijum otrovniji nego "pravi" osiromašeni uranijum?

Baverštok: Mi nemamo mnogo informacija, ali na osnovu onih mera koje imamo može se zaključiti da toksičnost nije bila mnogo veća – reč je o veoma malim količinama plutonijuma, U-236 i tragovima fisionog procesa. Mi u stvari ne znamo koliko je tu bilo plutonijuma, da li je bio prisutan nerastvorljivi oksid…Hoću da kažem, u svakom slučaju sve je to veoma zabrinjavajuće i ta stvar nije rasvetljena.

Šta znate kada je reč o Balkanu?

Baverštok: Što se tiče situacije na Balkanu, kako ja vidim, ona je vrlo nejasna. Kada je UNEP (podinstitucija UN koja se bavi čovekvom okolinom) našao kontaminirani osiromašeni uranijum - oni su označili taj prostor. Uranijumska prašina se širila na oko stotinu metara dalje od mesta udara. Dakle možete da označite taj prostor u radijusu od 100 metara i možete da kažete da tu ne sme ništa da se gaji i ne treba da se pije voda odatle jer u toj zoni će sigurno biti problema. Znači, zdravstvene vlasti tu čine nešto. Ali ono što mene brine to je opšte zdravlje. Ono što se ne govori to je da kada se iz aviona ispaljuje oružje sa osiromašenim uranijumom, ono počinje da se ispaljuje kada je avion udaljen jedan kilometar od, na primer, tenka na koji se puca. Oko 50 metaka pogodi metu i raširi se u zoni od 100 metara, ali ostali se zariju u tlo i biće potrebno verovatno oko 100 godina da bi se oni rastvorili u zemlji. Dakle, to je dug proces. Drugo je pitanje u kom obliku je OU bio upotrebljavan. U Iraku je upotrebljavan u borbi tenk protiv tenka. Ima više OU u tenkovskim projektilima nego u onima koje ispaljuju avioni. Moguće su znatne razlike. Da biste tačno znali šta se dešava, kakve su razlike, potrebno je da odete na lice mesta i da vidite kakvi su tamo klimatski uslovi, u kom je obliku osiromašeni uranijum upotrebljen…Postoje tvrdnje da su bombe sa osiromašenim uranijumom upotrebljavane prilikom gadjanja zgrada, ali mi o tome nemamo sigurne podatke. Dakle svi ovi elementi treba da se utvrde da bi se dala procena o stepenu opasnosti po zdravlje. Mislim da to može i treba da se uradi. Takodje, ako je pogodjeno stanovništvo, potrebno je da se uradi epidemiološka studija.

Da li je možda prozvodnja OU oružja način da se neko otarasi nuklearnog otpada?

Baverštok: Ne verujem. To bi bilo veoma skupo jer je potrebno da nuklearni otpad bude uskladišten što je veoma skup proces.

Da li su po vašem mišljenju SAD 2001. godine imale interes da naučni rezultati ne budu objavljeni jer su tako mogli da izbegnu optužbu da su pogazili Ženevsku konvenciju bombardujući Srbiju, a takodje pripremale su rat protiv Avganistana gde će 2002. godine upotrebiti OU i protiv Iraka gde 2003. će učiniti isto?

Baverštok: Mogu jedino da kažem da, kada je o vojsci reč, sigurno je da postoji jasna želja da se nastavi sa upotrebom oružja sa osiromašenim uranijumom. Danas je jasno da su sa vojnog aspekta projektili sa osiromašenim uranijumom vrlo efikasni i oni dakle ne žele da napuste to oružje. Oni ne žele da se vrate na drugo oružje što smatraju da je mnogo skuplje, a manje efikasno. Dakle, da se dokazalo da je oružje sa osiromašenim uranijumom genotoksično onda bi oni morali da isplaćuju kompenzacije svojim sopstvenim trupama, morali bi da se bave pitanjem svojih trupa koje su udisale uranijumsku prašinu, bile u dodiru sa toksičnom opremom ili prosto boravili u toksičnim zonama. To su dakle finansijska pitanja kojima može da se bavi samo vojska. Ubedjen sam da SAD nisu želele raspravu o pitanju osiromašenog uranijuma 1991. godine.

Danas je opšte prihvaćeno da je osiromašeni uranijum toksičan.

Baverštok: Da, mi sada znamo da je osiromašeni uranijum toksičan i za mene je to van svake sumnje. Mislim da je osiromašeni uranijum mnogo opasniji u krševitim i suvim klimatskim područjima nego u kišovitim oblastima, jer ga kiša ne spira u tlo i on se raznosi po čovekovoj okolini u obliku prašine. Problem je dakle što se taj rastvorljivi oksid ne spira. Mislim da je to bilo jasno 2001 godine i da je Irak (1991) to pokazao. Drugo pitanje koje se postavljalo bilo je vezano za ljude – navodno "u redu je, osiromašeni uranijum utiče na okolinu ali ne ulazi u ljudski organizam". To pitanje je razrešeno početkom ove godine kada je objavljena jedna američko-britanska studija o ljudima koji su radili u fabrici municije u državi Njujork. U toj fabrici je sagorevan osiromašeni uranijum što je proizvodilo oksidnu prašinu u fabrici. Ustanovljeno je da je zona oko fabrike kontaminirana. Merenje je izvedeno u laboratoriji kojom rukovodi dr Lendel Pariš (Parish) i koje je objavljeno ove 2008. godine. Njime je bilo obuhvaćeno mislim 5 bivših zaposlenih i ljudi koji žive u toj oblasti. Nadjen je osiromašeni uranijum u značajnim količinama u njihovim telima i to naglašavam 20 godina nakon izlaganja oksidnoj prašini stvorenoj sagorevanjem osiromašenog uranijuma.

Da li ste obavešteni o rezultatima medicinskih i genetskih ispitivanja uticaja osiromašenog uranijuma na zdravlje do kojih su došli, recimo, Instiut za genetska istraživanja u Sarajevu i još neke naučne institucije u Bosni i Hercegovini? Recimo, medju bombardovanim stanovništvom nadjeno je 75 odsto genetskih promena iznad granice normale, dok u isto vreme medju onima koji nisu bili bombardovani iste promene iznose 4,4 odsto.

Baverštok: Ne, nisam čuo ništa o njihovim rezultatima. Neverovatno je kolika misterija obavija pitanje osiromašenog uranijuma. Možete na Internetu da nadjete obilje podatka. Video sam podatke za Basru 1991. godine, za Irak 2003. za Kosovo itd. Medjutim, ono što je potrebno to su zvanični podaci. Nisam video nikakve zvanične podatke za Srbiju, recimo. U SZO sam radio do maja 2003. Da je do tada Srbija prenela podatke ja bih ih verovatno video. Ako postoji sumnja da je OU ušao u organizme stanovnika u nekoj oblasti – onda je potrebno ići na lice mesta i napraviti ispitivanja. Zato zaključak izveštaja SZO da ne treba ispitati stanovništvo - nije naučan. Naravno, ako se ta naučna ispitivanja vrše na medjunarodnom a ne samo na lokalnom nivou – ona imaju veću težinu.

Vi sigurno znate da se predsednik Buš pozivao na izveštaj SZO iz 2001. godine, tvrdeći da su naučnici potvrdili da OU nije štetan za zdravlje vojnika. Taj izveštaj se nalazio na njegovom sajtu. To su činili i drugi zapadni političari kao nemački ministar odbrane 2003. godine. Kako se Vi osećate u odnosu na sve to, znajući da je izveštaj cenzurisan?

Baverštok: Zbog toga i mislim da je sve ovo jako ozbiljno jer se takav zaključak, da OU nije opasan po zdravlje, može izvući iz monografije SZO. Mislim da zato moji izveštaji i nisu prihvaćeni. Monografija SZO o osiromašenom uranijumu je u stvari lažna, ali to nije jedini takav slučaj. Ista je stvar sa izveštajem o Černobilu koji sada služi kao argument za mišljenja da nesreća u Černobilu predstavlja više, reklo bi se, trivijalan dogadjaj. Naravno, ja ne mislim da mi o tome znamo sve. Ima mnogo nepoznanica i mnogo stvari koje tek treba da razumemo u vezi sa nesrećom u Černobilu. Medjutim, izveštaj SZO o Černobilu iz 2006. godine predstavlja poslednju reč nauke za ljude kao što je na primer bivši britanski premijer Toni Bler. Govori se o beznačajnom broju porasta kancerogenih obolenja zbog nesreće u Černobilu. To je zaista neverovatno ali je tako, to nije nauka ali zbog toga što nosi ime SZO, tome se veruje, političari tome veruju. Zapravo političarima se govori ono što oni žele da čuju.

Pre tri godine, obraćajući se poslanicima Evropskog Parlamenta, rekli ste da su "političari zatrovali bunar iz koga sada demokratije treba da piju". Zašto ste to rekli?

Baverštok: Osiromašeni uranijum je samo primer kako su političari na perverzan način skrenuli nauku sa normalnog puta njenog razvoja. Eurobarometar doneo je 2004. ili 2005. godine rezultate istraživanja koje je pokazalo da ljudi mnogo više veruju naučnicima nego političarima. Ako naučnik kaže da je nešto istina skoro svi ljudi mu veruju. Zato svi veruju izveštaju Svetske zdravstvene organizacije jer se kaže da iza njega stoje naučnici. Ljudi, medjutim, ne veruju političarima koji mogu da funkcinišu samo ukoliko javnost u njih ima poverenje. To je suština. To znači da, ukoliko političari mogu da preuzmu poverenje javnosti koje uživaju naučnici – onda je sve u redu – i politički sistemi i demokratija itd. mogu da nastave da funkcionišu. Medjutim, ako oni unište nauku politizirajući je, onda će izgubiti svo poverenje javnosti i demokratija neće moći da funkcioniše. Zato sam u Evropskom parlamentu ponovio ono što sam rekao prilikom jednog predavanja u Edinburgu – da su političari otrovali bunar iz koga demokratije moraju da piju. Dakle, to nije vezano samo za pitanje osiromašenog uranijuma. Vezano je i za druge teme kao što su zdravstvene posledice testiranja atomskih raketa u Velikoj Britaniji i iskrivljavanje rezultata epidemioloških studija u političke svrhe. Pre nekoliko godina rekao sam da se stvari pogoršavaju, danas kažem da je još gore nego pre nekoliko godina.

Mislite li da postoje politički pritsci jer političari moraju da opstanu ?

Baverštok: Vlade imaju dva cilja koji su ponekad medjusobno protivurečni. Jedan cilj je ekonomska korist, a drugi je zaštita zdravlja stnovništva. Žao mi je što moram da kažem da mislim da, ukoliko se nalaze u situaciji da izaberu jedno ili drugo – u mnogim slučajevima izabraće ekonomsku korist na račun zdravlja stanovništva.


Umiru i vojnici i stanovništvo

Američke snage ispalile su u Bosni 1995. godine oko 11 hiljada komada municije sa OU, a na Kosovu i u Srbiji 1999. godine oko 30 hiljada. Prema izveštaju Parlamenta Bosne i Hercegovine od 2005. 10 godina posle bombardovanja, u zagadjenim zonama uvišestručena je smrtnost od kancerogenih oboljenja, genetske mutacije i patološke trudnoće, a od 11 hiljada ispaljenih projektila sa OU pronadjeno je samo stotinak. Posledice nisu mimoišle ni vojnike medjunarodnih snaga na Balkanu. Italijanska parlamentarna komisija zvanično je u proleće 2007. godine objavila podatak da je 45 vojnika umrlo, a njih 515 obolelo od posledica upotrebe oružja sa osiromašenim uranijumom u zonama u kojima su boravili. Udruženje ANAVAFAF, koje zastupa italijanske vojnike, kaže da je jedan broj dece vojnika koji su duže boravili na Balkanu rodjen sa telesnim nedostacima. Sličnim podacima o obolenjima raspolažu i udruženja veterana u Belgiji, Španiji, Portugalu i Holandiji.


Dr Baverštok



Dr Kejt Baverštok je britanski fizičar. Tokom proteklih 30 godina radio je kao ekspert za posledice radioaktivnog zračenja na čovekovu okolinu. Radio je za Britanski savet za medicinska istraživanja(od 1971. do 1991. godine), za Evropsku regionalnu kancelariju Svetske zdravstvene organizacije (od 1991. do 2003. godine). Od 2000. do 2002. godine bavio se ispitivanjem uticaja osiromašenog uranijuma na ljudsko zdravlje i posledicama upotrebe oružja sa OU. Bio je kratko član Komisije za nuklearni otpad koju je osnovao britanski Senat (dom lordova), ali je iz komisije ubrzo izbačen pošto je izjavio da je ona sastavljena "uglavnom od amatera koji rasipaju novac poreskih obveznika". Svi britanski mediji preneli su njegovu izjavu da u Velikoj Britaniji ima "dovoljno nuklearnog otapada da se više od pet puta napuni Albert hol. Ukoliko bi taj otpad dospeo u atmosferu, Černobil bi u odnosu na tu katastrofu bio beznačajan kao popodnevno ispijanje čaja". Dr Baverštok je sada profesor na Univerzitetu u gradu Kuopio u Finskoj.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...