Izraelski “Jedit Aharonot“: Suočeni sa Netanjahuom, mi Izraelci smo „izgubljeni“
Da li treba da se nadamo kraju borbi u Gazi ili, naprotiv, da povećamo vojni pritisak na Hamas da bi izručio naše taoce?“, pita se kolumnista izraelskog dnevnika „Jediot Aharonot“
(Deir el Balah, Pojas Gaze, 21.08.2025 - ruševine nakon izraelskih vojnih udara u šatorskom kampu za raseljena lica u blizini bolnice Al-Aksa u Deir el Balahu, u centru Pojasa Gaze, FoNet/AP)

Suočena sa poplavom kontradiktornih signala i „cinizmom“ izraelskog premijera, spremnog da uvuče zemlju u večni rat, Sima Kadmon, kolumnistkinja liberalnog desničarskog izraelskog dnevnika Jediot Aharonot (Yediot Aharonot), priznaje da je očajna (https://www.ynet.co.il/yedioth/article/yokra14482505). U pregledu međunarodnih medija francuski Kurie enternasional (https://www.courrierinternational.com/article/opinion-face-a-netanyahou-nous-les-israeliens-sommes-paumes_234169) prenosi tekst kolumne iz ovog izraelskog dnevnika:
Kao i svi Izraelci, izgubljena sam. Više ne mogu da se snađem u poplavi informacija. Više ne mogu da se snađem u ogromnoj zbrci svega onoga što me okružuje. Čitam vesti, slušam analize, ali ne mogu da napravim vezu između jedne stvari i njene suprotnosti, između jedne informacije i informacije koja gotovo odmah stiže umesto nje, između onoga u šta nas uveravaju i onoga što mislimo da znamo.
Konkretnije, više ne mogu da biram između okupacije (Pojasa Gaze) i sporazuma (sa Hamasom, o prekidu vatre i oslobađanju talaca), između očaja i nade, između delimičnog sporazuma i potpunog sporazuma, između koherentne politike i cik-cak politike, između „ojačanog“ Hamasa i Hamasa „pod nuklearnim pritiskom“, da citiram dve uzastopne i kontradiktorne izjave premijera Benjamina Netanjahua.
Ovo se odnosi i na političke aktere. Kome da verujemo? Jarivu (Levinu, ministru pravde, članu stranke Likud Benjamina Netanjahua), „ključaru“ koji je nezakonito naredio da se zapečati kancelarija državnog tužioca Galija Baharav-Miare i odbio da se rukuje sa predsednikom Vrhovnog suda Jicakom Amitom? Ili Levinu, koji je rekao da je „šokiran“ ponašanjem poslanika (Likuda) Revitala „Talija“ Gotliva, koji je šefa obezbeđenja Vrhovnog suda nazvao „životinjom“, a njegove članove „Judenratima“ (misleći na odbore koje su nacisti uspostavili u jevrejskim getima)?
Samo pročitajte naslove objavljivane poslednjih nekoliko dana, nakon velikih demonstracija na čijem kraju Netanjahu nije oklevao da optuži žrtve masakra Hamasa da podržavaju demonstracije i time prete Izraelu ponavljanjem pokolja od 7. oktobra (2023). Treba samo pogledati kako su ministri optužili desetine hiljada ljudi koji su izašli na ulice - da idu na ruku Hamasu, ili čak da ga jačaju.
Ne, nije kampanja gladi [u Pojasu Gaze] ono što igra na ruku Hamasu, niti porast antiizraelskih i antisemitskih reakcija širom sveta, niti talasi priznanja palestinske države, čak ni od strane država koje su donedavno bile naklonjene nama. Sve ovo, po mišljenju Likuda, nema nikakve veze sa jačanjem Hamasa, već sa demonstrantima, idiot kakav jesam.
Koliki je nivo perfidnosti potreban da se desetinama hiljada sugrađana, od kojih mnogi imaju ćerke i sinove koji se bore u Gazi, objavi da će morati da se bore u ovom ratu iznova i iznova do gorkog kraja?
Koliki je nivo nepristojnosti potreban da se prozovu, između ostalih, porodice kidnapovanih i optuže da su osujetile sporazum (sa Hamasom)?
Koliki je nivo cinizma potreban da Netanjahu, skoro dve godine nakon najveće katastrofe koju je jevrejski narod pretrpeo od Holokausta, i dalje ne prizna odgovornost i umesto toga se fokusira na okrivljavanje demonstranata za sledeću katastrofu?
Dakle, kome bi trebalo da verujemo? Netanjahuovoj desnici ili levici u opoziciji? Izraelskoj okupaciji (palestinskih teritorija) ili onom koji vodi pregovare?
Iskustvo pokazuje da Netanjahu nikada ne misli ono što kaže i nikada ne govori ono što misli. Da bismo razumeli njegove izjave, moramo se naoružati hrabrošću i odvojiti od laži, poluistina, manipulacija, ličnih interesa i, pre svega, njegove neukroćene žeđi za vlašću.
Jedini kompas koji nas, koji smo usred zabune, može voditi jeste da ne verujemo onome što se govori u njegovo ime ili u ime njegovih saveznika. Štaviše, postoji nešto ponižavajuće u pokušaju da se razume Benjamin Netanjahu, jer je nemoguće znati kome su upućene njegove izjave i čijim interesima bi trebalo da služe. I možda je to ono što Netanjahu želi: da dođe u situaciju u kojoj, šta god da se desi, može reći: „Pobedio sam. Ako postoji sporazum, to je zato što je Hamas popustio pred mojim pretnjama. Ako nema sporazuma, to je zato što se nisam predao našim levičarskim defetistima.“
U normalnoj stvarnosti, premijer bi izjavio svoje namere. U normalnoj stvarnosti, mi bismo mu verovali. Ali u izraelskoj stvarnosti, postalo je nemoguće verovati bilo kome. Sa desnice tvrde da je pretnja ponovnom okupacijom ono što je nateralo Hamas da bude fleksibilan. Da li je ova ponovna okupacija Gaze jednostavno pretnja da se Hamas primora da pristane na pregovore? Ili je to zaista ono što Netanjahu želi kako bi sačuvao vladu formiranu sa (krajnje desničarskim ministrima) Becalelom Smotričem i Itamarom Ben Gvirom?
Moguće je da je Hamas ovog puta pokazao zdrav razum i nije se vratio posrednicima sa desetinama amandmana. Time primorava Netanjahua da nas ubedi u razloge zašto na kraju nije potvrdio ponudu koju je Hamas prihvatio.
Osećamo da se nešto dešava upravo sada iza naših leđa. Možda smo bliži dogovoru nego što mislimo. Ili da nikada nismo bili tako daleko. Ili da je delimični dogovor tu samo da bi se pripremio za novu izraelsku ofanzivu. Kada nema dogovora o svemu, nema dogovora ni o čemu.