KAKO SMO DOVDE DOŠLI: EVROPA (NE) OSTAJE POSMATRAČ

D. Ćirović

Tramp, Putin i Si sastali se u Šenženu bez Evrope i potpisali deklaraciju koja ne pominje ni Ukrajinu ni evropsku bezbednost. Brisel je odgovorio tišinom, Berlin rečima da „jaltski format neće doneti mir“ a Moskva porukom da Evropa može da dođe – ako prihvati uslove
(Brussels, 20.11.2026 - Samit Evropske Unije i Velike Britanije posvećen strateškom partnerstvu, bezbednosti, energetici i olakšavanju trgovine u Briselu: Ursula von der Leyen, Andy Burnham, Antonio Costa, FoNet/AP)

Kada su se 19. novembra u Šenženu prvi put u istoriji srela trojica predsednika – Donald Tramp, Vladimir Putin i Si Đinping – Evropa nije bila u sali. Nije bila ni u dokumentu koji je proizašao sa tog sastanka: „Deklaracija o miru“ govori o reformi UN i ograničenju Međunarodnog krivičnog suda, ali Ukrajinu ne pominje nijednom rečju. U Briselu je Evropska komisija odbila da komentariše deklaraciju, rekavši samo da „podržava reformu UN i podršku Međunarodnom krivičnom sudu“. U Berlinu, gde se istog dana sastala Koalicija voljnih, nemački kancelar Fridrih Merc je poručio da „format nalik Jalti neće doneti mir“ i da „Evropa mora biti deo procesa“. A iz Moskve je stigla ponuda koju je Putin lično formulisao: Evropljani mogu da dođu u Moskvu „da definišu svoje pozicije“, ali pod uslovima koje su do sada odbijali.

Šta je Šenžen bio – i šta nije

Treba naznačiti da sastanak u Šenženu nije bio samit o Ukrajini, niti „nova Jalta“, iako su ga neki mediji i ruski zvaničnici tako predstavljali. Bio je to prvi trilateralni susret predsednika SAD, Rusije i Kine u istoriji, održan na marginama APEC-a, i trajao je oko 90 minuta – 30 duže od planiranog. Deset minuta otišlo je na izjave pred kamerama a 80 na razgovor iza zatvorenih vrata.

Ono što je izašlo iz tog sastanka jeste dokument od četiri tačke pod nazivom „Deklaracija o miru“ – i u njemu nema nijedne reči o Ukrajini, Iranu ili nuklearnom razoružanju kao obavezujućoj meri. Prva tačka odnosi se na reformu Ujedinjenih nacija, druga na povećanje proizvodnje i isporuke naftnih derivata, treća na to da Međunarodni krivični sud i slična tela „ne smeju da zloupotrebe svoju nadležnost“ a četvrta na to da nuklearni rat „ne može da bude dobijen i ne sme da se vodi“, uz najavu dijaloga o smanjenju nuklearnih rizika. To su, kako je primetio švajcarski RSI, „izjave principa a ne obavezujući iskazi“.

Nije na odmet pomenuti i ono što je izostalo iz deklaracije, ali je usmeno bilo pomenuto. Tramp je pred kamerama rekao da se „nešto pomera“ po pitanju Ukrajine i da je uveren da Putin želi da okonča rat. Putin je, sa svoje strane, pomenuo da su Rusija, Kina i SAD imale „zajednički interes“ u rešavanju ukrajinskog sukoba, ali je istovremeno najavio odmazdu zbog napada na Krimski most. Si Ukrajinu nije pomenuo nijednom rečju.

Samit je zapravo bio prevashodno slika. Si je lično dočekao Trampa na aerodromu i zagrlio ga – gest koji, kako primećuje RSI, nije viđen od susreta Maoa Cedunga i Nikite Hruščova 1959. godine. Tramp je posle sastanka izjavio da je „odnos između nas trojice bio fantastičan“. A Putin je, prema ruskoj državnoj televiziji, bio „odlično raspoložen“. Sva trojica su dobili ono što su tražili: Tramp je posle izborne noći u kojoj su demokrate osvojile Kongres, dobio sliku sebe kao državnika koji sedi sa dve velike sile; Si je dobio priliku da se predstavi kao domaćin svetskog poretka; Putin je dobio potvrdu da i te kako nije izolovan, uprkos poternici Međunarodnog krivičnog suda koja je i dalje na snazi.

Ono što sastanak nije bio, jeste mesto gde se odlučivalo o Evropi. Takođe, u Šenženu nije bilo nikoga iz Evrope.

Poljski premijer Donald Tusk je komentarisao tako da je odrazio raspoloženje u velikom delu Evrope:

„Bože, sačuvaj nas od ovakvih prijatelja.“

Ruski list Komersant je, paradoksalno, sastanak nazvao „Jaltom 2.0“ – ali je i sam dodao da je to pre „slika nego suština“. Drugim rečima, Šenžen je bio mesto gde su se tri velike sile slikale zajedno a ne mesto gde su se dogovarale o sudbini sveta. Evropa, koja će o svemu tome tek da bude obaveštena, za sada može samo da posmatra i da se pita da li će je uopšte pozvati kada se bude razgovaralo o njenoj sopstvenoj bezbednosti.

Zašto Evropa nije pozvana

Odgovor na pitanje zašto Evropa nije bila u Šenženu ima dva sloja – jedan formalni koji se tiče prirode samog skupa, i jedan suštinski koji se tiče interesa tri sile da Evropu drže izvan sobe. Formalno, sastanak je održan na marginama APEC-a, foruma azijsko-pacifičkih ekonomija čiji Evropska unija nije deo, pa samim tim nije imala ni pozivnicu na taj skup. Ali to je samo okvir. Pravi razlog leži u činjenici da su Tramp, Putin i Si imali sopstvene računice koje nisu uključivale Evropu.

Prvo, Tramp je još od Ankoridža avgusta 2025. dosledno gradio politiku u kojoj SAD pregovaraju direktno sa Moskvom, o čemu Evropu obaveštavaju naknadno. Njegov izaslanik Džerad Kušner i Stiv Vitkof su uoči samita bili angažovani u razgovorima sa evropskim partnerima o bezbednosti što je, kako je objasnio Putinov predstavnik, bio razlog njihovog odsustva iz Šenžena. Drugim rečima, Evropa nije tretirana kao strana sa kojom se dogovara.

Drugo, Rusija je godinama otvoreno odbijala da prizna Evropu kao ravnopravnog sagovornika. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov je još u oktobru poručio da sa Briselom „nije moguće voditi razgovor“ dok god evropski zvaničnici govore o „strateškom porazu Rusije“. Putin je u Šenženu, prema izveštaju Dojče vele, iskoristio priliku da se predstavi kao deo „trojke velikih sila“, gde je Evropa bila suvišna.

Treće, Kina je imala interes da bude domaćin sastanka na kojem se dogovaraju tri velike sile, jer time jača sopstveni status globalnog posrednika. Uključivanje Evrope, sa njenih 27 glasova i često podeljenim stavovima, samo bi otežalo postizanje bilo kakvog dokumenta, čak i onog simboličnog, kakva zapravo i jeste deklaracija od četiri tačke.

Evropski lideri su na to odgovorili istog dana u Berlinu, gde se sastala Koalicija voljnih. Nemački kancelar je opisao sastanak u Šenženu kao „priliku za fotografisanje“ a evropska komesarka za spoljnu politiku Kaja Kalas je, prema pisanju RFI, izjavila da je Evropa „ostavljena na cedilu“ uprkos tome što je najveći trgovinski blok sveta.

Možda, međutim, treba imati na umu da Evropa nije bila potpuno isključena iz procesa – bila je isključena iz sobe, ali ne i iz igre. Kušner i Vitkof su tog istog dana razgovarali sa evropskim predstavnicima u Berlinu a Merc je izjavio da su evropski lideri „spremni da doprinesu mirovnom procesu“. Problem je u tome što je ta spremnost ostala bez odgovora iz Moskve. Putin u Šenženu nije pomenuo Evropu a ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je dan ranije poručio da evropski zvaničnici mogu da „ostanu u hotelu“.

Zato je odgovor na pitanje „zašto Evropa nije pozvana“ jednostavan: verovatno zato što su tri sile procenile da im je tako lakše. A da li će biti – zavisi od toga da li će Tramp, Putin i Si uspeti da se dogovore o nečemu što bi Evropa morala i da potpiše. Za sada, sudeći po deklaraciji iz Šenžena, o čemu god da su razgovarali, Evropa nije pomenuta.

Evropa se (ne) sprema za rat

Ako se posmatraju dokumenta i izjave, Evropa se za rat sprema, ali ne za rat koji će ona započeti, već za onaj za koji tvrdi da će joj biti nametnut. Nemački list Handelsblat preneo je izjavu generala Kristijana Frojdinga, inspektora nemačke vojske, da se NATO priprema za konflikt sa Rusijom „do 2029. godine“. Ruska predstavnica pri OEBS-u Julija Židanova izjavila je u februaru 2026. da su „evropske prestonice već odredile rok od dve do četiri godine“ za taj sukob. U pozadini tih procena stoji nemački operativni plan (OPLAN) koji predviđa transport 80.000 vojnika NATO preko nemačke teritorije na istočni front, sa pripremljenim putevima, mostovima, rezervoarima goriva i logističkim centrima.

Ali ono što Evropu čini ranjivom jeste unutrašnje stanje u kojem se ta priprema odvija. Evropska komisija je pokrenula plan „ReArm Jurop“ vredan 800 milijardi evra, sa ciljem da se do 2030. dostigne izdvajanje od pet odsto BDP-a za odbranu, nivo koji je do nedavno bio nezamisliv. Ruski zamenik ministra spoljnih poslova Aleksandar Gruško ocenio je da EU militarizacijom pokušava da izađe iz ekonomske krize, nazvavši to „prebacivanjem tereta na građane“. A upravo ti građani, kako pokazuju protesti širom kontinenta, sve manje veruju da se rat pominje zbog njihove bezbednosti a sve više zbog interesa nekih drugih.

Ključna razlika između evropske i ruske pozicije leži u jednoj rečenici koju je izgovorio generalni sekretar NATO Mark Rute u oktobru 2026: „Ne smatramo da Rusija razmatra mogućnost napada na neku od zemalja NATO. Ne vidimo neposrednu pretnju teritoriji Alijanse.“ Rute je istovremeno rekao da je NATO „odbrambeni savez“ i da „nikada neće napasti“. Ako NATO sam priznaje da ne vidi neposrednu pretnju, postavlja se pitanje – zašto se onda priprema za rat do 2029? Odgovor se, po svemu sudeći, ne krije u Moskvi, već u Briselu i Berlinu: zato što je „ruska pretnja“ postala okvir za opravdavanje militarizacije koja ima sopstvenu logiku, nezavisnu od stvarnih namera Kremlja.

Sa ruske strane, poruka je jednako dvosmislena. Zamenik ministra spoljnih poslova Sergej Rjabkov izjavio je početkom meseca da Rusija „ne preti nikome“ i da „nema nameru da napadne bilo koga“, ali je istovremeno upozorio: „Ako Evropa započne rat, biće vrlo kratak.“ Ta formula ostavlja otvorenim sve opcije i svaku stranu čini i potencijalnom žrtvom i potencijalnim agresorom. U takvom okruženju, gde svako tvrdi da se samo brani, granica između odbrane i pripreme za napad maltene se potpuno briše.

Mogući ishodi

Prvi i najverovatniji ishod jeste da sastanak u Šenženu ostane na simbolici – što, po svemu sudeći, i jeste bio njegov glavni domet. Nemačka novinarka Alina Kinel iz Dojče vele ocenila je da deklaracija iz Šenžena ima „pre svega simboličnu vrednost“ i da ne nudi „nikakve konkretne korake ka miru“. To znači da će Evropa i dalje čekati poziv koji možda nikada neće doći, a rat u Ukrajini će se nastaviti tempom koji diktira front a ne pregovarački sto.

Drugi ishod je da Evropa ipak dobije mesto za stolom, ali pod uslovima koje je Moskva već postavila. Kušner je 12. novembra u Dablinu izjavio da „ne možemo da zaključimo sporazum bez Evropljana za stolom“ a Zelenski potvrdio da će Evropa učestvovati u sledećoj rundi. Međutim, Peskov je istog dana poručio da Rusija „još nije odlučila“ o evropskom učešću i da će prvo proceniti „istinske namere“ Evropljana. To znači da Evropa može da dobije stolicu, ali ne i pravo glasa, ako Moskva proceni da njeno prisustvo služi samo produžavanju rata.

Treći ishod je da se Evropa, suočena sa sopstvenom irelevantnošću, okrene jačanju sopstvenih kapaciteta, što je, u izvesnom smislu, već počela da čini. Plan „ReArm Jurop“ i najava nemačkog kancelara da „format nalik Jalti neće doneti mir“, sugerišu da Evropa polako prihvata da njena bezbednost više neće zavisiti od toga da li će je neko pozvati za sto, već od toga koliko je sama spremna da uloži u sopstvenu odbranu. To je, paradoksalno, ishod koji Moskva verovatno najmanje želi, jer naoružana Evropa je teži sagovornik od Evrope koja čeka u hodniku.

Četvrti ishod je najcrnji, ali ga ne treba isključiti: da se Šenžen pokaže kao prvi korak ka trajnoj marginalizaciji Evrope u bezbednosnim aranžmanima koji se tiču njenog sopstvenog kontinenta. Analitičari su još pre sastanka upozoravali da bi trojka mogla da „podeli svet na sfere uticaja“ i odlučuje o sudbini Ukrajine „iza leđa njenih vlasti i evropskih država“. Ako se to dogodi, Evropa će se naći u poziciji u kojoj o njenoj bezbednosti odlučuju drugi, i u kojoj bi, kao 1945. godine, bila pozvana samo da potpiše ono što je već dogovoreno.

Peti ishod je da se sve ovo na kraju svede na pitanje vremena. Tramp ima još dve godine mandata, ali je posle izborne noći oslabljen a demokrate u Kongresu mogu da mu otežaju svaki potez. Putin, sa druge strane, nema izbora – ako ne dobije dogovor sada, možda ga neće dobiti nikada. Evropa koja je između njih, može samo da čeka i da se nada da će je pozvati pre nego što bude prekasno. Ili kako je sažeo Merc, upozoravajući Trampa pred put u Kinu: „Molim vas, bez iznenađenja.“


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...