Strategija EU za vodonik slična strategiji EU za vakcine: Berlin pregovara sa Moskvom bez obzira na sankcije

Nataša Jokić, Strazbur

Iza propagandne fasade sa evropskom zastavom, svako - pogotovu Nemačka - vodi svoju politiku
(Industrijski park Delfzijl u Holandiji gde Nourion već proizvodi vodonik hlor-alkalnim postupkom)

Francuska vlada je u septembru prošle godine potpisala plan za razvoj vodonične energije, vredan sedam milijardi evra. Nemačka, Portugalija, Španija, Italija, Austrija i Holandija takođe planiraju da ulože milijarde evra u razvoj vodonične energije koja će se upotrebljavati u oblasti saobraćaja i industrije i što je najvažnije biće „ekološka“ i neće „zagađivati prirodu“.

Ove investicije biće dopunjene investicijama Evropske komisije koje bi mogle da dostignu 470 milijardi evra u toku 30 narednih godina.

Sve, međutim, nije tako ružičasto - odnosno zeleno - kako na prvi pogled izgleda.

Kako do „zelenog vodonika“?

Zvanično okretanje ka vodoniku treba da omogući dostizanje evropske neutralnosti u pogledu ugljen-dioksida do 2050. godine.

Prilikom upotrebe za proizvodnju energije, vodonik ne oslobađa ugljen-dioksid već vodenu paru koja u atmosferi planete opstaje više dana, dok ugljen-dioksid ostaje oko sto godina.

Da bi se ispunila ekološka obećanja koja je EU zacrtala u svoj „Zeleni plan“, proizvodnja vodonika treba da bude „čista“. Drugim rečima, vodonik je prenosnik energije poput električne energije i potreban mu je izvor.

Danas čak 96 odsto od 74 miliona tona vodonika godišnje potiče od transformacije energije koja generiše ugljen-dioksid: gas (uglavnom metan), nafta, ugalj. To je takozvani „sivi vodonik“.

„Zeleni vodonik“ koji se dobija iz obnovljvih izvora energije kao vetar i sunce, predstavlja samo 4 odsto godišnje proizvodnje.  

Francuski časopis za popularnu nauku Science et vie preneo je mišljenje belgijskog hemičara Samuele Furfarija, predsednika Evropskog društva inženjera i industrijalaca koji kaže da je glavni problem to što se prilikom transformacije iz energetskog izvora dobije samo 28 odsto vodonika.

Zagovornici vodonične energije naglašavaju da je njena prednost u tome što proizvedeni viškovi mogu da se skladište i naknadno ubrizgavaju kada za to postoje potrebe.

Alain Prinzhofer, istraživač u Laboratoriji za energije budućnosti (Lied) naglašava da na planetarnom nivou, solarne ploče i vetrenjače ne predstavljaju uzor poštovanja čovekove okoline. Za proizvodnju vetrenjače potrebno je, na primer, 400 kg neodimiuma, retkog minerala koji se eksploatiše u Kini, a pri njegovom vađenju iz zemlje upotrebljavaju se otrovni, kancerogeni razređivači koji razaraju biljni i životinjski svet i truju vode - prenosi Science et Vie.  

Prinzhofer smatra da nade treba polagati u treću mogućnost - takozvani „beli“ ili prirodni vodonik. Reč je ovde o džepovima gasa okrivenim u slojevima „kora“ drevnih kontinenata. Ova energija bi mogla da se eksploatiše na licu mesta ili da se transportuje, ali je izučavanje o ovoj vrsti eksploatacije još uvek u povoju.

Francuski plan o vodoničnoj energiji ne posvećuje joj ni jedan red - naglašava Prinzhofer sa žaljenjem.

Science et Vie predviđa da bi u budućnosti, umesto razvijenog transporta vodonične energije, koji je komplikovan, mogao da se razvije sistem mreže lokalnih punktova za elektrolizu - neke vrste „pumpi“ na kojima bi se proizvodio vodonik. 

Ima li strategije u EU?

Grupa Zelenih u Evropskom parlamentu kritikovala je prošle godine strategiju Evropske komisije koja predviđa etapno napredovanje u razvoju vodonične energije tako da bi „u periodu od 2030. do 2050. godine sazrele tehnologije za dobijanje zelenog vodonika“.

„To je greška! Strategija za vodonik trebalo je da bude od početka stoprocentno ´zelena´ - dakle, iz obnovljivih izvora“, poručili su Zeleni.

Evropska komisija, istina, i sama je pokrenula „Savez za čisti vodonik“ kako bi izabrala projekte u koje će investirati evropska sredstva, naročito iz budućeg plana za ekonomsku obnovu pod imenom Next generation EU.

Međutim, u ovaj plan su pre svega uključeni poznati zagađivači kao francuski Michelin, nemački Bosch i holandski Gasuni.

„Ovde su sva velika imena vezana za fosilna goriva i za gas. To je najgore što Evropa može da uradi u pogledu transparentnosti i donošenja odluka“, ocenila je u Briselu Lisa Fischer, istraživač u laboratoriji E3G.

Ovo nije jedina kontradikcija Evropske komisije i njene energetske i ekonomske strategije.

Kada se pogleda kako Nemačka vodi svoju strategiju za vodonik, postavlja se pitanje - postoji li stvarno neka evropska strategija Evropske unije?  Ili iza propagandne fasade sa evropskom zastavom, svako - pogotovu Nemačka -  u stvari vodi svoju politiku i gleda svoje interese, kako smo videli da se desilo sa maskama i vakcinama u toku pandemije.

Saradnja sa Rusijom

U duhu političke podobnosti, francuski mediji preneli su u februaru, skoro bez komentara, izjavu nemačkog ministra ekonomije Petera Altmajera da Nemačka vodi pregovore sa Rusijom o „zelenom“ projektu proizvodnje i transporta vodonika.

Altmajer je tada, prilikom jedne bilateralne konferencije on line, dodao da bi Berlin i Moskva zajedno mogli da rade na projektu proizvodnje vodoničnog goriva za industriju, energetski sektor i saobraćaj.

Još uvek važeće sankcije EU u odnosu na Rusiju niko nije pomenuo!

Sa ruske strane, ministar industrije Denis Manturov, izjavio je da je Moskva spremna da dâ prednost investicijama u tehnologije.

U junu 2020, francuski mediji su preneli da je Nemačka, posle višemsečnih rasprava definisala strategiju, zasnovanu na investiciji od devet milijardi evra, koja bi joj omogućila da postane svetski snabdevač vodonikom.

„Vodonik će biti sirovina od ključnog značaja za energetsku tranziciju“, izjavio je tada ministar ekonomije Peter Altmajer.

Strategija Nemačke dobrim delom počiva na „zelenom“ vodoniku, koji se poizvodi uz korišćenje obnovljive energije. To je „jedini održivi način na dug rok“.

Objavljeno je da Berlin, takođe, namerava da investira dve milijarde evra u partnerstvo sa stranim državama. Prvi plan je potpisan sa Marokom. Berlin računa da će izvoz njene tehnologije vremenom omogućiti da uvozi zeleni vodonik koji potiče iz sunčanih regiona juga Evrope i iz Afrike.

Industrijski giganti RWE kao i metalurška grupa Thssenkrupp najavili su da će sarađivati.

Francuski l’Opinion preneo je početkom godine da je Thsenkrupp iz Duisburga pismeno najavio proizvodnju 50 hiljada tona čelika „neutralnog“ u pogledu ugljen-dioksida. Oba industrijska giganta postavljaju, ipak, kao uslov - izgradnju mreže gasovoda u ove svrhe. 

Otuda i važnost Severnog toka 2 - gasovoda koji direktno povezuje Rusiju i Nemačku. Berlin time sebi obezbeđuje donekle energetsku nezavisnost. Nemačko snabdevanje ruskim gasom u slučaju Severnog toka 2 zavisiće samo od odnosa između Nemačke i Rusije, a nikako od Ukrajine kao do sada. Jer kada se kaže Ukrajina - to znači SAD.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...