BEOGRADSKI MARATON 2009 – KAO DA STE GA TRČALI

Aleksandar Manić

"Imam 51 godinu i trčanjem na duge staze bavim se već šest godina. Trčim dva, tri polumaratona godišnje, a Beogradski maraton sam odabrao zbog nevelikog broja učesnika."

"Trčanje je za mene, istovremeno, vežba i metafora. Trčeći svakoga dana i učestvujući na trkama, ja prevazilazim prepreke, malo pomalo, i kada uspem da dostignem viši nivo, imam osećaj da sam veći. Tako bar mislim i zato se izlažem svakodnevnim naporima. Naravno, ja znam da nisam pravi maratonac. Ostao sam na običnom nivou, čak bih mogao reći, na osrednjem nivou. Ali, tu se ne nalazi ono što hoću da kažem. U pitanju je: da li sam uspeo da se poboljšam od juče, bar malo? Za vreme trke na duge staze, jedini protivnik koga trebamo da pobedimo, jesmo mi sami, sa svom prošlošću koju nosimo sa sobom", piše poznati japanski književnik Haruki Murakami, inače maratonac, u svojoj knjizi "Autoportret autora kao trkača na duge staze".



Vojna muzika sokoli učesnike 22. Beogradskog maratona (fotografije: A. Manić)

Murakamijeva knjiga se pojavila u knjižarama neposredno pred moj put za Srbiju i propratila je zadnju nedelju pripreme za Beogradski maraton. Na prošlogodišnje ohrabrenje francuskog strip autora Marcela Coucheaua, inače vrsnog atletičara, odlučio sam se da trčim svoj prvi maraton. Imam 51 godinu i trčanjem na duge staze bavim se već šest godina, na savet mog kineziterapeuta, dat posle jednog vrlo bolnog išijasa. Treniram u Vensenskoj šumi kraj Pariza, obično tri puta nedeljno, sa izlascima od 10 do 15 kilometara. Trčim dva, tri polumaratona godišnje, a Beogradski maraton sam odabrao zbog nevelikog broja učesnika. Naime, Pariski maraton je izuzetno popularna manifestacija koja obično okupi više od 30 hiljada učesnika, te je sama trka vrlo komplikovana zbog preterane gužve na stazi. Beograd mi je više odgovarao, jer neću morati da se guram, da zaobilazim učesnike, da se penjem na trotoar i na travnjake, ili da stojim i čekam na uzanim krivinama. Takodje, Beogradski maraton je dve nedelje posle pariskog, te je i vreme lepše. Posebnost ovogodišnjeg, 22. Beogradskog maratona (http://www.bgdmarathon.org/) jeste da se u okviru njega održavalo i 42. Svetsko vojno prvenstvo u maratonu.

Na startu

U Srbiju smo stigli nedelju dana pred maraton, da bih mogao da se prilagodim, odmorim i dovršim pripreme. Na lake treninge od desetak kilometara izlazio sam na Zvezdaru, gde sam se igrao kao dete. Nisam se mnogo zamarao, a tri dana pred trku, gledao sam da osim šetnje i hrane bogate ugljenim hidratima, ni ne pokušavam druge aktivnosti. Osvanula je subota 18. april, dan pred Uskrs, te smo žena i ja poranili i otišli do crkve Svetog Marka, gde se nalazio start trke. Presvukao sam se, popio jedan energetski gel i stao prema stratnoj liniji. Petnaestak minuta sam posvetio statičkom zagrevanju i lagonom ispijanju vode.



Na startnoj liniji

Nekoliko sekundi pred start, uključio sam muziku koja će me pratiti tokom čitave trke. Odrekao sam se trubača, jer ne idem ni u rat, niti na svadbu i krenuo uz zvuke sambe. “Mas que nada” me je podsetila da sam na ovim prvim metrim maratona zaista "manji nego ništa" i da trku trebam da započnem sa puno skromnosti. Cilj mi je bio da postignem rezultat od 3h45, teorijsko vreme u odnosu na moj rezultat sa polumaratona 1h42 (polumaraton x 2 + 10 %). Medjutim, učestvovanje na prvom maratonu je i trčanje u nepoznati deo samog sebe i sopstvenih mogućnosti. Iako sam čitavoj porodici rekao da ću odustati ako ne mogu da izdržim, znao sam da neću odustati. Do sada, ni na jednom treningu ili na trci nisam odustao. Zašto bih to učinio danas.


Krenuli smo!

Stigavši do Djeram pijace na Bulevaru Kralja Aleksandra inače mom bivšem kraju, bacio sam brz pogled na merač otkucaja srca i ustanovio da sam još u periodu zagrevanja. Ispred mene su se našla tri trkača, Francuza, sa imenima na ledjima – Gilles, Jean i Arnaud. Prišao sam i pitao ih na koje vreme su se opredelili. "Četiri časa, ako izdržimo", rekao mi je Gilles. Upravo smo stigli do Branka Krsmanovića i prilično velikom uzbrdicom, uspeli smo se do Crvenog Krsta. Temperatura još uvek nije bila visoka, a grupa je bila velika i kompaktna. Ja sam trčao levom stranom, zbog manje gužve, pazeći da me ne ponese polet mladjih učesnika i da to ne platim skupo u drugom delu trke.

Maraton u vreme posta

Učešće na polumaratonima me je naviklo na odredjenu vrstu napora i vrlo pravilan tempo trke. Uobičajeno je da moja prolazna vremena na 5, 10, 15 i 20 kilometara budu na pravilnom i istovetnom vremenskom razmaku. Sasvim prirodno, krenuo sam istim tempom i ustanovio da sam na prolasku 5. kilometra, kod Železničke stanice, bio ispod 25 minuta. Iskontrolisao sam pojas sa energetskim gelovima, koje sam imao nameru da uzimam na svakih pet kilometara, počevši od desetog. Nikada nisam na polumaratonima pio energetske gelove, nego sam trčao na prirodnim rezervama ugljenih hidrata, poboljšanih "skandinavskim režimom". Prva polovina zadnje nedelje pred trku obiluje proteinima, da bi se u potpunosti iscrple zalihe ugljenih hidrata, a druga polovina obiluje složenim ugljenim hidratima (špageti, hleb, pirinač, bulgur, krompir...), da bi jetra uskladištila što veću količinu.

Medjutim, moje pripreme za maraton poklopile su se sa Velikim postom, koji je počeo 2. marta i završavao se sâmim danom maratona, Velikom subotom. Za sportistu su najvažniji ciljevi da putem ishrane sebi obezbedi dovoljno energije, da održi mišićnu masu, da izbegne ozlede mišića i da izbegne imunitarne probleme. Pravilna ishrana omogućava bolje bavljenje sportom. Moj ovogodišnji post bio je delimično izmenjen u odnosu na ono što sam praktikovao do sada. Kao i uvek, izbacio sam sve prehrambene proizvode životinjskog porekla, sva alkoholna pića i jeo sam ribu dva puta nedeljno. Razlika se ogledala u prvoj i zadnjoj nedelji posta koje sam postio na vodi, kao i za Veliki petak kada ništa ne jedem i ne pijem čitavog dana. Ovoga puta sam sve vreme postio na ulju, unoseći neophodne (i velike) količine hrane. Zato su gelovi imali svoju stratešku funkciju.



Victor Kigen Kiplagat, pobednik 22. Beogradskog maratona 2h13:38

Prešli smo preko Brankovog mosta i nastavili Bulevarom Nikole Tesle, gde nas je dočekalo prvo osveženje vodom, čemu sam ja dodao jedan gel. Novi Beograd je doneo i promenu krajolika. Umesto kuća i ulica, trčali smo širokim bulevarima omedjenim zelenilom i drvećem, što me je podsetilo na moje uobičajeno mesto treninga, na Vensensku šumu. Hiljadu hektara parka koji su oivičeni naseljenim delovima Pariza i predgradja. Za maraton sam se pripremao trčeći povremeno ivicom šume, a povremeno alejama koje krivudaju kroz park i oko jezera. Četiri izlaska nedeljno 10 do 30 km aerobnog treninga ili frakcionisanog (više serija 500 m brzo, 1500 m sporije) koji sam često zapostavljao zarad zadovoljstva trčanja na 15 ili 20 km.

Žene maratonci

Stigavši na 10 kilometar, velika grupa polumaratonaca otišla je levo, prema Bulevaru Mihaila Pupina, a manja grupa maratonaca nastavila je ka Tošinom bunaru. Bili smo na četvrtini trke i sve se odvijalo po planu. Sunčano vreme davalo je čitavoj manifestaciji prazničan izgled, ali vrlo brzo se pokazalo da je temperatura bila previsoka, sunce prejako, što je omelo i šampione na čelu maratona. Na sredini Ulice Tošin bunar, dočekala nas je velika grupa romskih mališana koji su bučno navijali i pružali ruke da ih lupimo po dlanu. Skrenuo sam ka njima i protrčao lupivši petnaestak dlanova.

Romska dvorišta su me podsetila na naše pariske beskućnike koji tokom zime iz grada predju u Vensensku šumu i tamo razapnu šatore. Obično se udruže u grupe od troje, četvoro, naprave mali kamp i tako prezime. Uobičajeno je da njih niko «ne vidi», sve dok se ne desi neka nesreća. Zimus je jedan od beskućnika umro od ugljen-monoksida u dobro zatvorenom šatoru. Potom su došli novinari, a onda je predsednik Sarkozi naredio da se svi ti nesrećnici silom odvedu u različita prihvatilišta. Beskućnici su odbili i rekli da ih ne zanima šta predsednik priča pred kamerama, jer će njih iz prihvatnih ustanova izbaciti posle dve nedelje, pa će opet morati da se vraćaju u šumu. Tako su i ostali u svojim šatorima posejanim obodom Vensenske šume.

U slušalicama su se začuli zvuci "I Got My Mojo Working" pokojnog džez organiste Jimmyja Smitha, simbolično označavajući ulazak u drugu trećinu trke i prolazak ulicom Jurija Gagarina, dugačkog, ravnog i monotonog bulevara. Ja sam trčao u grupi maratonaca koji su imali godine bliske mojim i mladjih osoba čiji je cilj verovatno bio da istrče maraton ispod četiri časa. Trčanje u grupi ima prednosti, jer se hvata ritam drugih trkača i tako se bez razmišljanja prelaze deonice koje su zbog dužine i monotonije psihološki teže. U grupi nas je bilo šestoro, a medju nama i jedna žena. Prisetio sam se da je ženama maraton bio zabranjen sve do burnih sedamdesetih godina prošlog veka. Boreći se za jednakost sa muškarcima, one su dobile pravo i da trče maraton, te su se atletičarke prvi put takmičile u okviru olimpijskih igara u Los Andjelosu 1984. godine.

Crni voz

Prolaskom table "21,1 km", na samom početku ulice Milentija Popovića, prevalili smo polovinu maratona i ja sam bio sasvim zadovoljan prolaznim vremenom koje se kretalo oko 1h45. Bio sam u granicama predvidjenog rezultata. Neprekidno kontrolisanje, ukazivalo mi je da sam prvu polovinu maratona trčao brzinom od 12 km/h, a da su mi, pri tome, otkucaji srca bili izmedju 167 i 171 u minuti. Naime, u dva navrata sam u Vensenskoj šumi, na obeleženom terenu, merio maksimalan broj otkucaja srca. Posle laganog trčanja od 800 m, punom snagom sam trčao 300 m. Na kraju ove distance, broj otkucaja srca se kretao izmedju 188 i 190 u minuti, što je više nego zadovoljavajuće u mojim godinama. Istovremeno, to je značilo da na trci ne bih trebao da prelazim 171 otkucaj, 90 odsto mog kapaciteta. Toga sam se i držao.

Bližeći se hotelu "Hayatt", začuo sam policijsko upozorenje da se uklonimo u desnu stranu, jer nas pristiže čelo trke. Uklonio sam se i stotinak metara kasnije, pored mene je protrčao Kenijac Victor Kigen Kiplagat, za njim su trčali njegovi sunarodnjaci Sylvester Chebi Kipyego i Julius Korir Kiplagat. Trojka se kretala fantastičnom brzinom od 20-ak km/h. Ne usporavajući, ja sam aplaudirao i urlikao "go, go, go, go...". Bilo je zadovoljstvo videti ove vitke atletičare koji su proždirali teren ispred sebe uprkos predjenih 39 kilometara. Kenijci su skrenuli ka Brankovom mostu, a mi smo ušli u drugi krug na Bulevaru Nikole Tesle. U slušalicama mi je treštao "Crni voz" Bobana Markovića i Lajka Feliksa, isplaniran da zahvati ulazak crnih majstora u cilj na Terazijama. Kasnije sam saznao da je Victor Kigen Kiplagat postigao vreme od 2h13:38 i da nije uspeo da obori rekord staze Kipkorir Japhet Koskeia iz 2006. godine (2:10:54). Inače, Kiplagat je trčao prvi maraton u karijeri, na preporuku bivšeg svetskog i olimpijskog šampiona Paul Kibii Tergata.



Na Terazijama, bodreći učesnike

Energetski gel i voda na 24. kilometru su mi prijalo. Bilo je već podne i vrućina je počela da ometa organizam u savladavanju napora. Iako sam se polio vodom po glavi i popio više nego što je uobičajeno, imao sam utisak da sam žedan. Odbio sam da o tome razmišljam i da bi mi vreme brže prošlo, okrenuh se samo slušanju muzike. Upravo je naišao blok "surf" muzike s početka 60-ih godina – Dick Dale i The Trashmeni. "Surf" muzika je nastala u Kaliforniji i cilj joj je bio da svojim brzim ritmom i agresivnom gitarom, u slušaocima izazove povećanje adrenalina kao u trenucima kada surfer daskom jaše na vrhu talasa.

A-well-a everybody's heard about the bird,

B-b-b-bird, bird, bird, b-bird's the word,

A-well-a bird, bird, bird, the bird is the word,

A-well-a bird, bird, bird, well the bird is the word...

Krizni kilometri

Na Tošinom bunaru nema više romskih mališana. Zamenila su ih starija braća koja sede u hladu i posmatraju trku. I oni navijaju. Dok sam prolazio, bodrili su me – Bravo deda, izdrži, još malo... Mahnuo sam im kratko, ne zato što su mi rekli "deda", nego što sam morao sve više da racionališem pokrete i da pazim na disanje. Upravo smo prošli 30. kilometar i tu su se gasila sva moja predjašnja iskustva. Ni na kakvom treningu ja nisam prešao tu granicu. Terra incognita je započeta ispod auto puta. Istovremeno sam pomislio na onaj čuveni "maratonski zid", strahoviti umor koji pristigne trkače oko 35. kilometra. Posle brzog pogleda na merač otkucaja srca, vratio sam se na slušanje muzike. Joe Satriani prašio je iz sve snage.

Osveženje na 32. kilometru dalo mi je prvi signal. Nisam mogu da uzmem energetski gel. Sâma pomisao na njega izazivala mi je mučninu. Trudio sam se samo da slušam muziku. Na ulasku u Jurija Gagarina, video sam Francuza Arnauda koji mi mahnuo. Odgovorio sam mu i ponovo se zatvorio u sebe. Osećao sam prve znake ozbiljnog umora. Dah mi je postao kraći i morao sam da ga ritmiziram svesno, dok su mi noge počele da bivaju sve teže. Setio sam se mog susreta sa Alainom Mimounom na jednom treningu u Vensenskoj šumi. Mimoun, tada već star 84 godine, rekao mi je dok smo zajedno trčali obodom šume: "Desiće ti se da se toliko zamoriš da ćeš poželeti da staneš. Uspori, ako treba hodaj, ali nikad ne odustaj. Videćeš da će noge same ponovo krenuti i da ćeš uspeti da stigneš do kraja trke. Ali, ne odustaj nikad".

Na 36. kilometru naleteo sam na "zid". Noge su mi otkazale poslušnost, dah je postao preterano kratak i obuzeo me je toliki umor da mi se čitava svest okrenula samo ka jednom cilju – stati, sesti pokraj puta i odmoriti se. Nastavio sam da trčim sve sporije, pred očima je počelo da mi se muti i, prvi put u toku trke, imao sam želju da odustanem. Umor je bio neverovatan, sunce je pržilo, znoj mi se slivao u oči, a ja nisam imao snage ni da podignem desnu ruku da bih obrisao čelo. Osetio sam da više ne trčim, nego da hodam. Ispred mene nije bilo nikog, a nisam mogao da se okrenem, da ne bih izgubio ravnotežu i srušio se na kolovozu ispred Delta sitija.



Buduća šampionka oprobava ulaženje u cilj

Hodao sam pedesetak metara i potom neverovatnom snagom volje pokrenuo sam noge i počeo da trčim. Želja za odustajanjem bila je toliko velika, da ni o čemu više nisam mogao da mislim. Stati, sesti, odmoriti se... Krajnjim naporom nastavio sam da trčim, ne znam kojom brzinom, i trudio se da ne mislim na umor, na vrućinu i na bolove u nogama. Da ne bih pao u iskušenje da se zaustavim, voljno sam ispraznio svest i razmišljao samo o pomeranju nogu, o mahanju rukama i o disanju.

Sledećeg trenutka kada sam bio svestan gde se nalazim, video sam da ulazim u ulicu Milentija Popovića i da trčim ka hotelu Hayatt. Shvatio sam da se ne sećam ničeg iz ona dva krizna kilometra. Znao sam da mi preostaje još četiri kilometara i brzo sam pogledao na merač otkucaja srca. Brojke su pokazivale 158. Osvrnuo sam se oko sebe i video dva trkača iza i troje ispred, na daljini od dvadesetak metara. Pokušao sam da potrčim brže, ali nije išlo. Odlučio sam da nastavim istom brzinom, manjom nego tokom prve polovine trke i počeo sam da računam koji ću rezultat postići. Pretpostavio sam da mi je brzina bila oko 10 km/h i da će mi ovim tempom trebati oko 24 minuta da stignem do Terazija. Prolazeći pored Hayatta, setih se kako je Kiplagat ovde prošišao pre 90 minuta.

Uspeo sam!

Kada sam ugledao Brankov most, obradovao sam se toliko da sam na trenutak povećao brzinu. Moje oduševljenje su propratili zvuci kompozicije "Highway Star" britanske grupe Deep Purple. Medjutim, usporila me je blaga uzbrdica koja se pela ka sredini mosta. Misli su mi se razbistrile, osećao sam umor i bol u nogama, ali više nije bilo ni pomisli o odustajanju. Ipak, bio me je strah od preostale distance. Tada sam se i setio saveta njujorškog psihologa Ivana Kosa. Kako čovek rešava krupne probleme? Na isti način kako bi i pojeo slona – isekavši ga na sitnije komade. Više mi cilj nije bio na Terazijama, nego kod sledećeg pešačkog prelaza, potom kod obližnjeg kioska, zatim kod visoke zgrade...



Ulazak izveštača "Balkanmagazina" u cilj

Prolazeći pored Elektrotehničke škole, naišao sam na jednog makedonskog takmičara koga je grč u nozi naterao da ćopa. Obodrio sam ga i rekao mu da imamo još samo kilometar i nastavio ka ulici Kneza Miloša. Posle trke, mladi Makedonac mi je rekao da ga je grč uhvatio još ranije, te je zadnjih tri kilometara trčao kao "oro da igra". Kada sam krenuo uz Kneza Miloša, uzbrdicom, imao sam u glavi samo jednu misao – još 500 metara. Dokopao sam se Ulice Kralja Milana, ravnice, pa čak i blagog pada, te sam se uplašio od opuštanja u poslednjim metrima. Odmah sam počeo da regulišem disanje, da pratim sopstveni korak i da razmišljam o položaju ruku. Ramena su me bolela, noge su bile teške i bolne, disanje je bilo nepravilno, glava mi je bila zabačena, a u njoj je tutnjalo – još samo malo! Kod bioskopa Zvezda uložio sam u trku poslednje atome snage i produžio korak. Bližeći se hotelu Moskvi, nadomak cilja, ugledao sam moju ženu Tanju koja mi je mahala u društvu naših prijatelja Radmila i Radmile. Obradovan, podigao sam obe ruke u znak pobede i protrčao kroz cilj. 4 h 10 m 58 sec. Kasnije ću saznati da sam zauzeo 182. mesto od 341 učesnika.

Klimavih nogu uzeo sam maratonsku medalju, pokupio flašu vode, bananu i keks i seo na trotoar. Uspeo sam. Istrčao sam prvi maraton i istog trena rešio da ga trčim i 2010, a da vreme poboljšam za 11 minuta. Vidimo se dogodine.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...