ATLETIKO MUKO NAŠA

Nenad Radosavljević

Kraljica sportova kod nas "u ritama"

Gledajući atletski program na Olimpijskim igrama silno se namučih da pronađem naše reprezentativce, a i kada mi uspe taj poduhvat, pokajem se što sam uopšte pokušavao. Nije eliminacija Španovićeve i Jelače u kvalifikacijama povod za ove redove. One su samo klinke koje tek stasavaju, koje su o tuđem trošku platile skupu školu u dalekoj Aziji. Nisu njih dve problem, več čelnici Atletskog saveza koji svoj nerad opravdaju gomilanjem reprezentativaca sa takozvanim "B" normama. Time postižu dvojak efekat: kod laika se stiče utisak o masovnom nastupu atletičara, tj. odličnom stanju u atletici i skriva jedina surova istina o realnom stanju stvari. A bolne, prave reči su: "Oni ne zaslužuju da nastupaju na velikim takmičenjima". Čast malobrojnim izuzecima, koji se sami prepoznaju.

"B" norme su izmišljene da bi takozvane male zemlje, geografski i sportski, uopšte imale priliku da nastupe na Olimpijskim igrama. Praktično, nacionalni olimpijski komiteti i savezi sami određuju kriterijume za nastup.U ostalim sportovima postoji sistem kvalifikacija koji može biti planetaran ili kontinentalan, i tu nema vrdanja. Postoji svetska lista učesnika; svi ostali su na čekanju, samo ako neko odustane ili se povredi.

Srbija kao Vanuatu

Tako nije u atletici i plivanju, jer je u tim sportovima najlakše organizovati eliminacije. Desetak učesnika više od optimalnog broja nije prevelik problem za tok takmičenja. Lepo je kad se ta prilika koristi za sportiste sa Vanuatua, Kukovih Ostrva, Svete Lucije, brojnih pacifičkih ostrvskih državica... Strašno je kad se to zloupotrebljava zarad sitnih, mahom ličnih interesa. Još je gore što čelnici Srpskog olimpijskog komiteta i u krajnjoj instanci država, pristaju ili nasedaju na te sitne marifetluke, i to iz olimpijskog ciklusa u ciklus. Verovatno pod firmom brojnosti sportista na Olimpijskim igrama. Tako je nastalo virtuelno gluvo kolo, koje se igra bez ikakvog ritma.

U istoj poziciji bili su i brojni plivači. I tu je bilo i po babu i stričevima, ali su neki isplivali lične rekorde i tako pokazali da ih je ambijent najvećeg svetskog takmičenja zaista inspirisao. Za njih nije toliko strašno što su otputovali, iako su bili plasirani između 30. i 40. mesta.

Pitam se šta inspiriše atletičare da tri puta prestupe u kvalifikacijama bacanja koplja ili da za više desetina centimetara, nekoliko sekundi zaostanu za svojim, ionako skromnim, najboljim ostvarenjima. Bez obzira na sve, moraju se potruditi do krajnjih granica trenutnih mogućnosti. Čak je i bivši reprezentativac, sada generalni sekretar Atletskog saveza Srbije Slobodan Branković rezigniran učinkom naslednika u dresu sa državnim grbom.

Dobro znamo koliko vredimo u bazičnim sportovima i umesto da to bude povod za sistematičan rad praktično od temelja, koristimo svaku priliku da zamažemo oči. Kada nas istina tresne o glavu, češemo se dva dana, pa opet iz početka oprobanim stilom. Zato nam nema spasa.

Čavić se vratio

Srećom ili nesrećom, Čavić nije stasavao u Srbiji. Da je rođen ili da je, ne daj bože, ovde počeo da trenira, sigurno ne bi bio olimpijski vicešampion. Ovako, možemo se dičiti njime, slikati se, organizovati dočeke pred Skupštinom grada.

Nemojte misliti da sam protiv toga. Milorad Čavić je zaslužio najviše državne počasti za to što je uradio, ali nemojte da vam u oduševljenju američkim đakom, promakne prava stvar. Mi smo mnogo lošiji u bazičnim sportovima, pa i u plivanju od Slovenije i Hrvatske, još manjih zemalja od naše.

Pošto smo videli da geografski kriterijum nije presudan, možemo stvari analizirati trezvenije. Čavić je počeo da trenira u SAD, gde postoji pravi kult plivanja. Imao je dobre uslove, a sve ostalo bilo je na njemu. U takvom okruženju, pravi potencijal mora da ispliva kvalitetom. Nema šansi da neko ne prođe, a mogao je.

Elem, opet se vraćam na poznate fraze o timskom duhu Srba. To je fenomenalan izgovor kojim se brojne generacije opravdavaju za nerad. Ma čim se obezbede solidni uslovi, postižu se solidni rezultati i u pojedinačnim sportovima. Pravi primeri su veslanje i kajak, strašno teške i zahtevne discipline u kojima beležimo sasvim korektne rezultate. Samo rad se vrednuje u sportu. Polazi se od infrastrukture i opreme, sledeći stepen je kvalitetan stručni rad, na kraju odlazak na brojna takmičenja i kaljenje u okršajima sa sebi ravnima i boljima. Samo to su stepenice ka uspehu u svakom sportu.

Da je toga više, bilo bi još Čavića i dočeka. Svako bi dobio svoje trenutke slave, zemlja bi bila priznatija, a nacija zadovoljnija.

Argentinci razbili „karioke“

Jedina titula koju Brazil nikada nije osvojio je titula olimpijskog pobednika u fudbalu. Zato su u sastavu imali i Ronaldinja, ne bi li nadmašili "gaučose" pre svih i stigli do željenog cilja. Argentinci su odgovorili pozivanjem Mesija i Rikelmea i pokazalo se da su povukli prave poteze.

U polufinalu, Argentina je raznela Brazil sa 3:0 i stigla na korak od odbrane titule iz Atine. Nisu Brazilci imali nikakve šanse protiv ljutih rivala, zasluženo su izgubili i moraju biti strpljivi barem do Londona 2012. godine. Jednom će biti nagrađeni za upornost i postaće olimpionici. Bitno je da istraju.

Argentinci imaju samo još jednu prepreku pred sobom. Mesi i drugovi idu na Nigerijce. S obzirom na sve viđeno, veliki su favoriti. Ali, neka se pripaze jer i autsajderi umeju da iznenade.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...