Slikarstvo krhko kao ljubav
Muzej moderne umetnosti u Avru i Muzej Pikaso u Antibu zainteresovali su se za rad Nikole de Stala na samom kraju slikarevog života, kada je on upotrebljavao elemente apstraktne umetnosti da bi prikazao stvarnost
(foto, Nikola de Stal)
"Nemam više snage da završavam platna", pisao je Nikola de Stal svom galeristi Žaku Diburu, neposredno pred smrt. U trenutku kada je postizao slikarsku zrelost i svetsku slavu, nagrižen tugom i strahom, umetnik za koga je slikarstvo bilo "tona strasti i sto grama strpljenja", odlučio se na samoubistvo. Bacio se, marta 1955. godine, sa krova svog ateljea u Antibu.
Ovoga leta, povodom stogodišnjice od De Stalovog rodjenja, u Francuskoj su postavljene dve izložbe. Muzej moderne umetnosti u Avru i Muzej Pikaso u Antibu zainteresovali su se za rad na samom kraju slikarevog života, kada je on upotrebljavao elemente apstraktne umetnosti da bi prikazao stvarnost. Udaljivši se od utabanih puteva istorije umetnosti, izložbe u Avru i Antibu, pokušavaju da na nov način posmatraju te zadnje tri godine slikarevog života. Avr je izložio 130 slika i crteža vezanih za pejzaže iz perioda 1952-1955 (Svetlost Severa – Svetlost Juga), a Antib se zainteresovao za ljudsku figuru, ali samo kroz dva dela – Park Prinčeva (1952) i Plavi akt (1955), dopunjenih manjom serijom studija i crteža.
Park Prinčeva, ulje na platnu, 1952.
Od carevog paža do siromašnog emigranta
Detinjstvo Nikole de Stala (1914-1955) nalikovalo je bajkama, sve do izbijanja boljševičkog vojnog prevrata. Sin generala barona De Stala fon Holštajna, guvernera Petropavlovske tvrđave, i paž cara Nikole II, napustio je Rusiju i vrlo brzo ostao bez oba roditelja. Prihvatila ga je jedna belgijska porodica, a u nastavku školovanja, on se 1933. godine upisao na Kraljevsku slikarsku akademiju u Briselu. Živeći vrlo siromašno, Nikola de Stal je upotrebljavao krevetske čaršave kao podlogu za slikanje. Za Pariz se preselio 1938. godine, gde je i otpočeo kratki, streloviti i tragični put ovog umetnika koji je za sebe govorio da u životu napreduje "od nesreće do nesreće".
Njegovo stvaralaštvo od figurativne umetnosti prešlo je ka apstraktnom izrazu. Razlomljeni oblici, upletene površine, nasečene linije i duge dijagonale slikane su gustim zemljanim bojama. Od 1944. godine, galeristkinja Žan Biše počela je da ga izlaže zajedno sa Kandinskim. Ubrzo potom, sve više kolekcionara zainteresovalo se za njegov rad, a Muzej moderne umetnosti otkupio je jedno njegovo platno. Bernar Dorival, direktor muzeja, napisao je da De Stal "dobro izbegava opasnosti dekorativnog izraza i teži ka ljudskosti".
Uprkos svom apstraktnom izrazu, De Stal se držao po strani od slikara koje je nazivao "bandom apstraktne umetnosti". Neprekidno tražeći svoj put, De Stal se od 1949. godine opredelio za pastelne i svetlucave boje nanesene špahtlom u debelim slojevima. Tri godine kasnije, on je napustio velike apstraktne kompozicije i počeo da uvodi figurativne elemente u svoje pejzaže i mrtve prirode. Taj pomak, kritika i javnost brzopleto su nazvali povratkom ka figurativnoj umetnosti. Međutim, bio je u pitanju brakovski pristup u kome su elementi izvučeni iz realnosti i naslikani na "apstraktan" način.
Pejzaž na jugu, ulje na platnu, 1953
Crveno more, žuto nebo i ljubičast pesak
Prvi iskorak Nikola de Stal načinio je 1952. godine na londonskoj izložbi. Pored Kompozicija koje su mu donele slavu i priznanje, on je izložio platna čiji su naslovi jasno ukazivali na novi pravac – Nebo Dijepa i Ljudi na obali mora. Nekoliko meseci kasnije, na Majskom salonu u Parizu, on je izložio slike iz serije Park Prinčeva. Posle jedne fudbalske utakmice (Francuska-Švedska) na slavnom pariskom stadionu, De Stal, fasciniran pokretom igrača, naslikao je čitavu seriju malih formata koji su bili krunisani platnom od 3,5 m. Poigravajući se svetlom i geometrijskim elementima, on je ostao na ivici apstrakcije i figuracije.
Pronašavši sopstveni izraz, on je u žurbi, da ne bi izgubio jaka osećanja koja su ga prožimala, slikao i po 20 platna nedeljno. "Tražim slikarstvo svima vidljivo. Ja slikam realnost”, pisao je Nikola de Stal i započinjao da slika pejzaže, doduše, velikim obojenim trakama koje su više bile izraz apstrakcije, nego realističkog vidjenja. Razočarana publika smatrala je nemogućim povratak iz apstraktne umetnosti u figurativnu. Čak je pronađen i omalovažavajući epitet za novi De Stalov izraz – "pojednostavljeni fovizam". Međutim, sâm slikar uspešno je objasnio svoj pristup: "Slikarstvo treba, istovremeno, da bude apstraktno i figurativno. Apstraktno kao zid, figurativno kao prikaz prostora."
Boraveći na jugu Francuske, Nikola de Stal je bio očaran svetlošću i bojama, pa je o tome pisao svom prijatelju, pesniku Reneu Šaru: "Dijamanti najednom zasvetlucaju, tako snažno, da je, za tren, more crveno, nebo žuto a pesak ljubičast".
Ponesen svetlošću juga, on je putovao na Siciliju i u Španiju, donoseći sa sobom mnoštvo krokija koji će mu kasnije poslužiti za Sicilijanski pejzaž, Sirakuzu i Agridjente. Ove kompozicije imaju pojednostavljene oblike i zasićene boje, kojima on pokušava da uhvati strukturu panorame. U tim krajoliocima nema mesta za detalje i anegdote, a nepotrebno je tražiti sličnost sa nekim od stvarnih mesta. Oni radije mogu biti viđeni kao vrtoglavo pusti predeli snažnih tenzija koji naglašavaju postojanje prikrivenog života i događanja.
Agridjente, ulje na platnu, 1953
Potraga za obnovom
Od 1953. godine, njujorški galerista Pol Rosenberg i pariski galerista Žak Dibur uspešno su prodavali De Stalove slike bogatoj klijenteli. Istovremeno, tri njegova sicilijanska pejzaža postavljena su u francuskom paviljonu 27. Bijenala u Veneciji. "Vi ste jedini moderni slikar koji otvara duh gledaocu. Svako vaše platno daje začuđujuće mogućnosti snoviđenja", napisao mu je poznati francuski spistatelj Roman Gari, pošto je video njegova platna.
Iako je izgledalo da De Stal zasluženo dostiže svoj zenit, dezorijentisan ličnim katastrofama, on je počeo da se osamljuje. Definitivno razdvojen od supruge i dece, on nije uspeo da ostvari vezu sa Žanom Matje, udatom ženom sa kojom ga je upoznao Rene Šar i koja ga je nadahnula za Plavi akt.
Plavi akt, ulje na platnu, 1955
Krajem 1954. godine, Nikola de Stal je otišao u Antib i, u osami, nastavio da slika, oslobađajući elemente njihovih kontura i čineći ih sve providnijim. Platna su bila monumentalna, a on je radio čistim bojama i, umesto špahtli i četki, upotrebljavao tampone od gaze. "Ono što pokušavam, jeste neprekidna obnova, i nije mi lako. Ja znam kakvo je moje slikarstvo ispod površine, nasilnosti i neprekidnih borbi. Ono je krhko kao ljubav", napisao je on svom pariskom galeristi Žaku Diburu.
Dva dana pred samoubistvo, De Stal se uselio u jednu napuštenu zgradu i započeo svoje poslednje platno – Koncert. Na platnu širokom šest metara i visokom tri metra, na zaslepljujuće crvenoj pozadini, postavljena je kontura klavira sa jedne strane i kontura kontrabasa sa druge. Matisovske atmosfere, uprkos crvenoj dominanti, ova nedovršena slika zrači smirenošću i tišinom, upravo onim za čim je De Stal bezuspešno tragao čitavog života.