Kada fotografije pokrenu emocije

Ana Radmilović

Nisam ni sanjao da ću jednog dana iz malog grada slati slike u svet da taj isti svet vidi šta se dešava na Kosovu
(foto, Nebojša Marković, fotoreporter)

Nebojša Marković, profesija – fotoreporter. Rođen 1974. godine u Kosovskoj Mitrovici, gde je živeo do avgusta 2009. godine – kada se jedne noći srušila zgrada u kojoj je stanovao. Slike te „odjednom“ srušene zgrade (na mogućnost čega su stanari upozoravali godinama gradske vlasti) obišle su skoro sve srpske medije. Fotografisao je Nebojša, iako je bio u stanu sa majkom u trenutku rušenja zgrade. Nakon nekoliko meseci odselio se u Beograd.

U Kosovskoj Mitrovici radio je kao konobar, DJ u Kulturnom centru, na radiju kao tonac i muzički urednik, imao autorske emisije, nije hteo da bude izbeglica, s fotografijom nije imao veze do rata. 2002. godine počinje da radi za AP kao dopisnik, na nagovor svog prijatelja, ali odbija da bude njihov fotograf, misleći da nije dovoljno obučen za taj posao. Prelaskom u AFP 2004. kao dopisnik i fotoreporter stringer, onda za Tanjug iste godine, započinje svoju karijeru fotoreportera. Za vreme velikih nereda 2008. dobija ponude od skoro svih jačih svetskih agencija da radi za njih i odabrao je da radi za Rojters  kao strineger. Od marta 2009, po preseljenju u Beograd počinje da radi za Ringer Axel Springer i da slika za sva izdanja, Blic, Alo, 24h, Nin; Blic žena, Puls itd. Dobitnik tri nagrade Srbija Press Photo, za priču o neredima u naselju Brđani (sever Kosova), za priču o umetnosti i za portret akademika.

nemar5

Nebojša Marković

Kako se postaje fotoreporeter? Je l reč o impulsu da kada se nešto dešava zabeležiš, neki aparat se slučajno nađe u tvojim rukama, maštaš o tome pa jednog dana počneš da radiš? Kakva je tvoja priča?

Uvek me je vukla crta prema umetnosti a želja da naučim nešto novo me je terala da sa muzike pređem na fotografiju. Bio sam dobar u svom poslu DJ-a, tonca na radio stanici i voleo sam taj posao, pogotovu kada sam spojio tonski deo sa voditeljskim. Mada, u jednom trenutku moj posao u radio stanici se poklopio sa ulaskom u svet agencija, pa sam kasnije ostao da radim samo za agencije. Čak i kao dopisnik jedva sam pristao da radim, na nagovor mog prijatelja Aleksandra Vasovića: ja sam mu javio vest o jednom događaju kada su povređeni neki UN policajci, a onda je usledilo ubeđivanje da treba da radim kao dopisnik. Pomagao mi je kad može i kad ne može. Periodično je dolazilo do tih ubeđivanja od prijatelja iz Beograda da treba da počnem sa fotografijom, jer sam u to vreme radio za jedan multietnički magazin u Mitrovici. Konačno 2004.  prihvatam i rešio sam da učim što više.

Moja priča je splet niza okolnosti. Nisam ni sanjao da ću jednog dana iz malog grada slati slike u svet i da taj isti svet vidi šta se dešava na Kosovu. Uvek me je privlačio adrenalin a u priči na Kosovu uvek ga je bilo. Plus da svojom fotografijom zabaležim nešto šta će ostati zauvek. Jednostavno, desila mi se fotografija u životu i ispunila želja da ne gledam druge već da i sam to radim.

deda mraz bozevac

Deda Mraz u selu Boževac u Kosovskom Pomoravlju (foto, Nebojša Marković)

Ko su ti uzori? U Srbiji  ova profesija nije mnogo poznata, ljudi uglavnom znaju tekstopisce i znaju čuvenu frazu da slika govori hiljadu reči – da li među našim fotorepoterima postoji neko koga bi izdvojio, da li si od nekoga nešto naučio?

Uzore nemam ali ima dosta ljudi u Srbiji ili onih koji su iz Srbije a rade u svetu, koje veoma poštujem i kao ljude i njihov rad. Dosta sam naučio od Aleksandra Stankovića, Darka Vojinovića,  Andreja Isakovića, Marka Đurice, ima ih dosta, da slučajno ne zaboravim nekoga, od svakoga sam učio po malo i dobijao savete, ovo ovako treba, uradi tako, uradi onako. Nikako ne treba zaboraviti Gorana Tomaševića, Petra Kujundzića, njihove slike kada gledaju u srpskim medijima čitaoci i ne znaju ko su oni. Pored Gorana i Petra -  fotoreporteri koje sam spomenuo i u prvom delu, sve su to ljudi koji su skronmi i nikada se ne ponašaju umišljeno ili dignutog nosa zato što su svetski ponati fotoreporteri.

Imao sam sreću da sam odmah počeo da radim za agencije što se retko kome pruža prilika i to zbog mesta gde sam živeo a kasnije zbog kvaliteta a i zahvaljujući ljudima od kojih sam učio.

Kako izgleda biti redakcijski fotoreporter ?  Da li je bolje biti negde dopisnik, raditi samostalno, sedeti u redakciji i čekati da se nešto desi?

Pošto sam prvo radio samostalno, to je lakše od redakcijskog fotografa. U redakciji uvek radiš ono što je aktuelno, pa tu ima i loših i dobrih snimanja ali se pretežno radi brzo jer ponekada ima toliko dešavanja da ne može sve da se pokrije.

Šta ne voliš da radiš?

Kao čovek, ne volim ono šta je vezano za srpsku estradu, ima još nekih delova vezanih za ljudske nesreće, ali kao profesionalac, uvek ću uraditi i ono šta ne volim, maksimalno dobro i profesionalno, ma koliko ne veoleo, jer moje privatno mišljenje ne mogu da mešam sa poslom, a moj posao je da fotografijom informišem javnost u redakciji u kojoj radim.

Fotoreportere mnogi ljudi brkaju sa onim što se zove paparaco, ispod koje granice misliš da čovek sa fotoaparatom sme da ide? Šta sebi ne bi dopustio?

To me ponekada i nervira kada čujem, ali nismo mi fotoreporteri krivi što ljudi to nisu naučili šta je paparaco a šta fotoreporter, a tu su malo krive i televizije jer im to plasiraju i onda narodu ostane u glavi da je svako ko ima fotoaparat - paparaco.

Došlo je vreme medija kada se ne postavlja pitanje, „šta sebi ne bi dopustio“, jer zbog egzistencije moraš da radiš ono šta se traži od tebe, jer te iste novine ti donose platu a čitaoci su ti koji pokazuju šta žele da čitaju i vide a šta ne.

O tvojim  kolegama se čuje neka vest uglavnom kad im se nešto desi na nekom ratištu ili dok slikaju neke nesreće, je l imaš nešto da kažeš o tome?

Do tada, dok se nešto ne desi, skoro niko od čitalaca i ne zna ko su oni, šta su radili, šta su preživeli, samo pogledaju sliku a i ne pogledaju ko je autor. Najzanimljivije je čitati komentare čitalaca na sajtovima kada se pojavi neka takva vest, a najgori komentar koji često pročitam i čujem ga uživo, a čuo sam ga i poslednjeg dana 2013.  „Našao je/si na tuđoj muci da zarađuje/š“  - a ti isti ljudi gledaju TV, čitaju novine, čitaju na sajtovima da bi bili informisani. Ni jedna profesija ne može da zadovolji sve ukuse i razmišljanja, pa ni naša profesija. Šteta je što većina ljudi čuje za nekog fotoreportera tek kada mu se desi nesto ali pamte ko je na Farmi ili nekom drugom rijalitiju.

zivot juzno od ibra

Život južno od Ibra (foto, Nebojša Marković)

Na šta si najviše ponosan?

Ne bih mogao da izdvojim ništa konkretno, ali sam uvek ponosan kada uradim dobre fotografije o nekoj tužnoj životnoj priči pa one pokrenu emocije kod ljudi i da primete tu priču. Ne postoje te pare koje bi isplatile to zadovoljstvo.

Na kojim mestima nikad ne bi radio, na kakve terene ne bi odlazio, koliko to uopšte zavisi od tebe?

Možda jednog dana kada budem dovoljno situiran da postanem slobodnjak moći ću reći, ovo i ovo neću nikada da slikam, ali za sada, ne zavisi od mene šta ću slikati a šta ne, već šta urednici traže.

Koje teme te najviše zanimaju, da ne radiš za novine nego da imaš priliku da radiš šta želiš – šta bi to bilo?

Valjda zato što sam počeo u Mitrovici i tu neku ratnu fotografiju, to mi nekako najviše leži, gde god su sukobi, to bih voleo da radim. Tu ima akcije i brzo se razmišlja. Pored toga, neka egzotična ostrva, istraživanje.

Da li je fotografija skup sport, koliko čovek koji radi za naše medije može da prati tehničke inovacije, da li sam finansira svoju opremu i kako se snalazi ako zavisi samo od redakcije?  Kako uopšte izgleda taj deo priče?

Veoma skup. Kao i u svakoj profesiji, ako želiš da imaš sve kvalitetno, to i košta. Recimo dva aparata koja ja sada želim, a ne mogu da ih priuštim, jedan košta 3.500 eura a drugi je 6.500 eura, naravno bez objektiva. Teško je sa platama u Srbiji pratiti inovacije ako fotoreporter ima svoju opremu i mora sam da je kupuje.

Kada se jednom kupi oprema, ona se koristi do iznemoglosti, gomilu puta se popravlja. Recimo, poslednja popravka mog aparata je bila 33.000 dinara, a ja to plaćam iz svog džepa.

ne mar 3

Još uvek odlaziš na Kosovo i praviš verovatno najbolje foto reportaže i, što je i povod ove božićne priče, uradio si seriju fotografija o jednom selu kod Gnjilana u koje je došao Deda Mraz. Kako je to izgledalo? Kako se osećaš posle takvih, za mnoge nepojmljivih, doživljaja?

Nisu baš najbolje, ima dosta drugih dobrih fotografa koji odlaze na Kosovo i prave dobre slike, ali ja se trudim da te moje slike ispričaju priču koja se možda ne može rečima opisati.

Ovog puta je bilo sve brzo, jer smo radili nekoliko priča, pre tog sela Božanci, radili smo priču u Prištini. Kada smo stigli u selo, prvo šta sam primetio jeste siromaštvo po izgledu kuća. Sreli smo tri žene koje smo iz auta pitali gde je kuća neke porodice, one nam objasnile a onda nas pitale „a gde je pomoć za nas, pa je l ste vi oni što nam donose hleb i hranu?“... već tu čoveku nije dobro jer one očekuju neku narodnu kuhinju. Naučio sam da svoje emocije stavim na stranu kada krenem da radim, ali je problem uveče kada se legne u krevet, tada dolaze sve slike šta sam video tog dana. Da sam neki milijader, verujem da bih mnogo toga podelio, jer pogađa kada vidiš troje dece koje su prvi put u životu videla Deda Mraza a jedno dete se i plašilo da priđe.

dinici bozevac deda mraz

Deda Mraz u Boževcu, Kosovsko Pomoravlje, porodica Dinić (foto, Nebojša Marković)

Koliko ti je teško ili drago kada odlaziš na Kosovo kao fotoreporter?

Ipak sam dole rođen, iako opština i svi oni koji su se izređali na vlasti u Mitrovici, nisu ništa uradili po pitanju stana i zgrade koja se srušila od starosti, laže svako ko se pojavi na čelu opštine jer treba da se izračuna ko će koliko da pokrade dok se napravi nova zgrada, ja u KM imam rođake, prijatelje zbog kojih se uvek radujem što idem. Ali, najteže je što kao stranac u svom rođenom gradu moram da spavam u hotelu, a onda zbog posla koji obično traje samo dan ili dva, ja ne stignem da vidim drage ljude, i to je teško. Teške su mi priče koje su južno od Ibra, koje nemaju veze sa Mitrovicom, Gračanicom, ona sela iliti enklave gde retko ko ide, gde se ljudi obraduju kada vide nekoga sa kim mogu i da popričaju, onda mi bude žao što zbog posla ne mogu da ostanem duže, ako ne mogu novčano da im pomognem, mogu barem kao čovek da ih saslušam a da kroz moje fotografije vide u Srbiji kako oni žive. Ja se posle toga vraćam u Beograd u topli stan i neku sigurnost a oni ostaju u svojoj nemaštini i teškim životima.

un specijalac

Un specijalac (foto, Nebojša Marković)

Šta te je, kao čoveka koji slika, najviše iznenadilo u Beogradu? Je l to neki deo grada koji si slikao, neka priča, osoba?

Veliki je to grad, sve i svašta može da se vidi i čuje a i slika, uvek ima nešto novo i zanimljivo na svoj način a ono šta bih izdvojio, jeste priča o deci sa autizmom. Radio sam u dva navrata, jednom sam bio u nekoliko porodica, gde sam na jednom mestu u svim porodicama video, životnu snagu, borbu sa državom, borbu sa sugrađanima koji ne znaju šta je autizam.

ne mar 4

Da možeš da uzmeš i zavrtiš globus, zamisliš gde bi najradije otišao da radiš – koji bi to deo sveta bio i kakve bi priče bile u pitanju?

Japan, Kina, Tibet, Afrika, hahahahaha. Voleo bih da mogu da odem na Tibet na minimum 6 meseci, da 5 meseci živim i radim i jedem isto kao ljudi na Tibetu a onda samo mesec dana da slikam. To bi isto ponovio i sa ostalim mestima.

Ti si počeo kao ratni reporter, koliko je to dobar način da se zanat nauči po principu „odmah u vatru“ i da li sve posle toga deluje lakše, da li su ratni reporteri iskusniji fotografi i da li im je rad u „normalnim okolnostima“ dosadan, lak, zabava?

To mi je u mnogome olakšalo posao u normalnim okolnostima. Ne mogu da kažem za druge, ali meni je sve u Beogradu bilo lakše a mnoga snimanja i dosadna jer nemaju neku tematiku, samo obične informativne fotografije, a gubi se vreme.

Šta nijednom mlađem kolegi ne bi poželeo da doživi a tebi se desilo na poslu?

Da ne doživi vređanje, psovanje, napade, zato što neko ne shvata da fotoreporteri samo rade svoj posao kao što u bilo kom delu sveta rade za šta su plaćeni.

Šta nikome ne bi savetovao da radi?

Da ne kalja profesiju fotoreportera, već da sluša starije i da nema sujetu.

Šta je najlepše što ti se desilo kao fotografu? Je l su to nagrade, neka poznanstva, mesta koja ne bi video da nisi to što jesi?

Ovde bi već bila poduža lista. Upoznao i dobre ljude, bio na mestima gde sigurno nikada ne bih otišao da nisam fotoreporter. Veoma lepo putovanje u Egipat i deset divnih dana gde sam upoznao Egipćanina Vael Mansoura, koji živi u Beogradu, koji mi je omogućio da recimo ne vidim Egipat turističkim okom, već mi je omogućio da napravim fotografije koje pokazuju život u Egiptu i nastalo je veliko prijateljstvo. Iako je grupa bila posvećena razgledanju turističke ponude, trepeo me je i jurcao svuda za mnom dok sam se ja svuda zavlačio da bi uslikao nešto zanimljivo. Drago mi je što sam sa početkom rada u Blicu upoznao Vesnu Lalić izuzetnu u svetu fotografije i pre svega mi je kao sestra, što sam upoznao Mladena Šurjanca koji često kritikuje ali voli čololadu, Marka Đuricu, neverovatan prijatelj od kojeg mogu još što šta da naučim, ima tu dosta ljudi koje sam upoznao, da ne nabrajam, sigurno ću izostaviti nekoga a i trebalo bi puno prostora. Ima tu dosta lepih stvari. A nagrade, da, jesu mi drage, jer je to ocena mog rada viđena drugim očima. I da se izdvojim u većem broju fotoreportera.

poseta crkvi u juznom delu

Poseta crkvi na jugu Kosova

Koliko, kao redakcijski fotograf, zavisiš od novinara koji pravi priču? Da li možeš svojom fotografijom da „izvadiš“ stvar, da je pokvariš, koliko ti je važan kontakt s tekstopiscem i slično razumevanje priče?

Staro pravilo koje nikada neće prestati da važi, novinar i fotograf su tim. Koliko mi novinar bolje objasni šta je priča, time ću ja biti spremniji da uradim bolje, ako mi novinar da malo informacija, onda ja moram u hodu i da shvatim o čemu je priča i da se trudim da slikama pokrijem tu priču.

U danšnjem brzom tempu informisanja dešavaju se propusti na obe strane, ili da ja nisam uradio ono šta se očekivalo za priču ili da možda vidim ono šta novinar nije pa se širi priča. A dosta puta se dešava da donesem fotografije o nekoj vesti na koju sam naišao, požar, saobraćajna nesreća, političar na ulici, i da zahvaljujući tim fotografijama nastane priča.

Kada se desi onaj trenutak gde čovek samo tehnički „škljoca“ i koja je vrsta priča koje si radio a da te ni malo nisu dotakle niti inspirisale? Ili i tada nađeš nešto svoje, mimo novinara, teme...

Ja se trudim da sa svakog snimanja donesem fotografiju koja je informacija zato što moje ime stoji ispod te fotografije, a najdosadnije su konferencije, ima onih koje se samo pokriju ali ima onih gde se pojave ljudi koji se retko pojavljuju u medijima, tada nema tehničkog škljocanja, ali definitivno su mi konferencije za novinare najdosadnije.

ne mar 1

Nebojša Marković

Da li si bio u prilici da nekoga učiš kako se radi i kakav si učitelj?

Nisam još, ali sam davao savete. I da se to desi, mislim da bih bio dobar učitelj jer sam već imao iskustva u predavanju kada je reč o toncima u radio stanici, iako nemaju dodirnih tačaka ton i fotografija, princip je isti. Uradi pa ćemo videti šta da ispraviš da ne bi ponovio grešku ako si pogrešno uradio.

Šta je potrebno nekome ko voli fotografiju, želi to da radi, nema mnogo novca i ne može da plaća opremu i škole – a da ipak ostvari taj san?

Što se školovanja tiče iliti državnih fakulteta, neće nikada nučiti ono šta im zaista treba u novinskoj fotografiji, imaju previše teorije a premalo prakse.

Ko želi da nauči novinsku fotografiju, neka ode u neku redakciju i kaže, ja želim da učim, na terenu će najbolje naučiti sve šta treba i starije kolege će ga usmeravati šta treba a šta ne treba da radi. Naravno, potrebno je barem neki solidan aparat i neko osnovno poznavanje fotografije, da se naoruža strpljenjem i da ga nije sramota da pita.

Je l postoji išta što ti smatraš nedostupnim, nemogućim? Naizgled deluje lako, kad čovek bolje pogleda gotovo neizvodljivo sve što si napravio a stiče se utisak da se sve desilo slučajno. Kao eto došao rat, tebi pao aparat u ruke... Je l to stvarno tako jednostavno?

Ima ona jedna pošalica –kako novinar da iznervira fotografa- „Ajde škljocni mi ono“.... Mnogima deluje da je naš posao lak i da bi oni najverovatnije bolje uradili, ali uvek ima rešenja, neka kupe opremu i neka počnu da rade, pa će videti koliko je to „lako“.

Što se Kosova tiče, pravilo koje su me naučili, prvo čuvaj svoju glavu da bi imao dobre fotografije. Kada se desi nešto, trči se pravo na to mesto bez obzira da li se puca ili ne. Bilo je sutacija gde mi je i život bio u opasnosti ali čovek se navikne na to i vremenom postane sve mahinalno kada je bezbednost u pitanju, ali gledam da uvek imam sigurno jednu jaku fotografiju sa dešavanja.

neredi u brđanima

Neredi u Brđanima kod Kosovske Mitrovice (foto, Nebojša Marković)

Hoćeš li jednog dana napraviti monografiju svojih slika, ako bi je pravio šta bi ona obuhvatala, šta je – drugim rečima – tema po kojoj ti želiš da budeš prepoznatljiv i po kojoj bi hteo da te pamte?

Imao sam u planu da uradim monografiju srpskih protesta oko proglašenja nezavisnosti Kosova, svakako sam već imao samostalnu izložbu na tu temu, ali nisam imao para za štampanje i pripremu monografije, tako da je to ostalo da visi, ali ako je ikada budem napravio, biće sastavljena od priča sa Kosova i socijalnih priča iz Srbije a i do tada, ko zna šta ću sve slikati.

Svakako imam dva projekta koja dugo čekaju i radim detalje, jedan je izložbeni i prodajni u vezi cigareta, a drugi projekat je veoma velik. Za njega nemam poznanstva, a ni para, da bih napravio prve korake prema ostvarenju  treba da razgovaram sa premijerom Dačićem i vicepremijerom Vučićem, pa ako oni daju zeleno svetlo onda je to važno za velike sponzore. Skoro tri godine čekam i ko zna dokle ću čekati i da li ću dočekati da to ostvarim.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...