PIKASO - GENIJE S PALETOM

Priredio:   Milan Đukić

Svi znamo ko je najslavniji umetnik prošlog veka. Pitanje je: zašto on?

Pikaso na jednoj svojoj izložbi
Pikaso na jednoj svojoj izložbi


Sredinom dvadesetih godina prošlog veka Pablo Pikaso je bio jedna od najslavnijih i najpoznatijih osoba u Parizu, a on je voleo da ljudi to znaju. Vozio se po gradu u automobilu Panhard, kojim je upravljao njegov lični šofer. Uživao je da dočekuje važne goste u belim svilenim pižamama, dok mu je društvo pravio ovčarski pas s Pirineja. Sa velikim zadovoljstvom je priređivao svečane večere nakon premijera u pariskoj operi. Njegova supruga, bivša balerina Olga Hohlova, je kuvala ali je jela služio batler s belim rukavicama. Kada ga je jednog dana u pariskom studiju posetio kolekcionar Kristijan Zervos, Pikaso ga je upitao da li bi Zevros želeo da pogleda još neke sobe. Na Zevrosovo veliko iznenađenje u njima nisu bile slike već velika gomila francuskih novčanica velike denominacije, uvijene u novine. "Sve što je Pikaso radio", napisao je Džon Ričardson u knjizi "Pikasov život: trijumfalne godine, 1917-1932", novom pretposlednjem tomu četvorodelne biografije slavnog slikara, "bile su vesti za Pariz i svet toga doba".

Pikaso nije prestao da bude glavna tema vesti sve do kraja 20. veka, pa i u ovom u koji smo tek zakoračili. Zato se postavlja pitanje: zašto? Zašto je Pikaso - sa svojim beskonačnim varijacima iščašenog i "ružnog" kubizma - postao kvintesencija moderne umetnosti? Zašto to nije Henri Matis, čije su fovističke slike svetlih boja šokirale umetničku publiku godinama pre nego što se kubizam pojavio, i koji je čak na samrti 1954. godine stvarao izvanredne slike? Zašto ne Marsel Dušamp, šahovski šampion koji je u modernu umetnost još 1914. godine uneo "gotovu" policu za boce i tri godine kasnije postavio standard izlažući pisoar na važnoj izložbi skulptura. Ili, zašto to nije Salvador Dali, sa svojim zadivljujuće nadrealističnim slikama i talentom za privlačenje pažnje javnosti prema kojem Paris Hilton izgleda kao pustinjak? Pikasova nadmoćnost je rezultat mnogih stvari, uključujući kupovinu nekih priznanja, nalaženje na pravom mestu u pravo vreme, to što je učinio da avangardna umetnost postane seksi - i naravno, činjenice da je bio genije.


Gospođice iz Avinjona
Gospođice iz Avinjona


Međutim, nije sve počelo tako ružičasto za Pikasa. Godine 1900, kada je imao 19 godina, Pikaso je uradio ono što bi na početku karijere trebalo da urade revolucionarni umetnici: došao je u Pariz i skoro umro od gladi. Trebalo je da prođe sedam godina da bi naslikao "Gospođice iz Avinjona" ("Les Demoiselles d'Avignon"), najuticajniju sliku na svetu, i (zajedno s prijateljem Žoržom Brakom) izmislio kubizam, stil koji je umetnost okrenuo naglavačke. To što je bio Španac u Parizu - modernim jezikom rečeno autsajder - izuzetno mnogo je pomoglo Pikasu. Mogao je da vidi suštinu stvari i dešavanja onako kako to Parižani nisu bili u stanju. Kako je istakla njegova zaštitnica Gertruda Stajn, u Francuskoj "kuće se kreću s pejzažom, s rekom, ovde je sve u skladu, to nimalo nema veze sa Španijom... Španci znaju da ne postoji neki nemušti dogovor, ni predela s kućama, niti kruga s kockom... Prirodno je što je jedan Španac to izrazio na svojim slikama u 20. veku u kojem ništa nije bilo ukalupljeno i skladno". Kao nijedan drugi umetnik Pikaso je "uhvatio" dve pokretačke sile modernih vremena - rascepkanost i inventivnost. Sve na slici "Slikar i model" (1928), primera radi, bilo je razbijeno i ponovno sastavljeno u duhovit vizuelni rebus. Na licu modela je vertikalni niz tri oka - ili dva oka i ustiju, u zavisnosti ko i kako gleda sliku. Slikar na desnoj strani slike je zaposlena vitka figura s jednom smešno dugom rukom u kojoj drugi kist i drugom kratkom rukom kojom neposredno ispod visine kaiša držu paletu u obliku genitalija. Seks prodaje sve i svašta, a to nimalo nije štetilo Pikasovoj karijeri.


 
Mari Terez Valter


On je svakako imao obilje - reći ćemo materijala - za slikanje. Na početku trećeg toma Ričardosonove biografije, srećemo umetnika koji priprema scenografiju i kostime za "Paradu", ekstravagantnu predstavu modernog baleta Sergeja Đagiljeva, i odupire se pritisku svoje preterano brižne majke dona Marije da se oženi. Pokušava da u svoj krevet uvuče Olgu, ali ona ne želi da spava s njim dok je ne oženi, pa zato Pikaso posećuje bordele. Olga konačno dobija "svog čoveka" - pod njenim uslovima - 1917. godine. Godine 1923, Pikaso prodaje "Gospođice" da bi platio studio u istoj zgradi u kojoj je stanovao s Olgom, koje će mu služiti ne samo za rad već i kao sigurno sklonište. Četiri godine kasnije još uvek oženjeni umetnik (koji je tada imao 45 godina) zapaža sedamnaestogodišnju Mari Terez Valter pred ulazom u jednu parisku robnu kuću. Ona je, kako piše Ričardson, "devojka-dete iz njegovih snova: adolescentkinja, plavuša s prodornim kobaltno plavim očima i prerano sazrelim pohotnim telom - velike grudi, jake butine i zadnjica kao kod kalipigijanske Venere". Pikaso joj govori. "Imate interesantno lice, želeo bih da naslikam vaš portret. Osećam da ćemo zajedno napraviti velika dela". Za samo nekoliko dana zajedno su radili znate već šta. Pikaso je zahtevao od Valterove - kao što je činio sa svim svojim ljubavnicama - da čita Markiza de Sada. Ona je kao senka pratila Pikasa, ali uvek van Olginog pogleda i domašaja, devet godina i rodila mu kćerku. Pikaso se nije razmetao svojom vezom i nije je "prikazivao" dežurnim paparacima i tračarama tog doba. Čak nije otišao na otvaranje svoje prve muzejske retrospektive, da Olga ne bi videla brojne slike na kojima je bila Mari Terez i napravila scenu. Međutim, i dalje je bio pravi pastuv, što je bio izvor mnogo većeg uticaja na mlađe umetnike od njegovih konkurenata.


Mari Terez na Pikasovoj slici
Mari Terez na Pikasovoj slici


Ništa manje uspešno od "žongliranja" ženama, Pikaso je uspevao da pliva političkim vodama Evrope u stoleću koje su obeležila dva krvava svetska rata i hladni rat koji je pretio da izazove nuklearno uništenje planete. Velika monohromatska slika "Gernika" (1937) je antifašističko remek-delo koje horor bombardovanja jednog grada i civila u njemu pretvara u prelepu fugu kubističke forme. Uprkos toj slici, Pikaso je uspeo da ga nacisti u okupiranom Parizu tokom II svetskog rata drže kao malo vode na dlanu. (Ričardson će detalje o tom dobu otkriti tek u poslednjem tomu.) Nakon rata Pikaso se javno deklarisao kao komunista, ali je od sredine pedesetih godina postao apolitičan i prepustio se slikanju u studiju i sunčanju.


Gernika
Gernika


Koliko god bila interesantna njegova biografija, Pikasova slava najvećim delom potiče iz njegovog slikarskog opusa. To je čovek koji je tvorac slikarskog ekvivalenta rokenrola i koji je sedam decenija pravio najveće "hitove" modernizma - kao kada bi Čak Beri i Elvis Prisli bili jedna osoba koja je poživela do svoje 91. godine. Svi koji sumnjaju da Pikaso nije znao "stvarno" da crta, trebalo bi da pogledaju slike iz njegovog ružičastog i plavog perioda, neoklasicističke radove iz dvadesetih i tridesetih godina 20. veka i obilje izuzetno dobro nacrtanih gravura i litografija. Ričardson čak Pikasu pripisuje nastanak celog jednog pravca varenih skulptura (koji je kulminirao delima kao što je skulptura gigantskog "babuna" iz 1967. godine koja se nalazi u Čikagu). U poređenju s Pikasovim opusom, Dalijeve "ručno slikane fotografije iz snova" su frojdovske indulgencije, Dušampovi dadaistički objekti su umetnički pokušaji srednjoškolca a Matisovo slikarstvo - za koje je sam Matis izjavio da bi trevalo da bude "udobna fotelja za umornog biznismena" - je ništa drugo nego samo fotelja. Pikaso se nije libio da hvali svoja dostignuća. Rečnici citata su prepuni njegovih aforizama ("Dobri umetnici kopiraju, odlični umetnici kradu", "Umetnost je laž koja otkriva istinu", itd.) Pikaso je čak o trikovima svog zanata rekao: "Postaviti oči među noge, a seksualne organe na lice. Biti kontradiktoran. Prikazati jednom oku celo lice, a drugom samo profil. Priroda mnoge stvari radi na isti način kao ja, ali ih skriva."

Na kraju ovog toma Pikasove biografije su detalji iz doba kada je svakoga dana u periodu od šest nedelja stvarao po jednu "monumentalnu" sliku. I to je dovoljno da bude pamćen kao "šampion" s paletom, a Ričardson u poslednjem delu biografije tek treba da opiše poslednjih četrdeset godina slavnog slikara.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...