NEBESKI MEHANIČAR

Autor:    Zoran (Vasilije) Milovanović

Milutin Milanković - nebeski mehaničar i „nostradamus“. Neće biti (skoro) propast sveta, predviđanje je "velikog putnika kroz vasionu i vekove", ali će ga zadesiti teški udarci i teške krize (ilustracija: krater na Marsu koji nosi ime Milankovića)

"...Nikli ste, ali daleko izrasli iz naše sredine.Vi ste naš ponos i nebeski znak koji će naš narod , uvenčan bojnom slavom, dostojno poneti i zastavu misli koju ste vi razvili u svetlosti dana i visoko je izdigli... "

Ove reči, koje je Milutin Milanković (Dalj 1879-Beograd1958.), u svom telegramu, uputio Nikoli Tesli, povodom obeležavanja 75. rođendana, slobodno se, danas, mogu i na njega odnositi, u godini kada se navršava 130 godina od njegovog rođenja i 70 godina od početka rada na "Kanonu osunčanja". Kako i ne bi kada spada u najveće naučnike među Srbima. NASA ga je uvrstila u 15 najvećih naučnika svih vremena koji su se bavili naukom o planeti Zemlji i koji su "načinili prevrat u razumevanju klime, atmosfere, okeana i životne sredine"; toponimi na nebeskim telima nose njegovo ime.




Ovaj najcitiraniji srpski naučnik (ovo važi i za celu teritoriju bivše Jugoslavije), građevinski inžinjer, prvi Srbin koji je doktorirao na Visokoj tehničkoj školi u Beču (Nikola Tesla je bio prvi Srbin sa počasnim doktoratom), pisac je do danas neprevaziđenih dela u oblasti poplarne nauke "Kroz vasionu i vekove", nebeski mehaničar, tvorac najtačnijeg kalendara, statičkog projekta "Apsolutne zidanice", najveće zgrade koja se može izgraditi i teorije koju je napravio sam uz pomoć olovke i papira, bez računske mašine, samo uz pomoć šibera i logaritamskih tablica, gledajući "kroz velike četvorokrilne prozore na nekadanju Veliku pijacu", Dunav i zvezdano nebo iz svog kabineta na Filozofskom fakultetu u Kapetan-Mišinom zdanju u Beogradu. A geolozi, paleontolozi i geomehaničari, posle petogodišnjeg projekta vađenja sedimenata sa dna indijskog okeana i potrošenih miliona dolara - onih čiji su naučnici negirali njegovu teoriju - Milankovićevu hipotezu potvrdili su tek 1976.godine.

Uvek je verovao u svoju teoriju "ciklusa" pa i kada je počela da se dovodi u sumnju. "Mnoge naučne tekovine, daleko zamašnije no što su bile moje, čekale su do potpunog priznanja i prihvatanja godine i decenije. A znao sam i ovo. Ako je moje delo stvaran prinos nauci, naći će svoj put bez ičije pomoći, preporuka i pohvale."




Nije gubio nadu ni na poslednjem kogresu na kome je Milanković prisustvovao, 1952. u Rimu, kada amerikanski geograf Ričard Flint (izgleda da je značajan samo po tome što oduzeo reč Milankoviću), lupanjem nije dozvolio da do kraja izloži svoju teoriju, smatrajući je prevaziđenom, a kada je Milanković uprkos tome nastavio, on ga je uhvatio za rukav, na opšte razočaranje prisutnog auditorijuma, koji su "svi osuđivali bezobzirnost Amerikanca".

Da je stvorio velika dela duboko je bio svestan i kada je bio u dilemi da li da proda očinski dom u Dalju zbog nedostatka sredstava za održavanje. Dilemu razrešava tako što odlazi na groblje svojih "starih", da se sa njima o tome "posavetuje", gde im je pognute glave došanuo da je, tražeći istinu, potrošio "sve zemaljsko blago koje su oni stekli i njemu ostavili".

"Zamolio sam da mi to oproste i uvaže kao olakšavajuću okolnost da sam im ime sačuvao čisto i podigao mu, svojim delima, trajniji spomenik no što su oni kameni koji stoje na njihovim grobovima. Moji stari su me saslušali i dali mi, bez prekora, svoj pristanak; nikom više nemam da odgovaram... Imetak može imati različite oblike, pa ne mora biti uvek materijalan, nego sme da bude duhovni. Ako dozvolite taj oblik, onda neću biti beskućnik, neću biti sirotinja...A šta ja, nerealan sanjalica, stekoh u nauci, ostaće i iza groba...Duhovnu svojinu... nju zaista smatram za svoj feudalni posed. Njega ne mogu otuđiti, sve kad bi to hteo. Zato ne mogu osiromašiti."



Milanković kao student u Beču

A do velikih dela je došao kada je svoju uspešnu karijeru građevinskog inžinjera u Beču, u 30. godini života, odlučio da zameni za Beogradski univerzitet kao vanredni profesor i to sticajem (srećnih) okolnosti:

-aneksiona kriza 1908. kojom je Austrija proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, kada je "potpuno jasno osetio da je u neprijateljskoji zemlji" u kojoj se neprijateljsko raspoloženje širilo prema "varvarima Balkana", kako je Srbiju i Srbe nazivala intelektualna elita predvođena tako slavnim imenima kao što su bili Sigimund Frojd i Stefan Cvajg;

-poziv Bogdana Gavrilovića profesora i rektora Univerziteta i presednika Srpske akademije nauka, da dođe na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta, na katedru primenjene matematike za vanredno profesora, "iz ljubavi prema nauci i svom narodu ..." zbog čega se Bogdan Gavrilović, celog života ponosio;

-odluka da odgovori pozitivno na pitanje:"Da li je moja dužnost da živim, radim i umrem u svom rođenom narodu, koji mi evo nudi ono što može da mu pruži?"

-slobodarske i mladalačke atmosfere koju je tada zatekao u Beogradu, krug profesora Filozofskog fakulteta koji je bio elitan i koga su činili profesori koji su svi stekli doktorate na stranim univerzitetima i bili istaknuti naučnici kao Jovan Cvijić, Kosta Stojanović, Bogdan Popović sa kojim se svakodnevno viđao na Kalemegdanu, a sa nekima svakodnevno u kafani "Moskva" - Bogdan Gavrilović, Vulić, Belić, Stanoje Stanojević (koji mu je bio kum na venčanju) i Brana Petronijević (koji ga je stavljao na prvo mesto naših naučnika), tako da se potpuno i isključivo posvetio naučnom pozivu.

"To sam učinio, izbegavajući svako iskušenje da skrenem sa puta kojim sam pošao". Čak je doneo odluku da ne ide na krsne slave kojih je bilo mnogo, zbog čega su mu bile najteži problem i "štetile njegovom radu", pa su ga u toj dužnosti zamenjivali žena i sin.

-program na Beogradskom univerzitetu na kome je bilo prihvaćeno "postizanje jedinstva među naukama", za razliku od evropskih univerziteta gde su nauke oštro odeljene i gde je vladala usmerenost ka specijalizaciji a "svaki naučnik ima svoju oblast i svoju naročitu jazbinu iz koje nerado izlazi". To je Milankoviću omogućilo da problem klime koji je dugo bio nerešen, "čak nezapažen, nanjuši i oceni njegov značaj" jer se nalazio "na tromeđi sferne astronomije, nebeske mehanike i matematičke fizike", koje je od dolaska na Beogradski univerzitet predavao, od 1909 godine, i ta podudarnost, "koliko god izgleda slučajna nije to bila".

-i naravno, njegov "espap", kako reče vojni lekar kada je prilikom prijema u vojsku, odbio da ga pregleda i samo na osnovu izgleda, bez daljih formalnosti, uvrstio u vojsku Kraljevine Srbije.

Prošlost- kanon osunčanja zemlje

Tom teorijom Milanković je povezao nebo i Zemlju, Sunce i Zemlju, shvatio ciklični poredak nebeskih događaja i na taj način je "virnuo" u prošlost naše planete jer je otkrio zakonitost osunčanja Zemlje, rešio tajnu ledenih doba, smenu toplih i hladnih razdoblja u proteklih 600.000 do milion godina. Rešenje je našao kroz matematički model položaja nebeskih tela i njihovog odnosa prema Zemlji. Objasnio je to relativno jednostavno - veća količina Sunčeve energije - topliji period i obratno. Ona je postavljena na činjenici da osunčavanje varira kroz vreme i to je Milanković izračunao za period od 600.000 godina

Činjenica je da je klimatskih promena oduvek bilo i biće, nezavisno od aktivnosti čoveka, a uzrok tih promena Milutin Milanković u svom revolucionarnom delu „Kanon osunčanja Zemlje“, koji su svetski naučnici proglasili jednim od najzanačajnijih dela 20.veka, pripisao je nebeskoj mehanici. Veliku promenu klime, prema Milankoviću, izaziva promena Zemljine putanje i položaja. Na svom putu oko Sunca, naša planeta se ponaša poput čigre. Osa rotacije menja nagib i položaj u odnosu na putanju tako da opisuje kupu. Te promene se ne dešavaju ravnomerno, pa Zemlja kao da „tetura“. Svi od navedenih uzroka (nagib, položaj i oblik putanje) deluju zajedno na promenu osunčanja, a to dovodi do pomeranja polarne granice i tako nastaju i prestaju ledena doba. Globalno zagrevanje može da uspori, ali ne i da zaustavi nastanak novog ledenog doba koje predstoji, a možda se već događa ako primetite da su leta postala kraća što je za nastanak ledenog doba važnije nego hladne zime.

Sadašnjost

S druge strane mučila ga je misao da li i za naš organizam važe neminovni zakoni koji mu unapred označavaju tok, kao što oni čine sa mrtvom prirodom. Da li smo samo točkići velike mašine koja se zove priroda kao što je mislio Laplas (koji je, kada ga je Napoleon pitao da li veruje u Boga, odgovorio da mu, pri njegovim ispitivanjima, nije nikada zatrebala ta hipoteza) ili Fehner koji je smatrao planete za mozgove. Milanković je smatrao da naše životne funkcije a naročito naši osećaji i naše misli, nisu takve prirode da bi se mogli svesti na kretanje slobodnih čestica. Da li postoje životni zakoni i da li oni određuju jednozačno tok žive prirode, kao što fizikalni zakoni određuju unapred tok mrtve. "Ne znamo" ali nije nemoguće, smatra Milanković, da zakone života izrazimo matematskim obrascima, mada smo daleko od toga.

Međutim, ipak nije mogao da shvati svet u kome je bio savremenik i "nije imao određeno mišljenje i suda o onome što se u ovom izbezumljenom svetu događa i dešava". I kao što je govorio Sofokle u tragediji "Trahinjanke", da su bogovi od ljudi njihovu budućnost sakrili, i Milanković misli da "vlastita sudbina je skrivena".

"Kad god sam pokušao da, makar otprilike, uočim tok događaja, prevario sam se u svojim predskazanjima. A uverio sam se da niko od mojih poznatih nema o tome jasnih predstava, isto tako kao što ni naši meterolozi nisu u stanju da postave tačnu prognozu vremena. A u buri svetskih događaja i svetske revolucije još je teže praviti takve prognoze. Ne znamo šta nas čeka i šta ćemo doživeti, već živimo od danas do sutra...."

Nostradamus -šetnja po budućnosti




Uprkos tome, kao što je izvršio račun za prošle vekove, Milanković, za koga je vezan opis "putnik kroz vasionu i vekove" je "virnuo malo u budućnost" Zemlje, zbog toga što se "računi kakve je izvršio za prošlost mogu izvesti i za budućnost jer se astronomske pojave mogu pratiti sa istom sigurnošću unapred i unatrag." U tome leži ogromna razlika, kako kaže Milanković, između astronomije i deskriptivnih nauka, jer astronomija može da kaže i ono što će biti "sa nedostižnom tačnošću" jer mu je nauka dala sredstvo u ruke da gleda u budućnost naše Zemlje.

Kao ono Faust knjigu Nostradamusovu, prelistavao je neke knjige i spise da bi saznao šta budućnost planete Zemlje krije u svom krilu.I šta je doznao!

"U toku narednih 26.100 godina, tako govori moja računica, bivaće leta u našim krajevima sve toplija i toplija. Taj porastaj letnje toplote osetiće se jasno na vegetaciju naših krajeva. Moja smokva u Dalju, koja je retko koje godine mogla potpuno da sazri, jer nije dobivala dovoljno toplote, sazrevaće za koju hiljadu godina svake godine, i davati sve lepše i slađe plodove. Žalim što neću dospeti da ih se nauživam, jer vrlo volim smokve.

Za vreme vekova grupisanih oko 28.000 posle Hrista, primaće 55 stepeni severne geografske širine, za vreme svoje letnje polugodine, tačno onu količinu Sunčeve toplote što je sada prima 52 stepena. Vinova loza uspeva dan današnji u Nemačkoj samo do 52 stepena; onih vekova uspevaće ona sve do 55 stepena, to jest do samog mora i do danske granice. Nove marke vina "pomeransko", "meklenburško" i "holštajnsko" pojaviće se na pijaci, ako se dotle ne uvede u Nemačkoj suvi režim, što –ceneći visoko nemačku naciju-iskreno sumnjam".

Iako račune o promenama Zemljine klime nije produživao i preko narednog intervala od 28.000 godina, ipak uveren je "da za vreme idućih 50.000 godina ne moramo očekivati nikave neugodne promene klime, jer će doba ekscentriteta Zemljine putanje biti veoma malen. Zato možemo to doba prespavati u miru".

Milankovića za ovakav zaključak o svom računu, nije dovelo u sumnju "neobičajeno toplo vreme za ovo doba godine", kada zbog tople zime 1948. u pismu svome sinu Vasku piše : "..Za vreme leta pripremili smo se za oštru zimu. Nabavili smo dve tone "kreke" na crno i dve tone bugarskog mrkog uglja preko Akademije, čime smo napunili naš podrum. Ali zima nije došla. Od 3. januara do 15. februara nismo imali nijedan hladan dan, i samo je u drugoj polovini februara zima došla u kratku, ali veoma blagu posetu. Sada je skoro početak proleća".

Da li je računao i u kojoj meri na ljudski faktor? Sigurno da jeste jer u svojim predviđanjima govori o prolaznosti svega na ovom svetu ali astronomsku nauku, kako kaže "ne zanimaju sitne ovozemaljske brige". Pri tome je imao u vidu razvitak tehnike za koji je smatrao da će biti još "nagliji i još će u većoj meri određivati životni tok celokupnog čovečanstva" u koji je takođe zavirio:

"Produktivna i saobraćajna tehnička sredstva usavršavaće se bez prestanka, život će se sve više mahanizovati, a ljudska snaga upotrebljavati samo za upravljanje mašinama. Zemljodelac će orati, sejati, kositi i vršiti mašinom, intelektualac će njom obavljati svoje poslove, a glumac i pevač izvodiće svoju umetnost, ne pred odabranom publikom, nego pred aparatima, koji će je prihvatiti, reprodukovati i trasturati po belom svetu kao kafu i pirinač. Celokupna plodna površina Zemljina biće stavljena pod veliku poljoprivrednu mašinu koja će pokretati sve kontinente, svaki slap, potok, reka, pa i morski obilni talasi, upotrebiće se za pokret mašine. Od šuma će preostati geometrijski parkovi, a od divljih, pa i teglećih životinja, samo numerisani egzemplari."

"Našim tehničkim sredstvima možemo, kao najvišu, sagraditi od betona građevinu do visine od 20,25 Km.Tu visinu nismo u stanju da prekoračimo ...i tu je kraj ravnoteže između sila Zemljine teže i težnje ka nebu". Ovako je u svojoj raspravi, o projektovanju najvaće moguće betonske zgradena svetu, koju objavljuje neposredno pred smrt 1956. godine, "Vavilonski toranj moderne tehnike", postavio granice graditeljstva, pokazao dokle je moguće zemaljskim sredstvima vinuti se u nebo kao kraju puta početog sa Vavilonskim tornjem, Ajfelovom kulom, Empajer Stejt Bildingom....

Gubitak energije

Svakodevno slušamo apokaliptična predviđanja klimatologa o opasnostima od globalnog zagrevanja izazvanog prevelikom emisijom štetnih gasova, rast nivoa mora, smrtonosne suše, sečom šuma isušivanjem močvara, i hiljade biljnih i životinjskih vrsta pod pretnjom istrebljenja a da ne govorimo o hemijskom i atomskom i biološkom oružiju. Međutim, Milanković sve to uzima u obzir i predviđa da sve to vodi nestanku goriva i gašenju "Prometejeve iskre, uzete od bogova, dar Sunčev sačuvan u Zemlji tri stotine miliona godina."

"No, oko 6.000 po Hristovom rođenju, zadesiće čovečanstvo jedan težak udarac. Svi odžaci koji će se dotle načičkati po zemlji, prestaće da puše, a sve kalorične mašine i motori obustaviće svoj posao. To će zasigurno nastupiti. Račun je vrlo jednostavan. Ne uzimajući u obzir drvo koje će, proređeno, već za koji vek izaći iz upotrebe kao gorivo, valja samo celokupnu količinu Zemljinog rudnog blaga u uglju i petroleumu podeliti sa godišnjom potrošnjom. Iako onu celokupnu količinu znamo otprilike, to ne kvari račun, jer će sva novopronađena ležišta progutati pojačana godišnja potrošnja."

Ali tu nije kraj naše naše civilizacije jer je Milanković optimista i predviđa da će čovek (inžinjeri) prebroditi tu tešku krizu:

"Čovečanstvo, potrošivši na brzu ruku očevinu, neće biti tim osuđeno na propast. Buduća tehnika biće u stanju da plamen zameni elektricitetom, dobivenim iz atmosfere, iz vodene snage i snage vetrova ili same toplote sunčanih zraka, ali će se naći u teškoj krizi, jer će svi ovi izvori energije toga doba biti dobro iskorišćeni."

Sa stanovišta astronomske nauke, koju "ne zanimaju sitne ovozemaljske brige" sudbina Sunca je za Milankovića najvažnija. Veliki putnik kroz vasionu i vekove o Suncu govori "posle 3.300 godina skoro istim jezikom i sa jednakim ushićenjem kao i taj prosvećeni faraon Amenhotepa IV u svojoj pesmi "Himna suncu" ("Dižeš se divotno na horizontu neba, o živi disku koji život zapovedaš...", prva polovina XIV veka pre nove ere), kao "izvoru energije na Zemlji i svega života koje je očuvalo, neokrnjeno, svoje dostojanstvo u toku burnih vekova koji su videli smrt mnogih ostalih božanstava" slikovito prikazujući da je već u dobu čoveka od 64 godine. Za 16 godina će umreti.

"Ali će ti milioni prolaziti bez zastoja.Sunčevi zraci gubiće postepeno snagu , a to će se osetiti i na našoj Zemlji.Snežne kalote koje pokrivaju sada polarne krajeve naše Zemlje širiće se sve više i više, ledenjaci će pokriti sve visoke bregove, a hladnoća će postepeno osvajati Zemlju.Čovečanstvo, ako ga uoššte bude bilo, boriće se očajno sa prirodnim nepogodama, ali će stalno gubiti na terenu. Velika dela ljudskih ruku i razuma opusteće i doći u stanje ruševina...Vekovi će prolaziti. Ledene sante zaplivaće i u tropska mora, a lednjaci će zatrpati poslednje tragove ljudske kulture.

Proćiće novi vekovi. U toplijim krajevima gasiće se i poslednji život, možda i život podivljalog čoveka, koji je u borbi za opstanak i u prilagođavanju novim prilikama izgubio sve što je u svojoj slavnoj prošlosti ostvario i stekao. Zemlju će obavijati ledena kora. Mrtva, ona će se okretati široko oko Sunca, koje će je još obasjavati crvenkastom svetlosti. Proći će novi vekovi. Sunce će se obaviti u taman veo, svetlost dana će se ugasiti, i ona će sa mrtvim Suncem produžiti svoj put u kroz vasionu."

Kao u pesmi njegovog zemljaka iz Dalja, Đorđa Nešića "Rodna kuća Milutina Milankovića":

Miču se ledene kape

I puca Zemljina kora;

Pišu se nove mape

Po koži belog bora

Tvoja se raspada soba;

Dolazi ledeno doba

"Utešite se !", kako bi to rekao "veliki putnik kroz vasionu i vekove".To ne bi trebalo da bude kraj sveta. Kao sa grudom snega koja se kotrlja niz breg noseći utiske svog puta, istoriju svoga života, koju na kraju "Sunce rastopi, raspe je i ispari, ona svršila svoju istoriju grude, ali njeni delići postojaće i dalje, jer ništa se ne gubi u vasioni".



Logotip Udruženja gradjana "Milutin Milanković"

Nebeska mehanika: Nauka koja sa nedostižnom tačnošću prati, korak po korak, kretanje nebeskih tela u drevnu prošlosti, daleku budućnost u tolikoj meri da ih može tačno da predskaže. A ta veličanstvena nauka iznikla je iz jednog jedinog zakona prirode, iz Njutnovog zakona gravitacije po kojem je uzajamno privlačno dejstvo dveju masa obrnuto proporcionalno kvadratu njihovog međusobnog odstojanja. Tom osnovnom, opštem zakonu vasione pridružio se jedan drugi, ne manje važan i egzatan zakon, onaj koji obelodanjuje kako se rasprostire zaračenje nebeskih tela pa i toplotna snaga našega Sunca. I ona opada, kao i privlačana snaga Sunca, sa kvadratom odstojanja od njega.

Korišćeni citati su iz knjiga Milutina Milankovića "Kroz vasionu i vekove", "Kroz carstvo nauke", "Kanon osunčanja i njegovi primena na problem ledenih doba" i "Uspomene, doživljaji i saznanja".


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...