NA KOSMETU (2): "TIRANA" JE PRAVA KAFANA U PRIŠTINI

Ana Radmilović, PRIŠTINA

Kao dnevnik od dva dana – sa direktorom pozorišta na brdu i direktorom pozorišta u gradu, sa kafedžijom koji ne zna šta je Kosovo i sa pregovaračem koji ne zna gde je došao, cigarete za rublje i razlog za azil… (foto A. Radmilović: policijski kordon sprečio upad demonstranata u zgradu gde je došao pregovarač iz Beograda)

 

Juče. Već 12. maj, ja nemam nijedan intervju, nemam ništa do jednog teksta i polako menjam plan, ostajem bez municije ("hladan vjetar poljem bije...").

Pozorište, privremno, na brdu

Sinoć sam bila u Prištini, u kafani – kafani, koja je krš, koja se zove „Tirana“, sa ludim Todorovićem sam bila, a taj čovek ima dve osobine, jedna grozna druga divna. Divna je – s njim je uvek trista čuda. Grozna je – od njega niko ne može da dođe do reči i onda džaba sva zanimljiva priča. Ludi Todorović je inače jedan neumorni, genijalni tip, tužan kao Kosovo, pun energije kao Kosovo, dosadan kao Kosovo i uobražen uobraženošću koju sam viđala samo na severu Kosova. On nije sa severa. Svejedno odakle je, on je direktor (nekog rogobatnog naziva) Srpske drame prištevskog (ja kažem prištinskog, užasava me ova novopravilna varijanta), dakle prištinskog pozorišta, privremeno izmeštenog u severnu Mitrovicu. Ovo „privremeno“, traje oko deset godina i dokaz je stare istine – sve je u životu privremeno, s akcentom na život, a ta privremenost može da traje nepristojno dugo (kao i život) tako da je ovih desetak i više godina – ništa. Pa šta što su ih izbacili iz Prištine? Da su ostali u Prištini nikad ne bi za pozorište imali neku kućerinu koju im je dao Marko Jakšić, na vr' brda, što samo naizgled deluje kako ne treba. Pozorište u centru grada dosadan je koncept, ali pozorište koje je na brdu i nadgleda grad (Mitrovice) – e, to je pozorište. Bez scene (scena je grad) i bez gledališta (gledaoci su sami glumci – oni gledaju grad); i da su ostali u Prištini bili bi dosadni kao što su pozorišta uglavnom dosadna, osim kad su genijalna, a često bude da su genijalna kad ih muka natera. Ne propagiram muku. Propagiram privremenu izmeštenost koja je upravo genijalan koncept. Kada naleto (ako smem, a ne smem, al nema veze, da zloupotrebim informaciju) talentovani Šušljik bude nešto igrao ili režirao na poljani ispred te kuće s pogledom na grad a ako je noć vedra, vidi se i Kopaonik – biće publika i sam sebi, i zvezdama, i zvezde njemu i šta bi još današnje do nepristojnosti dosadno pozorište moglo da ponudi? Gledalac neka se popne na brdo, neka se namesti kako zna i ume, nek sedne na neku stolicu, panj, travu, nek bude zabavljen ili ljut – sve kao nekad. Ionako se vraćamo u srednji vek, pa zašto ne bi i pozorište s nama.

Na tom brdu treba da bude pozorište, da se bavim pozorištem kao što sam mislila da ću se baviti ali me đavo odveo na drugu stranu, da se dakle bavim pozorištem – samo bih na brdu htela da opštim s gledalištem. Gde drugo?


Protiv demonstranata u centru Prištine u četvrtak, policija upotrebila suzavac i
pendreke

Sve su to kao neki jezici

Ide veče, idemo u goste kod Jetona Naziraja – nema ono: sastanak u kafani, nema ugovaranja od nekoliko dana, nego ima odmah u kuću, gde su deca i gde su komšije i priča se srpski, engleski i albanski pa uhvatim ja Todorovića kako meni priča na engleskom, al' nema veze. Sve su to kao neki jezici, ne služe ama baš ničemu ako ljudi ne sede i pričaju. Jeton je direktor (umetnički, valjda) pozorišta u Prištini i to je ona priča o predstavi koja nedavno nije stigla do Beograda, a jer nije odgovaralo parakosovskim paravlastima, pa je onda taj nedolazak odgovarao parasrpskim paragrađanskim paramisliocima koji su u slučaju nedolazeće predstave iz Prištine videli neku svesrpsku svekrivicu, pa onda mnogo pisali o tome, iako je čovek bio prilično jasan u svom tekstu – pismu, gde opisuje dane, pozive i sms poruke pred put do kojega nije došlo. A i šta će glumci u pozorištu? Da je hteo da ih vodi na ono brdo iznad Mitrovice niko im ne bi branio. Osim pušaka i ljudi koji su vešti u gađanju golubova....

Koncept iz Beograda, priča sa Kosmeta

Znala sam ja, da skrenem s teme na čas, da će se (čim provedem ovde više od pet dana) desiti ono neželjeno – moja se priča neće dopasti nikome pod kapom nebeskom, ovom srpsko-šiptarskom, sve ću iznervirati, i oni mene, i emigriraću na sever možda neke Škotske, mada ni ona Riga nije loša nego skupa. I pet je dana previše i u pravu su srpski paraanalitičari kada dolaze na Kosmet na po dan – dva. Objasniću i zašto: prvo, imaš koncept u Beogradu i odande se dogovoriš sa recimo nekim udruženjem jadnih Srba, dođeš na dan i samo potvrdiš unapred smišljenu priču, onda lupaš malo o ratovima i haosu severne Afrike, izvlačiš paralele i odeš kući, zadovoljan. Ako ostaneš malo duže, nek' ti je Bog na pomoći, jer to što vidiš ne znaš posle ni da prepričaš ni da shvatiš, reči tvoje pesme zvuče kao da je tuđin pisao, akordi tužni, a muziku svira orkestar raštimanih instrumenata. Mislim da ću u sledeću posetu – kod ljudi Cigana.

Ali da se vratim ja na noć, jučerašnju, kod Naziraja. Posle večere (lazanje, salata i stan ko iz američkog filma, isti kao stanovi novih srpskih kuća – prazno, veliki prostor, tamno braon parket i veliki dvosedi u identičnoj geometriji, sve minimalizam, veliki televizor, valjda plazma); idemo mi, ludi Todorović (mnogo se izvinjavam Todoroviću na ovom pridevu „lud“ ali šta da radim kad me je spopalo da pišem po sećanju i osećanju, a on je lud pa lud), dakle on i ja – idemo u Prištinu, noćni život nas zanima (uvek, ali nekom ću se drugom prilikom osvrnuti na te „noćne živote“). Ja sam partibrejker i ne pijem. Mogu, al' neću - e sad ne znam kako to da objasnim, ono kad se čovek – žena ponaša tvrdoglavo k'o mazga, gunđa na hladnoću i svuda traži da pije kafu a kafe, nađavola, nigde u Prištini posle 22h, a to niko ne zna zašto. Malo si mi tu posedimo u nekom kafiću koji izgleda baš kao bilo koji kafić bilo gde na svetu, kroz kafić ide čovek s kutijom oko vrata okačenom i prodaje skupe cigarete, kupujemo. Konobar nas pita na srpskom, kojom valutom plaćamo.

"Rubljama", kažem ja. Može. Sve može.

Prava kafana

A onda prava kafana. Idemo ulicama, opet ja kukam, glasna i dosadna, kako mi je hladno, a on meni: "Ne deri se bre, će te uzdarim nasred Prištine ovde da se brukamo pred ove Šiptare"; pa onda: "Kako si tako pametna da dođeš na Kosovo, bre, na Kosovo s te cipelice"... Zeza on, sigra se s akcenat i zamajava se sa s' padeži, a ja posle par dana s takvima više nisam načisto da l' se kaže „idemo u Prištinu“ ili „idemo i Prištini“, računam na lektore, mada bih istina, mrtva uvređena bila da mi neki promeni ovaj dragi jezik koji ne razumeju ni oni što ga govore.

Prava kafana zove se, normalno, "Tirana" i tamo su oni stolnjaci i enterijer koji izumire u Beogradu (a nema ga, doduše, ni ovde, nestaje iz sveta) i nismo smo seli, ono prepozna ludog Todorovića jedan gospodin malo duže, sede kose. Sedamo za njegov sto. I ide priča. Ja hoću da intervjuišem čoveka, onaj Todorović ne da se dođe do reči – nervira me. Svađa se tamo ko je stariji Prištevac (Prištinac, pardon) i stari ga gospodin nervira što pominje neku staru familiju – da ga uvredi (a valjda gore uvrede nema) kaže mu da je isti ko ovi iz „kruga dvojke“ (pokazuje na mene, normalno); pa onda ko je koga proterao (tu gospodin Albanac gubi, on je nas proterao). Pa ko je koliko ljudi spasio. Branio. Pa onda (Todorović, naravno, ne gospodin – gazda na kafanu, ispostaviće se) priča kako je dobio batine od srpskih pandura za vreme rata, jer je bio pijan i kad su mu tražili ličnu kartu, on rek'o: "Daj ti meni", pa mu pandur čak i dao svoju ličnu kartu i opet tražio da vidi njegovu, Todorovićevu, a ovaj rek'o: "E, ne dam"! I prebiše ga.

Smeje se gospodin Albanac, duge sede kose i sa puno srebra na sebi, ima čak i prsten s mrtvačkom glavom. Čudom se čudim. Kaže, zna on Radovana Trećeg (to, jer Todorović svuda kaže čija sam ćerka, pa mi bude neprijatno kad' tera neke mlađe da se sete, a ovi ljudi pojma nemaju – na Albance mislim, mada se ne bih zaklela da i Srbi po selima znaju, a što bi pa i znali....) i zove nekoga. Taj neko mi se javlja, pozdravlja me srdačno i kaže: decu sam naučio, gledamo Radovana i znaju sve napamet. Kažem: hvala. Kažem: nadam se da ćemo se videti. Kaže: videćemo se, sigurno. Onda ovaj prvi, sedokosi gospodin s mrtvačkom glavom na prstenu kaže da zna i Radovana Prvog, i Drugog, i naravno Trećeg. Odlično – kažem ja. Doneće mi, kaže, diskove. "Važi", razmišljam ja šta li bi to moglo da bude, da li je gospodin pobrkao nešto ili nas, s oproštenjem, zajebava.

Pita me gospodin, Ljuan se zove, o čemu će da bude ta moja knjiga. Kažem, iskrena, nemam više pojma.

Sa ljudima, ne o politici

O ljudima – bar je trebalo da bude o ljudima. Htela sam, kažem, da pričam s ljudima i ne o politici. Kažem, evo, recimo, jedno od pitanja bi bilo: "Kako ste?"

On kaže: "A kako bih mogao da budem"? Pa kaže da je dolazio u Beograd, živeo u nekom suterenu u centru (tu se ja setim Olge Stojanović kada je negde napisala da Šiptari, normalno, žive u podrumima – to kad se šalila na račun neke davne priče o Petrovciju), pa kako je sretao Momu Kapora, zavoleo „Dva goluba“, pa priča o Faruku Begoliju (ja kažem, moja majka ga je obožavala), pa priča o tome kako je njegov otac doktorirao filozofiju u Rimu... pa ja slušam rečenice tog čoveka, sklop rečenica, izraze, slušam jedan tečan, pravilan srpski jezik, gradski, gospostven - što bi rekli i kaže Todorović – moji glumci govore gori srpski od ovog ovde... Beograđani govore gori srpski, slažemo se oboje, a gospodin se smeška. Ne znamo mi, nemamo pojma koliko je taj čovek milja prešao na putu Beograd – Priština.... i nešto malo Trsta, ali o tome ako budemo radili taj intervju.

Pitam još, sluteći da intervjua neće biti, raspitaće se gospodin, objasniće mu se da sam ja nacionalista i neće smeti (predviđam). Mada tokom čudne od ljubavi, nemoći, nadmoći i iskrenosti i neiskrenosti pune rasprave s Todorovićem, kaže da s onima koji nisu nacionalisti neće ni da razgovara jer, kaže, taj što ne voli svoje sigurno laže njega da voli njegove i kaže da ne voli te što nas mire kad možemo i bez njih da se mirimo. Ne znam na koga misli. Pitam ga, dakle: "A šta je Kosovo?"

Smeje se gospodin pa kaže: "Hoćeš da ti ja kažem šta je Kosovo"?

"Da", rešena ja da čujem.

"Ne znam", kaže, "ne znam šta je Kosovo, ja više ne znam šta je to Kosovo". Pa onda zaćuti za čas, razmisli još malo. I ponovi: "Ne znam šta je Kosovo".

To mora da je šala?

A dan kasnije: Vetvendosje – ozbiljni građani s kamenicama i jadni Borko.

Dolazi Borko – srpski pregovarač. Vode ga neki ljudi, Srbi, načelnik okruga i tako ti... Zove me Buda Ničić, demonstrira Vetvendosje (Samoopredeljenje) ispred zgrade kvazivlade Kvazikosova (nije greška, tako se zove kvazidržava) i kvazipolicija stoji dok ovi skandiraju "UČK, UČK" i tako te parolice. Vozimo se autom sa srpskim tablama. Prilazim ogradi koja deli policiju od demonsranata. Lete kamenice, ispred mene auto koji je doveo jadnog Borka, poliven crvenom bojom, slikam i da me čovek pita šta mi je smešno, ne bih znala da objasnim. Te face su grozne, da 'proste antirasisti i ostali, bes je na njihovim licima i izobličeni su, mladi su i oni nešto mrze. Nema ih mnogo ali svaki čas dotrčavaju neki momci koji, po dvojica – trojica, donose kamenice u nekim torbama. Onda razbijaju taj kamen i bacaju ka zgradi kvazivlade. I Buda se smeje. Ludi li smo, đavo će ga znati, ali smešno je. Ja razmišljam o Borku, čovek – Vojvođanin, doveli ga u ovaj Uzbekistan ili već neki Kurdistan, Srbi indiferenti prema pregovorima, Šiptari se rugaju a izigrani momci Albina Kurtija, naivni šovinisti, besni su.


Pripremanje kamenica za gadjanje zvaničnika Beograda i Prištine

Pada mi na pamet kako je ljudima poput Borka jeziva pomisao i na Leskovac, kada su iskreni kažu da ih ništa ispod Pančeva ne zanima (nek se ne ljuti Borko, mnogo je smešno to kako su ga doveli – a da ne zna gde je doveden) i mislim na srpski humor koji je prevazišao samog sebe, na svoj račun – naravno. Pregovarač koji prvi put dolazi na Kosovo umesto eventualnog pregovarača koji zna albanski k'o srpski, Kosovo k'o džep a ume sam da odluči kuda će da krene, u kojoj emisiji da gostuje i gde da jede, ko je ko na kraju krajeva – to mora da je šala.


Demonstranti gadjali vozila kamenjem i crvenom farbom

Razlog za azil

I na kraju... u međuvremenu svega ovoga, čitam ja kolumnu u slavu Unije, Voje Žanetića i smejem se. Divno pismo Evropi i ako je izogovarao azilante, sram ih bilo, da nam kvare odnose s Organizacijom. Negde kaže kako nije čuo da je neko tražio azil jer neće više da sluša o Farmi, gleda patrijarha srpskog kako osveštava fejk Guči i predsednika kako, valjda, usisava, i pretpostavljam kako misli na sebe – možda čovek planira da se požali Uniji na takve slučajeve mentalnog nasilja nad građaninom kvazidržave Srbije. Pridružujem se Voji, ja hoću azil jer neću da slušam o pregovorima u Prištini, ljuta sam što nisam ljuta na Borka jer ne zna gde je, nego mi ga žao što se ovi Srbi sprdaju na njegov račun, pa sve ponavljam: Nemojte da ste takvi, zaboga, jadan čovek, vidi gde su ga doveli. I neću na vestima o demonstracijama da gledam kako mirni građani Prištine pomeraju žardinjere sa cvećem, nego hoću da vidim snimak momaka koji nose kamenice – jer su oni jedna činjenica. A muškatle su, da izvinite, zajebavanje. Nema smisla da me zasmejavaju dok gledam vesti dok im je zabavni program dosadan k'o smrt – eto, nije li to razlog za traženje azila?




Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...