DRAMA MORALA I POLITIKE
Sedamdeset i pet godina života Vaclava Havela, „prevelikog predsednika za mali narod“
Moral u politici – to je osnovna preokupacija života, dela i delovanja češkog intelektualca i političara širokog dijapazona, koji je danas napunio 75 godina, Vaclava Havela. U tome se on nadovezuje na tradiciju na vrhu češke politike i kulture koju je svojom filozofijom morala i politike utemeljio osnivač Čehoslovačke, Tomaš Garig Masarik. Češka se, kao nijedna druga zemlja u svetu, može pohvaliti da je u istom veku, na prelomima svoje istorije, imala političke lidere – filozofe koji su politici i njenim kako ciljevima, tako i sredstvima, nastojali da udahnu dublji, moralni smisao.
Bivši češki predsednik Vaclav Havel pozdravlja se sa građanima tokom ceremonije
otkrivanja spomenika u čast 28. američkog predsednika, Vudro Vilsona, u Pragu.
Statua je, pošto su je1941. srušili nacisti, ponovo podignuta ove godine sa idejom
da simbolizuje dugogodišnje partnerstvo između Češke i SAD
„Srednjevropski Buda“
Tom svojom moralističkom preokupacijom Havel je disparatna pojava u politici u današnjem svetu, utoliko više što je on tu preokupaciju podjednako demonstrirao i onda kada je bio na najvećim iskušenjima i u životnoj opasnosti u disidentskoj opoziciji, zatim na čelu uzorne po civilizovanosti „plišane revolucije“ i kao predsednik bivše Čehoslovačke (1989-1992) a potom i Češke (1993-2003). Postao je, kako neki duhovito kažu, neka vrsta srednjeevropskog Bude, egzotik u svetu politike bez dubljeg morala i cilja. A neki Česi dodaju autoironično, preveliki predsednik za naš mali narod.
Ali, njegova reč, koja se čuje često i onda kada mnogi koji slično misle ćute iz pragmatskih razloga, poštuje se širom sveta, možda čak i više izvan Evrope nego u njoj. (To se videlo i na proslavi ovogodišnjeg rođendana Havela na kojoj među 600 njemu najbližih osoba, koliko ih je pozvano, osim dva-tri izuzetka nije bio nijedan domaći političar, a stranaca je bilo gotovo koliko Čeha). Mnogi njegova istupanja shvataju, recimo, iako to može zvučati patetično, kao glas savesti u politici. To se pokazalo i u anketama časopisa „Prospekt“ i „Forin Polisi“ u kojoj je Havel na rang - listi najuticajnijih intelektualaca sveta zauzimao više puta mesta u prvih 10. Dobitnik je, inače, gotovo neprebrojivih međunarodnih priznanja i nagrada, ima preko 50 počasnih doktorata.... U toj riznici priznanja nedostaje mu još samo Nobelova nagrada za koju je već godinama dežurni kandidat.
„Zeleni“ u luksuznom džipu
Nisu, ipak, retki ni oni koji njegov moralizam smatraju salonskim, mada priznaju da bi, s obzirom na sve dublji deficit morala u politici, Havela, kada ga ne bi bilo, ipak „trebalo izmisliti“. Zameraju mu naročito što su mu izvan vidokruga moralne dimenzije odnosa prema „trećem svetu“, zatim nekritičnost, pa i pristrasnost prema američkoj politici, posebno onoj koju je vodio Bil Klinton, razne nedoslednosti u pogledima na niz političkih pitanja i u sopstvenom životu (na primer, stalno naglašava da je „zelen“, a istovremeno vozi terenski „mercedes“ od preko 200 konjskih snaga...)
No, podsetimo ukratko na životnu stazu ovog neobičnog čoveka, umetnika, intelektualca, građanina, političara... Rođen je 05. 10. 1936. godine u poznatoj i bogatoj praškoj preduzimačko-intelektualnoj porodici (deda je sagradio prelepu kulturnu palatu Lucerna u centru Praga, stric poznata Barandovska filmska ateljea...). Posle dolaska komunista na vlast 1948. onemogućeno mu je normalno školovanje tako da je učio i završio večernju gimnaziju, posle vojske radio je kao scenski tehničar – kulisar u pozorištima ABC i „Bez gelendera“ i vanredno studirao dramaturgiju na Pozorišnoj akademiji. Napisao je više drama koje su 60-ih imale zapažen odjek i po svojim društvenim porukama. U to vreme se oženio Olgom Šplihalovom koja je bila iz drugačije, siromašne, radničke sredine, starija šest godina. S njom je živeo u skladnom braku do početka 1996. kada je Olga, koju su Česi neobično voleli zbog njene urođene plemenitosti, iskrenosti i požrtvanosti, umrla od raka. To je za Havela, kako je kasnije izjavio, bio najteži trenutak u životu. Godinu dana posle smrti Olge oženio se pozorišnom i filmskom glumicom, 17 godina mlađom, Dagmar-Dašom Veškrnovom - ubrzo posle operacije kancera pluća krajem 1996, u kojoj mu je život visio o koncu. Kako se govorilo, Daša je budućeg muža „skinula grobarima s lopate“. On, dotada strastveni pušač, morao je da prestane da puši i da počne da živi pod strogim režimom ali je i pored toga često obolevao i bio više od deset puta hospitalizovan. Zdravlje mu je velikim delom upropašćeno u tamnicama komunističkog režima u kojima je, kao lider disidentskog pokreta i pokretač Povelje 77, proveo u tri navrata ukupno oko pet godina. U proleće ove godine imao je još jednu zdravstvenu krizu od koje je vidno smršao i počeo je koristiti štap. Ovih dana se prvi put požalio javno da se oseća jako loše, što je kod mnogih probudilo najcrnje slutnje…
Vaclav Havel, juče u Pragu
Autor kovanice „humanitarno bombardovanje“
Autoritet koji je stekao u disidentskom pokretu izbacio ga je na čelo „plišane revolucije“ pred kojom se komunistička vlast urušila toliko da je Havela za predsednika republike 29.12.1989. izabrao stari parlament s komunističkim poslanicima koji su dve godine pre toga za šefa države poslednji put izabrali Gustava Husaka, velikog „normalizatora“ i „grobara Praškog proleća 68“. Havel se zalagao za očuvanje Čehoslovačke ali se povukao s mesta predsednika kada je uvideo da su političke reprezentacije Češke i Slovačke saglasne i žele podelu federacije koja je izvršena na uzorno miran i civilizovan način.
Istovremeno je Havel u krizi u bivšoj Jugoslaviji podržavao prava republika na samopredeljenje i bio veoma kritičan prema politici Beograda tj režima Slobodana Miloševića, ali malo ili nimalo prema često isto takvoj politici njegovih protivnika u eks-Jugoslaviji. Osuđivao je etničko čisćenje koje su Srbi sprovodili na drugima, ali se retko čuo kada se to činilo njima... Išao je često ispred, pa je prvi tražio da Zapad interveniše protiv bosanskih Srba i zaustavi rat u BiH, izmislio je uoči bombardovanja Srbije kovanicu, koja zvuči monstruozno cinično, o humanitarnom bombardovanju.... U poslednjoj fazi borbe protiv Miloševićeve vladavine mora mu se priznati veoma glasna i aktivna podrška i pomoć srpskoj opoziciji. To mu, ipak, nije povratilo simpatije koje je ranije zadobio u Srbiji i među Srbima kao hrabri i istinoljubivi disident.
Iako je, kako je govorio, jedva čekao da prestane da piše političke govore i da ponovo piše drame, stalno i dalje je politički aktivan. Predvodi ili učestvuje u mnogim međunarodnim akcijama za ljudska prava i pomoć disdentima u svetu, priređuje svake godine sada već tradicionalni skup intelektualaca sveta Forum 2000. Poslednjih godina stizao je i da piše, izdao je najpre 2006. knjigu „Molim sažeto“, mešavinu dnevničkih zabeleški i intervjua. A i njegova supruga se vratila pozorištu posle skoro deset godina pauze. Napisao je 2009. dramu Odlaženje koja je se igra u dvadesetak tetara u svetu. Ispunio je i, kako je rekao, svoju najveću stvaralačku želju - režirao je film po ovoj drami koja govori o odlasku s vlasti, o onome što je lično doživeo i sa čim se, ipak, dostojno i filozofski pomirio, autoironično - što je jedna od njegovih najboljih osobina i, kao što smo već videli, njegovog (malog) naroda.