Leonard Koen

Ana Radmilović

Ko god je slušao poslednje pesme ovog, slobodno se može reći, genija, mogao je da prepozna jedno mirno opraštanje, pripremu, nikakva patetika, dosta samoironije, bez preozbiljnog shvatanja te konačnosti
(Toronto, 11.11.2016 - arhivska fotografija, 13. maj 2006, pevača Leonarda Koena na besplatnom koncertu u Torontu. Koen je preminuo u 83. godini)

U danima koji će promeniti svet, kada se ludi Amerikanci ponašaju kao ludi ex-Jugosloveni pre nekih dvadeset pet godina, pa prijatelj prijatelju šalje SMS da mu želi sve najbolje ali da mu se više nikad ne javi jer je bio za Trampa, ode jedan pesnik. Možda najveći autor koji je dočekao prve decenije XXI veka i rastao s tim svojim decenijama, Jevrejin koji je mir tražio uz pomoć zena, ne onog pomodarskog, lajf-koučevskog, naravno, Koen je isuviše obrazovan tip za takve stvari.

koen-crno-belo-s

U svemu postoji pukotina. Kroz nju svetlost pronalazi svoj put

Pisalo se o njemu mnogo u poslednje vreme, a povodom Nobelove nagrade koju je dobio Dilan, pa su mnogi mislili da ako je neko zaslužio iz „tog sveta“ a ono je Koen. Ali, Koen nije iz tog, niti bilo kog drugog sveta, nema ga u fijokama iz kojih su mnogi (oni preživeli) izašli 60tih i 70-ih godina prošlog veka, nema ga među protagonistima niti jedne politike… Nazivali su ga cionistom, kada su shvatili da on, pevajući o ljubavi, peva o Holokaustu ali niko nije mogao a da ne pevuši Dance me to the end of love, jer je pesma pevljiva. Napisati pevljivu pesmu o logoru, pretočiti užas u melodije kao Hallelujah, nije to tek neka agitatorska glupost, to je duboka misao gde se sve to zajedno, i ta ljubav i smrt i rat i lepota nalaze na istom mestu, u isto vreme, jer sve to zajedno nalazi svoj put probijajući se kroz svoju suprotnost, a pesma o stradanju je patetično političko kukanje ako nije Pesma nad pesmama, i ovaj čovek je to znao da izvede kao gotovo niko pre. I verovatno još dugo neće doći taj majstor koji bi znao da to uradi, posle.

koen-indio-2009-

Indio, 11.11.2016 - arhivska fotografija (17. april 2009) pevača Leonarda Koena na festivalu Koučela u kalifornijskom gradu Indio. Koen je preminuo u 83. godini

U jednom od poslednjih intervjua Koen govori kako je spreman da umre i to potvrđuje u naslovnoj pesmi poslednjeg albuma You want it darker (I am ready my lord…), Ja sam spreman, Gospode – a biti spreman, što bi rekao Šekspir kroz svog večnog Hamleta, to je sve. Biti spreman, to je sve…  I ko god je slušao poslednje pesme ovog, slobodno se može reći, genija, mogao je da prepozna jedno mirno opraštanje, pripremu, nikakva patetika, dosta samoironije, kao što to budisti znaju (oni pravi, ne ova new age budalaština za histerične i uplašene od života pa samim tim i smrti), bez preozbiljnog shvatanja te konačnosti i tog sebstva, sve što je učio i o čemu je govorio u retkim intervjuima na tu temu, on je protkao u svoje stihove, pomažući se muzikom i onim glasom, a taj glas… Nije to tek neka donžuanovska šala s dubokim tonovima, to je glas pesnika koji se šali na svoj račun ali to je i glas jednog žreca, koji se takođe šali na račun svojih poropovedi jer ko ozbiljan nema smisla za humor?

Mogao je da bude pevač tra-la-la ljubavnih pesama, imao je taj stas i tu boju, ali išao je iza, tražio daleko, crtao kako on jeste Jevrejin (iako ima svog zen učitelja kog je pazio do kraja života) i crtao svetu da pesma može sve.

Vest o njegovoj smrti nije čak ni tragična priča o umiranju, jer kako biti patetičan i s kojim pravom, kada je reč o čoveku koji je napravio sve, i više od svega, koji je pisao pošteno i do kraja, koji nije pravio famu od weltsmerz-a, a pune mu pesme tog svevremenog i sveprisutnog bola diljem sveta i svih njegovih vekova, vest o njegovoj smrti je priča o odlasku, nekakvim čudesnim kvantnim skokom, da se poslužim terminologijom modernih filozofa, odlasku sa smeškom onog koji se spremio, a biti spreman, ponoviću šta je rekao Šekspir, biti spreman to je sve…

koen-indio-2-s

Leonard Koen (snimljeno 2009)

Jednom sam pisala nekakav dramolet o Starom sajmištu, ne znam lepši izraz. Tako se od mene tražilo. I pomislila da je jedino umesno, uz sve ono što se tamo govorilo, prepevati Koenovu pesmu o ljubavi, ali koja je pesma o logoru.

Dance me to the end of love

Vodi me, odigraj sa mnom do kraja ljubavi

Igraj,  dovedi me do tvoje lepote uz tu violinu koja gori

Vodi me kroz  sav taj užas, dok sam još  tu

Digni me kao maslinovu granu, budi  moj golub koji pokazuje put,  koji će me vratiti

Povedi me,  pleši do kraja ljubavi 

Da vidim tvoju lepotu, sada kad su svedoci nestali

Pusti  da osetim tvoj pokret,  kao u Vavilonu

Pokaži mi polako ono iza  granice, ono što jedino ja znam

Odvedi me, pleši  do kraja ljubavi 

Odvedi me do venčanja, sada, igraj sa mnom  još, i još, i još, ne prestani da igraš 

Igraj za mene  jako nežno i igraj za mene jako dugo

I ti i ja nismo vredni ljubavi, i oboje smo vredni više od toga

Igrajmo do kraja 

Do dece koja traže da budu rođena

Igrajmo i odvedi me kroz zastore  koje smo  upoznali kad smo se ljubili, otškrinuli smo ih

Podigni šator, podigni skloništa, sve su veze prekinute 

Vodi me, igraj, dovedi me do tvoje lepote uz zvuk zapaljene violine 

Odvedi me igrajići, igraj sa mnom kroz svu tu paniku dok ne budem bezbedan i ušuškan

Dodirni me golom rukom i dodirni me rukavicom

Odvedi me do kraja ljubavi 

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...