Vašington zaseca u živo tkivo Evrope i Rusije

Petar Popović

Amerika ispravno procenjuje, kada rezonuje da bi čvršća povezanost Istok-Zapad (resursi plus tehnologija) mogla, makar i u dalekoj budućnosti, učiniti izlišnom na kontinentu preostalu super-silu sveta. U tome nema ničeg novog. Udariti na vreme po svakom potencijalnom rivalu, temeljni je princip svake američke politike. Zato su kazne Rusiji i protiv Evrope
(karikatura, wordpress.com: na torbi raznosača sankcija piše - američki servis za uplitanje)

Gluv za kuknjavu pacijenta, Vašington je prinudio Evropu da povije glavu i prihvati ekonomske kazne Rusiji – makar i sebi na štetu. Rusija je treći po veličini trgovinski partner Evrope.  Procenjuje se da sankcije, a one bi na snagu trebalo da stupe u petak 1. avgusta, mogu naškoditi ne samo Rusiji nego takođe i evropskom privrednom oporavku (“Russia Sanctions Jeopardize Europe's Economic Recovery”, Reuters). 

Cilj Vašingtona, međutim, to i jeste – da što dublje zaseče u živo tkivo naraslih veza EU i Rusije. Amerika ispravno procenjuje, kada rezonuje da bi čvršća povezanost Istok-Zapad (resursi plus tehnologija) mogla, makar i u budućnosti, učiniti izlišnom na kontinentu preostalu super-silu sveta. U tome nema ničeg novog. Udariti na vreme po svakom potencijalnom rivalu, temeljni je princip svake američke politike. Zato su kazne Rusiji i protiv Evrope.

parosenko bajden kijev

Ukrajinski predsednik Parošenko i američki potpredsednik Bajden u Kijevu 12. jula 2014,

Šamari evro-bankama za neposlušnost

Mere koje bi trebalo da stupe na snagu ukloniće s evropskog tržišta novca ruske državno posedovane banke (njih četiri od ukupno pet). Dalje, suspendovaće saradnju Rusije i Evropljana u sektoru odbrambene industrije i senzitivnih tehnologija, uključujući eksploataciju nafte. Za sada, ispod sekire je izmaknut sektor gasa, ali Obaminim zahtevima nije kraj, i Vašington ima u rukama instrumente za dalji pritisak na Evropu.  

Mogućno je da Evropsku uniju čeka zahtev Baraka Obame za dalju akciju protiv Rusije.

“On sve više gubi strpljenje, i s Putinom i sa Evropom”, objavio je nemački Špigl. Magazin citira Hitera Konlija, direktora Programa Evrope pri vašingtonskom Centru za strateške i međunarodne studije, koji kaže:

“Ako se Evropljani ne drže sankcija, oni se mogu prisiliti na to kroz zadnja vrata, jer bi vlasti SAD mogle zavesti kaznene mere EU kompanijama koje nastave da sarađuju s proskribovanim ruskim finansijskim institucijama. To bi garantovalo novu zategnutost između Sjedinjenih Država i Evrope.”

Pritisak SAD na Evropu, koji je tokom jula povećan, već se dotakao evropskih banaka, navodi Špigl.

“One reduciraju svoje pozajmice Rusiji, u strahu da ne budu kažnjene u Sjedinjenim Državama, za nepoštovanje američkih sankcija. Poslovi s ruskim bankama na spisku SAD praktično su obustavljeni”, citira magazin sagovornika iz neimenovane nemačke banke. “To nije nikakvo iznenađenje. Vlasti SAD ošamarile su nedavno sa devet milijardi kazne Pariba, najveću francusku banku, jer je prekršila američke sankcije Iranu, Kubi i Sudanu”, piše magazin.

“Sjedinjene Države sada mnogo češće koriste taj oblik meke sile”, citiran je u Špiglu predsednik “poznate nemačke banke”. “Tako postupajući, SAD zamenjuju vojnu intervenciju, ili ‘tvrdu silu’, koju ratom-zamorena super-sila nije više u stanju da primenjuje”, rezimira magazin izjave sagovornika.

Sankcijama će se uzdrmati već uspostavljeno ekonomsko poverenje Evrope i Rusije, citiran je od Rojtersa Gregor Eder, ekonomista pri investicionom fondu Alijanc. “Spirala sankcija i gubitak ukupnog poverenja mogli bi biti dovoljno da se već i tako slabašan ekonomski oporavak Evrope zaustavi”, citiran je ovaj ekonomista.

Rojters kaže da lideri EU nisu bez ekonomskih razloga otezali s nametanjem američkih sankcija. Ne samo da Moskva namiruje trećinu potreba EU u gasu, već je trgovina Rusije i Evrope uhodana i u drugim oblastima.

Putin_sankcije

Vladimir Putin: još se isčekuje kako će Rusija reagovati na sankcije

Kažnjeno slobodoumlje

Motive Vašingtona teško je razumeti ako se film događaja ne vrati nepune četiri godine unazad, u vreme kada su zapravo počele izraženije  interesne integracije Istok-Zapad. Klica se razvila u svojevremenom kolebanju Evropljana oko puta kojim Evropu vodi Vašington, pokazanog u vreme Buša mlađeg. Odbijanje Nemačke i Francuske da učestvuju u anglo-američkoj agresiji na Irak, pritisak SAD i tegobno licitiranje s trupama i fondovima Evropljana zahtevanim za Avganistan, glasovi protiv uvlačenja u NATO Ukrajine i Gruzije... – sve je to tih godina ukazivalo na nejako ali uočljivo raspoloženje da se savezniku na drugoj obali Atlantika prepusti da krize koje sam inicira, po mogućstvu, i razrešava bez Evrope.

U štampi se počelo pisati i o krizi lojalnosti evropskog Zapada Americi, kada Berlin i Pariz nisu pokazali razumevanje za nastojanje SAD da se NATO na svaki način uklini unutar prostora bivšeg Sovjetskog Saveza. Nemačka i Francuska nisu bile jedine u tom protivljenju, ali bile su vodeće. Objektivno, agresivni ekspanzionizam Amerike škodio je interesima Evrope i Rusije. Remetio je atraktivni potencijal različitih dobiti iz njihovog mogućnog zbližavanja i ekonomske saradnje.

Javno mišljenje Evrope zapahnula je Americi neodgovarajuća klima, naročito javno mišljenje Nemaca. Počele su debate u kojima se moglo čuti kako je NATO nadojen apsolutizmom Amerike. A “bezuslovna privrženost Americi je stvar prošlosti” i većina najmlađih Evropljana “želi ravnopravnost u partnerstvu Evrope i SAD” ( “Transatlantski odnosi”, eGov monitor, februara 2009. ). Sklerotični naoružani polip ne omogućuje da Evropa eventualno izrazi različitost svojih, “evropskih okolnosti”, moglo se čuti (“Ili ste s nama ili protiv nas!”, presecao je pokušaje svake diskusije Bušov sekretar za odbranu Ramsfeld).

Evropljani naprotiv, nisu gledali na stvarnost crno-belo I, govoreći o “strateškom partnerstvu” s Rusijom, znali su na šta misle. Nije bilo po sredi ludilo za Putinom. Vukli su ih prema Rusiji veliki bilateralni interesi, izvoz, gas, profit... Generacijama rođenim 1989. i kasnije, NATO je arhaičan. Ogroman, skup, opasan instrument iz prošlosti – o kojoj se oni mogu obavestiti ali je sami ne pamte. Najmlađi Nemci, pozvani u jednoj anketi (2008.) da simpatije prema pojedinim zemljama izraze poenima od 0 do 100 – 50 “bodova” su, na prime,r upisali uz Rusiju, 51 uz SAD. Kod takvih, Moskva nije više izazivala strah. Rusija im je postajala što i SAD. Uostalom, Gorbačov je omogućio ujedinjenje Nemačke. Jeljcin je otvorio granice. Putin je Nemačkoj ponudio energiju i teren za investicije.

cia ssef

Šef CIA u Kijevu: Aprilska poseta direktora CIA Džona Brenan Ukrajini verovatno je bio pokušaj da se pokrene upotreba sile protiv profederalnih protesta, citirala je agencija RIA Novosti Brendona Turbevila, američkog stručnjaka za međunarodne poslove

Jeres iz Dovila

Za Vašington, to sve nije mogao biti folklor, već zlokobna politička činjenica. Posebno, kada je uoči samita NATO u Lisabonu 2010, bupnuo kao iz neba samostalni potez Berlina i Pariza – odlazak s Medvedevom, tada šefom Rusije, u Dovil. Gospođa kancelar Nemačke Angela Merkel, tadašnji predsednik Francuske Sarkozi i u to doba predsednik Rusije Dmitri Medvedev, sastali su pre Lisabona, mimo blokovskog okvira pakta – i “potvrdili privrženost zajedničkom radu na osiguranju bezbednosti evro-atlantskog i evro-azijskog prostranstva”, saopštio je o sastanku Kremlj. Mesto zbivanja, odmaralište na francuskom Atlantiku. Daleko od NATO šatora koji se u tom trenutku razapinje za već zakazani skup alijanse u Portugaliji.

U saopštenju, Rusi su pomenuli navodno utroje usaglašenu viziju evroazijskog prostora pod zajedničkim bezbednosnim staranjem Evrope i Rusije. Razumelo se da trojka zamišlja Evroaziju obeleženu “zasnovanošću na demokratskim vrednostima, na vladavini zakona i slobodnom protoku ljudi, robe, usluga i kapitala”. Stvar je bila senzacionalna.

Ali, “zvaničnici SAD izrazili su neslaganje s idejom da Francuska i Nemačka (u Dovilu) pregovaraju s Rusijom – i bez prisustva Sjedinjenih Država, pritom o bezbednosti, i još pre NATO razgovora” (20. novembra u Lisabonu), objavio je tada Njujork tajms, neposredno posle događaja.

Pariz i Berlin trudili su se da povodom susreta “razuvere Vašington”, tvrdeći Amerikancima da trostrani sastanak “nije imao antiamerički potekst”, nalik svojevremenom protivljenju “osovine Pariz-Berlin-Moskva” američki predvođenoj invaziji Iraka (2003).

Nikakve odluke nisu donete, navedeno je. Jednostavno, Dovil je bio “brejnstorming sešn” (kako je sada moderno da se kaže) – prilika da se “istresu sve ideje”, citiran je francuski izvor Njujork tajmsa.

Trougao Berlina, Pariza i Moskve nije u tom času bila  novost. Novost je, međutim, bila ruski narasli gabarit. U evropskim zglobovima NATO veze to je pobuđivalo na određeno, još maglovito ali uočljivo “post-NATO” razmišljanje. Bez odluka, makar samo inspirativan, ili kakogod već bio označen – Dovil je odjednom zaličio na mesto susreta jedne evropske NATO-frakcije, zauzete mislima o budućnosti Evrope. Formulacije o “zajedničkom radu”, u korist “bezbednosti evroatlantskog i evroazijskog prostora”, i još štošta drugo, ukazivale su da je ruska verzija “bezbednosti od Vankuvera do Vladivostoka” (materijal koji NATO inače odbija da razmatra) u Dovilu bila makar i potsvesno “na stolu trojke”. A to znači, Nemci i Francuzi upustili su se s Rusima u “politički biznis”, zaključio je Vašington.

merkel sarkozi medvedev dovil

Angela Merkel, Nikola Sarkozi i Dmitrij Medvedev u Dovilu, oktobra 2010.

Glavna na nišanu - Nemačka

Vašington je stvar video kao “fragmentaciju evroatlantske i nastanak EU politike prema Rusiji” (“Meseberg Process: Germany Testing EU-Russia Security Cooperation Potential”, Eurasia Daily Monitor October 22, 2010). Finansijsko-ekonomska kriza potstakla je utakmicu u sklapanju ekonomskih poslova s Rusijom, “deformišući politiku, kako na nacionalnom tako i na NATO i EU nivou”, tumačili su u Americi. Velike evropske države skoro da su spremne da Rusiji garantuju modernizaciju, bez pratećih analiza mogućnih efekata takve modernizacije u polju balansa sila u Evropi, zapazili su. Obamino “resetovanje” američke ruske politike “ohrabrilo je imitacije u Evropi i bilateralizaciju odnosa s Rusijom, naročito od strane većih evropskih država, na račun savezničke politike”. “Erozija poverenja u politiku SAD, i očekivano dezangažovanje u stvarima evropske bezbednosti, inspirišu predloge za direktne aranžmane s Rusijom, udaljavajući SAD i NATO.”

Nemačka sledi svoj sopstveni put, za njom malo dalje žuri Francuska, i obe streme bilateralnim odnosima s Rusijom. “Kao deo te politike, Berlin traži način da postepeno akomodira Rusiju, unutar procesa odlučivanja Evropske unije i NATO”, neslužbeno se čulo iz pravca Vašingtona.

Preteći podignut prst Amerike upravljen je prema Nemačkoj: “Nemačka se mehanički kreće od specijalnih odnosa ka strateškoj saradnji i sektorski povezanoj ekonomskoj integraciji s Rusijom. Prevazilazeći okvir odnosa EU-Rusija, Nemačka je izgleda pozicionirana da inicira bezbednosne aranžmane EU sa Rusijom, odvojeno od Sjedinjenih Država i NATO, i potencijalno smanjujući značaj i jednog i drugog”, obelodanio je američka podozrenja Jurazija dejli monitor.

Suštinski, to je okvir u kojem bi valjalo razumeti “Ukrajinu” – puč finansiran iz Amerike i nastojanje da se Ukrajina uzida u utvrđeni zid Poljska (Baltik)-Rumunija-Turska, “udebljan” i drugima sitnijim, poduprt bilateralnim vojnim ugovorima sa SAD, naoružan i okrenut protiv Rusije. Zadatak tog bedema je da spreči zbližavanje Rusije i Evrope s Nemačkom u centru.

merkel-opera

Bayreuth, 30.07.2014 - kancelarka Nemačke Angela Merkel, koja se nalazi na godišnjem odmoru, sa  suprugom Joahimom Zauerom na tradicionalnom Operskom festivalu (Bayreuther Festspiele) u Bajrotu, na jugu Nemačke

Ključni značaj oborenog putničkog aviona

Kakve će efekte sankcije imati na jednoj ili drugoj strani, u Rusiji i u EU, proceniće se već posle prvih materijalnih pojedinosti. U ovom trenutku zanimljive su okolnosti koje su Evropljane navele da zaborave na svoje prvobitno ignorisanje američkih zahteva – relativno bezbolnim i politički kurtoaznim saglašavanjem bez akcije. Pre svega predvodnicu EU, Nemačku.

Ključan za preokret u držanju javnosti, kako opšte tako i ekonomske, bio je oboreni malezijski putnički avion. “Posle aviona”, Nemci su preko noći pokazali spremnost da se saglase sa sankcijama, pokazala je anketa javnog mišljenja koju je obavio Špigl. Upitani, jesu li za takve kaznene mere ili nisu, anketirani su u 52 odsto slučajeva odgovorili sa “da”, jesu  – čak i ukoliko zavođenje oštrijih sankcija Rusiji bude koštalo “mnogo radnih mesta” – a u 39 odsto slučajeva sa “ne”, da nisu, i da su protiv sankcija uopšte. Upitani, da li bi podržali zavođenje nemačkih sankcija Rusiji, čak da ih ostale članice EU i ne uvedu – njih 40 odsto je reklo “da”, dok je 59 odsto anketiranih odgovorilo sa “ne”, ne bi želeli da jedino Nemačka zavede sankcije Rusiji.

U početku, mnogi predstavnici nemačkog “biznisa” nisu podržavali sankcije, ali posle obaranja aviona i “biznis” je promenio stav. “Nemačka poslovna zajednica uvažava primat politike. Ukoliko ekonomske sankcije (Rusiji) budu odobrene, mi ćemo ih podržati”, izjavio je predsednik nemačkog Komiteta za istočnoevropske ekonomske odnose. Srednje veliki i mali preduzetnici skloni su da takođe slede takav kurs. “To je za mene strašno, ali svet politike mora da preduzme akciju”, citiran je jedan od preduzetnika.

ukr-avion-pad

Oboreni putnički boing u Ukrajini

Udes kakav bi CIA poželela

Ovakav obrt u raspoloženju, većinom za obznanu kazne Rusiji, glavni je politički učinak obaranja putničkog aviona. Ostvaren je zaslugom američki dirigovanog lova na vinovnika u najgušćoj informativnoj magli, spuštenoj gebelsovski režiranom medijskom propagandom, sa oštricom činjenično nepotkrepljene optužbe okrenutom Rusiji i Putinu. Nad kritičnom tačkom, u kritično vreme, osmatrao je i arhivirao sve u svom vidokrugu američki špijunski satelit. Satelit je registrovao ispaljivanje rakete kojom je oboren avion. Rusi zahtevaju da SAD objave to što je “video” satelit, ali iz razloga koji javnosti nisu objašnjeni – makar da se mogu naslutiti, Vašington to ne čini. Postoji navod, da su ukrajinske protivavionske baterije “buk”, u kritično vreme bile razmeštene u zoni iz koje je mogao biti dosegnut “boing” – ali, uprkos navodu, ništa nije rečeno da se to ili potvrdi ili demantuje. Ruski resor odbrane, zatražio je od Kijeva odgovor na deset pitanja koja se tiču lokacije i stanja ukrajinskog raketnog arsenala u kritično vreme. Međutim, pitanja Rusije, sračunata na mogućnost da se dođe do istine, ignorisana su.

Sve vojne akcije oružanih snaga Ukrajine na istoku zemlje preduzimaju se uz savetodavne instrukcije američkih vojnih stručnjaka i regionalnog centra CIA, aktiviranog posle puča u Kijevu. Političko odlučivanje dolazi od tandema Parošenko-Bajden, direktno. Odluka, da se sa onima koji ne priznaju vlast dovedenu pučem na Majdanu, ne pregovara sve dok se prethodno ne poraze vojnički, ratom kao nekada protiv Srba u Krajini (te i da Parošenko odstupi od rusko-nemačko-francuske incijative da se do ustavnog rešenja dođe pregovorima!), američka je odluka, prihvaćena od predsednika Ukrajine.

CIA u Kijevu, kao i centrala u Americi, i Vašington, znaju verovatno bolje nego iko drugi na planeti (postoji njihovo iskustvo sa “hemijskim oružjem Sadama Huseina” u Iraku, pa onda “Račak” i sve ono drugo iz ratova na Balkanu), da je samo takav jedan događaj, kao što je rušenje jednog putničkog aviona, baš kada je on pun Holanđana, Britanaca i drugih iz Evrope, ako se prikaže kako se inače i prikazuje, fokusiranjem TV kamera na svaki otkinuti komad raskomadanih ljudskih tela, i potankom, pomnom i dovoljno dugom ekspozicijom – u stanju da protrese i radikalno oštro preokrene dotad nepoželjno javno mišljenje Evropljana, odjedanput u prilog američkim sankcijama.

Dakle, stanje stvari, kako ga vidi američki dirigovana propaganda, krajnje je kontradiktorno jer se dogodilo nešto što je CIA mogla samo poželeti, a Rusi krivi. Dabome da podataka nema. Događa se ono što je Vašington želeo, zavode se sankcije, dok podataka s dokazima protiv Moskve nema. Biće ih u nekom trenutku u budućnosti, kada više neće imati uticaja na zbivanja, već će biti samo istorija.

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...