Ko predstavlja Srbe na Kosovu?

Ana Radmilović

Izbori na Kosovu, učinak Beograda – srpski polusvet protiv nove albanske elite
(foto, Priština)

„Dakle, to je krajnji rezultat ove liste (Jedinstvena srpska lista, prim.), uz poštovanje pojedincima na današnjim političkim listama, to je poltički polusvet koji treba da se nosi sa najjačom intelektualnom, političkom, kulturnom elitom Albanaca u parlamentu Kosova”, rekao je Momčilo Trajković na debati „Odnos Beograda prema kosovskim izborima – juče, danas, sutra“, u Medija centru, Čaglavica.

Gradonačelnici četiri opštine Severa zaključili su, nakon savetovanja sa šefom Kancelarije vlade Srbije za KiM (Markom Đurićem), da je najpametnije da što više Srba izađe na te izbore – što je, u njihovo ime, saopštila Kancelarija. Na debate sa „ostalima“ ne dolaze, izjave ne daju osim kad moraju i, uopšte, ponašaju se prilično neobično s obzirom na to da im je „neka kampanja“ upravo u toku.

Srpski kandidati koji ćute

Usred predizborne kampanje, tačnije kad je i zvanično počela, došlo je do promene izbornog zakona – preciznije, ono što nije moglo da se menja donošenjem novog zakona urađeno je preko CIK-a, to je sledeće: Srbi imaju samo 10 zagarantovanih mesta u parlamentu. Sve preko mogu da dobiju na osnovu glasova, a to u praksi znači da bi, ukoliko bi glasalo 130.000 Srba, u parlamentu sedelo nekih 17 do 18 ljudi. O ovom skandalu se ne raspravlja među jedinim srpskim kandidatima koji imaju kakvu-takvu logistiku, a to su  kandidatii Jedinstvene srpske liste (to je ono što je napravila Republika Srbija i koje sada sluša Marka Đurića) i SLS koja je već u vladi Kosova s Tačijem u koaliciji i čiji predstavnici su, u ovoj situaciji, srećnije rešenje – mada je svejedno. Oni su se dogovorili sa „listom“, to jest sa džavom Srbijom i ova situacija pogoduje kosovskim, albanskim strankama jer one, za razliku od srpskih, dovode školovane i ozbiljne kadrove koji su sposobni da raspravljaju o mnogim izazovima koji će zateći i Srbe i Albance i druge narode na Kosovu u narednom periodu.

„Ispred nas se nalaze mnoga pitanja koja će Srbima odrediti budućnost“, upozorava Rada Trajkovoć, „Zajednica srpskih opština, zakon o Trepči, o vojsci, izborni zakon, zakoni o saradnji sa Hagom, odlazak osumnjičenih što će izazvati potrese... Tači upravo vodi strašnu kampanju, ne izbornu nego za sebe lično (da obezbedi sebi aboliciju),  mi Srbi se ne određujemo, ništa ne govorimo. Mi pričamo o jedinstvu.  Pojave se iz „Srpske liste“  i SLS, a nema žena, nema rasprava na koje su pozivane, o rodnoj ravnopravnosti, o LGBT pravima, o ljudskim pravima – nema razgovora gde ćemo preko tih prava praviti zajednični front sa Albancima i prevazići priču o etničkim pravima. Ako stavljamo akcenat  na etnička prava mi ćemo ih mnogo teže realizovati. Hapšenja koja slede  će ionako podizati tenzije, zato je važno –  jačati civilni sektor, staviti akcenat na zajedničke probleme, tretiranje invalida (koji su sramota i dalje ih kriju po kućama), mobing, puno toga ali mi više nemamo ljude koji umeju o tome da govore“.

Sklanjanje poznatih i dovođenje anonimnih

Slušajući većinu debata o izborima na Kosovu, stiče se utisak da mi više nemamo ljude koji umeju o bilo čemu da govore i to je tragična posledica dva uspešno odrađena posla. Uradili su ih Srbi.

Prvi posao bilo je Vulinovo kadriranje po Kosovu i postavljanje ljudi za koje niko nije čuo na neka mesta, na zapravo jedina mesta koja su Srbima preostala na Kosovu a da s njih mogu da deluju i nešto urade za svoju zajednicu (od političkih pozicija do pozicija direktora preostalih srpskih institucija gde su dovedeni ljudi koji su čak bili i po zatvorima).

Drugi posao bilo  je sklanjanje svih, prepoznatljivih, političkih subjekata sa scene. Ovde se radi o Oliveru Ivanoviću, najsurovije sklonjenom u jednom strašnom dogovoru, o Marku Jakšiću koji se ne pita ništa jer je predstavljen kao nekakav retrogradni nacionalista koji ne zna ništa o Kosovu – što nema veze sa realnošću, on je čovek koji je (što se nigde ne pominje) spasavao i Srbe i Albance za vreme rata, preko bolnice gde je radio, pomažući im da pobegnu i lečeći ih, dalje on jeste čovek jedne političke linije koja je nepoželjna ali je – što je s Kosova nestalo – obrazovan čovek i iskusan političar, zatim Radmila Trajković koju napadamo za nekakvo „nenamensko trošenje novca“ (u vreme dok je bila direktor DZ Gračanica) iako je svakom iole pismenijem čitaocu smešno kada čuje za dug od nekih 12 miliona (ili 14, svejedno) dinara. Dalje, dug i nenamensko trošenje novca nisu isto i to je priča koja može da zaseni prostotu ali svako ko zamisli rad u jednoj zdravstvenoj instituciji na jugu Kosova u vremenima kada se i pucalo i na mestu gde se ne zna šta se kupuje kojom valutom, gde lekove oduzima kosovska policija po njenom nahođenju, i samo to da zamisli i ništa više, može da se iznenadi koliko je malo tih nekih 80 miliona dinara za skoro celu jednu deceniju a na takvom mestu. I kako bi izgledalo „namensko“ slanje dopisa za svaki problem koji iskrsne svakodnevno...

Srpski političari bez politike

Poenta ove priče vraća nas na izjavu Mome Trajkovića s početka. Mi nemamo prepoznatljive političare, nemamo nikakvu politiku uopšte koja ima veze s Kosovom i svim onim što se sada tamo dešava, nemamo ljude sposobne da shvate šta će se dalje dešavati i, najvažnije, one koji bi umeli da se snađu u svemu tome. Mi imamo neke osobe za koje niko nije čuo, koje ne daju izjave a i kad pričaju bolje da ne pričaju jer govore nesuvislo, mi možemo tome da se smejemo ali to je sve samo nije smešno.

nicic-dijalog

Emisija Srpsko-srpski dijalog, Budimira Ničića: Nenad Rašić, Progresivna demokratska stranka i Milan Stojanović, Pokret za demokratski prosperitet 

To što smo pristali da ljudi za koje ne moramo da objašnjavamo ko su (dakle, ljudi čija imena na Kosovu u Srbiji kod međunarodne zajednice i u regionu, nešto znače), upravo sada ne budu oni koji će dočekati ovaj krajnje delikatan period koji je i pred Kosovom i pred Srbijom - može da se tumači kao ili suicidna namera ili glupost koja se već iviči s ludilom ili nešto treće a što spada u domen teorije zavere, pomešane s nekim (para)psihološkim „smetnjama“, čime se nećemo baviti jer nemamo raspoložive stručne sagovornike za ovu zaumnu stvar.

Ako smo dozvolili da Ivanović bude najsurovije „pušten niz vodu“ kao ratni zločinac (reč je o čoveku koga smo, iz Beograda, uvređeni njegovom sposobnošću da sarađuje sa svima, nazivali – najblaže – izdajnikom), ako smo od Marka Jakšića napravili opasnog nacionalistu i nerazumnika koji će da povede Sever u rat (iako je dok je rat trajao, ponoviću, čovek spasio više ljudi nego što su oni koji su ga nazivali nacionalnim manijakom primili u kancelarije), ako je Moma Trajković nezanimljiv jer je bio u vlasti devedesetih a onda je prešao u izdajnike  (prvo, bio je jako kratko; drugo – ko je sad na vlasti u Srbiji?) iako je jedan od retkih ljudi koji ne samo da poznaju Kosovo nego umeju i da ga objasne i ako je Radmila Trajković lopov dok se na mesto s kojeg je smenjena dovodi čovek koji je bio u zatvoru zbog krađe opreme iz ustanove u kojoj je radio, a zaboravljamo da je reč o nekome ko zna šta je Kosovo i kad je rat i kad je mir (iako mir nikad nije mir na Kosovu i iole ozbiljne države na takva mesta šalju najbolje kadrove a ne one koji nisu ni za šta – pa dobiju Kosovo) – ko ostaje Srbima?

Ima ljudi, nema čuda

Ostaje, možda, u nekom veoma srećnom scenariju mlada elita, istina toliko malobrojna da mogu poimence da nabrojim te ljude, školovana za vreme ratova van Kosova i, poneko, van Srbije, i – pošto smo toliko voleli onu o kulturnoj kolevci ta nam se i vraća – ironija je da oni koji su ostali na Kosovu a da znaju jezike, da su pismeni i da imaju škole, da su sposobni i inventivni, jesu ljudi koji imaju veze sa kulturom. To je ostala poslednja linija odbrane, mladi ljudi koji se bave nekim kulturnim centrima ili se bore za slobodne srpske medije. Za sada su rešeni da ostanu na Kosovu, umetnici jer je Kosovo (parafraziraću  slikara  Gorana Stojčetovića) „Eldorado za iole kreativnog čoveka“, koji išta može da vidi i prepozna; organizatori i ljudi koji izmišljaju načine da opstanu na Kosovu kao civilizovan svet – kao Nenad Maksimović koji se bori za nekakav Alternativni kulturni centar, novinari poput Budimira Nićića i drugih (da ne nabrajam) koji ostaju, ne jer moraju nego jer hoće, dakle, šaka ljudi koji nisu na Kosovu zato što nemaju gde ni sa čim da odu, nego jer su odlučni da ostanu, za inat, jer vole to Kosovo, jer im se tako, eto, hoće. Kad se umore, Srbija je – sigurna sam – poslednja destinacija gde će ovi ljudi poželeti da započinju nove živote i možemo samo, ako nismo otvoreno zlonamerni prema Kosovu što znači uistinu suicidni kao narod, da se nadamo da se neće umoriti.

Koliko je vremena, volje, koje čudo treba da se desi da bi jedna šačica mlađih, novih ljudi, koji pritom nisu političari, uspela da sačuva, a upravo to rade, ono malo srpskog (jezika, misli, knjiga, svesti, ičega...) na Kosovu koje će i bez Srba biti u ogromnim problemima i pitanje je meseca kada će Kosovo opet postati vest u svetskim medijima (dakle, ništa ne valja); kakvo dakle čudo treba da se desi da Srbi na Kosovu opstanu nakon učinka Republike Srbije to zaista samo onaj gore zna. Ili onaj dole.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...