Gec Kubiček: Tihim radom do pobede nad globalistima

Aleksandar Vujović (Novi Standard) 20.05.2022. 22:29

Srbima bih savetovao miran, tih, metapolitički rad, i potragu za političarima koji će sa dosta strpljenja i mudrosti oblikovati sledeću generaciju
(Gec Kubiček, nemački izdavač knjige Franka Lisona "Preziranje sopstvenog")

Gec Kubiček (1970) je nemački izdavač, pisac i publicista, kao i jedan od najvažnijih predstavnika „nove desnice“ u Nemačkoj. Autor je nekoliko knjiga i velikog broja članaka i studija. U Kubičekovoj izdavačkoj kući Antej (Antaios Verlag) se pojavila knjiga Franka Lisona Preziranje sopstvenog. O kulturološkoj samomržnji u Evropi, čiji prevod na srpski se nedavno pojavio u izdanju Informatike ad iz Beograda.

Gospodin Kubiček je nedavno boravio u Beogradu na predstavljanju pomenute knjige, a mi smo iskoristili priliku da sa njim porazgovaramo o političkoj i kulturnoj situaciji u Nemačkoj i Evropi.

Kako tumačite nedavne rezultate izbora na zapadu Nemačke u svetlu činjenice da je vladajući SPD doživeo najgori rezultat u istoriji, a da su jedini pravi pobednik Zeleni, uprkos činjenici što usled krize energenata danas malo ko priča o zelenoj agendi?
– Ovi izbori su bili moralno-politički izbori. Berbok i Habek zauzimaju dva glavna ministarstva. Jedno se bavi spoljnom politikom, drugo svime što ima veze sa energetskom bezbednošću. Oboje su nastupali sa moralističke pozicije, a ne sa političke. To znači da se ne pravi razlika između ispravnog i pogrešnog, smislenog i besmislenog, već između dobra i zla. Prosto, svet se deli na crno i belo i birači se podstiču da reaguju emocionalno. Ta moralno-politička ošamućenost je uslovila da Habek može da kupuje gas i naftu u Saudijskoj Arabiji i Kataru, a da niko ne pita zašto su te države bolje od Rusije. Danas je Rusija apsolutna crna rupa. I druge države teoretski gledano mogu da postanu crne rupe, ali u ovom trenutku to nisu. I taj jasni moralno-politički narativ čini Zelene tako popularnim.

Da li su Nemci umorni od moralnih ucena koje se pred njih stalno stavljaju? Oseća li se taj zamor u društvu? I koliko je danas jak globalistički uticaj u medijima, u poređenju sa periodom od pre 10 ili 15 godina, odnosno da li taj uticaj raste ili opada?
– Ono što možemo nazvati globalnom civilizacijom je samo u teoriji pluralističko. Radi se o često opisivanom fenomenu: redukcija plurazlizma na individualizam. Neverovatan je pritisak na svakog pojedinca da se prilagodi tom okviru. Objasniću. Ranije, dok su postojale funkcionalne institucije, neko je bio oficir, neko učitelj, neko sudija, a neko prodavac. Svaka profesija je imala sopstvena pravila i sopstveni kodeks ponašanja. Nije se postavljalo pitanje ima li tu nešto dobro ili zlo, nego je jedino pitanje je bilo da li je neko stvarno vojnik, prodavac, političar ili sudija, odnosno kako obavlja svoj posao. Niko od njih se nije morao prilagođavati globalnom moralno-političkom osećaju. Međutim, kada oni više nisu ono što bi trebalo da budu, nego pre svega moraju da budu na moralistički gledano ispravnoj strani, onda dolazi do društvene nivelacije. Tako društveni pritisak da se prilagode postaje sve snažniji.

A kakvo je stanje u medijima po tom pitanju?
– Mediji su instrument vršenja pomenutog pritiska. Oni više ne služe za izveštavanje, i pre svega više nisu korektiv moći, nego su postali ono što uvećava tu moć. Pri čemu pre svega mislimo na moć onih koji zastupaju globalnu civilizaciju. Sve to je povezano sa činjenicom da novinari u 85-90 procenata potiču iz istog miljea. Daću Vam primer: u Nemačkoj su rađena istraživanja koja pokazuju da 60-65 odsto novinara glasa za Zelene, oko 25-30 za SPD, CDU ili FDP, a za opoziciju, na primer za AFD, glasa otprilike jedan odsto novinara. O jednoj zakonitosti koja proizilazi iz toga se može govoriti dosta dugo. To je jedan sistemski i čvrsto cementirani blok sa kojim se teško može izboriti.

Gde se nalaze društveni filteri koji utiču na takvo stanje, odnosno koji odvajaju podobne od nepodobnih? Da li su ti filteri na univerzitetima ili na nekom drugom mestu?
– Čak i pre univerziteta. Radi se o duhovnom kretanju epohe, koje je teško nazvati zaista duhovnim jer u njemu ima malo duha. To nas dovodi do teme knjige (Franka Lisona), a to je prezir prema sopstvenom. Radi se u osnovi o želji za totalnom emancipacijom od svih uslova koji čoveka na bilo koji način ograničavaju. Od sfere tradicionalnog obrazovanja, od patrijarhata, itd. Odlučujuće je da sve što je faktičko, sve što je činjenično, čvrsto, sve što ima svoju nužnost, sve to se smenjuje jednim modernim društvenim eksperimentom. Međutim, pošto narod u tom eksperimentu ne želi da učestvuje, on se mora ispuniti moralno-političkim nabojem. Otuda, svi obični ljudi koji se protive tom eksperimentu više nisu jednostavno pojedinci sa drugačijim mišljenjem, nego pojedinci sa pogrešnim i nadasve opasnim mišljenjem, jer navodno žele da spreče ljude da postanu potpuno slobodni.

Hteo bih da dodam još nešto: jasno je uočljivo da se pomenuti eksperiment mora objašnjavati neverovatnim konstrukcijama koje iziskuju ogromne napore i troškove. Jer normalnim stvarima nisu potrebna komplikovana objašnjenja, one su prosto onakve kakve jesu, a oni koji eksperimentišu moraju sa neverovatnim naporom objašnjavati svoje stavove. To je generalno karakteristika ideologija. Ovde se opet vraćamo na moralnu politiku koja jednostavno stavlja tačku na svaku diskusiju. Onaj ko je moralno gledano pobednik, on može da završi svaku diskusiju jednom rečenicom. U Nemačkoj se to na kraju svodi na pitanje: da li se ti zalažeš za novi genocid?

Objasniću to na srpskom primeru: Kada je zelena stranka u Vladi Nemačke morala da se saglasi sa NATO napadom na Srbiju, Joška Fišer, tadašnji ministar spoljnih poslova, na jednom važnom stranačkom skupu je rekao da na Kosovu mora da se spreči novi Aušvic. I to je najkraći put da se okonča svaka debata.

Da li je to zloupotreba fenomena reductio ad hitlerum u političkoj praksi?
– Zapravo da. I zbog toga su konzervativci, ili prosto pojedinci koji ne žele da nekritički usvajaju društvene novotarije, uvek pod pritiskom opravdavanja. Jer na pitanje „da li se zalažeš za novi genocid” ne može se odgovoriti sa „da” ili „svejedno mi je”, već ste u startu naterani da zauzimate defanzivan položaj i da dokazujete moralno-političku ispravnost svojih stavova. Problem je u tome što postoje ljudi koji taj moralno-politički instrument upotrebljavaju sasvim svesno, i drugi – a njih je mnogo više – koji u sve to zaista veruju.

Mislite na propagandu da ljudi koji podržavaju AFD hoće novi Holokaust?
– Da, u osnovi deo društva veruje da se radi o plavim nacistima (plava je boja stranke Alternativa za Nemačku; prim. A. V).

Kako vidite budućnost Nemačke? Da li će Nemačka uspeti da pobedi samomržnju? Mislite li da bi se time Evropa mogla osloboditi od američkog geo-strateškog faktora?
– Izuzetno je teško odgovoriti na ovo pitanje. Mnogo je spekulacija. Pre deset godina kada se pojavio AFD, kada su počele da se izdaju važne publikacije i kada je došlo do građansko-konzervativnog proboja sa one strane CDU-a i politike glavnog toka, smatralo se da će se doći do stvarne debate o pitanju normalnosti u nemačkom društvu. Ali ta nada se nije ispunila.

Naravno, desno-konzervativni milje je sada mnogo snažniji nego pre 10 godina. Međutim danas nam je jasno da se normalizacija u Nemačkoj ne može izvesti sopstvenim snagama. Tako dolazimo do pomalo čudne situacije da se desnica, na primer, uzda u Rusiju i Putina.

Je li to istina ili je reč o propagandi?
– Da, naravno, ako su do sada u praktično unipolaranom svetu Sjedinjene Države vršile veliki pritisak na Nemačku, onda je razumljiva nada da će postojati dva, ili još bolje tri ili četiri geopolitička pola, odnosno da će svet biti multipolaran. Tu bi SAD morale da se bave Kinom i Rusijom, čime bismo mi ispod tog globalnog nivoa mogli postati slobodniji i mogli bismo bolje da se krećemo. Otuda nada u Trampa ili Putina i Rusiju.

Ne radi se, dakle, o nekakvoj konkretnoj pomoći Rusije Nemačkoj, već o ideji da će u nadmetanje giganata osloboditi više prostora za smirivanje prilika i slobodnija kretanja u Nemačkoj. Desno-konzervativni pokret je izgubio iluzije da može samostalno da učini nešto na planu normalizacije u Nemačkoj. Svesni smo da mora doći do neke vrste spoljnog ili unutrašnjeg šoka. Taj šok može biti teška energetska kriza, to može biti čak i nešto poput nametnutog učešća u nekom spoljnom ratu ili bilo koja katastrofa preko koje se ne može tek tako preći.

Ako znamo da u Francuskoj postoji sličan mehanizam moralne ucene svaki put kad desnica uđe u drugi krug predsedničkih izbora; ako je u Nemačkoj situacija slična ili možda i još gora usled istorijskog konteksta, ko onda može doneti preporod evropske desnice? Je li Mađarska suviše brojčano mala da to učini?
– Mađarska, naravno, nije dovoljno velika da spase Evropu. Međutim, verujem da je Evropa pogrešna mera za naš rad; jer ako ne možemo da utičemo pozitivno na sopstvene nacije, onda to ne možemo očekivati ni na evropskom nivou. Mislim da je ono što Orban čini u Mađarskoj maksimalno što se u ovom trenutku može uraditi. To je ta igra između maksimuma i minimuma. Čak i to što se dešava u Mađarskoj je zapravo premalo, jer je Orban primoran da čini veliki broj stvari koje očekuje Evropska unija, ali on trenutno iz svega toga izvlači maksimum za svoju zemlju, pri čemu ne mislim samo na finansijsku i ekonomsku korist, već na identitetsku politiku. To se vidi i na primeru politike sasvim opreznog proširenja koju zastupa Višegradska grupa.

Deluje li vam da su globalistički centri moći pojačali pritisak na Višegradsku grupu, budući da su srušene desne vlade u Slovačkoj i Češkoj? I kako Vam u tom smislu deluje situacija u Poljskoj?
– O tome skoro da ne mogu ništa da kažem. U svom radu sam vrlo skoncentrisan na Nemačku. Osim toga zainteresovan sam i za Mađarsku zato što u toj zemlji imate dugogodišnju vlast sa vrlo interesantnim metapolitičkim razvojem. Naravno, to je u određenoj meri proizvod igre slučaja, jer poznajem mnogo zanimljivih ljudi iz Mađarske, ali nikoga iz Češke ili Poljske. Slično kao što poznajem više Srba nego Hrvata. Međutim, moj interes je pre svega metapolitička pozadina u Nemačkoj, a ne toliko spoljnopolitički plan.

– Kako u kontekstu Špenglerovih teza o civilizacijskom deklinizmu Zapada vidite budućnost Evrope?
– To je tema ove knjige (reč je o knjizi Preziranje sopstvenog Franka Lisona prim. prev.) koja je upravo prevedena na srpski jezik. Dakle, ako je Špengler bio u pravu, ili ako zaista imamo posla sa kulturološkom samomržnjom koja je pripremljena pre hiljadu godina i koja se krije u nama, onda to znači da mehanizam funkcioniše kao sat, odnosno da to propadanje Evrope može da traje još 200 godina. Međutim ako odbacimo Špenglerove teze, i ako pođemo od toga da je evropska kultura mogla krenuti i drugim putem, onda možemo sebi postaviti pitanje i da li bi taj drugačiji put danas bio moguć, odnosno pre svega da li postoje nacije koje taj pogrešan put, kojim je recimo krenula Nemačka, ne moraju da ponove.

Lično verujem da usled tehničke digitalne revolucije, kao i neverovatne moći zavođenja i koruptivne moći koju poseduje globalna civilizacija, u ovom trenutku nemamo šansu za povratak ka istinskoj kulturi. Ali treba dodati i to da se u našoj epohi može živeti na visokom kulturnom nivou, da je to još uvek moguće i dozvoljeno. Posebnost našeg vremena je da se svet evropske kulture može doživeti u koncertnim salama, muzejima, arhitekturi, slikarstvu ili operama. Tu je evropska kultura još uvek prisutna; još uvek imate mogućnost da se okružite isključivo najlepšim stvarima i da u njima uživate, bilo da ih gledate, slušate ili čitate. Takođe i vera, hrišćanski temelj Evrope, može se kao i ranije doživeti i praktikovati.

Ali ta kultura više ne oblikuje državu i narod, nego se mora tražiti individualno. I to je argument koji je teško opovrgnuti, jer globalna civilizacija vam uvek može reći: učini svoj život onoliko lepim koliko želiš, ali dopusti da drugih 100 miliona ljudi uživaju slobodu da žive kako oni žele.

Šta biste savetovali srpskom narodu koji je često izložen mehanizmima moralno-političkih ucena u kontekstu naše borbe iz 90-ih godina prošlog veka?
– U osnovi je to manje-više uvek isti savet. Miran, tih, metapolitički rad, i potraga za političarima koji će sa dosta strpljenja i mudrosti oblikovati sledeću generaciju. Nije reč o tome da se otvori još pet desničarskih kafića u Beogradu, već da pravi ljudi pišu udžbenike u školama, pri čemu ne mislim na radikalnu desnicu, već na ljude koji znaju šta je nacija, kojim putevima se ona kretala kroz istoriju i da se čovek ne može ukalupiti.

Mnogo je teže nešto izgraditi nego razoriti. Nije reč o tome da se izvede par provokacija, nego o vaspitavanju naroda. To vaspitavanje naroda bi trebalo da se odvija u stvarno konzervativnom smislu, a ne sa ciljem da se narod žrtvuje za neke druge ideje. Ne sme se dozvoliti da se moralna politika izokrene naopačke. U Nemačkoj to nazivamo patriotizam normalizacije.

Zašto ne normalizacija patriotizma?
–  Zato što patriotizam treba da vodi ka tome da društveni odnosi ponovo postanu normalni. Dakle ne ka nacionalističkoj ili šovinističkoj atmosferi, već upravo u normalizaciju društvenih okolnosti. Već to bi bilo mnogo.

 

Prevod: Dušan Dostanić

Izvor Novi Standard

 


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...