Sanitarna kriza, Makronovo oruđe za destrukciju demokratije

Aleksandar Manić, Pariz

Zamorena i izlizana francuska demokratija pretrpela je teške udarce koje su joj naneli „Novi sanitarni poredak“, higijenistička tiranija, glas eksperata i algoritmi
(foto, Novembarski protesti protiv novog zakona o "opštoj sigurnosti" kojima se građanima i novinarima oduzima pravo da objavljuju snimke policijskog nasilja)

Ruski car Nikolaj I, 1831. godine, u vreme kolere, uveo je karantin i zabranu kretanja stanovništva. Pisac i pesnik, Aleksandar Puškin živo je kritikovao ovu odluku, smatrajući je besmislenom. Ispostavilo se da je bio u pravu i da carski ukaz o karantinu nije dao nikakve rezultate.

Nalik ruskom vladaru Nikolaju I, francuski vladar Makron, sredinom marta, objavio je da je zemlja u ratnom stanju protiv korona virusa i uveo je karantin. Početkom maja, otac nacije trijumfalno je objavio da je uspešno pobeđen prvi talas epidemije, ali da jedna dobijena bitka ne znači i dobijeni rat.

O tome smo se osvedočili 28. oktobra kada je uvedena zabrana kretanja, uprkos analizama Međunarodne zdravstvene organizacije da karantin više ničemu ne služi. Postavljena je nova ideološko-politička Mažino linija koju virus neće uspeti da probije. Slušajući mudre reči Vođe i plašeći se policijskih kontrola, kazni i batina, francuski građani, ne samo što su ostali živi, nego su čak i uspešno prebrodili drugi talas epidemije i iz karantina izašli zadnjeg vikenda novembra.

makron-kraj-karantina

Emanuel Makron u svom televizijskom obraćanju, 24. novembra, objavio je da je pobedjen drugi talas korone, ali da restrikcije kretanja, pod policijskim nadzorom, ostaju na snazi

Karantin gori od epidemije

Smešne Makronove ratne izjave o talasima, pokazale su se kao obična manipulacija. Prvi talas nikada nije postojao, kao ni drugi, niti će ikada postojati bilo koji sledeći. Korona virus je oduvek bio prisutan, ali stanovništvo nije mnogo bilo u dodiru sa njim. Narušavanjem ekološke ravnoteže, virus je izgubio prirodno stanište i prešao je ka novom domaćinu – čoveku. Dolaskom u veći kontakt sa virusom, ljudi nisu uspeli brzo da stvore otpornost, što je dovelo do panike.

Francuske vlasti uvele su korona-karantin, pre svega, jer je nacionalni zdravstveni sistem u velikoj krizi. Nekada jedan od najefikasnijih, on je počeo da trpi promene u vreme Nikole Sarkozija, da bi se sve pojačalo dolaskom Makrona. Naime, novi imperativ je da bolnice, klinike i svekolika francuska medicina pređu na principe trgovine. Ove ustanove bi trebale da prodaju zdravstvene usluge i da stvaraju materijalnu dobit. U slučaju da ne postignu rentabilnost, nalik privredi, one bi morale da promene sistem ili da nestanu. Nažalost, francuska medicina nije u tome usamljena. Nju prati i obrazovanje, jer i škole lagano prelaze na tržišne principe.

Međutim, francuski karantin je ispao gori od sâme epidemije korone. Pored povećanja javnog duga i zaduživanja budućih generacija, posao je izgubilo oko osam stotina hiljada zaposlenih, a oko million građana je skliznulo u siromaštvo. Broj ljudi koji traže pomoć u hrani, samo da bi nekako preživeli, porastao je za 45 odsto, a stručnjaci smatraju da će se prilike pogoršati na početku naredne godine.

fra-glad-hrana-

Broj vrlo siromašnih gradjana koji, radi preživljavanja, uzimaju pomoć u hrani, porastao je u Francuskoj za 45 odsto ove godine

Epidemija kao paravan za političke promašaje

Zamorena i izlizana francuska demokratija pretrpela je teške udarce koje su joj naneli „Novi sanitarni poredak“, higijenistička tiranija, glas eksperata i algoritmi. Francuski princip političke centralizacije i tehnokratije, potpomognut policijskom brutalnošću, doveden je do vrlo visokog stepena tokom perioda sanitarne krize. Parlament je izgubio svaki značaj, a zemljom je vladao svemoćni demagog Makron u saradnji sa Odbrambenim savetom. Narod je dobio zvanično naređenje da bude dobar, da ne bi...

Jedan od ministara, pod okriljem anonimnosti, novinarima je rekao da ni ministri ne znaju o čemu će predsednik da govori na televiziji. Oni, kao i svi ostali građani, upoznaju se sa predsedničkim odlukama neposredno pred malim ekranom. Ovakav, hugo-čaveski manir, pomaže Makronu da svoje ekonomske i političke promašaje prikaže kao fatalnost i neminovnost.

Na taj način je proguran i izglasan kontroverzni član 24 u predlogu zakona o "opštoj sigurnosti" kojim se zabranjuje difuzija fotografija i video snimaka na kojima se vidi kako policija bije građane. Po rečima vlasti, takav zakon je neophodan da bi se zaštitio identitet policajaca, a time i njihov psihofizički integritet. Zakon koji su Makronovi poslanici, po naređenju, ali preko volje, izglasali protiv naroda koji predstavljaju, važi i za novinare.

Ministar unutrašnjih poslova, Žerald Darmanen, naglasio je da se upravo u ovom zakonu nalazi sloboda štampe i medija, verovatno se oslanjajući na citat iz Orvelovog romana "1984" da je ropstvo sloboda i da je laž istina. Darmanen je savetovao novinarima, ako žele da izveštavaju sa manifestacija, da bi trebali da traže dozvolu od policije. Tako se ministar unutrašnjih poslova opet oslonio na perfidne metode Orvelovog Velikog brata da nije toliko bitna cenzura, koliko je važna autocenzura.

Kako ućutkati novinare

Francuski predsednik Makron ne mrzi novinare. On jedino hoće da novinari pišu po njegovom naređenju, što je već pokušao na samom početku svoje vladavine. Pre prvog odlaska za Afriku, on je redakcijama poslao spisak novinara koji bi ga trebali da ga prate. Sasvim prirodno, redakcije su predsedniku savetovale da se bavi državnim poslovima i da se mane redakcijskih.

Novi sukobi Makrona sa medijima su se rasplamsali u aferi Benala i policijskom nasilju nad "žutim prslucima". Slab i nesposoban, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Kristof Kastaner, nije uspeo dobro da kamuflira Makronovu politiku sužavanja demokratskih principa i da uspešno laže narod. Već se tada videlo da cilj Makrona i političko-ekonomske elite koja stoji iza njega, nije demokratija, nego oduzimanje elementarnih prava francuskim građanima radi što efikasnije eksploatacije.

Tako je izglasan i antidemokratski zakon o kažnjavanju onih koji iznesu na videlo krađe i malverzacije velikih preduzeća. Istovremeno, zakon o čuvanju "poslovnih tajni" bio je proširen i na novinarske izvore, čime je Makron obezbedio privrednom kriminalu slobodu delanja, stavljajući potrebe vladajuće elite iznad demokratskih principa i slobode građana.

fra-polic-bijenje-

Mišel Zekler, valsnik perduzeća muzičke produkcije, bio je ispred zgrade bez maske i videvši policiju ušao je u kancelariju, a tri policajca za njim, da bi ga pretukli u kancelariji (snimak kamere za video nadzor). U izveštaju su lažno napisali da je Zekler ispred zgrade trgovao drogom

Makronova arogancija i cinizam

Od samog početka carevanja, Makronova strategija bila je da se o reformama ne diskutuje ni sa kim, nego da se one sprovode po predsedničkoj želji. Da bi to mogao da uradi, on se okružio stručnjacima koji su izašli iz elitnih menadžerskih i administrativnih škola. Oni svojim znanjem, podrškom i ličnim ambicijama guraju predsednikovu "bonapartističku tehnokratiju" čiji je krajnji cilj privatizacija svih javnih sektora i uvođenje neoliberalnog kapitalizma.

Emanuel Makron, po struci komercijalni bankar, iskazao je neverovatan prezir prema državnom uređenju zasnovanom na demokratskim principima i jednakosti. Vrlo često, njegova komunikacija je pogrešna, a njegov ton, stav, arogancija, cinizam i dezinformacija šokantni su za sve veći deo građana.

Istovremeno, Makronova komunikacija je upisana u neprekidnu sadašnjost i u skladu sa viđenjem sveta koji nam sugeriše savremeni mediji, televizija i internet, sa rijaliti spektaklima i trenutnim informacijama. U početku, on je sebi obezbedio popularnost kroz brze medijske odgovore na preokupacije Francuza. Međutim, njegova komunikacija se našla pred ograničenjima svakoga puta kada se sudarila sa temama koje nisu zavisile samo od nekoliko slika.

Tako je bilo i ovoga puta. Upravo u trenutku kada je Makron, koristeći se vanrednim stanjem i administrativnim zabranama kretanja, pokušao da zabrani difuziju policijskog nasilja, došlo je do difuzije sadističkog i rasističkog policijskog nasilja. Sasvim prirodno, francuski predsednik je naložio promene člana 24 zakona o "opštoj sigurnosti", cinično se nadajući da narod ima kratko pamćenje i da će, uz nekoliko tehnokratskih lupinga, još jednom uspeti da smanji demokratiju francuskim građanima.


Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, omalovažavanje, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Zadržavamo pravo izbora ili skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Web časopis BalkanMagazin ne odgovara za sadržaj objavljenih komentara. Sva mišljenja, sugestije, kritike i drugi stavovi izneseni u komentarima su isključivo lični stavovi autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Web časopisa BalkanMagazin.

captcha image
Reload Captcha Image...