OPERACIJA KONFUČIJE
Kineski kulturni centri sve brojniji, ima ih 130 u 50 zemalja širom sveta
Šta je to što povezuje Havaje, Meksiko, Francusku, Srbiju, Južnu Koreju, Egipat, Australiju, Rusiju i Ruandu ? Ništa posebno osim činjenice da sve ove zemlje imaju kulturne i centre za učenje kineskog jezika. Proslednjih godina otvoreno je 130 instituta Konfučije u 50 zemalja. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama postoji desetak ovih instituta, a i drugi su u planu.
Prisustvo Kine među ekonomskim moćnicima, navelo je mnoge Amerikance na učenje kineskog jezika. Neki su zabrinuti zbog namera Pekinga. “Naš cilj je u nastavi kineskog jezika”, odgovorio je jedan službenik iz kineskog konzulata u San Francisku. “Želimo samo da odgovorimo na sve veće potrebe za učenjem ovog jezika”. Na sajtu, pod imenom Hanban, služba kineskog ministarstva za obrazovanje, zadužena za programe kineskog kao stranog jezika, izražava nadu da će se na ovaj način uspostaviti prijateljske veze.
Sredstva nežne moći
Institut Konfučije predstavlja samo deo ogromne, zavodljive ofanzive, koju je Kina započela pre nekoliko godina. Nastava, kultura, međunarodna pomoć, olimpijske igre, sve su to sredstva “nežne moći”, “snage privlačnosti” (“soft power”), koja tu moć u usponu žele da učine što privlačnijom i slobodnijom, procenjuju analitičari.
Instituti se zasnivaju na principu partnerstva i najčešće se otvaraju na univerzitetima. Škola, partner iz Kine, šalje predavače dok lokalna institucija daje prostorije i osoblje koje obavlja administrativne poslove. U Sjedinjenim Američkim Državama, Kina daje ovim institutima subvencije od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada dolara, a lokalni univerziteti obično daju isto toliko. Hanban šalje svog predstavnika koji donosi zvanični pečat.
Instituti Konfučije počeli su pompezno, ali neki od njih su ostali u jednom birou, sa nekolicinom zaposlenih koji nisu znali šta da rade. Prvi program je počeo, pre dve godine, u Sjedinjenim Državama, na univerzitetu Merilend i tada je bilo upisano nekoliko desetina studenata. Dva profesora iz Kine stigla su tek u novembru 2006. godine. Bila je potrebna čitava godina dana da bi se razradio plan rada, priznaje upravnik, Rebeka Mekdzinas. Cilj je “pokrenuti mašineriju”.
“Mi ne dajemo naređenja institutima”, objašnjava Vang Jing, konzularni službenik u Njujorku. “Svaki od ovih instituta je, na neki način, drugačiji, jer mesta na kome se nalaze imaju različite prohteve.”
Neki direktori programa (svi Amerikanci), potvrđuju, u šali da su bar ovaj put poželeli da osete centralizovanu upravu Pekinga na delu. Lišeni zvaničnih instrukcija, neki instituti su ipak našli načina da odgovore lokalnim potrebama. Na univerzitetu u Mičigenu koriste se digitalna sredstva za učenje, univerzitet u San Francisku koristio je dva vanškolska programa za učenike osnovnih škola, univerzitet u Kanzasu nudi časove lokalnim preduzećima na sajtu, a univerzitet u Njujorku pomaže u akreditaciji 16 profesora, navodi Christian Science Monitor.
Harvard odbio novac
Prisustvo instituta Konfučije na univerzitetima, izaziva kod nekih profesora univerziteta izvesnu rezervisanost. Oni sumnjaju na političko delovanje kineske vlade. “Naravno, upotreba jezika kojim se bude simpatije prema Kini, jeste politički akt i u to nema nikakve sumnje”, naglašava Elejn Žerber, direktor centra za istočnoazijske studije, na univerzitetu u Kanzasu. Neki ugledni univerziteti, kao što je Harvard, odbili su novac koji je ponudila Kina za otvaranje instituta za jezike. Gospodin Kemron Harst, direktor centra za istočnoazijske studije na univerzitetu u Pensilvaniji, ne želi da se nađe “u situaciji u kojoj bi nam kineska vlada određivala način” na koji bi se odvijala nastava kineskog jezika. Neki profesori veruju da Peking pokušava neprimetno da skloni one koji organizuju nastavu na drugačiji način.
“Veoma je važno odvajanje instituta Konfučije i centara za istočnoazijske studije”, da bi se izbeglo trenje između nastave jezika i studija o pravima čoveka u Kini, insistira Elejn Žerber. Izgleda kao da postoji “konfuzija između pedagoških i nekih drugih ciljeva”, dodaje Dejvid Brejner, profesor kineskog na univerzitetu u Merilendu. Ostali zvanični kulturni i centri za jezike kao što su Britiš Kaunsl, Alijans fransez i Gete institut “su fizički odvojeni od univerziteta. Tako bi trebalo da bude i sa institutima Konfučije, što, za većinu njih nije slučaj.”
Ovakve negativne reakcije su preterane, uzvraćaju direktori instituta. “Najveću pažnju posvećujemo pedagoškoj slobodi”, podržava Jung Džao, Amerikanac koji vodi institut Konfučije na univerzitetu u Mičigenu, u Ist Lenzingu. Bez obzira što je briga na univerzitetima “razumljiva”, ona dostiže “neverovatne” dimenzije. Međutim, instituti čine jedan forum za kineskoameričku saradnju i mogli bi da utiču na jačanje bilateralnih odnosa, što je i jedan od ciljeva Pekinga.